ljeskanje

ništa ozbiljno

Razgrćem ovu zavjesu od jesenje kiše, .. izgovaram u sebi s onom melanholijom slatkogorke samotnosti, dok gledam kroz stakleni zid gradske kavane na ulicu i izmišljam nastavak koji nikako ne dolazi baš kao ni moja kava, pa naposlijetku ustajem pitati ljupku konobaricu koja je još prije pola sata kimnula glavom i smiješkom mi dala na znanje da kava stiže... nije li me možda zaboravila? Nisam, odgovara smiješeći se pa se i ja osmijehnem i vratim za stol... Nastavim s uzvišenim mislima i taman kad sam opet počela razgrtati kišnu zavjesu, na moj stolić se spušta pladanj s kavom i čašom vode pa se dajem na meni ritualno prosipanje šećera u i oko šalice, ali onda primijetim kako se u moje pokrete najednom umiješao i osjećaj da čovjek za susjednim stolom prisluškuje moje misli...To je neka zavjesa? - pita me radoznalo. Da, kažem... fina jesenja zavjesa od najfinije jesenje kiše... I, što ćete s njom? Oprati je?.. usne mu se izviju u ironični smiješak kao da je to jedini način kojim uopće može izraziti apsurdnost takve jedne besmilice kao što je prati mokre zavjese... Nedam se smesti pa nastavljam dalje likovati s mojim zavjesama koje sam u međuvremenu obogatila i drugim slikovitim izrazima, poput: mekih i vlažnih nabora koje njiše pokisli vjetar... pa uzburkanih i pjenastih rubova što se talasasto podižu i spuštaju, naizmjenično... pa, daška miholjskog ljeta u njenim prozračnim i mokrim vlaknima... sve do tajanstvenih i bešumnih prstiju što se s njom poigravaju kao vjetar s opalim lišćem, na nekoj pustoj cesti neznano kuda...Tipično žensko ignoriranje, prokomentira moj susjed otpijajući još jedan gutljaj kave. Ponavljanje do besvijesti. Neprihvaćanje najočitijih meteoroloških činjenica, što više. Beskonačno traganje za nečim intenzivnim pa makar i u hvatanju atmosferskih nijansi ( ali ako baš čeznete za nekim tajanstvenim i bešumnim prstima... samo molit ću lijepo bez izgaranja u svemu tome )... namiješi se on ironično opet onim svojim smiješkom, ali ovaj put mu ne odšutim... A ne, ne... pogrešno ste me razumjeli, kažem ljutito dok on nehajno tapka usne papirnom salvetom. Osim toga, valjda ja znam što tražim i zbog čega i zašto je nebo obješeno o plamteće a ne plastične kukice i zašto je uopće obješeno, ili evo... svući ću ga baš ako želim, ne trebaju mi zavjese uopće, što vas briga! Hmm... naravno, dramatičan obrat kad već misliš da ti je sve jasno, tipično. Pretpostavljam da je ono što će sad uslijediti - pogađam, a i statistički je vrlo vjerojatno - pustiti me da se sam ponudim okačiti te vaše petparačke zavjese, viseći pri tom na jednoj nevidljivoj niti usred ničega... Ali ja vam lijepo kažem da je nepristojno prisluškivati tuđe misli. Pogledam ga namrgođeno ali se on i ne pomjeri, pije mirno svoju kavu i pravi se da ništa nije čuo... Ah, kako tipično muško ignoriranje, pomislim, i nastavim pijuckati svoju limunadu kao da ništa nije bilo.

v.