KNJIGA MUDROSTI

Danas je popularno govoriti o ljudskim pravima.
Svi mi imamo svoja prava i tražimo da ih se poštuje, svi se mi bojimo da će nam biti uskraćeno nešto na što imamo pravo, i vjerujemo da ćemo biti sretni kad nam bude dano sve ono na što imamo pravo.
Imamo čak i fetival ljudskih prava, a i nešto što se naziva 'deklaracijom o ljudskim pravima', a što bi nam sve trebalo omogućiti ostvarenje tih naših prava.
Na žalost, to baš tako ne funkcionira.
Čak štoviše, reklo bi se da zapadna civilizacija trenutno propada upravo zbog tih ljudskih prava.

Prvi problem:
Moje pravo završava tamo gdje počinje pravo mog susjeda. Kako bismo i susjed i ja bili na miru, moramo definirati granicu između sebe i naših prava. Tu ćemo sagraditi zid kako bismo dobro znali gdje je granica i kako bismo se osigurali da nitko od nas neće moći pomaknuti granicu kako mu padne na pamet. Ako se i dogodi da se bilo tko od nas osjeti ugroženim, recimo zato što je na televiziji vidio da bi njegova prava potencijalno mogla biti ugrožena, malo ćemo pojačati taj zid između nas - dograditi mu par centimetara, staviti malo bodljikave žice i tome slično.
Nakon nekog vremena, stvorit ćemo društvo u kojem su granice među ljudima strogo definirane, a svatko sjedi izoliran u svojoj maloj utvrdi i još uvijek se boji da će netko doći istjerati ga iz nje. Oduzeti mu njegovo pravo.
Jednom kad počnemo razmišljati na takav način teško je vratit se natrag.
Pa čak i kad ljudi sklope bračni savez i zavjetuju se da će zauvijek biti skupa, vjerovati si i raditi za zajedničku dobrobit, sve su rjeđi oni koji su u stanju barem u takvoj vezi nadići svoj način razmišljanja, i počnu graditi zidić između sebe i svog partnera za svaki slučaj, da ne bi u tom savezu oni ispali iskorištavana strana.

Drugi problem:
Kad ja i moj susjed definiramo granicu između naših prava, gdje ćemo tu granicu postaviti?
Na žalost, obično se granica postavlja na mjestu do kojega je onaj jači spreman gurati u tom trenutku.
Ako postoji neko područje prava na kojem se još uvijek ne osjećamo ugroženo, spremni smo napraviti ustupak i pustiti susjeda da nam se približi dok ne osjetimo pritisak. A susjed je spreman gurati dokle god mu to dozvoljavamo. Što znači da je osnovni način definiranja granice sukob između mene i mog susjeda, a na kraju će veću korist izvući onaj jači. Tu naravno nije kraj, jači će i dalje pokušavati pomaknuti granicu i proširiti svoj prostor, a mi ćemo se trajno morati odupirati.
Problem je u tome što je to odnos između nas dvojice, mene i mog susjeda, i rijetko će se tko ići upuštati u naše sukobe. Dovoljno problema imaju sa svojim susjedima. Zapravo, stvorit će se općenito ozračje u kojem je svatko tko nije u stanju izboriti se za svoja prava manje vrijedan. U kojem je svatko tko dozvoli da mu se oduzme dio prava sam kriv za to. Ako je pristao na nešto, nije trebao na to pristajati. Ako je nešto potpisao, nije trebao potpisivati.
I tu ta priča o pravima zapravo postaje potpuna suprotnost onome što je inicjalno trebala biti - umjesto demokracije i ravnopravnosti svih ljudi, pretvorila se u anarhiju i vlast onih ravnopravnijih.

Jesmo li mi uopće u stanju zamisliti svijet izgrađen na drugim načelima?
Ne ulazeći u našu spremnost izlaska iz svoje male tvrđave, možemo li uopće zamisliti kako bi izgledalo da izađemo van? Da srušimo svoje zidine? Da se odreknemo svojih prava?

Kako bi izgledao svijet da umjesto o ljudskim pravima počnemo govoriti o ljudskoj odgovornosti? O odgovornosti za ljude oko sebe, za svoju obitelj, svoj posao, svoj narod, za čitav svijet?
Kako bi izgledao svijet da svatko od nas povjeruje da je jedini način da svi budu sretni taj da se ljudi počnu brinuti jedni o drugima?
Kako bi izgledao svijet da ljudi sruše zidine svojih prava kako bi dozvolili drugima da im se približe i pomognu im?
Priznajem, malo me strah i pomisliti...