ljeskanje

nedjelja, 23.10.2005.

između Neptuna i Afrodite

Jer lijepo nije drugo do početak strašnog koji još možemo podnijeti.

Istinit je taj slavni Rilkeov stih. No, vrijedi li i obrat? Možda ono strašno, podnesemo li ga, može postati nečim lijepim?
Pjesma se napisala prošloga ljeta. Znam da miješam mitologije, ali razlog za to je (mada će ostati skriven :) ) sasvim konkretan.



između Neptuna i Afrodite

stajao sam ogoljen na obali a preda mnom se smijao strašni bog.
no ono me zvalo: mirisom, dahom, slutnjom beskraja.
podigao sam svoj jarbol i navukao jedro
al' nisam mogao naprijed - bio sam malen i lomljiv pred njegovim licem.

more me ujutro ponovo zazvalo, i ja sam ušao.
uronio sam, spremno me primilo.
strašni bog je nestao – tek ljuljanje valova učilo me plesu.
potom mirna blagost
iz pjene rođena ljepota.


d.

- 22:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 12.10.2005.

otključana vrata

U korejskom zen filmu Proljeće, ljeto, jesen, zima…i proljeće prostorija u kojoj žive stari monah i njegov učenik nema zidova, omeđena je tek nekakvom crtom. Ali, makar bez zidova, ta ''prostorija'' ima vrata. Prava pravcata drvena vrata na nepostojećem zidu. Vrata nemaju ključanicu, kroz njih se uvijek može ući i izići. Uostalom, kako bi nekoga brava spriječila, kad nema nikakvih zidova. Na prvi pogled se učini da su besmislena – vrata bi valjda trebala biti prolaz u nešto ili iz nečeg omeđenog zidovima. Ipak, vjerujem da razumijem smisao tih vrata. Ona podsjećaju čovjeka: sad ulazim, sad izlazim.
Jer zidovi su iluzorni – koliko god čvrsto bili izgrađeni ipak su podjednako porozni kao i ovi nepostojeći na tom zen splavu. Jedino što nas drži izvan ili što nas je držalo unutra jest to što smo odlučili proći kroz ta vrata.

opet sam u čarobnoj kutiji
ovaj put nema zidova
tek vrata, otključana.


d.

- 21:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 11.10.2005.

moj komadić neba

Nastavljajući se na davorov prethodni post, shvaćam kako je u mojoj nekadašnjoj kući za mene ipak najvažniji bio balkon, i vrata... Balkon, jer me izvodio ondje gdje sam pogledom mogla odlutati najdalje koliko sam mogla dosegnuti... a vrata, jer je kroz njih prošlo sve što se može sažeti u sretno djetinjstvo i traumatičnu mladost.
Balkon je bio stajalište s kojeg sam mogla otputovati u mnogo smjerova, ali najčešće sam se zadržavala u susjedstvu, povrh krovova iznad kojih su stremili nebu vrhovi visokih jablanova... a zatim zvijezdama na toj istoj nebeskoj pustopoljini kamo se se protezali njihovi vitki prsti... Zapamtit ću to, znala sam govoriti u danima kad sam već pakovala svoje stvari i znala kako moram otići. Ništa od vrta, ništa od borova koji su rasli zajedno sa mnom i prerasli me, nisam željela ponijeti kao fotografiju osim samo te slike povrh krovova kuća... Možda i zato jer mi je samo ona uistinu pripadala, kao nešto što mi nitko ne može uzeti... ne znam... možda i zato što ona djevojčica u meni, kao i sva djeca, željela je od odraslih sakriti u torbicu jedinu stvar koju joj nitko nikakvim pretresom ne bi uspio naći.... mali amblem, komadić neba, svjetlost što se rasipa s tisuće zvijezda... lipanjsko nebo ponad grada koji se smanjuje kako vlak odmiče, i postaje toliko mali da može stati u dlan.

Tako se i ja opraštam s vama, ovdje na blogu, s obećanjem da ću čuvati sve lijepe slike i riječi koje sam ovdje našla... zahvaliti vam na svemu lijepom, i naravno, uz obećanje da ću vas čitati i dalje.... do nekog novog susreta negdje...

voli vas

v.

- 19:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2005.

šta će meni žvake?

Pijanac, još uvijek trijezan.
- Daj koju kunu, molin te.
Stanem, otvorim novčanik. Nemam sitnih.
- Pa promini u trafici, molin te, triba mi, moran nešto pojist.
Gospođa u trafici kaže da nema sitna.
- Hajde sa mnom do dućana, ionako idem tamo, pa ću ti dati – predlažem. Nedjelja je pa do najbližeg otvorenog dućana ima tristotinjak metara.
- Ma di ću sad do tamo, ima ova na trafici sitna sigurno… Kupi žvake, vidit ćeš da ima.
- Što će mi žvake?
- Ma daj molin te.
Kupim airways žvakaće na trafici, gospođa mi s neizrečenim prijekorom vraća sitniš.
- Evo ti žvake.
- Ma vidi ga…a šta će meni žvake? Daj mi koju kunu… Vidi ga. A kretena, kupija mi žvake. Šta će meni žvake?

d.

- 17:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2005.

boja duge

Znaš što bih voljela? - pitala sam te ali nisi čuo. - Voljela bih obući dugačku haljinu od prozračnog bijelog tila i nestati. - ali ti nisi čuo ni to... Pričali smo o mnogim stvarima pa nisi mogao čuti kada sam spomenula i šešir... širokog oboda, bijeli, sa suhim cvijećem a možda i pravim... - Mogla bih istrčati sad na kišu, što misliš? Ali pitanje se izgubilo negdje u prepričavanju nekih čudnih koincidencija koje nas prate, što sam pozorno slušala jer nisam željela propustiti ni jednu tvoju riječ... Tek povremeno upitala bih te nečujno što misliš da ipak obučem onu haljinu od zelene svile i stavim brošić od jantara, onaj mali zlatno žuti grozd što sam ga čuvala neupotrebljivog jer nije imao kvačicu kojom bih ga skopčala pa sam ga držala u kutijici. – Idem ga sad donijeti... rekla sam ti brzo ali kad sam se vratila opet smo se nečim zapričali pa ti nisam stigla pokazati... - Nisi me pitao što držim u ruci? Pokazat ću ti. - započela sam tajanstveno kao da je taj žućkasti grumen neko svjetsko čudo, ali ti si već ustao donijeti knjigu a ja očarana ostala gledati u tvoje ruke koje su je listale tražeći neki zaboravljeni pasus i zaboravila brošić...
U trenutku kad je naš razgovor postao prigušen i polako kao i svaku večer vodio ka poljupcu za laku noć, pitala sam te isuviše tiho da bi čuo, ne čini li ti se da je ljubičasta boja zalaska ona koja bi se idealno slagala s mojom prozračnom bijelom haljinom i nešto suhog cvijeća... jer nisam znala kako da ti opišem drugačije onu čistu bijelu svjetlost bez boja duge, ali ti si već spavao a ne bi ni znao što pričam...

Ne mogu ti objasniti boje duše, bez svijeta što ih zrcali, kao ni ljubav bez oblika lakoće s kojim nestaju granice tog svijeta pa ona postaje prozračnom i lakom... toliko lakom da nisi ni osjetio kad sam te pokrila... A onda polako, kao kada pada snijeg, spustila sam svoj dlan sasvim bijel na tvoje lice i otkinula jedno pero iz krila. - Uzmi slobodno. - rekla sam tvom snu. - To je samo obično pero. Samo da se sjetiš kako sam tu bila, jednom kada se probudiš.


 v.

- 15:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.10.2005.

ništa ozbiljno

Razgrćem ovu zavjesu od jesenje kiše, .. izgovaram u sebi s onom melanholijom slatkogorke samotnosti, dok gledam kroz stakleni zid gradske kavane na ulicu i izmišljam nastavak koji nikako ne dolazi baš kao ni moja kava, pa naposlijetku ustajem pitati ljupku konobaricu koja je još prije pola sata kimnula glavom i smiješkom mi dala na znanje da kava stiže... nije li me možda zaboravila? Nisam, odgovara smiješeći se pa se i ja osmijehnem i vratim za stol... Nastavim s uzvišenim mislima i taman kad sam opet počela razgrtati kišnu zavjesu, na moj stolić se spušta pladanj s kavom i čašom vode pa se dajem na meni ritualno prosipanje šećera u i oko šalice, ali onda primijetim kako se u moje pokrete najednom umiješao i osjećaj da čovjek za susjednim stolom prisluškuje moje misli...To je neka zavjesa? - pita me radoznalo. Da, kažem... fina jesenja zavjesa od najfinije jesenje kiše... I, što ćete s njom? Oprati je?.. usne mu se izviju u ironični smiješak kao da je to jedini način kojim uopće može izraziti apsurdnost takve jedne besmilice kao što je prati mokre zavjese... Nedam se smesti pa nastavljam dalje likovati s mojim zavjesama koje sam u međuvremenu obogatila i drugim slikovitim izrazima, poput: mekih i vlažnih nabora koje njiše pokisli vjetar... pa uzburkanih i pjenastih rubova što se talasasto podižu i spuštaju, naizmjenično... pa, daška miholjskog ljeta u njenim prozračnim i mokrim vlaknima... sve do tajanstvenih i bešumnih prstiju što se s njom poigravaju kao vjetar s opalim lišćem, na nekoj pustoj cesti neznano kuda...Tipično žensko ignoriranje, prokomentira moj susjed otpijajući još jedan gutljaj kave. Ponavljanje do besvijesti. Neprihvaćanje najočitijih meteoroloških činjenica, što više. Beskonačno traganje za nečim intenzivnim pa makar i u hvatanju atmosferskih nijansi ( ali ako baš čeznete za nekim tajanstvenim i bešumnim prstima... samo molit ću lijepo bez izgaranja u svemu tome )... namiješi se on ironično opet onim svojim smiješkom, ali ovaj put mu ne odšutim... A ne, ne... pogrešno ste me razumjeli, kažem ljutito dok on nehajno tapka usne papirnom salvetom. Osim toga, valjda ja znam što tražim i zbog čega i zašto je nebo obješeno o plamteće a ne plastične kukice i zašto je uopće obješeno, ili evo... svući ću ga baš ako želim, ne trebaju mi zavjese uopće, što vas briga! Hmm... naravno, dramatičan obrat kad već misliš da ti je sve jasno, tipično. Pretpostavljam da je ono što će sad uslijediti - pogađam, a i statistički je vrlo vjerojatno - pustiti me da se sam ponudim okačiti te vaše petparačke zavjese, viseći pri tom na jednoj nevidljivoj niti usred ničega... Ali ja vam lijepo kažem da je nepristojno prisluškivati tuđe misli. Pogledam ga namrgođeno ali se on i ne pomjeri, pije mirno svoju kavu i pravi se da ništa nije čuo... Ah, kako tipično muško ignoriranje, pomislim, i nastavim pijuckati svoju limunadu kao da ništa nije bilo.

v.


- 17:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Travanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (1)
Veljača 2006 (5)
Siječanj 2006 (6)
Studeni 2005 (1)
Listopad 2005 (6)
Rujan 2005 (7)
Kolovoz 2005 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Blog u dvoje, viviana i davor. Dvije duše u virtualnom prostoru traže svoje mjesto, zasnivaju svoju malu virtualnu kuću. Goste rado primamo, navratite! Ona je srdačna spisateljica, on je preozbiljni filozof...pa dobro, pričat ćete s njom. :)

    ljeskanje@yahoo.co.uk

vivianine priče

davorov uvod

naše preporuke

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se