|
|
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moj drugi blog, koji će, nadam se bit bolji od prošlog. Mjesto gdje ću izražavat svoje mišljenje bez da mi itko upada u riječ. Kom se da čitat, nek čita, kom se ne da ne mora... Welcome na moj blog!
Btw. ono što bi bilo lijepo za napomenuti (a što je i prije bilo pisalo)... Ako ste prvi put na blogu (ili nema veze, može biti i ko zna koji put) ne morate ostaviti brdo komentara, dovoljno je sve smjestiti u jedan =)) Lijepo pročitajte post, prokomentirajte i ja ću to isto napraviti i vama. Čak ću vam i nabacat komentare ako želite, but please, don't do that to me =))
I još jedna stvar za one koji su prvi put na blogu; nemojte doći i ostaviti dvije riječi uz obaveznu svrati do mene frazu jer ću takve komentare od sada pa na dalje ubuduće (kes) brisat i neću posjetiti taj blog, a kamoli komentirati. Lijepo pročitajte i komentirajte post i ja ću to učiniti i vama.
Do čitanja.
Potpišite peticiju protiv dječje pornografije! Nije potrebno ostavljati osobne podatke, potrebno je samo stisnuti na Light a candle i zapaliti svijeću. Link
Kolko me dobro poznaješ?!
Moj prošli blog
Cimerca
Angels
Ivonka
PiKa
Sheena
ban_ana_nas
Half the woman she used to be
Pa da kažem i poneku o sebi...
Zovem se Martina i rođena sam 26.12.1989. i volim svoj datum rođenja (vjerovali ili ne). Rođena sam u Sisku i, ako za išta mogu reć da baš ne volim, onda je to ovaj grad, i s razlogom. Imam mnogo nadimaka. Da ne nabrajam sve, najvažniji su Keka i Tinkica.
Maturantica sam srednje medicinske škole, a kroz ove 4 godine, shvatila sam, premda sam to i oduvijek znala, da posao medicinske sestre nije za mene. Stoga želim, a i svim silama se trudim da upišem filozofski fakultet - psihologiju ili engleski i španjolski jezik. Nadam se da će mi se trud i učenje isplatiti i da ću uspjeti. Uvijek mi je bila želja biti doktorica, al na kraju je ipak prevladao racionalni dio mene i odlučih se za filozofski fakultet.
Ljudi koji me bolje poznaju znaju da sam dosta komplicirana osoba, u svakom pogledu. Jedan dio mene ćete upoznati čitajući moje posteve, a drugi dio...valjda ni ne trebate znat, dosta je prvi.
Još jedna stvar koju volim su jezici. I to je mnogima čudno budući da njima to šteka. Al ja ih obožavam. Pogotovo engleski i španjolski. I znam ih dosta dobro. No, još želim naučiti i francuski i znam da hoću samo dok nađem vremena.
Volim čitati knjige i, kad mi se neke zaista svide, ne prestajem čitat dok ne pročitam do kraja. Pa tako čak i ultra debelu knjigu pročitam za dva dana. Omiljena spisateljica mi je Tess Gerritsen i uživam čitajući njene knjige, koje nažalost, nisu sve izašle u Hrvatskoj, no nadam se boljim danima.
Eto toliko. Zasad.
Dobro sad, budući da je u modi pisat o frendovima, onda ću i ja (kud svi, tud i mali mujo) pa da krenem... Idu od Ž do A tako da ne idu po tome kolko kog najviše volim.
Tea: moja Picuša. Totalno okačena osoba i uvijek spremna za zajebavat se. Od nje se stvarno može očekivat svašta (u pozitivnom smislu). Čak i kad lupi ogromnu glupost uvijek je smješno. Zna bit naporna, no i to se preživi. Pico!!!
Mirela: Zvana Leluška. Moja susjeda, ujedno Ecina sestra. Super cura, pogotovo u onim našim šetnjama i vožnjama biciklom po nasipu pa guranja bajka uzbrdo
(al i to je za ljude). Poznajemo se već 9 godina i stvarno nam je super.
Mihaela: Moja žena. Iako ima još 5 žena uz mene. :D Volimo se zajebavat i totalno je kul i otkačena osoba. Jedna je od najboljih ljudi koje znam. Voli Kimija Raikonena i Finsku.
Margareta: S njom se nikad nisam pretjerano družila, a sad na kraju ovog trećeg razreda shvatila sam kako je ona fenomenalna osoba, iskrena i poštena i zaista mi je žao što se nismo družile. Kad bi imala priliku ponovo krenuti u srednju i popraviti neke greške, definitivno bi se družila s njom od početka.
Lucija: Cura koja sjedi samnom u klupi. Nakon premišljanja shvatih da mi ipak nije best frendica. Previše je kmezava i djetinjasta za mene i lako se naživcira što će joj u budućnosti donijeti jako, jako puno problema.
Kristina: Ona koja me voli štipat, škakljat (što boli), gnjavit, davit, prčkat po kosi, a opet ju tu stavim. Inače je dobra, no kad je uhvati žuta minuta, uvijek sam ja ta koja najebe. Damn.
Karolina: Cura iz Popovače. Od muzike sluša sve ono što ja ne slušam, no opet se dobro slažemo. Katkad zna biti vrlo iritantna (kad iam pms) i zna vrištat na uho, no sve se to da zanemarit. Jea Karolino.
Ivona: Micica. Spada mi u najdraže ljude u razredu, definitivno najduhovitija i najzabavnija. Otkačena je, voli se zabavljat i iskreno se veseli tuđoj sreći. Veoma je posebna i drago mi je što mi je prijateljica.
Eco: Moj best frend. Leluškin brat. Znamo se isto devet godina i za to vrijeme smo se jako sprijateljili pa se super zabavljamo kad smo vani. Lud je za igricama i crvenom bojom (razlog nećem otkrivat).
Dora: Moja naj frendica s neta. Ne znam šta bi bez nje i bez naših blesiranja na msn-u skupa s Đipalom. Poznaje me veoma dobro i mnogo bolje od ostalih osoba, valjda zato što provodimo toliko vremena zajedno. Poznajemo se i uživo te tako prijeđosmo onu granicu net prijateljstva i postadosmo frendice i uživo.
Don: Moj frend iz osnovne. U početku smo se mrzili no ubrzo se to promijenilo pa smo si postali super. Bio mi je jedan od najboljih frendova tih par godina. Dok se nije odselio nekoliko ulica dalje. No i dalje se družimo.
Brane:Moj najbolji frend s neta. Dugo je vremena prošlo dokad se nismo upoznali uživo, ali na kraju je to ipak uspjelo. Valjda ćemo idući put moći duže biti uživo. Jedan je od mojih najdražih ljudi s kojim se savršeno razumijem. Micica. Veliki je cajkaš i obožavatelj Cece...XD
Armin: Zvani Blinko. Moj susjed. Znamo se već devet godina i iako je u posljednjih godinu dana bilo znatnih promjena i dalje smo super. Zakon lik, obožava metal i svoju čupavu kosu (koju ja mrzim).
Ana: Šveđanka. Komplicirana osoba, često u bedu, al zato ima mene ako osjeti da mi neki problem treba reći i ako očekuje savjet.
Eto toliko o ljudima koji moj život čine boljim. Keep doing it!!
..................................................................
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, pazi na nj.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, izvrši ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, ne bježi od nje.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!
Majka Terezija
Moje omiljene mudre izreke:
- "Ne trudi se da što više posjeduješ, već da što više postigneš; jer ono što imaš, možeš u trenutku izgubiti, a ono što jesi ne može ti nitko oduzeti."
- "Svatko želi biti netko; nitko ne želi raditi na tome."
- "Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju."
- "Pesimista je optimista sa iskustvom."
- "Herojstvo je ocajnički postupak uplašenog čovjeka."
Ako je zeleno i kreće se: biologija,
Ako smrdi: kemija,
Ako ne funkcionira: fizika,
Ako je nerazumljivo: matematika,
Ako nema smisla: ekonomija i sociologija,
A sve zajedno čini: medicinu.
Pesimist vidi teškoću u svakoj prilici. Optimist vidi priliku u svakoj poteškoći.
Sir Winston Churchill
Ne vjeruj zato što je to mudrac rekao,
Ne vjeruj zato što je to uobičajeno mišljenje,
Ne vjeruj zato što je to zapisano,
Ne vjeruj zato što je to prorečeno,
Ne vjeruj zato što netko drugi to vjeruje,
Ali vjeruj sam onom što si sam prosudio da je istina.
Siddhartha Gautama Buddha
Kakva je čovjekova želja, takvo mu je i djelovanje. U skladu s tim kako djeluje takav i postaje.
Brihadaryka Upanišada
Za mudru osobu cijeli je svijet učitelj a za budalu je cijeli svemir pun neprijatelja.
Charaka
Život prihvaćam bezuvjetno. Većina ljudi traži sreću pod određenim uvjetima. Ali sreću možemo osjetiti jedino kad ne postavljamo uvjete.
Arthur Rubinstein
Iluzija je da izvanjski događaji imaju moć povrijediti vas. Nemaju. Vi ste taj/ta koji/koja im dajete moć da vas povrijede...
A. Mello
Jedini način da izbjegnemo greške je steći iskustvo.
Jedini način da steknemo iskustvo je činiti greške.
Čovjek s iskustvom
Ako niste spremni da se mijenjate svakog trenutka, nećete nikada spoznati istinu.
Vivekananda
Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe.
Sri Chinmoy
Nasljeđujemo rođake i tjelesne odlike i njih ne možemo izbjeći; no možemo birati odjeću i prijatelje, pa stoga dobro pripazimo da nam i jedno i drugo dobra pristaje.
Volney St. Reamer
Bol je neizbježna, patnja je, međutim, stvar izbora.
Drugi neće doći u iskušenje da viču ako im se ti obratiš šaptom.
Od stajanja na mjestu svaki korak je bolji.
Odlučnim izražavanjem naše volje, pred nama će se otvoriti mnoga zatvorena vrata.
Seyed Hossein Nasr
Ako želiš živjeti u miru moraš zaboraviti zlo koje ti je učinjeno i svako dobro koje si ti drugima učinio.
U svakom su čovjeku tri osobe: ono što misli da je;ono što drugi misle da je;i ono što zaista je.
Stvari ne vidimo kakve jesu nego ih vidimo kakvi smo mi.
Talmud
U sebi imaš sve što je potrebno. Koristi to slobodno umjesto što tražiš stvari izvan sebe.
Ma Tzu
Shvaćanje je sada, ne sutra. Sutra je daleko za lijeni um, tromi um, um kojega nije briga. Transformacija će se jedino desiti sada; revolucija je sada a ne sutra.
J. Krishnamurti
Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Uistinu moramo dobro paziti što govorimo.
Konfucije
Mjera je mentalnog zdravlja sklonost pronalaženja dobroga u svemu.
John M. Templeton
Kakve su ti uobičajene misli takva će biti i narav tvoje duše - jer misli duši daju boju.
Marko Aurelije
Ako si se zuputio prema cilju i putom počeo zastajkivati da kamenom gađaš svakoga psa koji zalaje na tebe, nikada nećeš stići na cilj...
F. M. Dostojevski
Naša najveća pogreška je naša preokupacija sa greškama drugih.
Khalil Gibran
Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati.
Mark Twain
Djevojka upita svog decka: "Da li si zaljubljen u mene?" - On odgovori - Ne!
Ona ga pita: "Mislis li da sam lijepa?" - On odgovori Ne!
Ona ga opet pita: "Da li sam ja u tvom srcu?" - On odgovori Ne!
Na kraju ga upita: "Da te napustim, da li bi plakao za mnom?", a On opet odgovori Ne!
Okrenula se i veoma tuzna odlucila da ode od njega. On ju na to zagrli i kaze joj:
"Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim!"
"Ja mislim da ti nisi lijepa - ja jednostavno mislim da si prekrasna!"
"Ti nisi u mom srcu - ti si moje srce!"
"Ja ne bih plakao da me napustis, ja bih umro zbog tebe!"
Volim kazališne predstave, dokle god se radi o onima u Zagrebu s poznatim glumcima u njima. No ne znači da predstava mora biti dobra samo ako glumi neki celebrity (iako u Hrvatskoj baš i ne moš bit poznat, što znači biti poznat pred šačicom ljudi? :S). Tako se svaki put veselim kad sam školom idemo u kazalište u Zagreb. Nekoliko puta sam čak i gledala predstavu (Chicago, Skidajte se do kraja), no u ostalim slučajevima to vrijeme provedem šetajući ulicama Zagreba i gledajući izloge. Eh, neke stvari se u Sisku jednostavno nikada neće vidjeti.
Tako smo ove godine (prvi puta tek u drugom polugodištu) išli gledati predstavu HNK (imam određenu antipatiju prema tom kazalištu) koja se zvala Važno je zvati se Ernest (čudnog li imena toga).
Tako sam ja, nakon čak polovine odgledane predstave, drugu polovinu vremena provela vozeći se tramvajem i sramoteći se s ostatkom cura po Zagrebu a ljudi bulje. Hello, pa mi smo iz Siska!!! Ko da se to ne vidi.....
Tako smo uletili u 4-5 tramvaja, švercajući se, dakako, i pošto je bilo kasno navečer, nije bilo gužva, no uspjeli smo se osramotiti pred to malo ljudi. No, nea beda, ionako su nas taj dan vidjeli prvi i zadnji put u životu. Ne damo se mi smetat.
Inače je 2007. godina sama po sebi za mene krenula jako loše. Od 1.1.2007. sve naopako, God damn it. I obavezno sam svaki mjesec bolesna i kurim 39,5°C temperaturu po par dana. Tako da to više neću trpit pa idem na sistematski da se vidi šta mi je. U jednu ruku sam sretna jer idem na sistematski, usput ću si sve provjerit, a u drugu opet ne jer se bojim nalaza i što ako se nešto loše nađe. Stoga sam pričala s mamom neki dan i rekla mi je što je ona sva imala. A po zakonima prirode, ja sve nasljeđujem. Tako da ako stvarno nastavim ovako, za desetak godina ću bit pokojna zbog raznih tumora ili karcinoma. No opet, smak je za 5 godina, pa se ne živciram tako jako.
Sutra, ako Bog da, nakon godinu i pol (skoro) dana ću se upoznat s najboljom frendicom s neta, Dorom. To će mi bit prvo net upoznavanje s osobom s kojom sam jako dobra na netu (a samo su dvije takve osobe) i nadam se da ćemo se lijepo provest i da će ona sama uvidjeti zašto ja ne volim Sisak kad ga vidi.
I ono najbitnije: Ljudi moji, pa zar ne čitate vi?? Zar nisam lijepo napomenula da mi ne spamate one šugave komentare i da mi sve ostavite u jedan?? A onda dođe neko dijete i ostavi brdo bezveznih spamova a ni ne pročita post!! Još jednom i sve ću vam to obrisat.
Toliko o današnjem postu koji je sav nekakav weird i kratak.
Neke pjesme se nikad ne trudim poslušati zapravo i poslušati riječi da vidim značenje. No danas bijah nešto raspoložena za sve, osim za učenje, te poslušah riječi Severinine pjesme Prijateljice. Pjesmu sam čula dosta puta, no nikada nisam obratila pažnju na riječi.
Azurno nebo cekamo zoru
pet- sest mladih golubica
nasmijesena su im lica
i poslije mnogo godina
u mome srcu draga slicica
Zajedno smo momke gledale
zajedno po rivi setale
pravile se da smo vazne
ma da smo pametne i snazne
sanjale smo zemlje daleke
Ref.
Hej ljepotice moje prijateljice
gdje su nasi snovi ostali
hej sve smo mi kao ptice selice
svaka svome jugu odleti
Djevojcice zene postale
a neke su se vec i udale
ja jos cekam azurne zore
ma ja jos zelim preplivati more
ja jos sanjam zemlje daleke
Možda tek sad shvaćam da ćemo tako i mi, nakon srednje škole, svako otići na svoju stranu. Svatko svojim fakultetima, višim školama i zaposlenjima. A uspomene na srednju školu uvijek će biti tu; dani kada se budemo prisjećali kako su lijepa bila ta vremena kada smo se bezbrižno smijali u školi i velike odmore provodili vani pričajući o raznim temama. Prije nitko nije ni mislio o tome, u osnovnoj, pa ni počecima srednje škole, kako će doći dan kada će se svi rastati. Tek sada ona poznata Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba počinje imati smisla. Tek sada, a cijelo ovo vrijeme čekala sam da završimo školu. Ima dana kad želim preskočiti to sve i već biti na fakultetu, prešetavati se po okrugu faksa i s kolegama raspravljati o gradivu za taj dan. Uvijek mi bude lijepo pri pomisli na to; kad ću napokon biti na putu postati ono što želim i toliko volim. No opet, ima dana kada jednostavno želim zaustaviti vrijeme i zauvijek ostati 17-godišnjakinja i uživati u danima bezbrižnosti; učenje u srednjoj nije ni do gležnja onome na faksu. Svatko će nakon srednje naći nove prijatelje i s njima se družiti, no opet, neka prijateljstva ostaju vječna ma što se dogodilo. Neki životni putevi pronalaze put jedan do drugoga i nanovo se sreću. However, bit će tu i one godišnjice mature na kojoj će biti manje-više dosta ljudi iz razreda, no neki će bitiprezauzeti i za to. Bilo kako bilo, s vremenom će se sve vidjeti.
Nego, napravih test, koliko me dobro poznajete? Sad vam tu dam link da ga neki probaju riješiti, i ne brinite, ne grizem ako nije sve točno. Samo znajte da su pitanja dosta blesava zbog manjka ideja.
I, za kraj vijest koja me drži već nekoliko dana, i u koju na moje veliko iznenađenje, počinjem i vjerovati, jest da je 20.12.2012. smak svijeta koji ovaj put nije bio radi praznovjerja (6.6.2006. --> 666, vražji broj, 1.1.2000. --> ljudska skeptičnost u vezi prelaska u novi milenij, i neki datum 2001 kada se komet približavao zemlji ali su ga uspjeli preusmjeriti), nego je ovaj put i nasa potvrdila. Ljudima oko sebe, naime, već idem jako na živce, no šta ću kad moram. Rezultati gugla što se tiče te teme.
I nadalje mi uživajte i ne mislite na smak.
Zašto ja ne mogu napisat post? Zašto ja nemam inspiracije? Možda je kriv engleski i drukčiji kraj knjige koji sam morala napisat za neko, tako reći, natjecanje, pa je sad istisnuo svu moju inspiraciju i smisao za pisanje.
No, opet, to nije za začudit se. U zadnje vrijeme, recimo, dva tri mjeseca, postadoh užasno senilna. Poput babe od osamdeset godina. Možda je ta baba zatočena u mom tijelu 17-godišnjakinje i sad se to interpretira mojom smanjenom mogućnosti sjećanja. Kao što rekoh, sjećanje je nestalo, ali bujna mašta i dalje je tu =)).
Enivejz, ta je senilnost sada postala tako očita da se mnogi nađoše sprdat. Al ja to sprdanje ionako sutradan zaboravim =)). Onda neki rekoše da imam mali mozak pa ne stanu sve informacije, te stoga nove informacije izguraju stare i tako ja postanem senilna. No, ja mislim da nije to. Ja tvrdim da je krivo vrijeme. Da. Čekam ljeto. Od ljeta pa nadalje ubuduće sve pamtim. Sve! Evo, pamtim i to da ste sad udahnuli zrak. Buaha.
U ovo vrijeme mi je teško učit. Teško, heh. Nije to baš prava riječ. Prije da kažem: ne učim nikako. Ovo lijepo fino vrijeme nikako ne da mira i samo odvlači od knjige. Ja sam si već uzela ljetne praznike iako ima još 10 tjedana škole. A to će, kao što svi kažu, jako brzo proć. Ma i ja isto mislim, dok to prođe, ja ću već osijedit (ma, jel to utjecaj one babe u meni?! Ma ne... to je samo utjecaj moje mašte =)).
Nešto su svi nabrijani na proljeće pa sam se tako i ja odlučila pokrenut. Izgleda previše, još me neki mišići bole kad nisam u formi. I još nađoh prat auto pod vikendom. I ulickam ga da se sav sjaji i prebrišem krpicom te se svima pohvalim kako sam vrijedna; kad uto dođe pas iz vedra neba i popiša mi se na gumu!! Aaaa, ja popizdila. Ima sreće da ja volim životinje, inače bi letio na Mars. Meni se popiša na gumu!! Mamu mu. Al dobro da je ostatak ostao čist.
No, preživjet ću; glavno da sam i ja u duhu proljeća. I ja sam IN!! Buaha.
Naiđoh na netu na jednu sliku:
Još ju i prije negdje vidjeh, no sad ju bolje proučiš. Kako mačka može bit tako mala? Jel to prava mačka? Kak može bit tak mala? Il su je smanjili? Il je to fotošop? Il je to ruka diva al izgleda ko ljudska? Il je to optička varka? Aaaaaa! I ja oću takvu micicu malu!! No, u stanu jedino što mogu imat je riba. Al šta će mi riba kad ribu ne mogu vodit u šetnju? Ne mogu ni mačku, al ribu??
Ja bi psa.
Budući da me Vanya odabrao za izazov da post posvetim jednoj poznatoj osobi kojoj se divim, navesti zašto joj se divim, napisat biografiju te postaviti nekoliko slika, odlučih ga poslušat i krenut s poslom.
Nije mi lako reći: ja se toj osobi divim. Mislim da nitko nije zaslužan mog tolikog divljenja, ako se ikome divim, u pravom smislu te riječi, onda je to moja mama. No, ima osoba koja me nadahnjuje i želim postati barem malo poput nje. Ime joj je Tess Gerritsen i poznata je književnica. Samo dvije osobe imaju status mog naj književnika; Tess Gerritsen i J.K.Rowling. Međutim, jasno je koja mi je draža.
Tess je žena koja je uspjela završiti medicinski fakultet, ima obitelj i djecu, a uz sve to, bavi se pisanjem medicinskih trilera i njene knjige su mi jako prirasle srcu. Iako je zbog svega toga morala ostaviti karijeru doktorice, svoje je znanje upotrijebila kao inspiraciju za svoje knjige i time dobila gomilu obožavatelja diljem svijeta koji je obožavaju čitati i željno iščekuju njezine knjige.
Tess Gerritsen je krenula neobičnim putem u svoju karijeru književnice. Medicinski fakultet je završila na sveučilištu u Californiji, a nakon toga je radila kao liječnica na Havajima.
Dok je bila na porodiljnom dopustu, počela je pisati beletristiku. Iz hira, poslala je kratku priču Honolulu magazinu na natjecanje i osvojila je prvo mjesto.
Njezina prva novela Nazovi poslije ponoći (Call after midnight), romantični triler, objavljena je 1987. godine, a nakon toga je uslijedilo još 8 romana takve tematike.
Upravo ju je razgovor za stolom tijekom večere nadahnuo da napiše svoj prvi medicinski triler. Tada je od bivšeg policajca koji je sjedio pored nje u restoranu čula da u Rusiji siročad biva zanemarivana. Govorili su kako ih onda Ruska mafija otima i od njih radi davatelje organa.
Ta je priča užasnula Tess i nadahnula ju da napiše Žetvu (The harvest), njen prvi medicinski triler. Knjiga je izdana 1996. godine i postala je bestseller New York Timesa. Prava na film prodana su Paramountu/Dreamworksu a knjiga je prevedena na 20 stranih jezika.
Od tada, Tess je izdala dvanaestak medicinskih trilera među kojima se nalaze još 4 best sellera: Life support (Životna potpora), Bloodstream (Rijeka krvi), Gravity (Gravitacija) i The surgeon (Kirurg).
Sad, kada ne radi u struci, sve vrijeme provodi pisajući. Živi sa obitelji u gradiću Maineu. U slobodno vrijeme uređuje vrt i svira violinu.
Ako nekog zanima, i ona ima svoj blog.
I, ako se netko zapita, mejbi, zašto nisam odabrala neku potznatu filmsku zvijezdu ili glumca neke serije, to je zato jer se svi glumci i glumice ne trude toliko koliko se jedan književnik trudi napisati ijednu svoju knjigu. Koliko je inspiracije i vremena potrebno za napisati tako nešto, nijedan film i serija ne mogu to nadmašiti. Tako da bilo koji glumac, glumica, etc. ne mogu dobit moje divljenje, jednostavno mi se mogu sviđati ili ne sviđati njihovi filmovi ili serije.
I, sad je red na meni da drugima zadam ovo: ...:*†Bloody 7†*:... , Dorjani i Lost. Znači, reć zašto joj se divite, biografija i slika. A jbg, neko je morao nadrapat.
Uskrs. Uvijek je bilo nešto oko tog blagdana a da me je privlačilo. I da, za one koji to još od mene nisu čuli, sretan vam Uskrs.
Ove godine je počelo nekako drukčije. Probudih se veoma rano i uskoro sam začula zvona crkve u koju ja neću otići. U koju nisam otišla od Krizme koja je bila još u osnovnoj školi. Uvijek me smetala ta gužva i hrpa ljudi u toj malenoj crkvici u kojoj ponestaje zraka; a stalno stajanje umara, pogotovo mene ljenčugu. Ovdašnji ljudi i nisu baš vični odlascima u crkvu: idu samo neke starice, nekolicina dedeka i ostatak je gomila osnovnoškolaca koja je doslovno prisiljena ići u crkvu radi Krizme. Obiteljski posjet crkvi, barem ovoj, rijetko je vidljiv. Tako sam se udaljila od crkve i više ne idem u nju ni u kojoj prilici. Ni za velike praznike poput Božića i Uskrsa. No, činjenica da ne idem u crkvu niti ću ići ne znači da ne vjerujem u Boga. Baš naprotiv, vjerujem. Ali, nikad mi crkva nije bila draga i uvijek sam bila protiv nje i njezinih stavova i protivljenja koja su po mom mišljenju kriva. I, kad je i zadnje zvono odzvonilo, shvatih da je između mene i crkve zaista gotovo; ali ne i između mene i Boga.
Kažu da čuda postoje. Možda, no ja osobno nisam posvjedočila nijednom čudu. Ničemu što je nerealno. Zbog toga mi se hrpa Biblijskih priča čini neuvjerljiva. Uhvatila sam se dok sam s mamom gledala neki film o Mojsiju baš na sceni o gorućem grmu koji nije izgarao. Bilo je užasno dosadno i mama je taj film gledala s pospanim izrazom lica a ja s onim koji je govorio: daj me poštedi. Grm ne može govoriti a kamoli goriti bez izgaranja. Dala bih i logično objašnjenje ali vjerujem da ga svi vi znate.
Zašto neki ljudi uopće i vjeruju u čuda? Misle da će se, ako vjeruju, i njima dogoditi čudo baš u pravom trenutku za to? Ili jednostavno vjeruju svemu što piše u Bibliji? Onaj prvi razlog čini mi se dosta sebičan, stoga se tješim da je drugi razlog pravi; no, sumnjam. Kao što rekoh, ja vjerujem u činjenice.
Bojanje jaja uvijek je predstavljalo posebnu zabavu vezanu za Uskrs, pogotovo dok sam bila dijete. Sad i bojanje jaja predstavlja gnjavažu, pogotovo zato jer sam i sebe obojala, a ne samo jaja.
Jedino dobro u blizini svakog velikog praznika su – praznici. Barem tek nekoliko dana uživanja bez učenja i škole.
Pretpostavljam da bi sad htjeli neku sliku Uskršnje tematike, pa evo: 
Jedna sam od osoba koje vole velike gradove. Iako rijetko imam priliku biti u njima, uvijek mi je fino kad jesam. Obožavam gledat nebodere koji svojom visinom kao da cijepaju nebo. Toga kod nas ima rijetko za vidit. Mogla bih satima samo sjediti na klupi i promatrati ono oko sebe i ne bi mi bilo dosadno. Nimalo. Hrpe ljudi koji prolaze svaki svojim poslom preko crvenog svjetla na semaforu. Aaaa, to je ludo. I ja bi!! Onda neki poslovni freakovi koji ulaze u ogromne i lijepo uređene zgrade u kojima 90% eksterijera čini staklo. Lijepo je to za vidit. I doima se sigurnim. No, unutra shvatiš da si na visini i da si okružen staklom. Spooky. Sad bi moje misli ošle u krajnost pa nećem opisivat do dalje. Pa onda skupine turista ide uokolo fotkajući sve što vide skupim digitalcima. Ima tu, fala Bogu, puno tog za slikat, no, ja kao ja, radije bi slikala aute, semafore, zgrade, pa čak i prolaznike, nego da slikam neke tak ti umjetnine il ruševine od zgrada koje bi ja najradije porušila. A kad netko veli: „Ajme, pa to je staro! To je atrakcija!“, dođe mi da ubijem i sebe i njega. No, progutam knedlu, odnosno uzmem žvakaču i pregrizem to (ne žvakaću nego ono. Uglavnom. Da.).
Sisak, kao takav, definitivno ne spada u grupu gradova koji posjeduje i jednu jedinu stvar koja bi mogla zadiviti turista. Naravno, kad bi u Sisku uopće i bilo turista. Mislim da nitko ne bi došao da gleda Sisak, no znamo kakav je svijet danas, sigurno ima i takvih specijalaca. Cijeli se Sisak grad sastoji od starih kuća čija je fasada već odavno u raspadanju, a njihova boja odavno izblijedjela jer se zgrade, baš kao i mi ljudi, ne mogu oduprijeti zubu vremena koji nas kad-tad dokrajči. Zato ja te stare ruševine smatram suvišnima. Svaki put u prolazu spomenem kako bi to bilo lijepo srušiti ili popraviti, no znamo da se nijedno od toga neće desiti. Samo će stajati i stajati. Po svemu sudeći, Sisak ni izgledom ni kvalitetom ljudi, koji se katkad čine kao hrpa ljubomornih guzica, u meni ne izaziva osjećaj ljubavi. Čak ni dragosti. Pozitivnih osjećaja bez. Samo želim otići i ne vratiti se. Never, ever again.
Pa tako se nadah, kad sam već primorana da idem na maturalac uz moje duboko frnjenje i prosvjed, da će Prag biti jedan od tih big gradova u kojim ima mojih turističkih atrakcija: vel'kih zgrada i ulica i ljudi i semafora. Uf, što volim semafore; samo kad ja nisam ta koja čeka da se upali zeleno. Onda se raska domislila da mi gledamo slike Praga od generacije prije nas. Nakon što smo se pokačile jer ja nisam htjela gledat, ipak smo gledali. K vragu. Onda kad smo počeli gledat ja sam već imala svoju zamišljenu sliku tog grada. Lijepo i fino. Kad ono krenu slike a ja: WTF?? Aaaaaa. Pa to su sve stare zgrade bez ijedne novije na vidiku!! Poželjeh odustat od maturalca right away unatoč činjenici da moram ić, no onda se sjetih: već je kasno za odustat. Tako da je sad Prag moje unaprijed određeno razočaranje sa gomilom starih zgrada. Da, da, upravno onih koje ja želim srušiti. Can it be any worse? Možda. Vidjet ćemo.
I sad, ako ste za kraj očekivali neku sliku grada, nećete ju dobit, buahahaha.
Dobit ćete tratinčicu. 
Cijeli tjedan sam bila neuobičajeno vesela pri pomisli da u subotu Ivona i ja idemo na smotru sveučilišta u Zagrebu i gdje će, među svim tim predstavljanim fakultetima, biti i medicinski. Iako smo mi tek treći razred, zasigurno nismo bile jedine ne-maturantice među svom tom ruljom i ljudi za štandovima su bili spremni odgovoriti na svako pitanje koje smo imali.
Cijela ta smotra nije bila nimalo kako sam ja zamišljala. Sve to bilo je smješteno u neke dvije kućice i polovina fakseva bila je u jednoj, a druga polovina u drugoj. Na ulazu je bila nekolicina ljudi dijelila letke koje sam ja sve pokupila, fala Bogu, ne bi ja bila ja da ne uzmem sve što je besplatno. Sa strane su bile klupe na kojima su potencijalni studenti gledali hrpe papira koje su pokupili. No, mi smo se odmah zaputile vidjeti gdje je naš faks i faksevi ostalih ljudi koji su nas zamolili da im uzmemo nešt. Stoga uđosmo u prvu kućicu, misleći da je to jedina, jer nijedna od nas dvije specijalke nije zamijetila kućicu udaljenu desetak metara od ove. Odjednom se nađosmo u gomili ljudi od koje je većina bila okupljena oko štanda medicinskog fakulteta. Zašto ja nisam iznenađena? Svi mi govoriše da nitko ne želi na medicinu a sad uviđam točnost njihovih riječi. Nakon što uzesmo papiriće medicine, zaputismo se tražiti ekonomski, kineziološki i informatički faks. Sve je to bilo lijepo i krasno, no kineziološkog i ekonomskog nije nigdje bilo. Stoga se zaputismo van na popis fakseva i zamijetismo da u kućici nema ta dva faksa. No, ipak smo napravile još dva kruga vrativši se među onu rulju gdje nam dodijeliše i novine, Nedjeljni vijesnik. Ja, koja sva primam, i to sam zgrabila. I ja oću besplatne novine. Nakon završena ta dva kruga i ne nađenih fakulteta, napokon skužimo drugu kućicu. Koje smo mi tuke. Amh.
Druga kućica je bila znatno urednija od one i sadržavala sve fakultete koji nisu bili u onoj. U njoj uopće nije bilo ljudi, slobodno smo mogle disat i ne gurat se pa tako pokupit papire za kineziološki i ekonomski i usput maznut dvije čokoladice sa štanda ekonomije. Ko će drugi maznut neg ja, hehe.
Onda smo u nekoj kino dvorani, ili tak nešt, gledali razne filmiće o faksevima željno isčekujući medicinski. U razmacima među filmovima Gordan Kožulj i neki lik iz zabranjene ljubavi tzv. Zoran Pribičević bili su lupali gluposti. Kožulj i nije tolko glup ko lik iz zabranjene. Htjedoh ga gađat nečim samo zbog tog što tamo glumi. No, skrenuh misli s zbljuv-a i nestrpljivo sam čekala taj petominutni film medicinskog faksa. Na kraju je film trajao nekih dvadesetak minuta i bila sam jako sretna što je on najduži. Dok su prolazili faksom i opisivali godinu po godinu studija, bolje sam vidjela što sve tamo rade i sad je moja želja još veća. Čak istražuju DNK raznih ubojica i na osnovu toga među osumnjičenima nalaze pravog ubojicu. To mi je uvijek bilo tako zabavno i mislila sam da to jedino ima u onim serijama, da ja na medicinskom faksu neću doći u dodir s time jer to više pripada forenzičarima and stuff. But, I was wrong!! Jea.
Onda smo nakon sveg tog razgledanog otišle s gomilom papira u rukama uključujući i minijaturne periodne sustave koji su meni bili najvredniji od svega.
Ovih zadnjih nekoliko dana sam u apstinenciji od Coca-Cole. Nije to korizma, jer nisam mogla izdržat pa sam još u početku zakazala. Now it's personal. Stoga mi je jako teško ovih dana bez nje jer se to u mom slučaju razvilo u ovisnost. Pogotovo u Zagrebu gdje sam jučer na svakom koraku naletila na natpis Coca-Cola što me podsjećalo na to kak mi je fina a ne smijem ju. Zbog toga u Mekdonalcu Ivonka nije sebi kupila hladnu Coca-Colu iz solidaliziranosti prema meni kako ja ne bi patila što ja ne smijem. Fala Ivono. Tako da ovih dana dajem jetri da se odmori, samo ne znam na kolko. Nadam se što duže.
Ovo smo ja i Coca-Cola: 
Ali o tome ipak ne smijemo misliti. 
