31

srijeda

svibanj

2017

Svatko od nas je poseban.

Postoji priredba koju ne propuštam. To je priredba koja svake godine napuni dvoranu HNK Varaždin do poslijednjeg mjesta. Danas nas je bilo od partera do balkona koji smo stajali. Neka . Tako i treba. Ako treba, imamo i dvorane u Varaždinu.
****
Nakon himne i uvodnog govora plesala su Četiri godišnja doba.
Slušali smo priču o školi.
Plesali su 2 i 2 ...plešući nas doveli do Tajne jednog dnevnika.

Nisu se na ocjene žalili, samo su lijepo recitirali - Ni med cvetjem ni pravice.

Sa buketićem cvijeća u ruci dječak i djevojčica zahvalili su svim mama za sve. Za svu brigu i pažnju.

Solo izvedbom dječak je rekao-Ne zovi mama doktora.

Tamburaši, folkloraši i njihovi gosti proveli su nas Slavonijom .

Word up za Majku Zemlju i sve njene stanovnike.

Napomenuli su kako se svjetla na semaforu brzo mijenjaju. Sve nas upozoravaju.

Kroz priču i pjesmu slušali smo Zekine jade.

Onda su nam u povjerenju rekli...Imali smo i puža.

Čuli smo i poučnu priču o Čupavku.

Plesali su gangnam style,twistali....Tada je djevojčica u šarenoj suknjici pjevala....Nazovi da ti čujem glas.

Plesom su nam rekli Život nije siv, dodajući kako –Svatko od nas ima Dar. Svatko od nas je poseban.
****
Danas su učenici i djelatnici , svečanom priredbom obilježili dan centra Tomislav Špoljar. Svaka priča, ples, recitacija, pjesma, igrokaz, zajednički je uspjeh učenika i djelatnika na čelu sa njihovim ravnateljem. U tamburaškom sastavu profesori. Na pozornici svi zajedno.

Samo zajedničkim trudom i radom može se postići da jedna priredba ima svoju pouku i svoju poruku. Da je spoj pjesme, plesa i na kraju svake izvedbe... ponosa. I jednih i drugih.

Svatko od nas je poseban. Oni su uistinu posebni.
Za svu pažnju koju im poklonite, zauzvrat dobijete osmjeh . Za ljubav bezgraničnu ljubav daju. Kad vjeruju, daruju bezgranično povjerenje. Od njih naučimo kako za sreću ne treba puno.

U radu sa osobama s posebnim potrebama ,vrlo brzo naučimo ljapotu međusobnog primanja i davanja. Prvenstveno u ljubavi i razumijevanju.

Od njih učimo da život uistinu nije siv. Obojan je veselim bojama osmjeha , ljubavi i zagrljaja. Obojan je bojama postojanja

Svatko od nas ima dar.






Iz njihove kreativne radionice ...

Oznake: priredba

29

ponedjeljak

svibanj

2017

Misao u stihu

******

Danas sam željela puno lijepih riječi reći.
Danas sam mislila da je san stvarnost.
Sinoć sam naučila da je san
bijeg od stvarnosti.
Na istoku sunce se rađa.
Budi se novi dan.

******
Zvijezde blistaju.
Sjene nestaju.
Noć je u pijesku života
ostavila trag.
********

Obriši suze.
Biseri nikome nisu donijeli sreću.
Samo trenutak radosti.

************

Krhotine nemoj sakupljati,
u smeće ih baci.
Ružu u vazu stavi.
Pjesma rimu nek sriče.
Malo je sretnih završetaka
na kraju jedne priče.

28

nedjelja

svibanj

2017

Zagorski bregi

Lepa je Kajkavska reč
sam ak je znamo pravilno reć.


Lepi su i zagorski bregi
trsek do trseka zri.
Vu kleti zlatna kaplica
pod oblokom romena rojžica diši.
Popevka na bregih živi,
popevka v reki Dravi spi
Dobro je došel prijatel saki
h zagorskoj kleti i hiži.

26

petak

svibanj

2017

***

Odzvanjali su koraci praznim ulicama.
Noć se probudila. Sjene šuljale. Slike oživjele. Riječi šaptale .
Lipa je procjetala.

Pomiješali se mirisi u nektar života.

Probudi se.
Stvarnost te zove.
Leptir na cvijetu usnuo san.

24

srijeda

svibanj

2017

Mala životna učenja



-Da bi razumjeli sliku , nije nužno biti slikar.
-Da bi razumjeli ljude čiji život je na margini, ne moramo sami tamo biti.
-Da bi razumjeli tuđu bol, ne moramo biti bolesni.
-Ono što je potrebno jest ,biti čovjek. Imati razumijevanje za one čiji put je drugačiji od našega puta.
-Ako želite slušati, morate biti spremni čuti i ono što nije dobro.

-Lijepo je pružati pomoć, ali je treba znati i zatražiti.
-Lijepo je davati ali treba znati i primati.
-Želiš li dalje moraš krenuti ma kako put bio dug, težak i neizvjestan. Život ne daje nikakve garancije. Nigdje ne piše da se greška neće ponoviti.
-Sve što u životu radimo i gradimo teško je. Održati sagrađeno, jako je bitno. Uništiti sagrađeno naj lakše je. Svjesno ili nesvjesno? Svejedno je!
-Ako si čovječan čovjek, niti jedna ideologija protiv čovječnosti, ne može te dotaknuti.

-Živjeti istinu , znači biti iskren. Imati svoj stav, imati svoje mišljenje.
-Ljepota duše je u oku, u pokretu, u energiji koju širiš oko sebe.
-Jedan je čovjek jedna priča. Jedan je život jedna istina i milijun dilema.
-Djeca su mali čovjek koji je ljubav, dobrota i sve ono što bi trebalo ili čini čovjeka.
-Ono što želimo, jedna je stvar, ono što možemo druga. Ono što stvarno slijedimo jest ono što moramo.

-Sve u prirodi ima svoj red i redosljed. Ništa nije slučajno, ništa se slučajno ne događa. Nitko od nas nije bez razlga tu gdje jest, sa onim kojim jest.
-Ljepota nastaje kada se iskrenost, dobrota, radost i smijeh spajaju.
-Kažu da je ljudski griješiti, a svjesnost pogreške pola puta ka spoznaji.
-Mali je korak od htjeti i moći. Znati i raspoznati.

-Moja istina , nečija je zabluda, nečija istina moja je knjiga iz koje učim.
-Moć riječi i snaga uma je ono što nas pokreće.
-Imati ne, znači posjedovati. Imati jest biti i pripadati. I biti svjestan pripadnosti. Svjesno znamo, nesvjesno usvajamo.
-Život je ciklički krug. Vrti se , okreće se, svaki put sa novom svjetlošću u novom obliku.
-Život je vječna učionica! Kad misliš da si nešto naučio, okreni drugu stranicu. Još trebaš učiti.









20

subota

svibanj

2017

Pčelice


Gledala sam kako na žutom cvijetu maslačka vrijedno pobire nektar. Gledala sam kako je poletjela. Tužno sam gledala kako je dezorijentirano letjela i pala na vrući asvalt. Prignula sam se, stavila ruku ispred nje. Po ruci se popela , pažljivo sam je na obližnji grm stavila.
Da li je do košnice doletjela?
****
Imao je moj otac dosta košnica pčela. Sjećam se kako su me svaki put fascinirali rojevi koji su se sakupljali na rubu matične košnice. Otac je već po veličini roja i zvuku znao kada će se roj pustiti, kada će za maticom krenuti. Kada bi roj krenuo otac je pazio gdje će sletjeti, gdje će se oko matice okupiti. Čekao je izvjesno vrijeme da se roj smiri, na glavu je stavljao pčelarsku kapu, ruke namazao mirišljavom biljkom(zaboravila sam kako se zove) te je pažljivo stresao roj u poseban (on je to zvao)sud. Kako mi je rekao kritičan je prvi dan u pčelinjoj zajednici. Problem nastane, ako su u roju dvije matice. Na svu sreću to se rijetko događalo.
Znalo se dogoditi da roj, ili sad već nova košnica „pobjegne“. To se događalo kada matica ugine. Pčelinja zajednica bez matice ne može opstati.

Znala sam sjediti i gledati kako vrijedno lete...jedne vani , druge unutra. Naučio me otac sve o pčelama radilicama. Pričao mi je i o trutovima. Jednom sam ocu rekla kako ne razumijem zašto trutovi ništa ne rade. On mi je u šali rekao kako oni kao i ja, sjede, gledaju ništa ne radeći. Naravno da nikad više ono što sam o trutovima mislila, ocu nisam rekla.

Ono što sam uvijek s veseljem i zanimanjem gledala sa sigurne udaljenosti , ispod moje jabuke, bio je dan kada je otac košnice otvarao. Povremeno je trebalo pogledati kako i koliko ima livadnog, koliko poslije njega cvjetnog, pa bagremovog ili lipovog meda zalijanog u saće.
Imao je poseban ritual. Prvo je dobro ruke prao. Onda je u ruke utrljao onu posebnu biljku, zatim obukao čistu odjeću. Tada bi u puhalicu stavio i zapalio mirisnu (čini mi se) gljivu. Dok je košnice otvarao i pregledavao nikad zaštitnu kapu nije nosio. Ni rukavice. Pitala sam ga zašto ? Objasnio mi je kako se košnica nikad ne otvara ako si nervozan. Kad si među pčelama nema naglih pokreta. Pčele vole mir, čistoću, red i rad.

Jednoga dana dok se spremao za pregled košnica, motala sam se i plela tako dugo dok mi nije rekao da se idem presvući, ruke oprati i kosu u rep svezati. Rekao mi je da sam spremna vidjeti pčelinju zajednicu iznutra.....

Teško mogu objasniti , još teže opisati ono što sam vidjela. Zujanje u košnici je tiho, pčelice vrijedno rade, poslušno se pred dimom iz puhalice makivaju. One koje su ostale na bogatom saću podignutog rama, nježno se, sa posebnom mekanom četkom spuste u košnicu. Tada sam vidjela radilice, a bogme i one meni nejasne trutove.
Iz svake košnice , sa jednog dijela rama otac je odrezao komad meda u saću ,svaki komad u posebnu posudu stavljao. . Poslije je gledao i odlučivao kada je vrijeme za vrcanje meda.
Miris meda u saću, tek izvađenog iz košnice je poseban. Okus da i ne govorim
Podučio i naučio me svemu što je o pčelama znao. Svaku pčelicu koju je vidio da ne leti, na ruku je uzimao , na grm ili cvijet stavljao. Znao je reći, dok se smiri ona će naći put do svoje košnice.
****
Znajući kako su pčele nježne i osjetljive, kako reagiraju na buku i pokrete, kako vole čistoću ... danas nisam bila iznenađena nego tužna. Danas pčele imaju jako malo od onoga što trebaju.
Pričao je meni otac kako će izumrijeti čovjek, izumru li pčele. Tada sam vjerovala da će se to teško dogoditi. Danas, na žalost znam, da su pčele ugrožena, zaštićena vrsta.

Čovjek je na svom putu jako puno vrsta istrijebio, neke ugrozio... a onda ih u ime očuvanja i humanosti zaštitio.

Ako ovako nastavimo i čovjek će postati ugrožena vrsta. Pitam se tko će ga zaštiti od samoga sebe?

Oznake: pčele i ljudi

19

petak

svibanj

2017

Buket

Za sunčanih dana , na povratku iz grada , uzmem kavicu za vani. Sjednem na klupu pokraj fontane. Uživam u onome što volim.

Volim djecu. Djeca su radost.
Volim vodu. Voda je život.
Uživam u cvijeću. Cvijeće je ljubav.


Na istom mjestu je kazalište, fontana i moja klupa. Samo su druga djeca koja se vodom igraju. Nestašna i radosna , jednako se vesele kao i ona lani, tisućama kapi što se kao kristali na suncu bljeskaju, što se raspršene šumeći, veselo u vodu vraćaju.
Gledam kako pokraj mene prolaze , jučer djeca, danas odrasli ljudi. Brzo je njihovo odrastanje. Kratko je vrijeme provedeno uz fontanu i igrališta za djecu. Vrlo brzo ove naše mlade generacije povlače se u svoje domove, u svoje sobe, u virtualni svijet.
Imaju puno virtualnih prijatelja, onih iz odrastanja malo. I opet kada idu u šetnju, na sladoled...opet svaki u džepu ili ruci nosi svog najboljeg prijatelja. Mobitel.
I kako se druže? Sjede jedan pokraj drugoga , u jednoj ruci sladoled u drugoj najbolji prijatelj.

Gredice u parku opet su procvjetale, opet su zamirisale cvijećem istog imena. Kao i onoga lani..Da ih pitamo kako se koji cvijet zove...teško da bi znali.
Radili su herbarije Kako izgleda biljka koju moraju naći , u herbarij staviti, pojma nemaju. Prvo uguglaju, onda sliku isprintaju i sa slikom u ruci u potragu se daju.
Nedugo sam od mojih pubertetlija dobila lijep veliki buket. Znaju oni lijepo cvijeće odabrati i u buket složiti.
Njima će baka u buket staviti.....
****
Po jednu bijelu ružu...za njihovu čistoću, nevinost i mladost.
Da im život bude sreća i nježnost...dodati ću po jednu ružičastu ... za puno sreće u ljubavi, jednu crvenu ružu.

Za hrabrost i zrelost dodati ću po jedan cvijet irisa, zumbul za plemenitost ,cvijet đurđice za nadu i čežnju.

Dodati ću i jednan cvijet maka...da ih u životu prati obilje, bogatstvo i ljubav.

Za život i ljubav u različitosti dodati ću po jedan karanfil, ljubičicu za skromnost i ustrajanost, visibabu za nježnost i ljepotu, grančicu mirte za razboritost i mudrost.

Za radost, zadovoljstvo i sreću staviti ću cvijet ivančice.

Da budu topli i dragi ljudi, da se uvijek prema suncu ravnaju, da dijele radost, reći će im cvijet nevena.

Različak će reći ...samo je nebo granica ... ako smo u životu vjerni, postojani i odani...

Na kraju , u buket ću staviti svakome po jednu žutu ružu. Za prijateljstvo... za prijatelje koje će svojim postojanjem i ponašanjem steći...i za one, virtualne prijatelje.
****
Oni danas brzo odrastaju, krupnim koracima koračaju. Na jednoj strani puno znaju, na drugoj previše propuštaju.

Negdje na putu do doma sam naučila...
Što sporije hodam, vrijeme brže prolazi..



Oznake: djeca, buket, cvijet

16

utorak

svibanj

2017

Znaš li onu priču?/2



Ljudi, zajednica, događaji , priče i.. čovjek negdje u sredini svega toga. Ljudi pričaju, ljudi priču nadopunjuju. Osuđuju , usprkos tome što ne znaju i ne razumijeu. Naj češće se i ne trude razumjeti. Stvarni sudionici priče jedini znaju istinu.
-Znaš li onu priču?
-Čula jesam , ali priču ne znam.
Možda jesam jedna od onih uvrnutih žena koja vjeruje u priču samo ako je ispriča barem jedan sudionik priče. Nekako je najlakše osuđivati, svoje hrpe pod tepih trpati, iz tuđe smeti balu napraviti. Naravno, bez recikliranja.

Na ovom našem lijepom planetu, u ovom našem kratkom životu postoje, stvari koje ne možemo zabraniti. Ne možemo zabraniti suncu da sja, ne možemo zabraniti kiši da pada, munji da sijeva.... Ne možemo zabraniti ljubav. Ni kiša , ni sunce , ni munje, ni oluje ne biraju mjesto ni vrijeme. Tako ni ljubav.
Nisam ekspert za ljubav:)) vjerujem u ljubav, mislim da ne postoji zabranjena ljubav. Postoji ljubav koju su ljudi osudili, postoje zapreke koje su ljudi izmislili i pred ljubav postavili sve u ime „moralnih“, načela . Ja bih rekla skučenih nazora, sebičnih pobuda i osuda u ime nečega što ne razumiju.

Prije dvadesetak godina pričalo se o ljubavi između dvoje ljudi. Njegovo radno mjesto i njezine godine izazvale su lavinu osuda. Bili su glavna tema kako u visokim krugovima, tako i kumica na placu, mladih na kavicama, bakica na klupicama. Priča je jedno vrijeme trajala, onda ju je zamijenila druga priča, novija , interesantnija.
Ljudi su priču drugom pričom zamijenili. Ljude iz priče odavno su zaboravili. Naravno da jesu, nisu ih ni poznavali.

Što se dogodilo sa ljudima koji su se voljeli?
Vratila se nakon dugo godina . Lijepa , vedra i nasmijana. Ispričala mi je svoju priču otprilike onako kako sam je ja doživjela i sa vama podijelila. Odrasla je i razumije zašto je nekada davno onako postupio. Da je zaštiti, žrtvovao je njihovu ljubav.

A ona?
Ona je imala hrabrosti i onda i danas.
On je nekada odabrao uzmak.
Ona je danas napravila prvi korak.

Sve što se u životu događa , događa se u pravo vrijeme, s pravim razlogom. Tako i svaka priča trebala bi, ili treba biti ispričana u pravom trenutku.
Kao njihova. Ne nekada davno. Vrijeme za njihovu priču je sada.

Oznake: ljudi, osude, ljubav, priče

14

nedjelja

svibanj

2017

Svim majkama , sretan majčin dan



Ima jedna riječ veća od svih riječi... Majka.
Ima jedna ljubav nad svim ljubavima... Majčina ljubav.
Ima jedno srce koje kuca za dva srca... Majčino srce.
Postoje ruke nježnije od svih ruku... Majčine ruke.
Ima jedno krilo toplije od svih krila... Majčino krilo.
Imaju jedne oči brižne koje te uvijek prate... Majčine oči.
Ima jedna žena koja živi i koja će uvijek živjeti
u nama, s nama... i onda kada više nije tu.
Majka.
Majka nam je dala sve što je imala, mogla i znala.
Život, nježnost, dobrotu i ljubav!


Današnja pusa bila je slađa, zagrljaj veći, a cvijet mirisniji.
Svim majkama sretan Majčin dan.

Oznake: majka, Majčin dan

13

subota

svibanj

2017

Znaš li onu priču?


Došla je u pustinju pronaći odgovore na pitanja davno postavljena. Došla je susresti se sama sa sobom, naći mir i konačno oprostiti i sebi i njemu.
Nije Sahara pustinja. Pustinja je ljudska duša koja osuđuje, koja se nije potrudila da zna i razumije.

Osjetila je mir i pripadnost ovim prostorima , samo naizgled nepristupačnima i negostoljubivima. Maknula se iz velike sredine , malih ljudi i njihovih velikih provincijalnih osuda.
Ovdje u nepreglednoj pustoši nije bila , nije se osjećala osamljena . Pripadala je svjetlosti , pripadala je svjesnosti prolaznosti i vječnosti ljubavi.

Noćili su uz oazu. Vatra je pucketala, pustinja se protezala i negdje daleko sa zvjezdanim nebom sastajala.

Na trenutak, činilo joj se da vidi njihove tragove u pijesku vremena otisnute.
****
Sjedili su na obali mora sakriveni od znatiželjnih pogleda. Od ljudi koji su osuđivali, koji nisu razumjeli. Oni su se samo voljeli. Znali su da nisu smjeli.
Sjedili su u tišini. More je pričalo, more je šaptalo, more je obalu udaralo. Je li ih i ono osuđivalo?

Vidjela je da je zamišljen i dalek. Nije je u oči gledao. Čvrsto ju je za ruku držao. Nije ona ništa očekivala. Nije ona ništa tražila. Samo ga je voljela.

-Znaš li onu priču o beduinu i robinji, tiho je upitao?
-Ne znam , rekla je naslanjajući glavu na njegovo rame.

****
Nekada davno, mladi beduin lutao je isušenim koritom rijeke.Wadisom. U nepreglednom beskraju prosutog pijeska naišao je na klonulo tijelo žene. Suhe ispucane usne navlažio je vodom. Mokrim dlanovima lice joj umio. Sjeo je na vreli pijesk, nježno podigao njezinu glavu. Na svoje krilo stavio.

Kada je glavu pomaknula ispod vela zlatna se kosa prosula. Prestrašano su ga gledala dva oka boje pustinjskog bunara. Nježno joj veo složio, polako se dignuo, za ruku je primio , kroz more pješčanih dina vodio.
Znao je da je ona odbjegla robinja koja je njegovo srce zarobila.
Pitao se ,da li je fatamorgana žena ili oaza koja se na užarenom pijesku ljeskala. Zatvarao je oči . Kada ih je otvarao oaze nije bilo. Bila je žena, bila je robinja, bio je beduin čije je srce zarobila.

Noć ih je zatekla na kamenom platou.
Dok ju je svojim tijelom grijao, pričao joj je kako je nebo nepregledna ravnica na kojo zvijezde stanuju, a pustinja veliko ogledalo u kojem se oaze gledaju.
Tada joj je obećao kako će naći jednu oazu samo za nju.
Rekao je kako će sagraditi bayt između dvije velike palme.
Zaneseno ga je slušala. Čvrsto je njegove ruke držala.
Volio ju je makar je znao da ne smije. Ona je bila robinja, ona je drugom pripadala. Njihova ljubav bila je zabranjena.

Primio ju je za ruke i rekao:
- Nemoj gledati u moje oči. Možda ti se neće svidjeti ono što ćeš u njima vidjeti.
Ti nikada nemoj prestati tražiti.Ja se nikada neću prestati nadati.
Mi možemo sanjati, mi možemo maštati..........mi nikad zajedno, nećemo biti.

Onda je došla pustinjska oluja. I jahači na konjima....

Kada se oluja smirila, na mjestu oaze bila je još jedna dina.
Palme je oluja pustinjom odnijela. Na drugom mjestu posadila.

****
Noć je pustinju rashladila. Još uvijek sjedila je pokraj vatre što je još tinjala.
Plme su se njihale. Maštale su, sanjale su, nadale se. Nikada zajedno, a tako blizu....jedna do druge.

Znala je ona sve ove godine kako je priča o robinji i beduinu, priča o njima ispričana.
Njezino srce bilo je pustinja, njihova ljubav u srcu oaza.
Ljubav ponekad traži hrabrost. Oni je nisu imali, nisu znali, nisu se usuditi htjeli.

08

ponedjeljak

svibanj

2017

Sjećanja

Za brižnost, za nježnost, za ljubav....i sjećanja:



Davne 1907 godine Anna Marie Jarvis je u nedjelju 12. svibnja 1907 godine, na nedjeljnoj misi podijelila 500 bijelih karanfila drugim majkama, izražavajući tako ljubav prema svojoj majci, preminuloj dvije godine prije.
Njezina ustrajanost i ljubav prema majci i majčinstvu jest i Majčin dan koji se obilježava na različite načine u svijetu.
Zajedničko svim obilježjima u svijetu je ljubav. Ne bilo koja. Majčina ljubav. Svima nama zajednička.
****
Poslije rata , firma u kojoj sam radila, svake godine za Majčin dan darivala je(još i danas daruje) majke i djecu izletima. Putovali smo Lijepom našom, Slovenijom, Austrijom, Italijom, Mađarskom, Češkom, Slovačkom, Njemačkom. Birali smo destinacije sa zološkim vrtovima, zabavnim parkovima, špiljama, botaničkim vrtovima.

Pripremale smo mi dvodnevni izlet kao da je sedmodnevni. Prvo smo kupile slatkiše i voće i za svakoga pripremile slatki paket. Naručile smo sendviče , sokove i vodu. Prtljažnik autobusa bio je krcat.
Ništa nam nije bilo teško. Nagrada je uvijek bio onaj iskreni dječiji osmijeh, ona radost u pogledu. Ona nestrplivost da što prije krenemo u avanturu . Nakon toga strpljivo su čekali odredište.

Putovale su sa nama i bake sa unucima. Ako su bila malo dva autobusa, nije bio problem naručiti i treći, manji. Na put smo uvijek išle (tako i danas idu), prvu i drugu nedjelju u svibnju.
Zašto dvije grupe? One žene koje su putovale prvu nedjelju, drugu su radile i obrnuto.

Na tim putovanjima puno smo vidjeli, doživjeli, još više lijepih sjećanja stvorili.
Ono što smo jedna od druge, djeca od nas, mi od njih naučile, nemjerljivo je.

Gledala sam sve te godine kako djeca odrastaju, kako majke sazrijevaju, kako bake ne posustaju.
****
Još i danas vidim malenog dječaka kako tužno stoji na sred trga u San Marinu.
Na licu su mu stajale dvije suze. Pitala sam ga zašto je tužan? Zbog čega su dvije suzice na obrazima? Tužno mi je odgovorio da mama nije kupila pušku.
-Koju pušku nisi kupila djetetu, pitala sam iznerviranu majku?
-Istu onakvu kakvu sam mu mogla kupiti na bilo kojem prošćenju, odgovorila je majka.
Nisam je trebala dugo nagovarati. Za desetak minuta moja mala suzica, trčala je sa puškom u ruci.

Ako nešto ne mogu vidjeti to su dječije suze.
Ništa nije toliko skupo , ako je nagrada osmijeh i sreća umjesto suza.
****
Sjećam se četvorogodišnje djevojčice koja nije mogla reći slovo –r-
Cijelim putem do odredišta pričala je ona meni što će sve kupiti svojoj prijateljici Sari. Na povratku mi je pokazivala ono što je kupila za prijateljicu.
Toliko je puta ponavljala svoju Salu da sam je zezala kako takvo ime ne postoji. Znam za ime Sara ali sala može biti i nešto drugo, govorila sam joj. Bile smo uporne i ona i ja. Na kraju puta vidno iznervirana došla je i rekla ....znaš, moja prijateljica se zove Sara.
Ne znam koja od nas je bila ponosnija. Ona ili ja?
****
Mojoj djeci svi izleti bili su lijepi i posebni. Jedan malo manje. Naučene su one da ja volim svu djecu na svijetu, ali su isto tako znale da ne trebaju biti ljubomorne. Ljubavi za njih uvijek je bilo i bit će.
No ovaj izlet bio je nešto drugačiji.
U autobusu sa nama bila je i majka sa posvojenim dječakom od četiri godine. Bio je živahan, veseo i cijelo vrijeme puta na glas pjevao Mariju Magdalenu. Većinu puta proveo je u mom krilu.
Problem je nastao kada je dječak ostao sa mnom, sa nama, cijelo vrijeme. Pratio nas je u stopu. Njegova majka bila je žalosna ali i odrasla žena koja je to vješto sakrivala. Moje cure nisu uspjele sakriti ljubomoru. Ni onda, ni danas.
Nedugo sam srela majku tog dječaka i pitala kako je moj pjevač. Rekla mi je da je na fakultetu i pitala da li se sjećam tog izleta. Rekla sam joj da nikada neću zaboraviti riječi pjesme, mog malog prijatelja i ljubomoru moje djece.
****
Ti izleti nekako su mi odredili ovaj drugi tjedan u svibnju. Za sjećanja, za uspomene.
Sjećam se lani jednog posta, u kojemu je naša draga blogerica nekako u ovo vrijeme, napisala predivno sjećanje na svoju baku.
Anna Marie Jarvis podijelila je bijele karanfile .
Mi ovdje, jedni sa drugima, možemo podijeliti uspomene.
Svaka uspomena koju podijelimo je ljubav, svaka uspomena je onaj bijeli karanfil koji poklanjamo ženi, majci, kraljici.
Ako ne podijelimo sjećanje,bilo bi lijepo kada bi ovaj tjedan na svoj post stavili sliku bijelog karanfila.
Za brižnost, za nježnost, za ljubav:))

Oznake: svibanj, Mjčin, dan, bijeli karanfili, sjećanja

07

nedjelja

svibanj

2017

****

Ljutiš li se?
Ne ljutim se.
Zašto onda šutiš?
Razmišljam o ljutnji. Razmišljam o onome što je potakne. Razmišljam o onome što poslije ljutnje ostane.

Ljutnja je kao oblak iz kojeg munje sijevaju.
Ljutnja je kao nabujala rijeka, mutna i duboka.
I nebo se ljuti. I rijeka se ljuti. I ljudi se ljute.

Reci mi-reći ću ti. Nakon toga idemo dalje.

Možemo se naljutiti. Nikad se ne smijemo ljutiti.
Ljuti nikada ne sjednimo za stol.
Ljuti nikad ne idimo spavati.

Ljutnja je izgubljeno vrijeme.


02

utorak

svibanj

2017

Vodite ljubav, a ne rat


Sjećate li se Hippy pokreta?
Uz mnoštvo osuda i predrasuda još više bilo je odobravanja. Ne njihovog načina života, nego onoga za što su se zalagali.

Ja sam ga zapamtila i po jednoj odgojno obrazovnoj.

Teta koja je studirala u velikom gradu, uz knjige iz knjižnice donosila mi je informacije i o onim stvarima i događanjima koja su u malu sredinu stizala malo ili nikako. Pričala mi je o lošim stranama Hippy pokreta, ali i o idejama koje su onda bile nešto drugačije i novo.
Nekako kao i danas, svijet je bio pomahnitao. Ratovalo se u Vijetnamu. Bio je čuveni hladni rat između Istoka i Zapada. Stalno se zveckalo oružjem. Željela sam čuti mišljenje čovjeka koji zna što je rat u pravom smislu te riječi.
Tako sam ja svom ocu pričala o idejama za bolji i ljepši svijet za koje se zalaže jedan pokret u svijetu. Naravno da je otac na svoj mudar način uspio izvući od mene i loše strane pokreta. Na kraju sam ga pitala ono što me u stvari najviše zanimalo....što on misli o njihovoj poruci- Vodite ljubav , a ne rat-

Rekao je on meni da je parola u redu, dodajući da mi je pametnije o nekim stvarima ne razmišljati. Brzo je on završio razgovor. Za nekih par sati pozvala me majka na razgovor. Prvo mi je očitala bukvicu , onda mi je prikeljila jednu odgojno obrazovnu uz napomenu da se oca takve stvari ne pitaju.
I dan danas nije mi jasno gdje sam pogriješila? Pretpostavljam da je problem bila , kako je moj otac rekao, parola...Vodite ljubav, a ne rat.

Nekako se zadnje vrijeme stalno pitam, da li bi situacija u svijetu bila drugačija kada bi na svim zidovima i na svim proturaketnim štitovima, na svim jezicima svijeta pisalo....Vodite ljubav, a ne rat.

Što vi mislite?

Potrudila sam se pronaći i izvući njihove ideje za bolji i ljepši svijet.
Ono što je bilo loše u tom pokretu svi znamo.
Stalno naglašavamo loše ,propuštajući naglasiti i ono što je bilo dobro.
Ovo sam izdvojila.....
*****

Željeli su mirnim putem, prakticirajući bratstvo, srušiti granice koje dijele ljude: nacionalne granice, rasne, vjerske, spolne, klasne, a i one ideološke. Zamišljali su svijet bez ikakvih razlika među ljudima, bez religija, nacionalnosti, materijalnosti koje dijele ljude.

Voljeli su prirodu i borili su se za njezino očuvanje. Borili su se za vječni mir u svijetu i ljubav među svim ljudima.

Mržnja i rat ustupit će mjesto miru i ljubavi.

Stavljali su cvijeće u revolvere i pištolje kao znak mira, a ne rata

»Vodite ljubav, a ne rat.«

Slave otvorenost u nastupu, preziru skrivanje pravih emocija i licemjerstvo. U svakom trenutku treba odbaciti bol i nezadovoljstvo. Pitanje ljubavi u hippy ideologiji nije samo pitanje seksualnih sloboda i ljudskih prava nego i slavlje života, ljudske topline, oslobađanje od tabua, poštivanje drugih i njihove volje, preispitivanje patrijahata...

Ljubav je posebna vrsta moći.

Izgledom su govorili da su djeca, a ne muškarci ili žene.
Nosile su se traperice, ali i šarene trapez hlače, široke košulje, često indijske, široke haljine i suknje. Odjeća je bila put ka ukidanju statusnih razlika.
Kosa je simbol pobune, slobode, induividualnosti, ponosa. Duga je, lepršava, divlja, razbarušena i neukrotiva, baš kao i priroda. Kosu i vrat su ukrašavali cvijećem. Hippyji su najčešće hodali bosi što je značilo način povezivanja sa prirodom.

Hippy na mržnju odgovara razumijevanjem i ljubavlju, bacajući cvijeće svome neprijatelju.

Cvijet simbolizira ljubav. Cvijet je lijep, prirodan, divlji i opojan, a označava i nježnost i otvorenost. Tijelo nesmije biti mišićavo i jako, već nježno i nenasilno.

Uostalom, duh je iznad materije, iznad tijela.
*****
Pitam se, kako bi izgledao svijet da je zaživjela njihova nada, da mržnju i rat zamijeni ljubav i mir.

Mi možemo promijeniti svijet samo mijenjajući sebe.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se