Ljubav Božja

Anđeli već u svojem imenu najavljuju svoju funkciju koja im se najčešće pripisuje . Riječ anđeo vuče korijene iz grčke riječi «aggelos», koja direktno prevodi hebrejsku riječ «maleak» što znači poslanik, vjesnik ili glasnik. Javljaju se u Bibliji kao bića koja prenose Božje poruke, objavljuju njegovu volju, javljaju se u snu ili slave boga na nebesima. Oni su posrednici između Boga i čovjeka.
Anđeli su nematerijalna bića, bespolna ali u muškoj ili ženskoj energiji, savršena jer gledaju lice Božje i služe mu na nebeskom dvoru. Svoju poruku prenose u prvom licu, ukazujući se kao direktno Božansko očitovanje. U kršćanskoj tradiciji ustalila se ona iz 5. stoljeća Dionizija Aeropagita. On je anđeosku hijerarhiju podijelio na devet korova podijeljenih na tri reda.

PRVI RED – sudjeluje u Božjoj transedenciji i iniciraju drugi red, zaduženi su za svijet duha i razumijevanje otajstva.

Serafini - (Seraphim-goruća ljubav) oni se klanjaju, ljube, promatraju i slave Božju ljubav i Presveto Trojstvo u čije su otajstvo uronjeni.
Kerubini - (Cherubim) oboružani gorućim mačevima, u svakom trenutku spremni braniti Božje ime i slavu.
Prijestolja - ( throni) neprestano prinose Presvetom Trojstvu svoje molitve i djela.

DRUGI RED – primaju Božje svijetlo, pokreću i uređuju svijet, zaduženi su za svijet duše i unutrašnjeg svijeta.

Gospodstva – (Dominationes) pomažu osobama odgovornim za duhovno vodstvo i širenje vjere.
S ile - (Virtutes) pomažu grešnicima koji se kaju i vjernicima da izdrže na putu vjere.
Vlasti – (Potestates) imaju vlast nad sotonom i unutarnji su vodiči svećenika u njihovim službama.

TREĆI RED – zaduženi su za vanjski materijalni svijet, objavljuju, čuvaju i tumače božju volju.

Poglavarstva – (Principatus) zaštitnici ljudskih i vjerskih zajednica, klanjatelji pred presvetim sakramentom.
Arhanđeli – stoje pred prijestoljem Božjim spremni izvršiti njegove naredbe.
Anđeli – zaštitnici ljudi, naši anđeli čuvari.

ANĐELI U POVIJESTI UMJETNOSTI

U povijesti umjetnosti anđeli imaju svoj slikarsko simbolistički razvoj koji je usko povezan sa razvojem umjetničkih stilova i samog religijskog viđenja anđela, te sa samim stilom i uvjetima življenja ljudi u određenom dobu. U počecima slikanja anđela prikazivani su kao mladići u bijelim haljinama, bez krila, ali u četvrtom stoljeću «dobivaju» krila, najprije bijela a zatim šarena i zlatna. Ona označavaju nepripadnost svijetu i ljudima, te označavaju njihov boravak na nebu u sferi Božanskog.

Renesansa je uvela uz anđele i male putte – gole dječaćiće i anđelke, kao direktni uzor na antičke amore i kupide. Karakteristični za to doba su i anđeli svirači.

Barok je u povijesti umjetnosti najviše volio anđele, koji je u njima vidio sponu neba i zemlje, uostalom kao i u svecima.
Nikada prije ili poslije nije bilo toliko razigranih anđela i to ne samo na slikama ili oltarima nego i na štukaturama, freskama, liturgijskom posuđu, odjeći, ogradama…

Danas se ponovno javlja interes za prikazivanjem anđela i to u svim stilovima koji se danas koriste, a čiji spektar nikada nije veći u povijesti umjetnosti, u kojoj nikada do sada nije bilo toliko stilova u zajedničkom intenzitetu koji se koriste i konzumiraju. Individualizacija je donijela globalizaciju u kojoj artist postaje jedinka koja prikazuje. Od realizma do apstrakcije u svim mogućim nijansama slikarstva svih svjetskih stilova prikazuju se anđeli koji više nemaju zadane forme stilova nego nastaju kako ih slikari kanaliziraju u svojim vizijama. Ali ipak svi posjeduju nešto zajedničko a to je onaj osjećaj, vibracija koju osjetimo kad vidimo sliku anđela pa pomislimo ili glasno kažemo anđeo, a kažu da je dovoljno samo prizvati