ljeskanje

petak, 24.02.2006.

Rubovi

Volim rubove i predgrađa u glavnim ulicama. One zakutke gdje piše plisee – plisirane suknje, jer te suknje više nitko ne plisira a tko zna i da li uopće postoji ta radnja ili je od nje ostao tek pisani trag na rubu zgrade. Možda jednom i zavirim u taj polumračni prolaz što je uzmaknuo pred blještavim pročeljima zgrada, i ogledam se u nekom šutljivom izlogu u mojoj zamišljenoj plisiranoj suknji koju više nitko ne nosi.

Volim rubove. Ulicom paralelnom sa glavnom, susrećem svijet koji je kao i stari ljudi, tih i povučen, u svoje misli zadubljen i usred najveće gradske vreve, tvrdoglavo demodiran a opet neodoljivo odiše dahom neprolaznog i one fine patine koja se osjeća u svakom kutku od pomodnosti izuzetih mjesta, ili bar onakvih kutaka u kojima vrijeme otkucava poput starinskih satova u nekoj čehovljevskoj drami. Odmjereno i samo njima pripadajuće vrijeme. Vrijeme koje zauvijek ostaje na rubovima.

Rubovi. To su divne kamene ploče obrubljene majstorskim ručnim radom u nekim polunapuštenim zgradama koje sam susretala slučajno... Nisam im mogla odoljeti pa bih se provlačila kroz vrata jedva odškrinuta od teškog bremena vlage koja ne dopušta da se vrata otvore šire ( što je i dobro – možda su i ta vrata nijemi saveznik u obrani od svega vanjskog, bedem koji odbija sve napade izvana poput starih utvrda kojim su se štitili gradovi ) i ulazila u raskoš najfinije izrađenih rukotvorina na već napuklim pločama kojim su popločana čak i dvorišta tih nekadašnjih malih kućnih hramova kojim su šuštale meke bizantijske svile i lupkale štikle, tuda prolazeći.

Od rubova, volim rubove ozidanih visokih ograda što opasuju stare bogomolje koje svjedoče jedno vrijeme poštivanja, već staloženo i zadržano u njihovim sjenovitim dvorištima, dubokom hladu poleglom među meditativnim kolonadama, pukotinama i napuklinama, gnijezdu lastavica svijenom u raspuklini između dva daha stoljeća, brižnom otklonu od svega vanjskog – da svojim dodirom, nitko ne naruši mir niti onih vani, niti ovog svijeta iznutra.

Večer je također rub, zato volim i večer. S ruba večeri, pokatkad i najcrnja noć može izgledati poput tople i aromatične čokolade ili crne kave dok usnama dotičemo rub šalice... a onda kad je ispijemo – u plitkom talogu kave, kao u zvijezdama, iščitamo nečije stope i prešućene riječi... sve sama skrivena značenja naših najdubljih želja... i još u sve to na dnu, pritisnemo i prst, da svemu damo vlastiti pečat i onu malu posvetu tako dragocjenu – jedan običan dodir.

v.


- 14:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Travanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (1)
Veljača 2006 (5)
Siječanj 2006 (6)
Studeni 2005 (1)
Listopad 2005 (6)
Rujan 2005 (7)
Kolovoz 2005 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Blog u dvoje, viviana i davor. Dvije duše u virtualnom prostoru traže svoje mjesto, zasnivaju svoju malu virtualnu kuću. Goste rado primamo, navratite! Ona je srdačna spisateljica, on je preozbiljni filozof...pa dobro, pričat ćete s njom. :)

    ljeskanje@yahoo.co.uk

vivianine priče

davorov uvod

naše preporuke

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se