14

ponedjeljak

kolovoz

2017

Klarina želja




Nebo je bilo sivo i sumorno. Baš kao i njezino raspoloženje. Procvjetale begonije natapale su sitne kapi kiše.
Karla je tužno uzdahnula. Zna ona da život nije tratinčica čije latice možemo trgti...one sa voli ostavljati, one sa ne voli bacati.Život je nježno satkano saće. Punimo ga ljubavlju, onom koju dobijemo, i onom koju dajemo. Sretni smo kada je jednak broj saća napunjenih davanjem i primanjem.

Njezino postojanje začela je ljubav. Ne prava, ne velika, ali bila je ljubav. Nisu je dočekali sa radošću i veseljem. Tada toga nije bila svjesna. Danas je podsvjesno na putu između svjesnoga i srca , pokazalo dva prazna saća. Ona s početka postojanja. Ljubav koju nismo imali ne možemo nadoknaditi, ali možemo uživati u ovoj koju imamo, u ovoj za koju znamo. Nije razmišljala o ocu kojeg istinski nikada nije srela ni upoznala. Razmišljala je o majci. O majčinskoj ljubavi koju je upoznala.
Prošlu subotu , majka je bila u svom svijetu. Onom, kojeg mi nazivamo nesvjesno.

Pitala ju je ...mama , znaš li tko sam ja?
Gledala ju je mutnim pogledom kroz koji se nije provukla ni jedna zraka prepoznavanja. Ni jedna, riječ ni jedan dodir, ni jedna pusa nije otvorila vrata svjesnoga.
Nije plakala. Ne tada. Ne pred njome. Sada su suze kapale po procvalim begonijama. Njezinom najdražem cvijetu.

Nije htjela, nije mogla prihvatiti...
Zaborav, koji je nesvjesno,koji briše sjećanje na događaje, koji briše slike lica, briše igranja i odrastanja. Ovakav zaborav ne priznaje praštanja, rađa srahove nestajanja. Biti i postojati, ne biti svjestan postojanja, je zaborav koji briše svjesno.
Ne opet, ne ponovno, ne sada.

****
Igrala se u pješčaniku pod gustom krošnjom trešnje. Gradila je kućicu sa cvijećem. Na trijemu su sjedile tete i tiho razgovarale. Čula je ona svaku riječ njihovog razgovora. Iz zelenih očiju suze su kapale i cvijeće zalijevale. Plakala je ona za djevojčicom koju je majka zaboravila. Znala je ona da ne pričaju o nezinoj mami.Njezina mama, samo na kratko ju je ostavila. Nije je zaboravila, nije se ponovno udala. A i da jest, i da je drugu bebu rodila, na nju nikada nebi zaboravila.

Navečer,čekala je da teta zatvori vrata. Polako se digla iz kreveta. Dugu spavaćicu ručicama držala. Hodala je na prstićima do prozora. Zavjesa nije bila pomaknuta do kraja. Priljubila je svoj mali prćasti nosić uz prozorsko staklo. Ručicama je maknula nestašne smeđe kovrče. Da joj ne smetaju. Da joj pogled ne sakrivaju.

Vani je bila tiha noć. Veliki mjesec nebom je plovio . Zvijezde su žmirkale. Dvorištem su se sjene provlačile. Strašno su izgledale. Nije se prestrašila. Nije odustala. Širom otvorenih zelenih očiju u nebo je gledala. Zvijezdu padalicu čekala. Kao onu na boru, osvijetljenu žaruljicama.

Teta je rekla da zvijezda padalica ispunjava želje i donosi sreću.
Ona ima samo jednu želju.
Noć ju je prevarila. Opet je zaspala.U snu se sretno smješkala.
Majka ju je u krevet stavila, majka joj je uspavanku pjevala...
Ujutro je dlanovima suze obrisala. Samo je ona znala da je zaspala. I sanjala.
Onda, jedne ljetnje noći, dočekala je nebo prepuno zvijezda padalica. Odabrala je jednu zvijezdu. Rekla joj svoju želju.
Čekala je....i dočekala.
****
Danas joj je sa osmijehom na umornom licu, rukom pokazala na praznu fotelju.
Klara je sjela.
-Primakni fotelju, rekla je majka.
Primila je njezine ruke i nije ih puštala. Dragala ju je po licu.Klara se dizala i grlila je. Lice joj se zarumenilo od nježnih majčinih dodira i poljubaca.

Baš kao i onoga dana kada su se dvorišna vrata uz škripu otvorila. Na njima se majka pojavila.
Primila ju je u naručje, visoko dignula, u svaki obraz jednu glasnu pusu dala.Dok su odlazile, veselo je skakutala u novim sandalama i šarenoj haljinici. Čvrsto je držala majčinu ruku. Nije ju ispuštala.
Ni onda, ni danas.

Dok se vraćala lice joj je bilo vedro i nasmijano. U zelenom pogledu sakrile su se sve boje proljeća.
Iza pogleda sumrak je ostavio tračak sjete i nagovještaj tjeskobe ..za onim danima koje su propustile, za onim saćem što ga zajedno nisu napunile, za onim danima koji dolaze, koji sa sobom sve više odnose.

I život i dan imaju zoru i sutone. Izmjenjuju se svjetlosti i tame, radosti i tuge.

Tiho je uzdahnula. Zaustavila je auto i izišla vani.

Opet je bila noć , mjesec i zvijezde. Pogledom je nebom prelazila. Jedna zvijezda je padala.

Klara je želju poželjela.

09

srijeda

kolovoz

2017

Naš put

Teče, vrtloži...rastače i pretače se ....zaobilazi prepreke, spušta se u ponore...
I teče dalje ...mirna i tiha, divlja i nepredvidlijva.... u svoj svojoj ljepoti.


Život je rijeka. Tajanstven i uzbudljiv, lijep i nepredvidljiv. Prepun je zapreka i upozorenja, želja i ostvarenja.
Rijeka teče svome ušću, život beskraju i smiraju.


Put bez zabrana , prepreka i ograničenja. Tim putem svi moramo ići.
Odmarali ili žurili....na krajnje odredište, točno na vrijeme ćemo stići.

Put sa mnogo znakova upozorenja. Prvo ih osjetimo, onda ih doživimo i proživimo....na kraju ih kao znakove prepoznamo.
Kažu da ništa ne treba previše planirati. Bit će tako kako mora biti.
Istina.
S druge strane, ako nemamo planove onda nemamo ni ciljeve.
Ljudski je težiti za bolje i više, pazeći ,da ono više ne bude previše.

Doživljeno i proživljeno su učenja , učenja su spoznaje.



Sve boje dana , sve ljepote postojanja.....na jednom mjestu.


Na kraju dana uživamo u sutonu.
U galeriji slika divimo se slikaru.
Na našem putu radujemo se životu.

Oznake: život, rijeka, naš put

04

petak

kolovoz

2017

Vrućine i mi

Vrućine i ja smo na Vi. Ne samo da se ne volimo, nego se i ne podnosimo. Znam da sam nepravedna, ali ne mogu si pomoći.
Svjesna sam kako je licemjerno jedno činiti, drugo pričati.
******
Ovakve ekstremne vrućine su zanakovi upozorenja.

Unatoč tome što sam svjesna, da smo svi mi -ljudi- krivi za ovo na što se danas žalimo, i ja sam, kao i svi mi pod kapom nebeskom, danas upalila klime. Vjerujem da nitko od nas nije , ne razmišlja i neće razmišljati o tome da smo svi zajedno dali svoj doprinos dodatnom zagrijavanju pregrijane atmosfere. Jedni klimama, drugi ratovima , lansiranjem raketa.
Ljudi, ljudski rod postao je previše samosvjestan.

Nije teško zamisliti koliko je vrućeg zraka iz svega onoga gdje čovjek živi i boravi danas završilo u atmosferi. Vjerujem da bi se dalo i izračunati. Kada bi netko jednoga dana izračunao naš(današnji) doprinos" Luciferskim" temperaturama, mislim da bi se svi zajedno zamislili i zacrvenjeli. Baš kao onaj crveni meteoalarm.

Ne samo kod nas, u cijelom svijetu vrućine i požari idu zajedno. Užareno nebo, zemlja, užareni kamen. Nestaju šume, gase se pluća . Ozon je sve tanji. Kisika je sve manje.
Svake godine sve je toplije, sve ekstremnije, sve je teže disati i preživljavati.
I sutra će biti vruće. I sutra ćemo se rashlađivati. O tome zašto je tako ,kasnije ćemo razmišljati.

Ne kažem da je krivnja samo na nama koji jesmo danas i sada. Dan po dan, godina po godina i evo nas u klimatskim promjenama prije nego smo se nadali , prije nego što su stručnjaci predviđali.
Unatoč tome , o onome što ćemo poduzeti , razmišljati ćemo kad prođu vrućine. Hladne glave.
******

Ako jučer nismo napravili ništa, danas smo to trebali popraviti, ispraviti, učiniti.....
Sutra možda nećemo imati priliku jer nikad ne znamo....... Koliko ima dana do sutra?

Mi imamo jučer. Imamo i danas. Jedino što ne znamo, čemu se nadamo da ćemo imati je sutra.

Svjesnost takvog postojanja trebala bi nas poučiti i naučiti da se ne pitamo koliko ima dana do sutra. Do onog sutra, u kojemu nećemo ponavljati greške od jučer.
Ostaje nada da ćemo možda u nekom drugom vremenu i drugom obliku dobiti priliku naučiti drugačije biti i postojati.

Do tada, kada idemo vani ponesimo flašicu vode. Napunimo posudice u kvartu. Puno je stvorenja kojima je vruće,koja su žedna i nemoćna.






Oznake: ljudi i vrućine

01

utorak

kolovoz

2017

Svijet mašte


Postoji jedan mali svijet u kojeg je uvijek lijepo, barem na kratko svratiti. U tom svijetu ne događaju se loše stvari. Sve je veliko i čarobno i sve se maštom može napraviti. Ono što se maštom ne može napraviti, bojicama se lijepo da nacrtati.

Ono što se ne postigne maštom i bojicom, postiže se čarobnim osmijehom, pusom, velikim zagrljajem i nevinim pogledom.
Ono što se ne može postići ni na jedan drugi način, postiže se suzama.

Pitala sam četiri godine staru djevojčicu; zašto djeca plaču?
-Zato jer im roditelji ne daju sve što žele, odgovorila je.

Već dugo nisam čula tako jednostavan i iskren odgovor. Možda zato jer u zadnje vrijeme nisam imala priliku provesti dva tjedna u društvu četiri i šest godišnjakinja.

Nekako odmah po dolasku, mobitel mi je otkazao poslušnost, Tv nismo gledale jer na tabletu su crtići prilagođeni njihovom uzrastu. Bila sam izmrežena, na plaži okružena mnoštvom djece njihove dobi i još manjih. Divotica.

Gradili smo čarobne dvorce u pijesku, pobirali školjke i kamenčiće . Plivali smo, ronili....trudili se biti dobri plivači sa „pomoćnim mišićima“.
Poslije ručka išle smo u čitaonicu. Tako su one zvale čitanje slikovnica prije popodnevnog odmora. Na večer, nakon pidžama partija, na redu je bila pričaonica u kojoj sam pričala svoje priče. Nije teško biti maštovit u društvu djece. Dok sam im pričala, zaspale bi snom pravednika .

Kada su zaspale sjedila sam na terasi pod zvjezdanom kupolom neba , dok je dole , na pješčanoj plaži more valovima brisalo kule i dvorce. Sutra će biti sagrađeni još veći i još ljepši.


Tamo negdje, daleko od čarobnog dječijeg svijeta, gorjeli su požari, bile su bure i oluje.
Događao se život.

30

nedjelja

srpanj

2017

Nevjerojatno ali istinito


Nakon kraćeg odmora evo me natrag, ovdje sa vama.

Za početak, ispričat ću vam jednu nevjerojatnu, istinitu priču.

Prije dva tjedna s prijateljicom i njezinom obitelji, krenula sam na more. Kako je i red naoružali smo se strpljenjem. Zbog manje saobraćajke već u Sesvetama stvorila se kolona. Vožnjom kroz grad skratili smo čekanje u koloni. Uz zlata vrijedan ENC na Lučkom nismo čekali. Unatoč tome što je bio ponedjeljak promet je bio gust.

Nakon skretanja na Dalmatinu promet je bio rjeđi, putovanje ugodnije.

Svatko od nas ima odmorište na kojemu se rado zaustavi. Odmorište obitelji moje prijateljice je JANJCE. Stali smo, popili finu kavicu i krenuli dalje.
Uz ugodan razgovor i iskusnog šofera promicali su predivni krajolici, okretali se brzo kilometri .

Na izlazu s autoceste za Zadar, naš šofer pitao nas je da li smo vidjele njegovu torbicu. Dok smo tražili torbicu zvonio je mobitel moje prijateljice. Nepoznati glas tražio je njezinog zeta. Nakon kratkog razgovora rekao je da se vraćamo na odmorište Janjce. Našli su njegovu torbicu.
Iznenadila me mirnoća i staloženost mladog čovjeka.. O sadržaju torbice nismo razgovarali.
****
Djelatnik benzinske na odmorištu Janjce našao je torbicu sa svim dokumentima,karticama, mobitelom.....sa sedam i pol tisuća kuna i šesto eura.
Po nalasku torbice, pošteni nalaznik nazvao je firmu dotičnog gospodina ,objasnivši što se dogodilo. Djelatnici su mu dali broj od njegove punice ....i dogodio se onaj nevjerojatni poziv:)))

Naš šofer dobio je torbicu, pošteni nalaznik zasluženu nagradu.
****
Svi mi koji smo na ovaj ili onaj način bili sudionici priče, ugodno smo se iznenadili.

Lijepo kažu naši ljudi s mora ....nije u šoldima sve.

Način na koji je postupio čovjek iz naše priče za svaku je pohvalu.

Nema tih novaca kojima možete platiti ljudskost i poštenje , vjeru u ljude i njihovu dobrotu. Djela su ono što govori više od nebrojeno riječi.

Lijepo je znati da živimo u prekrasnoj zemlji dobrih, vrijednih, srdačnih i nadasve poštenih ljudi.

Vjerujem da postoje ljudi sa sličnim pričama o kojima treba pričati, pisati, koje treba dijeliti.

Dobro je činiti dobro, dobro je vjerovati u dobro. Dobro se dobrim vraća.

Svu sreću i svako dobro čovjeku iz naše priče želimo.

Oznake: poštenje, ljudskost, dobrota

12

srijeda

srpanj

2017

Drugi način


Ima nešto što nas može i u gradu osvježiti u ove sparne dane.
Naime, na Kazališnom trgu u sklopu Ljeta u Varaždinu, novi album predstavljala je grupa koju je slušala moja generacija , generacija prije i poslije.

Mislim da i ovdje, među nama, ima onih koji su pjevali...I lile su kiše...Prođe ovaj dan i meni najdraža...Divno je biti nekome nešto.

Ovakvi koncerti po mnogočemu su posebni. Ne mogu reći da nije bilo mladih ljudi, ali većinom su bili ljudi u dobi između 40 i 65 godina. Baš sam se raznježila kada sam vidjel jednog“ starog“rokera obučenog kao tih davnih sedamdesetih .
Rekla sam kako bih njegov način oblačenja i sam koncert nazvala –nostalgija-.
No , nakon koncerta nisam tako mislila.

Koliko često sjednemo i povučemo paralelu-onda i sada- na ono što smo htjeli, a nismo mogli ,stigli ili smjeli.? Koliko puta poželimo vratiti vrijeme i napraviti ono što smo mogli ....a nismo?

Ono što i kako ih je život naučio , ili ono što su oni naučili, pjesmom nam je u subotu na Kazališnom trgu rekao- Drugi način.
****
Bili smo mladi, tražili smo prave riječi...jer postojala je ona (on). Ima li smo sumnje i dileme. Sjedili smo na starom gradu, dok lile su kiše. Bili smo, ili smo mislili da jesmo, u carstvu samoće , dizali se i bili ponovno naputu.
Tada smo naučili kako... divno je biti nekome nešto.

Hodali smo ispod duge. Život nas je naučio da postoji i svijet iluzije. Naučili smo kako je ljubav nježna i krhka...ljubav je od porculana. Često nismo svjesni kako je život prepun opomena. Trebamo ih prepoznati jer, samo se dobro dobrim vraća.
Htjeli ne htjeli, svatko od nas ponekad htio bi vratiti... vrijeme. Svatko od nas ponekad kaže...trebao sam, ali nisam....
Dok se tako pitamo....prođe i ovaj dan....
****
Ne znam što me je više oduševilo, stare balade ili novi album?
Stare balade prepune su sjećanja.Pomalo nas čine sjetnima.
Novi album su iskustvo i razmišljanja sa odmakom vremena.
Na drugi način, isto...a opet drugačije.

Sve zajedno je jedan život, jedna učenja i razmišljanja. Svaka pjesma sa novog albuma Zgubidan , naravno uz njima svojstven način izvođenja, ima prekrasne riječi. O životu, učenom i naučenom.

-Možeš stići gdje god želiš, ako se držiš svoga puta(jedro za oluju)

-Čovjek je željan tek ako želi
i ako sebe cijeloga damo
Tek tada možemo biti cijeli(svijet iluzija)

Neke stvari samo su naizgled iste. Iste su riječi, ista melodija, isti izvođač....samo istu stvar drugačije doživljavamo.

Ima nešto nježno u prolaznosti. Ima nešto vječno u riječi i muzici.

Flauta je kriva za sve...jedino je što sa sigurnošću znam.

Oznake: koncert, balade, drugi način

09

nedjelja

srpanj

2017

Raskoš i ljepota

Vraćamo se u prirodu, restartamo...., a onda se opet ustaljenom načinu života vraćamo.
Priroda je iskonska ljepota. Svatko je na svoj način doživljava.
Čemu pričati ako slika govori više od tisuću riječi?

Usnula ljepota



Rastače se



Pršti i pjeni








Ljeska i zrcali






U raskoši se kupa i uživa


Ljepotu , sklad i mir remeti previše ljudi.

Oznake: raskoš i ljepota

07

petak

srpanj

2017

Malo morskog ugođaja

Ne volim ove vrućine i sparine. S porastom temperature raste i nervoza. Postajemo razdražljivi, čekajući onih deset dana mora.

Volim more krajem ljeta. Kad nisu gužve, kad vjetar odnese mirise losiona i moru vrati miris ozona. Kada se na suncu ljeska i igra valovima.



Ispod kupole neba, u kupolu hlada vjetar donosi miris toplog kamena, miris ,u kamenu sazrelog raslinja.

Oznake: more

05

srijeda

srpanj

2017

Dar od srca


Knjiga je dar od srca. Iz srca. Knjiga je otisak duše autora. I sjećanja na odrastanja, i smijeh i suze....

Malo je ljudi koji će reći kako je život ples. Još je manje onih koji riječima skladaju Valcer, Rumbu, Tango . Autor koji uglazbljuje riječi je naša Lastavica. I pleše i slika i putuje...

Po riječima autorice ples je doživljeno i proživljeno u plesnom koraku.I u plesu, i u životu naparavimo pogrešan korak....i idemo, i plešemo dalje. U plesu učimo korake, u životu izvlačimo poruke.

Pjesmom i pričom uvijek se vraća moru .

Ako je pitate gdje je.....


Tu sam.
Sjedite, razmišljaćemo zajedno.
More će nam razbistriti misli...(Traganje)


Njezine priče i pjesme spoj su ljepote, ljubavi i pripadnosti....moru

Gledajuć te , more
smirujem sve bure
i u mojoj duši
bonaca zavlada.(More moje) .....

i kamenu....

Kamen je usmjeravao korake moje
i ispisao poemu o mojoj čežnji,
onome koji je znao slušati.(Kamen i ja)


Predivan stih na bijelom oblaku iznad Makarskog mora.

Jedna je suza
kliznula niz obraz.
Kad je pala na papir
postala je pjesma.
Pjesmu će vidjeti mnogi
suzu neće niko.(Suza)

U Bluzu ..Uspomene pričaju, Svaka pjesma svoju priču ima ....Ljubav plime i oseke ima, a sve ono što pjesmom ili poemom nije uglazbljeno, ispričano je bajkom.
Svoje mjesto na plesnom podiju ima i virtualni svijet bloga i priče o virtualnom prijateljstvu. Da je tome tako je i ovaj moj zapis.

Da nije ovog našeg bloga, bila bih siromašnija za jedno divno prijateljstvo. Prijateljstvo riječima su tragovi koje ni vrijeme ne briše.
Na kraju dodat ću samo neka osmijeh na papiru , umjesto suze pjesme piše.
Hvala ti Ani.

03

ponedjeljak

srpanj

2017

Zašto je najteže biti ono što jesmo?


Svatko bi drugome nešto dodavao i oduzimao. Čak ni tada, kada bi svatko prema vlastitom mišljenju, vjerovanju i nahođenju nešto dodao ili oduzeo, teško da bi i na takav način formirana osoba, zadovoljila sve kriterije.

Zašto jedni drugima nešto takvo činimo? Zašto se tako ponašamo?

Najčešće takve stvari činimo nesvjesno i u najboljoj namjeri, pretpostavljajući da je naše mišljenje ili način poimanja (dugačiji, ne nužno i bolji), prihvatljiviji.
Ma kako se trudili biti ono što jesmo, onakvi kakvi jesmo, ipak nas društvo, sredina ili pojedinci dovedu u situaciju da se prilagođavamo.
Prilagodba je sastavni dio života, htjeli mi to ili ne.

Naša poslanja su različita učenja na zajedničkom putu. Razumijevanje života i odnosa jest samo i onda, kada naučimo da nije samo jedna strana krivac, da nije samo jedna strana žrtva.
U traženju, naučimo da nema isključivosti u obrascima ponašanja spolova. Različitosti se privlače, različitosti su ono iz čega učimo i naučimo. Druga stvar je opet kako i na koji način.

Tek kada počnemo učiti sa razumijevanjem, otkrijemo što i koliko smo učili i naučili slušajući nečiju životnu priču ili događajNaučimo ono što neznamo. Svi smo mi ljudi. Svi imamo osjećaje, svi smo ljubav, svi tražimo uzajamnost, nježnost i poštovanje. Svi želimo da nas se vidi, čuje i razumije.
Ono što gledamo i ne razumijemo stvara nedoumice. Postavlja pitanja, dok nas nerazumijevanje često dovede u situaciju , uvjetno rečeno“ biranja strana“ Kome ćemo se prikloniti, koga ćemo razumjeti. Da li smo postupili ispravno naučimo puno kasnije.

Neprihvaćanje drugog i drugačijeg, kamen je spoticanja učenju i razumijevanju, tako dugo dok ne naučimo da ni jedni ni drugi nemamo uloge.
U knjizi života nisu napisane uloge. Zapisane su upute. Mi nismo glumci. Mi smo sudionici u teatru života.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se