ljeskanje

dvadeset i četiri sata u životu jedne žene

Naslov je jedne popularne novele Stefana Zweiga i posuđujem ga ovdje samo zato jer sam to isto rekla i jednog jutra dok smo sjedili na sunčanoj terasi s pogledom na more i pili kapucino iz neobičnih šalica koje su čuvale komadić sjećanja na tebi draga lica koja nisam poznavala, ali čije su crte bile urezane i u tvoje.
Zašto baš taj naslov, kojeg sam se sjetila i izgovorila kao da na stol spuštam ključeve nekih vrata za koja sam napokon otkrila da ih nikad i nije bilo, moralo bi obuhvatiti mnogo više prostora za opisati nego što ga ima na jednoj čarobnoj razglednici koju smo u tih dvadeset i četiri sata prokrstarili svim onim mjestima na kojima smo željeli biti.

I zato, eto, Zweig. Jer, da bih jednom izgovorila naslov njegove priče... bilo je potrebno probuditi se kraj tvog lica kojeg sam samo trenutak ranije i sanjala. Izaći zajedno s tobom na terasu okupanu jutarnjim suncem i plavetnilom mora i sjesti za stol na kojem su već stajale dvije zelene šalice sa toplim kapucinom. Upiti očima prozirno modro obzorje upleteno u guste krošnje starih stabala masline u kojima drijema zaustavljeno vrijeme. Gledati kako prve zrake blagog jutarnjeg svjetla nježno sklanjaju tamni pramen noći još priljubljen uz tvoje čelo, i polako prenoseći toplinu u dubinu tvojih očiju, otkrivaju onaj nevidljivi dio priče kakva je ona mogla biti...

v.