22

srijeda

ožujak

2017

Predvorje

Makar znamo da ne treba ništa previše planirati, ipak ono nešto u nama radi planove i ima očekivanja za sutra. Nema u tome ništa lošega, tako treba biti, samo što se svaki put iznenadimo da nije i neće biti onako kako smo planirali.
I opet , po tko zna koji puta iznenadimo se onome što nam je život isplanirao i pripremio za drugo jutro, za drugi dan.

I ja sam tako za prvi dan proljeća planirala lijepo otići do grada na kavicu, napisati stih stihu o stihu . No nije tako bilo.
Život piše zadatke i postavlja prioritete.
Kao ni sve ono proljetno cvijeće, tako ni ljudi nisu trajnice. Rode se, procvjetaju, potomke daju i nekako tiho i neprimjetno venu....nestaju. Slijedećeg proljeća procvjetat će iste vrste cvijeća sa samo naizgled istim cvjetovima i mirisima.
Iz istog korijena.
****
Jučer sam prvi put u životu bila u predvorju u kojem ljudi čekaju da se nevidljiva vrata otvore , da se duša od tijela oprosti i zakorači u nebeske dvorane.

Soba je mala. Na pet kreveta pet pet izmučenih tijela. Neki imaju zatvorene oči, neki otvorene i mutan pogled. Tek se prepoznavanjem pridošlih u očima pojavi tračak svjetlosti, radosti i silan trud reći riječ dvije.

Pričam ja mojoj Staroj Varaždinki(u zadnje vrijeme voli o sebi tako pričati), kako je vani lijepo proljetno jutro, kako ćemo dok mogne stati na noge izaći vani u proljeće.....na što mi ona kaže tihim zbunjenim glasom
-Bila sam ja vani
-gdje si bila
-negdje vani. I srela sam....
-koga si srela i gdje si bila. Možeš li hodati?
-pa bila sam tamo....??
Osjetila sam kako me u prsima stišće njezin izlazak tamo....pa sam joj pričala o ljudima koji za nju pitaju, koji je pozdravljaju i žele brzi oporavak. Nešto kao osmijeh primijetila sam joj na licu i okrenula glavu da se ne rasplačem. Pred bolesnim i nemoćnim ljudima uvijek se trudim biti pozitivna, malo ih raspoložiti.

U drugom kraju sobe-predvorja, u polusjedećem položaju , leži žena od nekih pedesetak godina. Tiho, nepomično sa čudno složenim rukama na tijelu. Gledala je u nas neodređenim mutnim pogledom a niz lice su joj tekla četiti potoka suza. Nije ih brisala. Možda nije mogla ?
U sobu su došle sestre u plavom dijeleći terapiju. Svakome onako kako je mogao uzeti propisani lijek.
To je ujedno bio znak da je vrijeme posjeta završilo. Dok sam pozdravljala moju Staru Varaždinku rekla mi je kako lijepo mirišem. Da li imam drugi parfem. Rekla sam da je parfem isti, a ono što je drugačije je miris proljeća koje sam donijela kao dodatnu terapiju za brzo ozdravljenje.

U prolazu , mahnula sam ženi u drugom kutu sobe. Ni jednom gestom nije pokazala da je pozdav vidjela. I dalje niz lice, tekle su joj suze.

Ta soba, to predvorje između ovoga i onoga što nas čeka i što ne želimo, ima miris bolesti i straha od nepoznatog. Ima i tragove onih koji su do jučer sa istim mutnim pogledom na izmučenom tijelu napustili predvorje i otišli u one široke nebeske dvorane.
****
Jučer sam bila žalosna , zbunjena, prepuna pitanja i dilema. Kada sam tako raspoložena onda idem na moju Dravu. Na moju rijeku. Sjedim na obali i pitam sebe, pitam rijeku tako dugo dok ne osjetim mir i ne nađem odgovore.

Rijeka je dobar slušač. Sluša, teče , tiho žubori i ništa ne govori. Baš kao i život. Sve ono što je mene mučilo njoj je dobro poznato. I ona je sastavljena od nebrojeno kapi koje su bile, koje su odlazile, koje su se ponovno vratile i teku.

Vjerujem da svi mi godinama prolazimo pokraj nekih stvari ne pitajući se zašto su baš tamo, u obliku kakvom jesu. Kakvu nam je poruku priroda ili umjetnik ostavio.
Tako sam i ja godinama prolazila pokraj ovog neobičnog djela meni nepoznatog autora. Uvijek sam mu nekako davala ime vezano uz nesretnu i neuzvraćenu ljubav, baš zbog toga jer je na mjestu gdje su mnoge ljubavi procvjetale ali i uvenule pod okriljem zvjezdanih noći.


Sjedila sam na suprotnoj obali rijeke i gledala taj neobični cvijet. Tada sam naučila da je taj cvijet simbol života.
Dala sam mu ime Uvenuli cvijet na izvoru.
Voda, rijeka je život. Cvijet je čovjek .
*****
Puno smo mi dvije razgovarale. O životu, o životu poslije života. O duši, o svjetlosti, o izvoru sa kojega smo došli i kojemu ćemo se jednoga dana vratiti.
Uvijek me je pitala da li stvarno tako mislim i vjerujem kako govorim. Moj odgovor je uvijek bio da tako kako govorim mislim, vjerujem i postojim.

Uvjerena sam da će se ona sa mnom iz predvorja još šetati rascvetalim proljećem. Nadam se da mirno spava.

Premalo mi ljudi o životu razmišljamo. O onome što on uistinu jest. Neprocjenjiv dar kojega često olako shvaćamo i premalo cijenimo, zaboravljajući često da smo i mi cvjetovi. Da nismo trajnice.

Na početku puta dočekaju nas učitelji. Na kraju puta isprate nas učenici, oni isti učenici koji našim odlaskom postaju učitelji. Tako se krug života nastavlja.

20

ponedjeljak

ožujak

2017

Prvi dan proljeća i dan pjesništva

Danas je službeno počelo. Sutra je prvi dan proljeća. Sve što je prvo je i posebno. Pamti se i prva ljubav i prvi poljubac. Ima nešto posebno u tom prvom proljetnom danu. Raznježi nas, probudi nas. Nadu nam daje.
Sutra je prvi dan proljeća i međunarodni dan pjesništva .

POETE I PJESNICI

Afrodita, božica ljubavi, ljepote i požude, pita Erato, zaštitnicu ljubavnog pjesništva: Kako izgledaju pjesnici koji o ljubavi pjevaju?

Jesu li pjesnici kao Amor, bog ljubavi ili kao Posejdon, bog mora?
Jesu li pjesnikinje božice mora i morske pjene?
Možda božice plodova... Jesu li možda sirene ili morske nimfe?

Sve mi se čini, nastavlja Erato,
da je pjesnik Posejdon koji je nestao u plavim dubinama u potrazi za crvenim školjkama...
On je samo čovjek, na čijem uzglavlju od sedefa na pokrivaču od mjesečine,
između stvarnosti i sna, između zemlje i neba
sniva žena.
Ona ista žena što o ljubavi pjeva...
Božica morske pjene, božica plodova, morska nimfa i sirena....
Ona je pjesnik, poeta, samo što je žena.
On je samo čovjek, ona je samo žena, koji ljubav pretoče
u čašu riječi te ih perom srca
prospu po bijelom papiru,
reče Erato Afroditi.

(iz naše zajedničke zbirke Zapisano u zvijezdama)

Sutra ću i ja negdje u gradu na kavi napisati stih stihu o stihu.
Svim pjesnicima i poetama sretan njihov dan.

Oznake: prvi dan proljeća, pjesnici, poete

19

nedjelja

ožujak

2017

Usprkos svemu-ljubav


Jedna je Zemlja. Jedno je Nebo. Jedan je Stvoritelj Neba i Zemlje. Jedan je čovjek i jedan život.Jedna je Vjera, puno je vjeroispovjesti. U vjeroispovjesti su različitosti, u Vjeri nema razlike.Vjera u život, u ljubav, u bolje sutra...vjera u čovjeka.
Ljubav nije grijeh. Ljubav ne poznaje granice , vjere ni uvjerjrenja. Ljubav nema predznak, ljubav samo vjeruje u ljubav.
****
Hodao je praznom ulicom. Noć je koračala zajedno sa njime. Na trenutak je zastao. I ove godine japanska trešnja je propupala. Još nije procvjetala. Svejedno je mirisala...ili mu se samo tako činilo.
Nekad je ovdje stanovala jedna žena. Bila je pupoljak, bila je cvijet, bila je njegovo proljeće. Bila je sve ono što je sanjao. To proljeće živjeli su svoj san.
Onda su njihovu ljubav zabranili. Zbog vjere. Ona je plakala, on je nijemo u čudu gledao.

Dok je nakon petnaest godina stajao ispod propupale japanske trešnje pitao se (kao i sve te godine), zašto se nije borio? Zašto svoju ljubav nije branio? Zašto se okrenuo i otišao?
Istina, bio je povrijeđen i razočaran. Njemu ništa nije značilo jer nisu bili iste vjere. Voljeli su se. To je jedino bilo važno. Možda je bio premlad, možda nije znao kako se boriti protiv uvjerenja?

-Koga trebate, pitala je djevojka otvarajući dvorišna vrata?
- Nekad je ovdje stanovala jedna žena. Poluglasno je izgovorio njeno ime.
-Mama radi. Što da joj kažem? Tko ju je tražio?
-Jedan stari prijatelj, reci joj.
Djevojci je poželio laku noć brzo krenuvši natrag. Osjetio je kako ga u prsima stišće. Ona se znači brzo udala, razmišljao je , ako je suditi po godinama.
On je otišao daleko. Dugo godina nije dolazio. Nikad se nije oženio. Još uvijek ju je volio. I nadao se.

Da je samo malo bolje djevojku pogledao ,ovako nebi razmišljao.
****
Istina je da život piše priče a mi ih samo živimo. Iz svega što nam se dogodi nešto naučimo. Sve ima svoje razloge, sve se događa onda kada treba a ne kada mi to želimo.
Tako su se i dvoje ljudi iz moje priče sreli u gradu. Ništa se slučajno ne događa. Sve je tako kako mora biti. Tako je ona saznala da je“ stari prijatelj“ bio on, a on je saznao da je djevojka od nepunih petnaest godina njegova kćer.

Iz njihove priče naučili smo svi mi , a i oni, da ne postoje miješani brakovi. Postoje brakovi dvoje ljudi odraslih u različitim sredinama, odgajanih u različitim religijama ili vjeroispovjestima.
Samo prava ljubav je velika i strpljiva i uvijek nađe put ka zajedništvu i sreći. Unatoč i usprkos svima i svemu.

Lijepo je bilo biti sudionik njihove sreće.

16

četvrtak

ožujak

2017

Kad bih slikar u proljeće bila?



Veselim proljetnim bojama
život bi oslikala.
Sve nade i htijenja u pupoljak stavila
osmjeh i sreću bojama sunca oslikala
maštu i čežnju u mjesečinu dodala.
Tugu u jedan pahuljasti oblak sakrila,
suzu u kaplji proljetne kiša prolila.
Ispod duge cvjetne pupoljke naslikala.....
Rascvjetali bi se se negdje krajem proljeća.

Kad bih slikar u proljeće bila
rapsodiju riječi na platnu
kistom bih ostavila.

13

ponedjeljak

ožujak

2017

Budi se proljeće

Ptice kažu...biti će kiše.



Šuma je procvjetala


Drava se riječnim galebima zabijelila


Evo, i ja sam procvjetala....

Sve miriše na proljeće.

12

nedjelja

ožujak

2017

Misli i osjećaji

Na našem putu sustići će nas ono što želimo, ali i ono od čega bježimo. Sresti ćemo ljepotu i ljubav, mržnju i zlobu, istinu i laž. Pratit će nas i suze i smijeh. To je naš put, Mi ga prijeći moramo. Možemo mi bježati, od sudbine i smrti ne možemo pobjeći. Na početku puta dočekat će nas učitelji, na kraju puta ispratit će nas učenici.
Od života ne tražimo puno.. Malo sreće, mrvu ljubavi, nježan zagrljaj i šaku lijepih riječi. Ponekad crvenu ružu i nježan poljubac.
Život nas nauči-ako tražimo puno, dobit ćemo baš toliko koliko nam treba. Ako tražimo malo, dobit ćemo jako malo ili ništa. Često jedni drugima kažemo, bježi iz takvog života !
Iz života i od života se ne bježi. Život se živi.
*****
Svi smo mi ljudi . Jedni će reći, sa istog drveta smo sišli, drugi će reći iz istog korijena smo izrasli. Neki će reći sa istog izvora smo potekli, iz iste zrake svjetlosti se rodili.
Ma što i ma kako netko rekao-u pravu je.
Čovjek, ljudi, ljudska rasa u cjelini, ima toliko toga zajedničkoga, ima jako puno istoga, jednakoga što ukazuje na isto mjesto nastanka ili postanka.
Sastavljeni smo od istih dijelova u različite kože obučeni. Koje je boje koža ovisi o tome u kojoj smo vremenskoj zoni rođeni.

Nagrađeni smo, ne i povlašteni, riječju, mišlju i osjećajnošću.
Oni koji misle da su nagrađeni, oni riječ , misao i osjećaje dijele. Jače se povezuju, bolje se razumiju. U pravilu , ponašaju se sukladno svojim osobinama.
Ima i onih koji misle da su povlašteni, te svoju misao i riječ na svoj način dijele. Ne rade sklad i razumijevanje nego podjele i nerazumijevanje. I oni se ponašaju u skladu sa onim što misle, kako misle i osjećaju.
Opet se događa ono ljudima svojstveno, odobravanje i osuđivanje. Tako i treba biti, samo što ima jedno pitanje...
-zašto u istosti ima toliko različitosti?

Kad bolje razmislimo onda i razumijemo. Sve u prirodi samo je naizgled isto. Ne postoje dva ista cvijeta, ne postoje dvije iste rijeke, ne postoje dva ista dana , ne postoje dva ista čovjeka. Ljepota je u različitosti. Život je opreka dobrog i lošega.

Dan je izmjena svjetlosti i tame.
Izmjena svjetlosti i tame su kao i ljudske osobine. U svjetlosti je radost , sreća i ljubav. Kad se u sumrak svjetlost ugasi rađa se mašta i čežnja. U gluho doba noći, sile tame caruju, mržnju rađaju. Prema jutru strah od tame rađa ranjivost. Zora budi nadu. Nada svjetlost.

Sve ono što nas dotakne, sve ono što nas okružuje, sve ono kuda i kroz što prolazimo, okrzne nas, svoj trag ostavi.
Znademo li da svi jednako kroz svjetlost i tamu prolazimo , onda je jasno zašto u istosti ima toliko različitosti.
Pričamo onako kako mislimo i osjećamo .

Možete me voljeti-i ne morate.
Možete me prihvatiti-i ne morate.

Da li stvarno mislimo i osjećamo kada ovako kažemo?
Vjerujem da svi tako mislimo, samo je pitanje što osjećamo i što nas je potaklo da takvo nešto kažemo.
Uz sve one osobine koje čovjeka krase (hrabrost, odlučnost,upornost, nepokolebljivost, ustrajanost,tvrdoglavost, naivnost), čovjek je nježno i krhko biće. Sanjivo i ranjivo, nježno i osjetljivo.

Da bi svaki od nas opstao ravan i uspravan, treba se prilagoditi. Treba se znati nositi sa izazovima, treba se prilagoditi i opstati u različitostima. Sve se to uči i naravno, s vremenom nauči. Kako i na koji način zna isključivo svaki od nas.
Onda ponekad neka riječ, neki pokret ili pogled otkrije ono sakriveno. Ono što nas je povrijedilo, ono duboko u nama sakriveno.
Ono što nas je naučilo reći onako kako mislimo, ali ne i kako osjećamo.
Nema čovjeka koji nije ranjiv i osjetljiv. Nema čovjeka kojemu je svejedno kako ga vide, kako ga doživljavaju, kako ga prihvaćaju.
Ljubav i prihvaćenost nisu privilegij- one su potreba.
Osjećaji su ono što nas pokreće i vodi.
*****
-Osjećam, budi se.
-Tko se budi?
- Proljeće.
-Ja ništa ne vidim.
-Ni ja , samo osjećam.


Svi imamo osjećaje. Svi osjećamo. Koliko često razmišljamo o onome što drugi osjećaju, kako se osjećaju i zbog čega se tako osjećaju?





09

četvrtak

ožujak

2017

Možda i jesam?


Teško da netko toliko može pričati koliko ja mogu slušati. Poslije razmišljati o onome što sam čula. Različiti sugovornici, različite teme. Poštujem i cijenim svačiju naobrazbu, svačije znanje. Volim ljude koji svoje znanje dijele, koji jesu prvo čovjek pa onda titula. Od njih sam puno naučila.
Učila sam od ljudi koji su umjesto potpisa stavljali otisak prsta, kroz priče, kroz doživljeno i proživljeno. Od njih sam naučila kako biti i postojati u različitostima.

Volim jednoličam ritam kazaljki na satu. Volim kapanje vode . Sjedim i slušam ih. Ponavljaju se kao ritam srca. Uskladim kazaljke , kapanje vode i ritam srca sa mislima i opustim se. Volim razmišljati, volim sanjati kako je svijet drugačije i bolje mjesto.
Kažu mi da sam čudna. Možda i jesam?

Uporna sam. Borim se i tamo gdje ne bih trebala, gdje znam da je borba bezuspješna. Ne odustajem, ne predajem se unatoč i usprkos svemu.
Kažu mi da sam tvrdoglava. Možda i jesam?

Volim ljude. Sve što radim ili kažem činim u najboljoj namjeri.
Kažu ljudi da je i put do pakla popločan dobrim namjerama .
Kažu mi da sam sam naivna. Možda i jesam?

Puno puta su me povrijedili. Često sam zbog toga plakala. Mnogi su rekli kako bi odavno otišli. Nisam otišla. Ostala sam.
Rekli su mi da sam blesava. Možda i jesam?

Samo je dijete čisto , nevino i bezgrešno. Odrastajući uči se svemu onome što čini i što jedan čovjek jest.
Odrastao čovjek uči se kako zadržati, kako očuvati to dijete u sebi, ma koliko godina imao.
Često mi kažu da sam djetinjasta. Nadam se da jesam.

Možda i jesam sve ono što ljudi kažu, a možda i nisam?
Mogu me prihvatiti baš takvu kakva jesam.... i ne moraju.
Nisam došla da bih odlazila. Ovdje sam da bih naučila.

08

srijeda

ožujak

2017

Međunarodni dan žena


Danas je Međunarodni dan žena.
Čestitajmo svim ženama na upornosti, na dostignutome i postignutome.

Ravnopravnost je sloboda mišljenja i govora, slboda odabira, pravo na vlastito mišljenje.

Prošlo je više od sto godina, od onog dana kada su žene rekle ...dosta je. Skinule su pregače, objesile ih na klin i hrabro izišle na ulice. Iz kuhinje i tvornice. Umorile su se hodajući pet koraka iza muškaraca.

Ništa nije bilo lako ni jednostavno. Ni ženama ni muškarcima. Žene su znale što žele, a muškarcima nije bilo jasno što im fali.
Žene su uporne, žene su borci, žene ne odustaju. Znademo li da su muškarci čvrsti i nepokolebljivi, nepopustljivi i ponosni, onda nam je jasno zašto su , na početku, promjene išle sporo.

Dan po dan, korak po korak i evo nas danas u vremenu u kojem žena i muškarac hodaju jedno pokraj drugoga, jedno uz drugoga . Do ovoga danas trebalo je pobijediti tabue. Trebalo je promijeniti način razmišljanja , način odgoja, način funkcioniranja obitelji i društva u cjelini.

Promatramo li napredak društva u cjelini u zadnjih sto godina, najveći napredak dogodio se u tehnici i tehnologiji . Poslije njega ili paralelno s njime dogodilo se razumijevanje i ravnopravnost žena. U obitelji i društvu u cjelini.

Danas ne govorimo o muškim i ženskim zanimanjima, o muškim ili ženskim sportovima. Da bi društvo moglo funkcionirati i opstati kao ravnopravna zajednica, morale su se , paralelno sa ženskim stavovima i mišljenjima, u obitelji dogoditi promjene i prilagodbe novonastaloj situaciji.
Ako jedna obitelj ima zajednička primanja onda je logično da ima i zajedničke poslove. Tako danas muškarci rade i ono što je nekad bilo nezamislivo. Koriste porodiljne dopuste, rade kućanske poslove . Naravno ne svi i ne uvijek. Neki još uvijek misle da to rade samo“papučari“, ima još uvijek oni koji misle kako je ženi mjesto u kući i kuhinji. Kako napredak , tako i ravnopravnost spolova uvijek može bolje , uvijek ide dalje.

Danas će žene uz osvrt na dostignuto i postignuto dobiti cvijet, čokoladu, pusu. Za njihov dan. Od muževa , sinova, radnih kolega.
Zauzvrat, žena će ih počastiti pivom, vinom, ručkom ili večerom. Naravno , žena će i platiti. Nitko neće čudno gledati. Ravnopravni smo.

Žene su znale što žele. Muškarci su se učili i naučili. Željama prilagodili.
Čestitam ženama na upornosti, muškarcima na prilagodbi i podršci.
Samo kad pobijedimo predrasude i podjele, zajedno možemo ići dalje.

****
Znam , mnogi će reći, nije sve baš tako krasno i bajno. I nije.
Danas pričamo o onome što je postignuto .
Sutra ćemo nastaviti raditi na onome što još nismo napravile i postigle. Zajedno.

Oznake: žene, muškarci, ravnopravnost

06

ponedjeljak

ožujak

2017

Planinari, sretan uspon!




Sanjati ili ostvariti svoje snove?
Gledati ili osvojiti planinske vrhove?
Postoje ljudi koji ostvaruju svoje snove i osvajaju planinske vrhove.
Planinari.

Mogu samo pretpostavljati koje je zadovoljstvo uspeti sa na mali vrh, onda na još veći i na kraju na najveći.
Osvajanje vrhova je ostvarenje snova, ispunjenje želja na strmim stepenicama života.
Znam da će mnogi reći, kreni i ti . Popni se redom na vrhove planina. Ja ću im reći ono što uvijek kažem....bojim se visina.
Da li je to baš tako?
Kažu da se strahovi pobjeđuju samo ako se suočimo sa njima. Možda i hoću jednoga dana kad mi se dlanovi od same pomisli na visinu prestanu znojiti. Do tada uživat ću u pogledu koji su slikom ovjekovječili oni koji su vrh osvojili.
Uživati ću u pričama onih koji su te ljepote doživjeli.

Teško je ispričati nečiji osjećaj.
Ovako izgleda moj doživljaj ispričanog i doživljenog meni drage žene... planinarke.
****
Sjedila je podno planinskih vrhunaca koji su nebo dodirivali. Nebo zvijezdama osuto spustilo se u rijeku. Negdje između vrhova i neba pala je zvijezda padalica. Ona je želju poželjela. Krenula je šumom uz rijeku, onda na planinu. Tada je prvi vrh osvojila. Krenula je i ide sve dalje, sve više. Za godinu dvije stići će do onih vrhunaca koji su nebo dodirnuli i na kraju do onih , koji su visoko u nebo zakoračili.
Penjući se naučimo poštivati prirodu, naučimo se slušati je. S njome zajedno disati. Kad se na vrh popnemo, na sve zaboravimo. Stajati na vrhu planine je stajati između zemlje i neba. Tada osjetimo nevjerojatnu slobodu i razumijemo radost ptice u letu. Naučimo da ništa nije nemoguće samo ako to želimo.
****
Život su svi doživljeni i proživljeni trenutci, svi osvojeni i neosvojeni vrhunci.

Sutra je Dan planinara. Čestitam im njihov dan.

Svim planinarima ma gdje bili , sretan uspon i siguran silazak želim.

Oznake: planinari, snovi, planinski vrhovi...

04

subota

ožujak

2017

Tragovi


Ljubav je nježno, mekano klupko.
Ljubav je gruda nježnih i bijelih pahulja, rukom stisnuta.
Ljubav su tragovi na putu koje ni kiša ne ispere.
****
Gledao je kroz prozor . Kroz zavjesu kišnih kapi.
Gledao je kako odlazi.
Po kiši . Bez kišobrana.
Prolazila je ulicom mokre pognute glave, pokraj procvalih bijelih visibaba. Pognutih glava.
Mokrim putem kojim je odlazila , tragove je ostavljala.
Kiša ih nije isprala.
Suze su pogled zamutile. Kiša je prozor zamaglila.
Ona je već odavno za uglom nestala.
Tek sad sam u tišini čuo je ono što mu je govorila.
****
Stvarnost je negdje između onoga što imamo i onoga što želimo. Između onoga što hoćemo i onoga što možemo.
Vrijeme je izblijedilo riječi i slova. Ostali su tragovi na papiru i na putu.
Ni kiša ih nije isprala.

Oznake: ljubav, kiša, tragovi, stvarnost

02

četvrtak

ožujak

2017

Odluke



Nekada davno( ili ne tako davno) neznanje, siromaštvo, strah od osude sredine u kojoj se živjelo ili društva u cjelini, ljude je dovelo do toga da donesu odluke za koje su smatrali da moraju. Nisu bili sretni zbog toga. Odlučili bi oni drugačije da su mogli? Postupili bi oni drugačije da su znali.

Današnji naslov podsjetio me na jednu tužnu priču.
****
Početkom pedesetih godina , onih poslijeratnih godina neimaštine i siromaštva, dvoje mladih ljudi se vjenčalo, kućicu napravilo, u jednoj sobi živjelo. Ubrzo su dobili sina. Bili su mladi, voljeli se i bili sretni.

Mlada ženica se razboljela. Peti dan njezine bolesti odlučili su je doktoru odvesti. Do doktora nije stigla. Na putu je preminula.
Iz kuće se čuo plač djeteta . Plač bi prestajao kada je žena iz sela( koja je imala malu bebu) dolazila i dojila ga. Otac je za to vrijeme dvorištem izgubljeno lutao i plakao.

Što se dogodilo?

Tri mjeseca poslije rođenja sina , žena je ostala trudna. Teško su živjeli, teško su preživljavali, uz pomoć roditelja i susjeda i ovo dijete najosnovnijim snabdijevali.
U to vrijeme u maloj sredini bile su žene koje su „dosta toga znale“. Bile su babice i patronažne. Njihovo mišljenje se uvažavalo jer za drugo, bolje ili drugačije nisu čuli niti znali. Obratili su se toj ženi.
Ona ih je savjetovala onako kako je mislila i znala. Da nitko ne zna, da nitko ne čuje, ona će napraviti sve što treba. Neka razmisle i odluče, neka dugo ne čekaju, savjetovala ih je.

I jesu. Nakon par dana teška srca donijeli su odluku. Zajedno su otišli, zajedno se u suzama vratili. Žena je napravila ono što je mislila da zna i treba.

Pet dana nakon toga žena je preminula. Od sepse.
****
I onda (vjerujem da bi tako bilo i danas), mišljenja su bila podijeljena. Jedni su suosjećali , drugi su osuđivali, treći su u tišini razumijevali.

Odrastanje je usvajanje svega onoga što čovjeka okružuje. I dobroga i lošega. I lijepoga i manje lijepoga. Nitko ne odraste a da ga ne okrzne ljepota i ljubav, nerazumijevanje i osuđivanje.Svaki čovjek donosi svoje odluke.
Svaki čovjek odgovara za svoje postupke.

Nekako je ljudskoj prirodi svojstveno da daje svoje mišljenje i kada ga ne pitaju, da kritizira i polemizira ne poznajući razloge nečije odluke. Neki će reći ...demokracija je. Je istina je. Svatko ima pravo na svoj stav i mišljenje samo onda kada se ne radi o osobnoj stvari ili odluci pojedinca.

Nema čovjeka koji se nečega ne boji. Nema čovjeka koji ružnu riječ nije rekao. Nema čovjeka koji nije pogriješio. Nema čovjeka koji u nešto ne vjeruje.

Vremena se mijenjaju .
Ljudi unatoč napretku ostaju ono što jesu. Samo ljudi.
Sa svim pitanjima i dilemama.... i onda i sada.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se