25

utorak

travanj

2017

Jednostavno...razmišljanja


- Velika stvar je znati s poštovanjem dočekati svakoga koga sretneš na svom životnom putu. Nitko od njih nije slučajni prolaznik nego dio slagalice zvane ŽIVOT.
Život je slagalica od nebrojeno slika različitih motiva. Različitost motiva su sve ono što smo na životnom putu sreli, iz čega smo učili i naučili.
****
Postoje ljudi i događaji u životu koje pamtimo. Pamtimo lik i riječ.

Bilo je to davno. Imala sam šesnaest godina. Na klupu do mene sjela je starija gospođa. Sjećam se svih ovih godina kako je izgledala, kako je bila obučena i naravno, onoga što mi je rekla.
Između ostaloga rekla mi je da je bila na proslavi pedeset godina mature. Bila je neobično smirena , sretna i sa smiješkom pričala o nekim stvarima.

Možete si misliti kako mi je to izgledalo nestvarno i daleko.
Kako sada pišem tako sam nekako u subotu priču ispričala prijateljima na proslavi četrdeset godina mature.
Svih ovih godina na druženjima nikad priču nisam spominjala. Činila mi se još uvijek nestvarana i daleka.

Sada to nije izgledalo ni nestvarno ni daleko.
Na kraju smo se složili kako bi bilo lijepo da i jedan od nas za deset godina , na svoj način, ispriča našu priču o proslavi pedeset godina mature. Da i jedan od nas ostavi poruku šesnaest godišnjaku o ljepoti zajedništva i prijateljstva, koje traje.
****
-S razlogom smo u istoj galeriji. S razlogom se nalazimo po tko zna koji put, na istim putevima učenja i razumijevanja.

Što da vam kažem o našem razredu?
U istom razredu trideset različitih učenika, sa svih strana , iz različitih sredina, različitih mišljenja i uvjerenja. Nas dvadesetak smo uz učenje naučili da je sastavni dio odrastanja i zabava i nestašluci. Bili smo dobri učenici i jedni drugima dobri prijatelji.
Što godine više odmiču češće se susrećemo. Volim naše susrete i druženja .
Jednostavan je razlog našeg okupljanja. Sve brige i probleme ostavimo ispred vrata. Prepustimo se sjećanjima i na par sati opet smo u onim ludim godinama. Nije važno što i koliko netko ima materijalnoga. Važno je ono što nas veže.
Dosta je ljudi koji su završili fakultete i rade na visokopoziciranim mjestima . Još je više onih koji su vlasnici vlastitih firmi. Ima među nama vlasnika manjih tvornica, hotela, ima onih koji imaju svoje urede, svoje salone. Ima i nas koji smo ili još odrađujemo svoj staž.

Na okupljanjima nema odijela i kravata, nema razgovora o politici ili o stanju u našoj privredi. Svi dođemo veseli i nasmijani. Istina je da je vrijeme ostavilo tragove, da naizgled više nismo isti. Samo naizgled.
Ako se izgled i promijenio , pogled nije. Oči su ogledalo duše.
Da godine nisu važne jest i činjenica da je među nama i nekoliko još uvijek nestašnih dječaka, koji s ponosom pričaju o djeci od trideset godina i o djeci od četiri, pet godina.

U vremeplovu života sjećanja i uspomene su ono što životu daje šarolikost i ljepotu.

****
S razlogom smo u istoj galeriji. S razlogom smo na istom putu. U životu ništa nije slučajno. Kako nije slučajno da smo mi svi bili u jednom razredu, tako nije slučajno da se tolike godine sastajemo.

Tako i ovdje na blogu, nismo slučajno na jednom mjestu. S razlogom smo ovdje. Jedni od drugih učimo.
Kako na našim druženjima, tako i ovdje....briše se titula, ne postoji materijalno....postoji i jest uistinu ono što jesmo-čovjek i riječ.




Oznake: godine, druženja, razmišljnja

23

nedjelja

travanj

2017

Crtica s putovanja



Putujem ja jučer u Zagreb . Autobusom.
Jedan od putnika bio je stalno na telefonu. Glasno je razgovarao tako da nismo mogli a ne čuti o čemu razgovara. Sve je bilo dobro dok u Sesvetama nismo upali u gužvu. Tada je naš suputnik postao nervozan. Postao je svjestan da neće stići na vrijeme na dogovoreni (iz konteksta) poslovni sastanak.
Poslovnjak s mora tada je naučio da naš javni prijevoz i nije baš najpouzdaniji za stići na vrijeme. Pogotovo u zakazano vrijeme.
Tada je fini uglađeni gospodin, već vidno iznerviran, počeo kišom psovki častiti prevoznika. Sugovorniku na telefonu davao je naputke kako zadržati onoga s kime se trebao sastati. Kada je vidio da to baš , ovako ili onako neće biti izvedivo, razgovor je završio rečenicom....dabogda otišli u stečaj.

Naš šofer je šutio i vozio kako je najbolje i najbrže mogao. Vidio je on da gospodinu gori pod petama. Zadnji razgovor naš saputnik završio je rečenicom kako se vozač žuri ali da on ne može ništa jer je gužva radi „onih budala koje danas igraju“
Znademo li da je jučer bio derbi vječnih rivala Dinama i Hajduka, možete zamisliti nervozu dotičnog čovjeka s mora.
Kada je naš gospodin prevozniku poželio stečaj, pomislila sam kako naš Fresh ima dvojnika. Onda me izjava o onima koji su jučer igrali razuvjerila.

Danas dok sam se vraćala doma dio ceste od Sesveta do Zeline bio je zatvoren radi biciklističke utrke. Opet se naš šofer okretao, vraćao u Sesvete , onda na autoput, pa onda izlaz na Helenu radi putnika. Vozili smo se mi više od dva sata.
Nisam mogla a ne pomisliti, što bi danas prijevozniku poželio naš jučerašnji gospodin.
Da sad ne ispadne kako je naš AP nepouzdan prijevoznik , moram reći da su mi jučerašnje i današnje iskustvo prvo. Autobusi su udobni, vozači pouzdani i ljubazni.
Ovih dana nešto je čudno u zraku. I u prometu.

Oznake: putovanje

19

srijeda

travanj

2017

DAVNO ZABORAVLJENA PISMA

Jedan ulomak iz priče Davno zaboravljena pisma....



Nisam ti rekao sve što sam davno trebao. Nisam mogao. Nisam imao snage. Znao sam da je bolje za tebe budeš li se ljtila. Uvijek si lakše podnosila ljutnju nego tugu.
Sjećam se našeg zadnjeg susreta.
Bila je zima. Mjesečina je zvijezde prosula po nebu. Hodali smo u tišini. Tada sam te zadnji puta zagrlio. Zamotao sam te u kaput i čvrsto stisnuo k sebi. Skinuo sam ti kapu. Kosa ti se rasula po ramenima.
Mirisala si ljepše od proljeća. Svejedno nisam ostao. Otišao sam trčati sa vjetrom.

Danas me sve podsjetilo na tebe. Na nas. Na sve ono što smo nekad bili. Na sve ono što smo propustili. Znam da je to bilo davno. Znam da zajedno nismo. Ali ovdje,u srcu ...ovdje smo uvijek Mi. Ovdje je vrijeme stalo.
Znaš, danas sam opet čitao tvoje pismo. Čitam ga svaki dan od onog dana kada sam prestao trčati za vjetrom. Čitam ga zatvorenih očiju.
****
Pišem ti prvo i zadnje pismo. Nekada smo bili sve ono što sada više nismo.
Stavila sam na papir ljubav i kap tvog najdražeg parfema. Možda te sjeti na ona naša prošla vremena.
Bila sam tvoja rijeka i slap. Bila sam more i žal i onaj uzdrhtali val.
Kažu da prava ljubav prašta.
Jesam, oprostila sam tebi jer si otišao, jer si zaboravio.
Ne mogu oprostiti sebi što još uvijek osjećam tragove tvojih ruku . Ne mogu oprostiti sebi jer te još uvijek tražim u procvalim krošnjama kestena, jer još zrela crvena trešnja ima okus tvojih usana.
****
Nisam odgovorio na tvoje pismo. Tada sam još trčao sa vjetrom. Tada sam se igrao šarenim mirisnim laticama.
Davno sam prestao trčati sa vjetrom. Davno sam se prestao igrati sa šarenim mirisnim laticama. Bilo je davno ali je bilo kasno. Ti si otišla, bura je tvoje tragove isprala.

Tvoje pismo još miriše na tebe. Tražim te ovdje nažalu, tražim te u svakom morskom valu. Znaš, sinoć sam bio u našoj uvali. Onoj ispod tvog balkona. Opet sam bio Romeo koji je istu pjesmu pjevao . Nisam se kao nekad na balkon popeo. Obrastao je u bršljan. Valovi su riječi pjesme odnosili ....onda su se na obalu vraćali. Od srca su se odbijali.

Tražiš li me još u procvalim krošnjama? Ja još uvijek lutam našim stazama. Gdje si otišla? U koju uvalu si se sakrila? Na koju stanu svijeta?
Ako se nekada vratiš naći ćeš me na našim stazama.
****
Hladan vjetar latice proljeća razbacao je bespućima.
Požutjela slova na papiru igraju se sjećanjima.


Oznake: pisma

16

nedjelja

travanj

2017

Pismo čovjeka čovjeku

Sjedio je na obali. Osjećaji su se igrali u onoj slici ljubavi i smiraja.
Sunčeve strune utapale su se tamo negdje daleko na horizontu. Tamo gdje nebo i more postaju jedno. Tamo gdje ljubav i mašta počinju. Prekrasnu melodiju svirale su sunčane orgulje.
Mnoge stvari su ga mučile. Odlučio se napisati pismo.
Šumilo je more. Riječi su šuštale na papiru.
Čovjek je čovjeku pisao pismo.....
****
Tužno je ovo naše vrijeme u kojem živimo. Sivo i sumorno. I nebo smo bojom tuge oslikali. Zaboravili smo se malim stvarima veseliti.
Čovjek će čovjeka uništiti.
Korov će zarasti plodne ravnicame.
More će od tuge presušiti.
Pustinja će se suzama namočiti. U živi pijesak pretvoriti.

Čovječe! Stani ! Uspori! Razmisli! Pogledaj ! Poslušaj!

Ne učiniš li tako danas, sutra možda nećeš imati priliku. Nema u ovome kaosu iznimki ni izuzetaka. Ono što se danas događa njima, sutra će se događati nama.
****
Bila je nekad u Sunčevom sistemu jedna predivna planeta Zemlja. Zemlja je imala velike otoke prostranstvima razbacane. Otoci nisu imali granice i imena. Imala je zelene livade, rijeke, mora i oceane. Imala je proplanke i obronke , planine i vrhove što su se u plavom nebu sakrivali. Danju je Sunce svjetlost i toplinu davalo. Noću su zvijezde i Mjesec nebom gospodarili. Magičnu sliku zemlji su davali.
Plavim nebom ptice su letjele. Morima i oceanima delfini se igrali. Rijekama do mora ribe su plivale. Velike šume različite vrste nastanjivale. Bile su pustinje i oaze u pustinji. Rasli su mirisni i egzotični cvjetovi. Ljepota , sklad i mir su vladali.

Bogovi su raj preselili na Zemlju.

Jednoga dana u raj stigli su ljudi. Zemlju, majkom su zvali. Prema majci majčinski se ponašali. Uzimali su od majke samo ono i onoliko koliko su trebali.
Bili su ljudi sa ljudskošću. Bio je čovjek sa čovječnošću. Čovjek čovjeku čovjek je bio.
****
Ja nisam u to vrijeme živio. Taj raj nisam upoznao.

Ovo pismo piše čovjek iz jednog drugog vremena. Ovo pismo piše čovjek iz vremena kada se prema majci kao prema maćehi ponašaju. Iz vremena kada čovjek čovjeku je vuk.
Ovo pismo piše čovjek čovjeku, onaj čovjek koji se vuku nije pridružio.
Čovjek koji poznaje ljubav, čovjek koji ima dušu. Bez predrasuda i osuda.

Nikada čovjek o svojoj slobodi više nije pričao, nikada manje slobode nije imao. Sloboda je život bez straha. Slobodna je ona ptica u letu što leti prostranstvima nebeskim. Slobodan je čovjek čija su prostranstva duše nepregledna, čija je svijest svjesnost života i postojanja ovdje i sada, bez podjela, bez zidova i ograda.

Prvi zid kojega je čovjek napravio je je onaj u srcu, drugi je onaj u svjesnom razdvajanju nerazdvojivoga, treći je onaj koji je izgrađen od žica i kamena . Nema slobode iza zidova. Iza zidova su nesigurnost i strah. To nije sloboda.

Koji je to čovjek koji nas je dovde doveo?
Onaj kojega su umjesto ljubavi i razumijevanja za ruku vodile pohlepa i mržnja. Onaj koji je bio sebičan i dovoljan sam sebi. Onaj koji ne razumije tuđu bol . Onaj koji ne razumije tugu i patnju. Onaj koji okrene glavu od pružene ruke. Onaj koji osmjehom ne briše suze. Onaj čovjek koji je ljubav zamijenio samoljubljem. Onaj čovjek koji ne daje, koji samo uzima , koji osuđuje jer ne razumije. Onaj koji je duboko povrijedio ponos , moral i osnovna ljudska načela.

Ma kako zabrinut znam da...
- Jedna ptica nije jato.
- Jedan čovjek nisu ljudi.
****
Bliži se Dan koji smo Majci zemlji posvetili. Kako ćemo joj taj dan čestitati? Kako ćemo taj dan obilježiti?
Hoćemo li i taj dan u njezina njedra istresti nebrojeno metki , bombi i granata?
Hoće li livadama teći bistri potoci? Hoćemo li ulicama gradova slaviti ljubav ili ćemo suzama prati nedužnu krv? Hoćemo li cvijećem slaviti radost ili pokazivati tugu i žalost?

Pitat će nas Majka
-djeco, što vam se dogodilo?

Hoćemo li joj reći istinu? Hoćemo li joj reći u što se pretvorio onaj isti čovjek što se nekada davno u njezin raj doselio?
****
Pismo je zatvorio. U bocu ga stavio i nježno u more spustio.
Vjetar je sentiš svirao. Val je obalu zagrlio. Mjesec je nebom gospodario. Repatica je u more pala. Boca sa pismom morem je putovala.

Oznake: zemlja, čovjek, ljubav

13

četvrtak

travanj

2017

Sretan Uskrs

Blagdai su dani ljubavi mira i veselja. Dani obitelji.
Ima nešto posebno u velikom predblagdanskom čišćenju i uređenju doma.

Možemo svaki dan peći kruh i kolače...ali oni blagdanski, imaju poseban miris i okus.
Ono što nas posebno veseli za Uskrs jest bojanje jaja. Šarenih pisanica. Što su šarenije, to su veselije, tim više ako znamo da je je jaje simbol života, a pisanice simbol plodnosti i novog života. Pisanice su i simbol ljubavi.



Tu je i uskršnji zeko( simbol plodnosti) za kojega radimo gnijezda u koje on djeci darove ostavlja.

Paljenje vuzmenke je simboličan blagoslov vatre u uskršnjoj noći.
Kad to sve napravimo za blagdanskim stolom se okupimo.

Puno je različitih običaja širom svijeta. Svako mjesto ima nešto posebno što čuva i njeguje. Svaki običaj je lijep i poseban.

Ima jedan običaj, meni poseban, kojega bih izdvojila , svima nama i cijelom svijetu za Uskrs poželjela.

Naime, na Lampedusi, talijanskom otočiću, na Uskrs se zaboravljaju sve svađe i nesporazumi.
Jedan dan mira , ljubavi, sloge i zajedništva.


Našoj maloj Blog obitelji i njihovim obiteljima SRETAN USKRS.

Sretan Uskrs

Blagdai su dani ljubavi mira i veselja. Dani obitelji.
Ima nešto posebno u velikom predblagdanskom čišćenju i uređenju doma.

Možemo svaki dan peći kruh i kolače...ali oni blagdanski, imaju poseban miris i okus.
Ono što nas posebno veseli za Uskrs jest bojanje jaja. Šarenih pisanica. Što su šarenije, to su veselije, tim više ako znamo da je je jaje simbol života, a pisanice simbol plodnosti i novog života. Pisanice su i simbol ljubavi.



Tu je i uskršnji zeko( simbol plodnosti) za kojega radimo gnijezda u koje on djeci darove ostavlja.

Paljenje vuzmenke je simboličan blagoslov vatre u uskršnjoj noći.
Kad to sve napravimo za blagdanskim stolom se okupimo.

Puno je različitih običaja širom svijeta. Svako mjesto ima nešto posebno što čuva i njeguje. Svaki običaj je lijep i poseban.

Ima jedan običaj, meni poseban, kojega bih izdvojila , svima nama i cijelom svijetu za Uskrs poželjela.

Naime, na Lampedusi, talijanskom otočiću, na Uskrs se zaboravljaju sve svađe i nesporazumi.
Jedan dan mira , ljubavi, sloge i zajedništva.


Našoj maloj Blog obitelji i njihovim obiteljima SRETAN USKRS.

Oznake: pisanice, zeko Uskrs

11

utorak

travanj

2017

Srce


Nekada davno na jednostavan način učili su me koji je najkraći i najbolji put do istine. Jednoga dana na postavljeno pitanje dobila sam odgovor...
-Slušaj svoje srce!
Jesam. Slušala sam ja svoje srce ali nisam baš bila zadovoljna odgovorima koje sam tamo našla. Naravno da sam im tako i rekla.
Tada su mi pojasnili rekavši....



Ono je život, otkrivenje, tajna i istina.
U njemu su sva pitanja i sve dileme.
U njemu su svi odgovori i sve istine.
Na njegova vrata svi kucaju.
Ono je hram ljubavi.
****
Nakon puno životnih lekcija naučimo.

Kad bi imali više hrabrosti i manje neodlučnosti, nebi postavljali pitanja na koje odgovore znamo.

Najduže i najteže je naučiti se ne pitati život, zašto se neke stvari događaju baš meni?
To je životna lekcija koja nas stalno stavlja u iskušenja.To je lekcija koja nas stalno vraća na puteve učenja.

Nemoj tražiti cvijetnjak prepun cvijeća. Odaberi jedan cvijet. Zalijevaj ga vodom i ljubavlju. On je tvoj cvijet.

Nemoj tražiti cijelu šumu. Odaberi jedno drvo. Sjedi u hladovini ispod njegovih krošnji. Ono je tu za tebe.

Jednostavna pravila najteže se uče.

-Slijediš li put srca ići ćeš putem istine!
- Slijediš li svoje srce, ostvarit ćeš svoje snove.
-Srce zna,srce pamti, srce ne zaboravlja!

Oznake: srce, pitanja, odgovori istina

10

ponedjeljak

travanj

2017

Nesigurnost

Odrastanje je prepuno nesigurnosti, nedoumica i strahova.Kako naše tako i njihovo.

-Čega se bojiš ljube?
-Bojim se da neću ispuniti očekivanja.
-Čija?
-Njihova .
-Njihova očekivanja nisu važana. Važno je da ispuniš svoja očekivanja.
Tvoja očekivanja su tvoje želje. Njih je važno ostvariti.
-Oni neće biti zadovoljni . Neće biti ponosni na mene.
- Kada ti budeš zadovoljna i ponosna na sebe i oni će biti.
-Kako znaš?
-Život me naučio. I ja sam nekada imala iste strahove.
-Kako si se riješila strahova?
-Jednostavno. Odrasla sam. Naučila sam voljeti sebe. Biti ponosna na sebe , na svoja dostignuća i postignuća.
Jedno vrijeme bila je tišina. Zamišljeno je gledala kroz prozor.
-Jesam li ja tebi lijepa?
-Naravno. Ne samo meni. Ti si prelijepa. Ne znam koja je tvoja ljepota veća. Ona izvana ili ona iznutra.
-Stvarno ?
-Dođi u krilo.
-Ali ja sam velika.
-Možda jesi narasla ali još nisi odrasla.
Ugnijezdila se u krilu. Sjedile su zagrljene u tišini.

Oznake: odrastanje, očekivanje, strah

08

subota

travanj

2017

Slika dušom naslikana

Ima mjesta koje nikad nebih posjetila. Ne zato što ne želim, nego zato što bi bilo lijepo da ne postoje.
Razumijem da trajanje znači dotrajanost, ali ne ovako i ne na ovakav način.
Biti i postojati i ne biti svjestan postojana....???
Ima stvari u životu za koje mi nikad nebi bilo žao jer ih nisam doživjela i naučila. Ima slika koje bih izbrisala.
Da se to može bilo bi jednostavno i lako. Vjerujem da bi neke slike izbrisao svatko.

Ja nisam slikar. Ja nemam kist. Imam paletu prekrasnih šarenih boja. I imam veliko bijelo platno na štafelaju zategnuto.
Slike koje ne mogu izbrisati jednostavno ću obojati bojama postojanja.
Na mojoj slici neće biti straha, nesigurnosti , melankolije,depresije , tuge. Neće biti sivih i crnih boja.

Danas ću kistom duše naslikati sliku . Riječima.



Na platnu bijele je boje...boje svjetla, boje dobrote nevinosti i čistoće žutom bojom naslikat ću sunce, toplinu, radost i sreću, unutarnju snagu , mudrost i dostojanstvo.

Ispod sunca dodat ću nijanse crvenih boja. Za snagu i hrabrost , želju i moć da ustraju .

Tamnocrvenim potezom kista pričat ću o snazi volje, o bijesu , gnjevu i ljutnji. O hrabrosti i čežnji. Pričat ću o romantici, osjećajnosti prijateljstvu i ljubavi u svijetlocrvenim i roza nijansama.

Plavom bojom naslikat ću nebo. Boja neba je boja mira, boja vjere u istinu i raj. Boja suosjećajnosti, inspiracije i težnje ka duhovnome.

Priču o svrsi života, o dobrom i neproračunatom svijetu, o vjernosti i povjerenju ispričat ću tamnoplavom bojom.

Zelenom bojom mira i sigurnosti, naslikati ću livadu. Oslikat ću je cvijećem u svim bojama . Ispričat ću priču o harmoniji zajedništva u ljepoti različitosti.
Zelenom livadom krivudat će rijeka rijeka života .

Smeđe obojanim tolim zemljanim putem koračamo snažno, uporno i tvrdoglavo, svjesni da je jedna od realnosti potreba razvijanja unutarnje snage i duhovnosti.

Sliku ću uokviriti u ljubičasti okvir. On će pričati o duhovnom uzdizanju kao nagradi za uloženi rad i trud, o unutarnjem miru, o ujedinjenositi fizičkog, mentalnog, emotivnog i duhovnog tijela u jednu cjelinu.

Na kraju samo ću napraviti po jedan potez kistom u zlatnoj i srebrnoj boji .

Tada ću širom ću otvoriti vrata mog ateljea .
****
Razumijem prolaznost , vjerujem u vječnost .
Razumjeti uvijek ne znači i prihvatiti.

Oznake: boje, slika

06

četvrtak

travanj

2017

Naši leptirići

Nikad ne pričam, pa tako i ovdje ne pišem s namjerom da nekoga povrijedim. Ako se to i dogodi, nije namjerno. Pogotovo ako je riječ o našim leptirićima. O našim muškarcima.
Negdje na jednom blogu pročitala sam kako muškarci nemaju viška ženskih hormona. To je istina , samo do određenog broja godina.
Priroda se lijepo pobrinula da žene osjete što znači višak muških , a muškaraci višak ženskih hormona.
Kada se to dogodi uz puno straha, dilema i nedoumica(i kod žena i kod muškaraca), kad preživimo sve ono što te promjene donose, na dobrom smo putu da kažemo
-Volim te unatoč i usprkos svemu.
Dug je put do sporazumijevanja bez suvišnih riječi. Dug je put do mirne luke nakon puno bura i oluja.
******
Mladost je kao i proljeće. Vesela , mirisna , prpošna. Imaš osjećaj da je taj polet i elan vječan, da se prolaznost događa drugima.
I dobro da je tako, ma kako to čudno zvučalo.

Da li bismo bili tako veseli i poletni da znamo što donose godine osim zrelosti i mudrosti? Mi žene po prirodi otvorene i pričljive, slušale smo o promjenama koje s godinama dolaze , o problemima koje one sa sobom donose. Ne mogu reći da nas unatoč tome nisu iznenadile. Razumijemo u potpunosti tek kad doživimo .

A što je s našim muškarcima i njihovim promjenama koje im godine donose? Jedni drugima o problemima koje godine donose ne pričaju, ne zato što ne žele ,nego zato jer bi ugrozili svoj muški ponos.
Sjećam se , moj prvi nadređeni na poslu bio stariji gospodin. Bože koje je on promjene raspoloženja imao. Vikao je, mahnitao, zadavao nekakve analize koje su nepotrebne i neprihvatljive znajući da ćemo reagirati, a on će onda imati pravo vikati na odbijanje zadataka i neposluh.
Jednoga dana kada mi je bila puna kapa budalaština, pitala sam ga zašto se tako ponaša? Jesu li mu možda hormoni podivljali ? Prvo je bila neugodna tišina a onda dreka i vika ...jesam li ja normalna, koji hormoni, on je muško i sve u takvom tonu. Na kraju mi je onako očinski rekao....ako ne znaš , nemoj se sramotiti. Žene imaju probleme sa hormonima, muškarci nemaju.

Dugo vremena bio je mir. Nije me pozdravljao, nije se sa mnom uopće razgovarao. Jednog dana dok sam bila sama , došao je po rezultat nekakve analize i prvi puta nakon dugo vremena obratio mi se.
-Kako si znala?
- Jednostavno, pročitala sam. Mislila sam da i Vi znate. Žao mi je ako sam vas povrijedila.

Da li je znao i nije htio prihvatiti nisam pitala. Tada sam prvi puta vidjela koliki je strah od svega onoga što godine muškarcima čine.
Iskreno mi ga je bilo žao, pa da nekako popravim rečeno, rekla sam kako muškarcima podivljaju hormoni ali da to nije klimakterij. To je, rekla sam mu drugi i drugačiji pubertet svojstven samo muškom rodu.
Ta opcija „drugog puberteta“ bila mu je prihvatljivija.
Danas znam da moje utješne riječi i nisu bile tako daleko od istine.
****
Zanimljivi su ti naši muškarci. Dok ne sretnu ljubav svog života aktivni su, bave se sportom. Kad se ožene onda i dalje nastave sa sportskim aktivnostima, sa kasnim dolascima opravdavajući to periodom prilagodbe na brak sa svim onim što on jest.

Nakon deset i više godina prilagodbe primire se, doma su. Tada se malo zapuste i uživaju u zajedništvu. Traje to opet nekih deset, petnaest godina. Onda se jednog dana počnu češće gledati u ogledalo. Tada ponovno odluče baviti se sportom. Važno im je da su opet u top formi. Njima to i nije neki veliki problem jer znamo da s godinama postaju markantniji i šarmantniji. To je ono što se vidi iz vana.

Negdje duboko u duši rodio strah od onoga što godine muškarcima čine. Tada na tim svojim sportskim aktivnostima vole pokazati bicepse i tricepse. Rade vježbe istezanja i rastezanja kada je u blizini mlada žena. Ako ga još takva pogleda i nasmiješi se, onda je on siguran . Njegovi hormoni su još uvijek pod kontrolom. Doma dođu sa onim samozatajnim osmjehom na licu.
Naravno da su to "lude"godine po drugi puta. Često se događa da naši leptirići i odu. Nikad ne krivim samo jednu stranu. Za ljubav je uvijek potrebno dvoje.

******
Znam , neki reći , vraga ti znaš kak se mi muški osjećamo?

Gledam dječaka u pubertetu (prvom) i raznježim se svaki puta kada vidim da je, koliko uzbuđen radi nadolazećeg perioda u životu, toliko i prestrašen. Malo priča, zamišljen je. Sramežljivo i čeznutljivo gleda djevojčice. Često se samozatajno smiješi. Pred njim je buran period u životu prepun mašte i izazova.

Gledam dečka u pubertetu(drugom) .Nakon svih zgoda i nezgoda, bura i oluja, on je zakoračio u jedan drugi i drugačiji period u životu. U vrijeme nježnosti.
Jedni su strah zamotali u osmjeh, drugi u pogled, treći u stih. Svaki prema svojim sklonostima. Moje iskustvo ne mora biti i nije pravilo. Nadam se da se nisu uvrijedili. Eto , samo za njih jedan veliki osmjeh:)))))))

Oznake: leptirići, hormoni, strahovi, nježnosti

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se