petak, 15.12.2006.

Iluzija

Često nam šetnja u prirodi znade biti vrlo snažno približavanje ili čak i osjećaj jake povezanosti s Onime koji je sve stvorio. U tom ljekovitom hramu svakodnevno se smjenjuju nove i neponovljive metamorfoze oblika. To je trpeza koja nam hrani i dušu i tijelo dajući nam se potpuno na raspolaganje i slobodnu volju.

Tako su i rasute zvijezde, planete i mliječne staze - čaroban putokaz kroz nebo prema Njemu. On je za nas naslonio Sunce u nebeske visine da nam bude izvorom svoje ljubavi i topline. Smjena života i smrti putuje svemirom kao pjesma velikog sklada o tajnovitosti odlazaka.

Usred ljepote pune bistrih izvora voda i livadskog ljekovitog cvijeća i zelenih trava, šumama tvrdih išaranih kora stabala i trnja divljih ruža, protežu se mirisi polja i bijela ljiljana. Iskopana zemlja isparava dah poput morskih algi na pijesku nekoga žala i poziva da uronimo u nešto što je srodno s nama. Istog smo sadržaja ali drugih omjera. Dok osluškuje lepetanja ptičjih krila i zvrčanja kukaca usred svemira i buktinje života, stoji Čovjek poput najvećeg Božjeg nadahnuća.

Je li prošlo vrijeme kada je Bog poželio biti čovjekom? Jesmo li ga istjerali iz naših prostora vlasti i diktature? Tamo gdje smo posijali umjetna sjemenja i ugasili zdravo rasuđivanje, tamo gdje je komocija pregazila pola čovječanstva, gdje su izvori presušili, gdje je ropstvo moći i novcu uzelo maha, Boga već odavno nema. Ostali su samo nijemi jauci.

Uspuhali se znanstvenici i preuzeli stvaranje u svoje ruke, snažno se odupirući smrti kao konačnom kraju. Zamišljaju ljude po mjeri, spremaju genetski modificiranog čovjeka kome će čula biti ugašena, koji će imati programirano rasuđivanje i s kojim će svaka manipulacija manjine biti moguća.

Prije nešto malo više od dvije tisuće godina, Bog je poželio i sebe očovječiti i roditi se iz utrobe žene. Biti Djetetom, dati se potpuno za nas. Pjesma te ljubavi čuje se i danas u odjecima Njegove boli. No tko to i može čuti u strci koji vlada?

(Čovječe vidim te gdje stojiš na rubu svega,
ponor je ispod nas,
ruše se svjetovi
a mi smo samo lutajuće sjene.)

"Kćer ti je već umrla, čemu još mučiš učitelja", šapat je istinite realnosti u koju apostoli žele vratiti očajnog roditelja. No, očaj je prešao granice racije i duša i srce sada vape za čudom. Kroz povijest listamo suze mnogih koji nisu mogli pristati na vlastitu smrt. Međutim, uvijek su puhali oni vjetrovi koji mogu zaustaviti paralizu duše bar privremeno. To su oni vjetrovi koje zovemo - iluzija.

"Zar bih ja otvorio krilo materino
a da ono ne rodi? - govori Jahve.
Zar bih ja, koji dajem rađanje,
Zatvorio maternicu? - kaže Bog tvoj.»
(Izaija 66,9)

Čovjek današnjice visoko je podigao svoju glavu. Ne pristaje na mijene kojima je podređen i na prolaznost životnih trenutaka koji su mu bili važni, gdje se osjećao potpunim. Danas se svijet grčevito hvata sofisticiranih modela za produženje mladosti i života.

Prelasci stanja pokusa u stanje realizacije jednog znanstvenog propitivanja izgledaju kao iluzionistička stvarnost. Tu čitamo upornost i veliki rad a isto tako vidimo kako je samo malo potrebno i znanost bi došla do one visoke crte spoznaje Vječnoga. No, zaista su rijetki znanstvenici koji će priznati svoje ograničenje i slabost i prepustiti se providnosti. Rijetki od njih znaju da nas vjera oslobađa stega i zabluda i pruža prostor kojim slobodnom hodimo prema usavršavanju općeg znanja.

Stalnim nadopunjavanjem podataka i činjeničnih stanja relevantnih dokaza mnogih istraživačkih uspjeha, znanstvenik bez vjere bijesno zadire u samo tkivo života. Svjestan da je blizu rješenja i da mu još malo treba, on trči na mjestu, gubeći zrak i snagu. Samo malo i on zna da bi mogao dotaknuti onaj odgovor, onu svoju težnju da razbije granice materijalnog pa makar i pregazio sve moralne normative. Htio bi zaustaviti kraj. Biti vječan. Zbog toga on ne želi čuti za svog "konkurenta" koji je stvorio sve te procese kemije i zakonitosti evolucije i koji je nametnuo svoje nijanse u raznovrsnosti, a koju ne može ni jedan čovjek ponoviti, oponašati niti zbrojiti.

Vidno je da živimo u vremenu koje ocrtava nemoć čovjeka u vlastitoj težnji da se rodi kao Bog. Dok slušamo na radiju kako je na nebu zasjala još jedna novopronađena zvijezda, znamo duboko u sebi da je to novi život i nada u ovom neprekidnom hodu prema konačnom cilju. A poruka i danas stoji jasno ispisana na stranici "obične" knjige, gdje je svakoj iluziji kraj:

"Ja, svijetlo, došao sam na svijet da nijedan koji u mene vjeruje ne ostane u tami."

| 22:55 | Komentari (2) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se