Ljubav kroz riječi jedne žene

Pauza

Ponekad dani prekratko traju za sve ono što trebamo napraviti.
Ponekad opet, predugo traju za sve ono što se mora riješiti.
Ma kako mi to željeli, nekoje stvari ne možemo požuriti.
Život nam ponudi izazove s kojima se moramo suočiti, moramo se boriti i dobrome nadati.

Da lakše sve prebrodimo i radost nam nudi. Imamo se čemu i veseliti.

Sve ono što radimo trebamo mu se i posvetiti. Za blog trenutno namanje vremena imam.

Do pisanja i čitanja pozdrav svima:)))))

10.05.2018. u 23:03 | 18 Komentara | Print | # | ^

Gdje anđeli spavaju?

Vani je bila noć. Duga zimska noć mjesečinom protkana, zvijezdama okićena. Sjene su se usnulom bjelinom šuljale, tiho se prikradale , kroz prozor slušale.
Majka je priču pročitala, jastuk poravnala, u obraz nježnu pusu dala ...a onda ,kao i svakog dana zapjevala;

Anđele čuvaru mili
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.

****
-Mama, pitala je Iva, gdje anđeli spavaju?

-Postoji jedan grad tornjeva, grad zvonika, grad starih ljepotica i malih veža. Grad koji anđeli, anđeoskim prahom posipaju .Noću , dok rijeka Drava kao srebrna duga nježno ga grli,a mjesec brižno nad gradom bdi, usnulim ulicama čuje se lepet krila anđela čuvara. U tom gradu anđeli, u Anđelinjaku spavaju.



-Zašto baš u tom gradu anđeli spavaju?
-Bilo je to davno. Grad je imao sve što jedan grad treba imati. Dvorac i bedeme, prekrasne raskošne palače, popločane ulice i trgove. Imao je crkve i tornjeve, kazalište,škole i obrte. U tom gradu vlast je stolovala.
Ljudi su dobro živjeli,na anđele čuvare zaboravili.
Jednog proljeća davne 1776 godine, bio je dan Sv .Marka, zaštitnika polja.Taj dan u polju se nije radilo. U ulici Dugi konac vapno se gasilo. Trebalo je vapno pogasiti, u gašeno vapno boju dodati, grad veselim bojama obojati.
Mladić iz obližnjeg sela sa velikom košarom u ruci ,žurno je u grad išao. Pratila ga je njegova mezimica , prasica Gica. Prošlo je podne. Mladića je zub zabolio te je on sa zabranjenom cigaretom u ustima, dalje radio. Gica je gazdu vjerno pratila. Kada su podnevna zvona utihnula, gladna Gica , kao i svaki dan u to vrijeme , gazdu je njuškom gurnula. Mladić je pao. Iz usta cigareta ispala. Na obližnju balu slame se otkotrljala. Dok je mladić sa odijela bijelo vapno stresao i Gicu nježno češkao, cigareta je balu slame zapalila. Vatra se rasplamsala, kuće zahvatila. Nošena proljetnim vjetrom brzo se širila. Tri dana gorile su kuće, crkve, palače.....Dvije trećine grada je izgorilo.
Ljudi su izbezumljeno hodali, zgarišta čistili ....
Davno zaboravljene anđele čuvare dozivali.
Mladića su propisno ,sa dvanaest udaraca bičem kaznili.On se sa Gicom u svoje selo vratio. Od tuge i srama kažu ljudi, nikada više, u grad nije dolazio.
Plakao je, anđele čuvare dozivao.

Dva mjeseca kasnije, 25. lipnja, sunčani dan nad gradom zamijenila je noć.Nad požarom opustošeni grad oluja se sručila. Dva dana oluja je gradom harala. Procvjetala stabla lipa čupala. Orkanskim vjetrom i kišom uništila je sve ono što požar nije.
Ljudi su bili uplašeni više nego prije. Vrijedno su radili, jedno po jedno obnavljali...
Anđele čuvare dozivali.

Jedne večeri poslije požara i oluje, na bedemima oko dvorca ljudi su se okupili. Bakljonoše upaljene baklje su nosili. Sa svijećama u rukama ljudi su ih pratili.Ulicama i trgovima prolazili. Molitvom i pjesmom anđele čuvare dozivali.
Anđeli su došli. Anđeli su ih pratili.
Došli su i zauvijek ostali...Na svakom ramenu, na svakoj kući, pod svakom strehom budno su bdjeli i bdiju , brižno su pazili i paze na sve ljude, na sve ulice i trgove....na cijeli grad. Od tada pa sve do danas,ljudi u tom gradu anđele čuvare nikada više, nisu zaboravili.
Svi oni koji su svog anđela zaboravili i u taj grad svratili.....sa anđelom čuvarom na ramenu, doma su su se vratili.
-Kako se zove taj grad?
- Varaždin. Varaždin je grad gdje anđeli u Galeriji srca slikaru poziraju. U Muzeju anđela odmaraju....u Anđelinjaku, anđeli spavaju.
-Vidiš Iva, rekla je mama, nikad nemoj zaboraviti na svog anđela čuvara. Uvijek ga moli da te štiti i pazi.
Anđeli su kao djeca.... nevinost i čistoća,iskrenost i dobrota, nježnost i ljubav. Budi takva i kad odrasteš. Dijete u srcu, s anđelom čuvarom na ramenu.
-Hoćemo li ići u Grad Anđela?
-Hoćemo. Na proljeće .Sada spavaj Anđele moj, rekla je majka.
-Ne mogu. Vani nešto šuška.
-To anđeli čuvari svojim krilima šuškaju.
****
Mjesec se iza krova sakrio. Sjene sa prozora maknule. Noć je nad gradom usnula san.






Oznake: priče, ljudi, anđeli

03.05.2018. u 23:25 | 10 Komentara | Print | # | ^

Šetnja

Rano subotnje jutro. U parku nikoga nema.Travanj na izmaku, proljeće u punom mirisu i cvatu. Vjetar se igra laticama, sunce rosnim kapljicama.

Gdje su nestali ljudi?



I ovom stazom ćemo prošetati...Možda ćemo ih sresti.


Možda su se iza cvijeća sakrili?


Ni ovdje nikoga nema...


Išto sada?


Malo šnjofkati, malo trčati....

Oznake: šetnja

28.04.2018. u 22:18 | 14 Komentara | Print | # | ^

Dan planeta Zemlje


Na konferenciji UNESCO-a 1969. godine John McConnell prvi je put predstavio ideju obilježavanja Dana Zemlje i iste je godine dizajnirana Zastava Zemlje, a sam je naziv Earth day prvi put upotrijebio 21.ožujka gradonačelnik San Francisca Joseph Alioto 1969., u proglasu kojim je odlučeno da se u gradu i na područja San Francisca proslavi kao Dan planeta Zemlje.
U Hrvatskoj se Dan planeta Zemlje organizirano obilježava od1990. godine.
Dan planeta Zemlje službeno se obilježava od 1992. godine kada je tijekom Konferencije UN -a o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru na kojoj je sudjelovao velik broj predstavnika vlada i nevladinih udruga usklađen dalekosežni program za promicanje održivog razvoja.
Na prijedlog bolivijske vlade 2009. Godine Opća skupština Ujedinjenih naroda 22. travnja proglasila međunarodnim Danom planeta Zemlje.
(izvor Wikipedija)


*****
Odluku o proglašenju Dana planeta Zemlje slobodno možemo usporediti sa, svima nama poznatom izjavom Neil Armstronga kada je kročio na Mjesec:
"Ovo je mali korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo".
Jednoga dana kada postanemo svjesni svojih koraka na Zemlji, djecu bi mogli učiti kako je svaki korak velik za čovjeka, još veći za čovječanstvo, a najveći za Majku Zemlju.
*****
Da svjesno uvijek nije i savjesno ,ljudski rod dokazao je tijekom svoga postojanja.

Ljudski je težiti za boljim , što ne znači da je bolje, nužno i naj bolje. Posljedice napretka i boljitka svi osjećamo.

Stoljećima , čovjek je radio i gradio, sadio i ubirao, rušio i bušio. Znamo koliko je bilo civilizacija, znamo kako su nastajale, znamo kako su nestajale. Čovjek je , ili bi trebao biti, humano biće. Negdje u genetskom zapisu ljudskom rodu ostala je zapisana krvoločnost i bešćutnost. Ubijali su životinje što iz potrebe, što iz zabave. Ljude koji ne misle jednako, isto tako. Ako ih nisu ubili u rezervate su ih stavili. Ljudima drugog reda ih smatrali. Ratovali su i ratuju. Jedni druge ubijaju. Teško da postoji stopa zemlje koja od vladavine čovjeka nad čovjekom i drugim bićima na zemlji, krvlju nije natopljena.

Čovjek je iskrčio više od polovine šuma. Nestankom šuma, ljudskom nebrigom i pohlepom u 17 stoljeću nestalo je 7 životinjskih vrsta, u 18 stoljeću 11, u 19 stoljeću 21, a u 20 stoljeću 67 životinjskih vrsta. Tek krajem 20 stoljeća i početkom ovog našeg 21.stoljeća, pojedini ljudi u raznim organizacijama za očuvanje biljnih i životinjskih vrsta i same Zemlje, počeli su sve glasnije upozoravati. Upozorenja su počeli slušati tek nastankom Ozonskih rupa i štetnih posljedica UV zračenja. Za sve se u početku krivilo stakleničke plinove i razno razna onečišćenja. Nestajale su i nestaju autohtone vrste biljaka i životinja.

Sve brojnije stanovništvo u sve napućenijim gradovima dovelo je do proizvodnje GMO hrane, kako biljnog tako i životinjskog podrijetla. Upotreba različitih pesticida, posebice neonikotinoida na sam rub istrebljenja cvjetnjače je dovela. Pčele su proglasili ugroženom vrstom. Samim time i čovjeka . Kad ne bude pčela , davno je rekao Einstein, vrlo brzo nestat će i ljudi. Ljudi pobolijevaju od nepoznatih viroza. Bakterije su postale imune na lijekove. Uz različite vrste karcinoma ljudi boluju od davno zaboravljene tuberkuloze.

Nafta se nemilice crpila i crpi. Rudnici su ispod zemlje prazne rupe ostavili. Nuklearne podmornice, nuklearni pokusi, nuklearni ratovi....Lansiranje raketa, satelita , podizanje raketnih štitova....

Tada se priroda počela buniti. Potresi, plimni valovi, požari, oluje, uragani. Svake godine sve učestaliji, sve veći i sve jači. Za sobom su pustoš ostavljali i ostavljaju. Dogodile su se klimatske promjene....otapanje ledenjaka, ekstremno niske ili visoke temperature. Dogodilo se povećanje razine mora i oceana, tvrde jedni. Drugi tvrde dogodila su se klizišta zemlje prema morima. Istina je jedno i drugo....Na žalost.
Kao posljedicu globalnog zatopljenja i klimatskih promjena Golfske struja sve je slabija. Mijenja se karta Zemlje. Više nemamo četiri godišnja doba. Imamo samo dva. Još uvijek bez imena.

Korak u raskorak dogodio se onoga dana kada je čovjek sebe stavio u višu kategoriju nad svim stanovnicima zemlje. Ako vjerujemo u Darwinovu tvrdnju,prvi korak u raskorak dogodio, se onoga dana kada je čovjek sišao s drveta i načinio prvi korak. Drugi korak , kada je čovjek uz misao dobio i sposobnost riječi.
*****
Zbog svega navedenog izuzetno je važan Dan planeta Zemlje. Povratak suživotu i životu u prirodi , s prirodom, pri čemu samosvijest ustupa mjesto svijesti i savjesti.

I kada sutra ponovno upalimo svjetla u našem gradu, potrudimo se da ne živimo u mraku.

Oznake: Zemlja i ljudi

21.04.2018. u 22:50 | 11 Komentara | Print | # | ^

Bez riječi

Na svoj jednostavan i jedinstven način, priroda nas svojim ljepotama ostavlja bez riječi....





Oznake: priroda

19.04.2018. u 22:51 | 8 Komentara | Print | # | ^

Trojica iz Gradišta

Jeste li nekada, vozeći se prema velikim odredištima razmišljali o malim putokazima pokraj puta?

Ispričat ću vam djelić priče malog mjesta i velikih ljudi, bolje reći citirat ću Božanu Čajkušić, nastavnicu hrvatsko/ruskog jezika, točnije rečeno, njezin predgovor u Zborniku radova prvog književnog natječaja „Trojica iz Gradišta“
"
Gradište-slavonsko selo između Županje i Vinkovaca. Duboko uronjeno u plodnu ravnicu, masnu crnu brazdu, plodorodnu hraniteljicu.Duga je povijest sela sa svjedočanstvima života, rada, postanka i opstanka od neolita, rimskog carstva, srednjeg vijeka do danas. Svako vrijeme nosi svoje breme, svoje vjetrenjače. Čovjekovo je poslanje savladati teškoće, opstati i djelima svjedočiti o vremenu“
****
Domovina se voli srcem, pokazuje riječima i djelima. Uvijek moramo ići naprijed u susret novome , pazeći pri tome da nikad ne zaboravimo one koji su prije nas bili i put nam utirali. Upravo tako radi i postoji Udruga za promicanje kulture „Tikvica“.


Udruga Tikvica postoji i radi točno onako kako je gospođa Božana u predgovoru i rekla, opstaje i postoji savladavajući teškoće, te svojim postojanjem svjedoči o vremenu prije i utire put onima koji dolaze. Tako su u spomen na trojicu Gradištanaca, Matu Mandića i Pavla Vranicu, pjesnike, te Antuna Jovanovca, proznog pisca, raspisali književni natječaj i u njihovu čast, međunarodni zbornik poezije izdali.

Prije predstavljanja zbornika upoznali su nas sa svojom bogatom prošlošću, s tradicijom , ponosni na svoje pretke kao i na svoja postignuća u očuvanju istoga.
Probat ću ukratko ispričali što smo sve vidjeli.
Tikvica je zaštićeno nematerijalno dobro slavonskog kraja. Najčešći motiv na tikvicama je hrastov list i žir, obogaćen još mnoštvom oblika umjetnika koji ih izrađuje. Na koji način, kako i što nam je sve potrebno za izradu šarene tikvice ispričao nam je i pokazao mladi gospodin Vinko.



Zamislite Slavoniju u davna vremena kada su noći bile duge. Uz petrolejku priče su se pričale, ručni radovi radili. Tako je danas jedan od autohtonih suvenira i zlatovez. Kako se iglom na kartonu izrađuje pokazala nam je gospođa Mijatović, a kako se motivi lijepe na flaše ili druge suvenire ispričao nam je gospodin Mijatović. Koliko vremena , rada, truda i konca su upotrijebili za izradu Šahovnice posebna je priča.


-

Žene iz Privlake pokazale su nam izradu posebnih suvenira s koncem. Ovaj put s uskršnjim motivima.


Posjet Etno kući "Snašini kućari", u kojoj se može i noćiti.

ovakvim plugom nekad se oralo


ovako je u kući izgledalo

Poslije posjeta Etno kući razgledali smo crkvu Sv. Franje Asiškog.

Nakon toga ponovno smo se vratili u općinsku vijećnicu gdje je uslijedilo predstavljanje zbornika koji je nastao u nevjerojatno kratkom roku.Na jednostavan i lijep način priča ispričana na samim koricama.



Poslije toga išli smo u sportsku dvoranu na predstavljanje sudionika i proglašenje pobjednika natječaja. Samu ceremoniju svojim nastupima uveličali su KUD iz Gradišta, Starog Turopolja, Županje,Zadubravlja,Osijeka, Slavonskog Šamca. Ispričavam se ako sam nekoga zaboravila. Red poezije, red pjesme i tako smo popodnevnu priredbu priveli kraju negdje poslije devet sati navečer. Ni to još nije bio kraj. Slavonci , na svoj srdačan način, bogatom večerom, slavonskim delicijama su nas počastili. Lijepo je bilo biti dio ove, po svemu posebno lijepe i svečane gozbe riječi.
Svojim postojanjem Trojica iz Gradišta pisani trag su ostavili. Njihovim putem nasljednici i Udruga Tikvica su krenuli.
****
Što još na kraju da vam kažem? Ako se između Županje i Vinkovaca vozite, svakako kod putokaza za Gradište skrenite. Sve ono što sam vam ukratko ispričala, s ponosom i ljubavlju ispričat će vam predsjednica udruge Katarina Saračević i neumorni entuzijast i književnik Ivo Mijatović, kao i svi stanovnici Gradišta .
Na primjeru ovih dragih ljudi možemo puno naučiti. Dosta je mladih u aktivnosti uključeno. Evo jednog primjera kako iseljavanje zaustaviti, kako dom , ognjište i domovinu voljeti.
Velika je slavonska ravnica. Još je veće Srce Slavonsko.

Oznake: Trojica iz Gradišta

16.04.2018. u 20:07 | 14 Komentara | Print | # | ^

Promatrač


Često nam život odredi ulogu promatrača.
Unatoč nadama, htijenjima i željama, stojimo i nemoćno promatramo.
Jedino što možemo je osmijehom izbrisati strah u pogledu, rukom umiriti ruku što drhti, lijepom riječju utješiti, nadu dati.
Život je neprocjenjiv, krhak i lomljiv. Čvrst i okomit savije se na vjetru, slomi....a mi ostajemo zatečeni, začuđeni... Unatoč tome što znamo, ne prihvaćamo.

Tiho i neprimjetno , kao izmjenu godišnjih doba, život promatrača postavlja u ulogu sudionika. Kada se to dogodi počinjemo razumijevati svijet u koji nismo mogli doprijeti, svijet u kojega smo sada već duboko zakoračili. Koprcamo se u sadašnjosti, bježimo u sigurnost prošlosti , ne razmišljamo o budućnosti, ne zato što ne želimo, jednostavno zato jer je nemamo. Budućnost prestaje onoga dana kada ne možemo novo usvajati, kada ne možemo učiti, bolje reći kada ne možemo pamtiti. Memorijska kartica u ljudskom savršenstvu umjesto da podatke sprema ona ih briše. Karticu ne možemo zamijeniti, neda se popraviti, jedino što možemo je truditi se, održavati je što duže u stanju kakvom jest.

Bez obzira što znamo da je to naš put koji prijeći moramo, unatoč tome pitamo se, kakvo je to učenje koje svjesno briše naučeno i postojanje? Odgovor je , pretpostavljam, učenje na teži način.

Kada zapravo počinje lagano odumiranje? Da li je to onaj dan kada znamo da nešto trebamo uraditi , a ne znamo što? Ili je to onaj trenutak kada nešto pričamo i zaboravimo što smo htjeli reći?
Pretpostavljam da ni jedno od toga nije . Svima se događaju takve stvari, nitko na njih imun nije. Vrijeme u kojem živimo, obaveze, vječite brige, žurba, jedno radimo i mislimo što slijedeće trebamo napraviti. Iscrpljujemo se, opterećujemo svime i svačime. Premalo se opuštamo, premalo vremena sebi posvećujemo, u pravilu ,vremena za sebe uopće nemamo. Napeti smo, razdražljivi , umorni, neispavani. Prvotna dijagnoza je stres koji nas ,ako ništa ne poduzmemo(a nećemo ništa poduzeti) polako ali sigurno vodi do depresije. Znamo da depresiju treba liječiti ,ali ....depresiju psihijatri liječe, a dobro znamo tko ide psihijatru? Istina jest da smo u Europi, ali naš mentalni sklop još uvijek je ostao na Balkanu. Često se pitam, zašto se i u tom dijelu poimanja života nije dogodila amerikanizacija? Ako smo spremni prihvatiti toliko njihovih budalaština , zašto psihijatra, kao nešto čovjeku danas neophodno potrebno, nismo i nećemo tako brzo prihvatiti?

Ne mogu reći da je stres ili depresija uzrok stanju u kakvom se nalazila. Ni liječnici to sa sigurnošću nisu znali.Starost je dotrajalost. Naravno da je zaboravljala što treba uraditi, naravno da je zaboravljala što je htjela reći. Ništa čudno ni alarmantno u tome nije. Tek kada zaboravimo kako nešto treba uraditi, tek kada ni dio priče koju čujemo ne možemo zapamtiti, tek tada, trebamo se ozbiljno zabrinuti.

Često se sjetim koliko smo puta za sitnice sami sebi postavljali dijagnoze (u šali naravno) poput senilnosti i demencije. Tek kada vidimo što je senilnost i demencija , shvatimo njezino značenje u potpunosti.
Senilnost i demencija, barem tako kažu, bolest je starih ljudi. Kada zapravo počinje starost? Kada više fizički nismo sposobni , ili onda, kada psihički više nismo prisebni? Vjerojatno i jedno i drugo.
Istina su učenja koja kažu da smo svi s razlogom tu gdje jesmo, da svi zajedno jedni od drugih učimo. Istina jest da nas na početku puta dočekaju učitelji, da nas na kraju puta isprate učenici. Neki su pak tu sa nama kao putokazi. Njihovo stanje i postojanje pokazuje nam put kojim ćemo ići. To naravno naučimo tek kad na taj , nimalo lijep i ugodan put, zakoračimo. To je naš put. Mi ga prijeći moramo. Svjesno ili nesvjesno, svejedno.
*****
Hodala sam na prstima hodnicima.Prostrani i dugi mirisali su na antiseptik.
Otvarala sam tiho vrata, s osmijehom na licu i knedlom u grlu.
Mirisala sam na proljeće, zračila nadom....

12.04.2018. u 23:56 | 8 Komentara | Print | # | ^

Ljepota


Ljepota se na ljepotu nastavlja, ljepota ljepotu skriva....
****
Kilometri su promicali, krajolici se mijenjali. Ispred nas pogled su plijenili planinski vrhovi snijegom obučeni, proljetnim suncem obasjani. U svojoj ljepoti nestvarno su izgledali....kao oblaci bijeli na stijenu naslonjeni. Što smo im bliže bili, obličja u kamenu i stijeni su stvorili. Stvarno nestvarno su izgledali pod kupolom neba zaustavljeni. Ljepota koju ne možeš dodirnuti, ljepota u kojoj možeš uživati....

(najsličniju sliku na netu sam našla)



Podno snijegom prekrivenih vrhova...... Šum mora i miris ozona .



Negdje između vrhova i mora, Krka se pretače i rastače.


Drugi dan na povratku, iza nas more je ostalo, šum slapova noć je planinom nosila. Gore visoko, tik do neba ,jedna zvijezda na planinski vrh se naslonila.
****
Kud god idemo pinklec svojih briga sa sobom nosimo.
Priroda nam uvijek pomogne da ih,bar na kratko, zaboravimo.

Oznake: planine, Sunce, more....ljepota

09.04.2018. u 19:30 | 12 Komentara | Print | # | ^

Pisanice


Sve što radimo za blagdane ima svoj značaj, svoju poruku i vjerovanja koja se prenose s koljena na koljeno. Tako je meni najdraži i najljepši običaj bojanja jaja, veselih šarenih uskrsnih pisanica.
Znamo da jaje od davnina predstavlja simbol novog života, a pisanica simbol Isusovog uskrsnuća. Kojom bojom ćemo bojati, kako ćemo pisanicu ukrasiti ovisi o svakome ponaosob.
I boje kojim bojamo imaju svoju simboliku.
-Crvena boja na pisanicama je duhovnost, milosrđe,nada, radost života i ljubavi.
-Bijelo , nebojano jaje, simbolizira svjetlost, rođenje, i radost.
-Žuta boja je svjetlost, žetva, mladost i čistoća.
-Plava boja simbol je neba, zdravlja i vjernosti.
-Zelena je plodnost, zdravlje, nada, svježina i bogatstvo.
Kršćanski je simbol pobjede života nad smrću, nade i blagostanja.
Svaka boja ima svoju simboliku i značenje, a više boja na jednoj pisanici također.
- Crvena i bijela boja označuju poštovanje.
-Četiri i više boja na jednoj pisanici simbolizira obiteljsku sreću, mir i ljubav.
I nacrtani simboli imaju svoju simboliku. Znali ne znali simboliku boja, pisanice najčešće (barem ja) u gore spomenutim bojama bojamo. One boje koje se ne vide u boji su sjećanja i odrastanja.



****
Nekada davno i ona djeca čiji roditelji Uskrs nisu slavili, bakama na selo su dolazili. Bake su uvijek jaja bojale i Uskrs slavile. Mi djeca dobro smo znali koje jaje odabrati i kako ga pobojati. Svoju pisanicu prijateljima smo trebali pokazati i naravno, najljepšu odabrati.
Običaj je nekada bio za Uskrs novu , šarenu haljinu ili šos obući, nove cipele i bijele dokoljenke.Tek kada smo se dobro oprali, uredno počešljali i nove stvari obukli, svoju pisanicu mogli smo uzeti. Dok su odrasli za stolom sjedili i na svoj način slavili, mi djeca smo se na obližnjoj livadi okupljali.Te godine mom prijatelju Petru iz grada je došao bratić dvije godine od nas stariji . Kao gost i po starosti, uz Petra i mog brata, bio je jedan od onih koji odlučuju čija je pisanica najljepša.
Sve pisanice bile su lijepe, dječjom maštom oslikane. Svatko od nas znao je da je njegova pisanica najljepša. Unatoč tome od najljepše birali smo(kako smo govorili) naj, naj ljepšu. Ni kriteriji nisu bili mali. Prvo se gledala veličina i oblik, pa tek onda boja i ukrasi na pisanici. Kao i svake godine svačije jaje bilo pomno odabrano i pofarbano, no ni jedno nije imalo tako savršen oblik, boju i ukrase, kao ono od Petrovog bratića. Htjeli ne htjeli jednoglasno smo odlučili da je njegovo jaje ove godine naj, najljepše.
Kada smo odabrali po izgledu i ljepoti, onda smo dalje tražili čije je jaje najčvršće. Tada smo se , opet po dječjim pravilima s jajima tuckali. Jaje koje je ostalo cijelo, pobjednik je bilo. I u ovoj kategoriji Petrov bratić najuspješniji je bio. Više od dvadeset pisanica je razbio. Pravila su pravila , ali nikome nije svejedno bilo jer je netko prvi put s nama bio i obadvije titule osvojio.
Djeca brzo na takve stvari zaborave. Sljedeće što smo taj dan radili je da smo tako ocijenjena, ili ne, jaja međusobno mijenjali i naravno pojeli. Svi smo mi već znali tko će s kime jaje zamijeniti, pa smo to tako i učinili. Petrov brat se nećkao. Svoje jaje s mojim bratom trebao je zamijeniti. Nakon njegovog dugog nećkanja postali smo nestrpljivi i rekli kako to mora učiniti da bi svi jaja mogli pojesti. Posramljeno je glavu pognuo i priznao kako je njegova pisanica drveno jaje. Našu galamu i negodovanje brat je prekinuo, svoju pisanicu ogulio i polovicu dječaku dao. Petrov bratić , crven u licu, polovicu jajeta je uzeo, nešto kao ispriku rekao i posramljeno s livade otišao. Naravno da smo mog brata svakakvim imenima počastili. Danas znam da nismo trebali. Tog dana smo naučili da savršeno jaje, kao ni savršeni ljudi ne postoje, te kako je važno sudjelovati, ali ne i pod svaku cijenu pobijediti.
I Petrov bratić pouku je naučio. Nikada više , drvenu pisanicu nije donio.
******
Svima želim sretan i u boji pisanica, veseo Uskrs.

Oznake: jaja, pisanice, Uskrs

31.03.2018. u 22:03 | 13 Komentara | Print | # | ^

Legenda o cica-macama


Svake godine djeca i odrasli jednako im se raduju. Kako i ne bi? S prvim zrakama proljetnog sunca propupaju , nježnim, mekanim cvijetovima procvjetaju. Zašto su ih tako nazvali?



Poljska legenda kaže:
„Prije mnogo proljeća, mama mačka je plakala na obali rijeke jer su njeni mačići, naganjajući leptire, upali u rijeku. Vrbe na obali rijeke čule su njen plač i odlučile spasiti mačiće. Spustile su svoje duge grane za koje su se mačići uhvatili i tako ih izvukle na obalu“

Godinu kasnije i sve naredne godine poslije,u proljeće, vrbine grane mekanim cvjetovima ,kao macino krzno cvjetaju .

Oznake: cice-mace

28.03.2018. u 22:57 | 17 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (6)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading