ljeskanje

srijeda, 31.08.2005.

naivna pitanja

Imam li prava pisati o ljubavi?

Ja koja sam u tebi živjela od njenih sokova, njenog života.
Imam li prava žaliti što sam jednom kao prezreli plod otpala s peteljke tvog srca, ja ista, koja sam te ostavljala samog u hotelskoj sobi i vraćala se u svoja četiri zida pričajući o najnovijoj promociji knjige, i kako je pjesnik loše čitao svoje stihove i kako to nije poezija za glasno čitanje, jer uistinu, uistinu loše zvuči. I kako nisam sigurna da više itko zna što je poezija i da te večeri poezije uglavnom i služe za pokazati se ili popiti čašu vina uz neobavezni razgovor, neobavezna rukovanja, prigodno pljeskanje.

Imam li prava pisati... Kad ostajao si nevidljiv iza zavjese gledati kako pokušavam na vjetru zapaliti još jednu cigaretu, a potom uz kavu na terasi luksuznog apartmana pričati kako je u jutro najljepše šetati obalom i neka svi obavezno ponesu ručnike na plažu jer ja ću ostati popiti još jednu kavu na miru i malo prelistati novine.

Imam li prava... Kad čekao si me satima u polumraku sobe a potom nasmiješen ustajao i širio ruke, ljubio me... A taksi je jednu večer bilo nemoguće naći i morala sam pješice pa na tramvaj, a bila je i kiša i onako sva mokra, " moram odmah u kupaonicu, neka mi nitko ne kuca! "

Imam li prava pisati o ljubavi?... I da je nebo svo mokro od raskvašenih parkova kojima ujutro šećem u jakni koja nije tvoja; ona prostrana u koju sam se mogla uvući cijela i u njoj vječno spavati. Da to nebo ima točnu mjeru kojom uzima i daje, kroji i prekraja. Da je našu neizmjernu ljubav rasparalo točno po šavovima koji su joj bili pretijesni, i razdvojilo nas na ono nešto što ti tražiš i ono što ja ne mogu naći, što sam izgubila...

Kao da nisam znala što je poezija...
Kao da nisam znala da se ona morala i živjeti, da bi se mogla pisati.

v.

- 19:22 - Komentari (16) - Isprintaj - #

kućica u cvijeću

Mala je to kuća. Oduvijek ista od kako znam da postoji dok su druge uokolo nje izrastale i rasle sasvim je zakriljujući tako da sam je jutros jedva pronašla izgubljenu među visokim dvokatnicama s brižljivo uređenim vrtovima. Puteljak koji vodi do nje krivuda između tih novih kuća koje srećom nisu još ograđene pa nisam morala i preskakati ogradu i naići možda i na nekog ljutitog psa, a onda tko zna kako bih se provela.
Prilazila sam polako kao i uvijek što bih prilazila toj kućici u kojoj je živjela žena " bez lica ", pokušavajući upiti onu osjetnu snagu svih stvari koje su se spram te malene kutijice isticale nečim što je bilo kao njen produžetak. Neka ruka koja je tu kućicu iz skromnog cvijetnjaka uz samu kuću odvodila na prostranu livadu i tamo pažljivo spuštala, pa je izgledalo kao da istodobno živi dva života. Ovaj tu, stiješnjen između novih pomodnih katnica. I onaj tamo, na nekoj livadi posutoj mirisnim poljskim cvjetovima što su se kupali u suncu.

I žena koja je stanovala u njoj živjela je takva dva života. Često puta, kada bih joj došla i kad bi mi zahvalila na sitnim darovima koje bih joj donijela, pogledala bi me i pogledom pokazala gore, put neba. Njeno lice zapravo, bile su njene oči, plave i svijetle, dok je samo lice bilo deformirano i imalo pomalo zastrašujući oblik. Ipak, njeno lice i bile su te oči, i ja bih je svaki put zagrlila i stisnula uz sebe... Činilo mi se kako to biće možda nikada nitko nije zagrlio i možda je još nitko nije poljubio u obraz, pa sam je i danas poljubila u obraz i stisnula grleći... Možda još i više radi sebe, jer otišla sam joj zapravo po snagu. Otišla sam pomirisati njeno cvijeće i dotaknuti ga. Osjetiti mekoću latica pod prstima i pogledati one bijele zvonaste cvjetove koji su izgledali kao haljinice koje plešu na tankim stabljikama njišući se na vjetru. Nije ni slutila koliko zahvalnosti sam ja dugovala njoj, dok me pratila i pozivala da jednom dođem samo na kavu. Da posjedimo i pričamo. Da, doći ću, obećala sam joj, i mislim da uistinu hoću.
Sve bliže sam tvom nebu i tvojoj livadi, pomislila sam odlazeći.
A tamo je lijepo... uistinu lijepo...

v.

- 12:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 27.08.2005.

skriveni red

O kaosu Paul Klee kaže: ''slikarski simbol za ovaj nepojam jest točka''. Vjerujem da je taj Kleeov simbol daleko od proizvoljnosti, od neke njegove umjetničke slobode.
Elementarnost je suprotnost redu. Pojedinačnost, nepostojanje cjeline, smisla koji bi nadilazio pojedinačnost elementa. Elementarne čestice, svatko za sebe, neuređenost. Hrpa, bezoblična masa, mnoštvenost. Kantov mannigfaltigkeit. Kaos. U fizici se kaotično gibanje prikazuje kao hrpa čestica – točkastih masa – koje se nasumično gibaju, bez ikakva reda.
Točka je ono što Proklo naziva jestvujuće nebiće: nešto što doduše jest, ali što nema nikakvo određenje. Nema oblika, forme. Nešto što je upravo ništa. Zato je ona simbol kaosa – onoga o čemu se ne može ništa reći, ništa misliti, gdje se ništa stalno ne može opaziti jer niti nema nekog nečega za opaziti. Nešto što se ne može pojmiti, nepojam.

Nevidljiva harmonija jača je od vidljive. (Heraklit, fr.54)

Ipak u gibanju takve hrpe čestica postoji red, zakonitost, pravilnost , ali taj se red ne vidi na prvi pogled. On se raskriva pojmovnom naporu znanstvenika. No, uza svu metodičnost tog pojmovnog napora, postoji li siguran put ka novim otkrićima, neka pouzdana metoda? Ili za nalazak onog što je doista novo zapravo nema garancije?
Je li otkriće znanstvenika stvaralačko? Ali red je postojao i prije, nije ga on stvorio – tek je raskrio skriveni red. Zar umjetnik radi nešto drugo? Raskriva skrivenost. Eksplicira implicitni red, onaj red koji je već u stvarima, mada teško vidljiv. Umjetnik umije gledati dublje i to što ugleda objaviti drugima.

Najljepši je red svijeta kao hrpa nasumce razbacanog smeća. (Heraklit, fr.124)

Red nije tek način na koji su elementi povezani – red je samo to povezivanje, sabiranje. Sabranost. Jer izvan reda niti nema elemenata – odnosno, izvan tog reda oni su ništa, naime onaj nepojam, kaos. Nema elemenata za sebe – tek u povezanosti, sabiranju, redu, postaje nešto, tek tada biva ono što jest. Na našoj je sabranosti da taj red raskrijemo, dovedemo u neskrivenost, ili pak u ne-sabranosti prepustimo kaosu. Red nije negdje izvan svijeta nego posred kaosa, u sabiranju/sabranosti.

Svemirom upravlja grom, oganj umom obdaren. (Heraklit, fr.64)

Trenutak otkrića/raskrivanja/objave u kojem se skriveni red dotad kaotičnog svijeta objavljuje znanstveniku, postaje neskriven, opisuje fizičar David Bohm:
''Takvo je opažanje bljesak vrlo prodornog uvida, i u osnovi je poetsko. Zapravo, korijen riječi poezija je grčki poiein, što znači činiti ili stvarati. Tako znanost u svojim najizvornijim vidovima poprima odliku poetskog priopćavanja stvaralačkog opažanja novog reda.''
Pišući o svom otkriću rotirajućeg magnetnog polja Tesla se prisjeća: ''Kad sam u inspiraciji izgovarao riječi, ideja mi se pojavila kao bljesak munje i u jednoj sekundi bila je otkrivena istina.''
Platon u Sedmom pismu: ''Nakon dugog bavljenja samom stvari, i nakon uživljavanja u nju iznenada se u duši pojavi svjetlo kao zapaljeno od iskre koja odskoči, te onda već samo sebe hrani.''

d.

- 13:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 26.08.2005.

ondje gdje si ti

Mnogo puta u nekim osamljenim večerima kada bih sklupčana ležala na kauču a potom tu i zaspala, pitala bih je... - a što još želiš od mene?
Čemu me držiš, čemu ovolika prenapunjenost koja se u sebi sama pretače ne izlijevajući se jer rubova ni nema. Čemu to neprestano podsjećanje da si tu i da osvojivši onaj najvažniji dio mene kojem ključ ni sama nisam našla, ostaješ netko tko iznutra gleda na mene prognanu iz svog vlastitog svijeta. Ostajem izvana. Točno znam da sam vani jer pokušavam u vanjskom pronaći neku tajnu šifru koja će mi objasniti tebe.
Ne uspijevam. Ne znam što trebam učiniti. Prepuštam ti se... Polagano, čini mi se kako nijemo odobravaš takvo moje slabljenje jer me gledaš nježnije i razumiješ. Ponekad prepoznajem tvoju beskrajnu nježnost u načinu na koji gledam ljude pokušavajući se dosjetiti kojim to mirisom odišu mala dječija lica kraj kojih prođem, a nije samo topli kruh nego i još nešto. Pokušavam suspregnuti osmijeh kad netko gleda zašto ga gledam a ni ja ne znam, čista radoznalost. Ta lica... - neobjašnjivo tvoje posredovanje između mene i one skrovite stvarnosti svijeta.
A onda opet uvučem se u svoje predsoblje koje si mi ostavila i ćutim nedostajanje. Zagrljaj koji mi nedostaje. Nešto vanjsko, potrebno da nas sjedini i iznjedri to nešto što želiš od mene. Biti ti, u svom nedohvatnom blistanju kojim ćeš zračiti iz mene prema van.... - sama svjetlost ako si Ljubav - biti, jednosavno, biti.
I to progonstvo nije zato da bih negdje lutala tražeći mjesto na koje ću se skloniti da bih bila sigurna, shvaćam konačno, nego da bih ti se vrtila ondje gdje si ti. Da, tu - tu odakle niti ne mogu otići i zato me i držiš. Da bih uvijek znala gdje jesam.




v.

- 10:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2005.

krletka

Osmijehu. Kako si čudan. Izranjaš iz dubine one tišine u kojoj se utapaš, kao mjehurići zvuka što se gube i nestaju strujeći prema gore, postajući opet osmijeh u očima.

Riječi. Kako si čudna. Otkrivaš, i kada želiš kao prstom na usne, blagim pokretom, zaštititi onu krhkost iz koje izrastaš i lomiš je, kad se jednom otrgneš tako nezrela... nedovoljna sama sebi i neopasana onim bedemom kroz kojeg neće provaliti tišine i opustošiti te. Ostaviti te da lebdiš kao list istrgnut iz knjige; tekst bez značenja i bez shvaćanja.

Tišino. Kako si čudna kada odjekneš u nezvuku, kada te nema kao ni miline toplog prihvaćanja kojim utopljeni u meku šutnju protkanu s milijun najtajnijih riječi, osjećamo dovoljnost svega što ćutimo.

Srce. Ti si tako čudno. Rasteš i kad te smanjuju, kao stablo kojem sijeku grane. Rasprostireš se svojom krošnjom koju nemaš, dok na nju slijeću ptice, i kroz nju titra sunce. Pod tvojim mekim lišćem opisuje svoj široki krug hlad u kojem drijemaju trave i pužu sićušni kukci... U tvoju koru urezuju imena oni koji znaju da su samo Prolaznici što će jednom možda opet prolazeći istim putem potražiti to isto stablo, prepoznati svoje ime... mali znak u kori, izrezbaren jednom kad su se čudili Ljubavi.

Uspomene. Vi ste tako čudne. Živite od smrti i svoje smrti čuvate životom najčudnijeg Trajanja. Te velike Nedosljednosti koja protječe između obala što se spajaju i ondje gdje više nitko ne prelazi s jedne na drugu stranu, ali mostovi traju.

I ova čudna, u mene tako duboko urasla suspregnutost. Znam da samo čeka trenutak da poleti.

Ta ptica. Tako čudna... Bijela, a od svih mojih boja.

v.

- 13:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 23.08.2005.

pali anđeo, tamni anđeo

Gnjev vuče dolje, težak je, taman. Gnjev je duh težine. Indijci kažu tamas.
Light znači lako, znači i svijetlo. Kad smo laki i svijetli uzdižemo se uvis, u nebo, poput anđela. Kad smo teški tonemo u mrak.
Kad smo teški i masivni padamo. Svjetlost nije teška, foton nema masu. Mrak nam nije lak, no light.:) Kad smo gnjevni, mada nam je tada Ja najveće i najvažnije, ipak, najdalje smo od sebe. Jer teško je ono što je masivno. A masa je bezoblična.
Čovjek u masi više nije svoj - masa udaljava od svojstvenosti, od vlastitosti, od sebe. Masa je mrak, u kojem je sve podjednako crno. Za vidjeti to što jest treba nam svjetlo, lakoća.
Schelling prihvaća riječ Meistera Eckharta, Lauterkeit: čistoća, bistrina, jasnost. Ono što omogućava vidjeti to što jest. ''Čista nagost'', kaže.
Možda je to jedina sloboda koju imamo: ili prihvatiti ono što jest, voljeti to što jest, biti lak, u svjetlu… ili htjeti ono što nije, mrziti ono što jest, biti težak, taman.
Nietzscheov Zaratustra pjeva:
''Ali, tko hoće postati lak, postati ptica, taj mora voljeti sama sebe… Treba naučiti voljeti sama sebe ljubavlju čitavom i zdravom: da bi čovjek izdržao u društvu samoga sebe a ne tumarao uokolo.''

d.

- 12:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.08.2005.

čudo jezika

Nije li prekrasno kad pročitamo nešto što nas svojom istinitošću dodirne tako, da to prepoznajemo kao istinu; da nešto izrečeno, kao krunica cvijeta, opisuje čitav jedan živopisni svijet koji je morao postojati da bi nam se taj cvijet iskazao baš u takvom obliku, i boji, mirisu... I ne znam točno na koji način znam da je to istina, ali jednostavno znam, osjetim, prepoznajem... Možda nam je svima zajednički jedan jezik - jedan, kao što je jedna Majka priroda... i mi sami, svatko za sebe u tom čudesnom vrtu, manje ili više uspješne cvjetne kreacije jednog jedinstvenog jezika prirode. Ipak, mi nismo samo te jezičke kreacije, nego nešto mnogo više - Priroda sama, a njen neizrecivi govor u nama, upravo je ono što nas nagoni da ga uvijek iznova pokušavamo iskazati, kao dio sebe...
U svakodnevnoj komunikaciji, međutim, jezik nam često služi nečemu što baš i nema svoju podlogu u istinitosti izrečenog. On nam koristi, doslovno, da " bi se sakrilo da se ništa ne misli ili da bi se sakrilo ono što se zaista misli "*... te takva komunikacija postaje ogledalom naših lica koja s one druge strane gdje se skriva čarolija, krije prostor mogućeg istinskog razumijevanja.
No, od kako znam za sebe, primjećujem da je upravo ta površnost s kojom ljudi međusobno komuniciraju, bila razlogom moje povučenosti i sklonjenosti u stranu, kada bi se "razgovaralo"... a kompromis koji sam pri tom morala naći, bio je osmijeh, ili tek šutnja... pa sam često za sebe znala čuti, ma pusti je " ona je takva " ili nešto tome slično...
Zato sam uvijek više voljela pisani oblik komunikacije, jer je to zapravo i onaj najbliži istini, njenom traženju, njenom pronicanju... vid jednog drugačijeg, istinitijeg postojanja u jeziku.
Također, željela bih ispričati kako sam jedan cijeli dan bila ispunjena naizgled nevažnim detaljem - susretom između jedne 80 godišnje starice i mene... Ona je prodavala dvije kitice ruža na ulici, onih pravih, iz vrta... Jedne su bile rascvjetane a druge pupoljci. Rekla sam joj neka mi sama da koje želi, a ona neka izaberem. I stajale smo tako na ulici i ona je držala ruže a ja sam mislila - koje uzeti...? obje kitice isto su mirisale, i bile lijepe, no nisam se mogla odlučiti. I ona mi je naposlijetku pružila pupoljke. Osmijehnula mi se a i ja njoj, a onda me ispratila s riječima da mi želi da budem sretna, i da kao i ona, uvijek imam vitalnosti i snage i radujem se životu.

Eto, to je bilo nešto što me duboko dirnulo, kao susret koji u tako malo riječi, donese toliko puno.

v.

- 10:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 20.08.2005.

još malo

Sanjam da me nosiš obalom na koju me uznosi glazba lakoćom snova. Od plavetnila mora za mnom se vuče nešto prozračno, kao predugački veo. Prelijeva se nebo u moje oči i tvoje stope u pijesku ostaju još jedini trag mene. Pretvoren u zrak sunca, titraj mog smiješka prijanja uz tvoj obraz i oduzima godine mojim očima. Još malo, i djevojčica sam. Još malo pa ću se nasmijati onim osmijehom što se kupa u blještavilu mora i boji moji prste u svijetlo ružičasto. Onako ružičasto, kao kada stisneš prste i pogledaš ih naspram sunca. Ako te dotaknem, pretvorit ćeš se u samu svjetlost.
Ali i nestat ćeš sa svjetlom. Još malo... Čak ni toliko.

Nema te već.

v.

- 14:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 19.08.2005.

Ništa drugo

" Postoji jedna jedina riječ koja bez ostatka označuje i može označiti žensku psihu i žensko biće, a ta je riječ: žena. "
( Bela Hamvas )

I to jako lijepo zvuči. Bilo bi takođe prekrasno kada bi svi muškarci gledali na ženu onako kako me gledao jedan jedini muškarac pored kojeg sam bila najviše što mogu biti - ono što jesam.
To znam, jer iskusila sam i pogled onog koji je u meni tražio samo sliku žene koju je želio vidjeti i u ovisnosti od toga da li mu se ona sviđala ili nije, uzimao sebi za pravo preglasno govoriti što nisam i kakva bih trebala biti.
Žena je tako u očima muškarca, zapravo njegov vlastiti pogled, njegove oči, on sam. I to sam uvijek pokušavala reći, u situacijama kada nisam znala kako obraniti se - pogledaj sebe, i pomozi sebi.
No, da li sam to ipak najprije trebala reći sebi? Pogledaj sebe i pomozi sebi. Otkrij svoje želje i svoja nezadovoljstva sobom koja pažljivo svakog dana glačaš poput rublja, i brišeš kao prašinu s polica na koje potom opet vraćaš sve iste stvari i slažeš istim redom kako su i stajale... Kad bih pisala samoj sebi danas, ondašnjoj, to bi bilo takvo pismo, i netko bi ga nazvao ženskim. Ženskom prozom. No, ja bih ga ipak nazvala samo duboko intimnim, ljudskim, jer moj spol nije nešto odvojeno od mene, nego je u meni, poput svega ostalog.

Zato ni o ženskom pitanju, pitanju stanja ženske populacije naše civilizacije i svih onih strašnih stvari kojima su žene zbog svog spola izložene... ne bi trebalo govoriti kao o ženskom, nego kao ljudskom. To je ponajprije, pitanje čovječnosti.

Poznajem također, i nekolicinu žena iz moje šire obitelji koje su trpjele sve i svašta samo da bi sačuvale privid života, nemoćne da se suprotstave tradiciji koja je od njih zahtijevala da trpe, i u kojoj su upravo žene igrale najznačajniju ulogu u održanju takvog privida, ni ne smijući misliti kako bi taj život mogao biti sretniji i stvaran... negdje drugdje. Žena ženi u takvim okolnostima nije bila podrška u ohrabrenju da se ipak usudi raskinuti s tradicijskim regulama i takvim načinom življenja, nego naprotiv. O tome se šutjelo ili govorilo ispod glasa. Prašina bi svakog dana bila pažljivo brisana sa svih stvari, a potom bi one opet bile uredno vraćane na police, kako su i stajale... Zato vjerujem kako je upravo žena ona koja je potrebna drugoj kao podrška, kao ono osjećanje sigurnosti koje pronalazi u samoj sebi a oslanja se na odobravanje i ohrabrenje druge žene... poticaj da vjeruje u sebe i svoje želje, da nema straha, da ne srami se, da usudi se sve jer i može sve... Biti to što jeste.
" Ništa drugo ", kaže Hamvas... To je ta riječ.

v.

- 08:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 16.08.2005.

ponajmanje o Meryl

Mostove okruga Madison i Moju Afriku više od glavne glumice povezuju slični glavni muški likovi. Eastwood u prvom i Redford u drugom filmu glume šutljive samotnike zadovoljne svojom samoćom, biljke koje svoju neukorijenjenost brižno čuvaju. Voljeti život za njih je biti slobodan; ako tu slobodu valja platiti samoćom, cijena nije prevelika. Ti ljudi od svijeta kojima je veza doslovno vezanost, zarobljenost, zaljubljuju se u dvije različite Meryl. Jedna kućanica s obitelji, druga je samostalna žena.

Volim prve dvije trećine Mostova okruga Madison. Dva potpuno različita svijeta se susreću, i pogađa ih onaj trenutak prepoznavanja koji sve opravdava. Unatoč daljini njihovih svjetova, dvoje bliskih ljudi.
Makar i uz svijest da će ta ljubav trajati točno četiri dana. To nije vječna ljubav, nije ona nadljudska orfejevska besmrtna, nego neka prolazna ljudska kratkotrajna... pa ipak, prava ljubav. A onda se rastanak približava i ona dvoji. O čemu? Je li to doista bila ljubav ili tek... ''Kakva je to ljubav? Što je za tebe uopće ljubav? Voliš prirodu, voliš umjetnost, voliš sve ljude...voliš one žene koje si imao prije mene. Sve to voliš, to je kao da ništa i ne voliš. Sve po malo a ništa zapravo! To nije ljubav.'' Zato mi se nije sviđala Francesca iz madisonskog okruga u zadnjoj trećini filma: nije vjerovala onome što je osjećala. Jer tada ne bi mogla dvojiti, znala bi. Zar nije dokaz imala u srcu? Ne, njoj je trebalo obećanje vječnosti.

Afrička Meryl nije imala obitelj. Ipak Redford, koji je nju volio, dolazio je i opet odlazio. Ne drugim ženama, nego svojoj samoći, svojoj slobodi. Nju je ljutilo to što on ne želi reći da je treba, on je nije mogao trebati jer bi tada izgubio slobodu. Kaže joj, miješaš želju i potrebu; to što me želiš ne znači da ti trebam, možeš bez mene. Kad ga stavlja pred izbor, je li ti važnija sloboda ili moja želja, za njega nema dileme. Ali ni za ovu afričku Meryl: onda idi, ne možeš imati sve. Dok sam to gledao činilo mi se: ovi su bolji od onih iz okruga Madison. Nema ucjene ako odeš nikad me nisi ni volio. Sadašnji trenutak ne negira prijašnji. Bez krivnje, bili su to što jesu, posve goli vjerujući jedno drugom. Bez potrebe da se išta provjerava ili dokazuje kao pravo, trajno, vječno... Ljubav takva kakva jest, njihova, jedinstvena. Rastanak nije tragedija, nitko se ne baca pod vlak. Meni je baš to značilo da ta ljubav jest bila prava: učinila ih dovoljno jakima da budu ono najbolje što mogu biti, čak i kad to znači više ne biti zajedno.

Ali onda mi se jedna rečenica izrečena dugo nakon njihovog rastanka zasjekla negdje duboko. U mojim je očima ona naknadno opravdala i onog madisonskog Eastwooda, njegovo sentimentalno čuvanje uspomene, koje mi je nekad izgledalo tek slabošću, zalaskom života, porazom vjere u život od potrebe za sigurnošću, za onim što je dokazano. Jer nije se radilo o tome.
Pri njihovom susretu danima nakon rastanka Redford joj, ne dovodeći u pitanje odluke koje su donijeli, kaže: ''Still, you've ruined it for me.'' ''What?'' ''Solitude.''
Pokvarila si mi to. Što to? Osamu.
Biti sam više nije bilo onako potpuno kao prije.

O tome sam razmišljao nekidan, dok sam nakon zalaska sunca sâm išao s plaže prema parkiralištu.

d.

- 11:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.08.2005.

sitnice

evo, dok davor uživa u suncu i moru, ja vam šaljem malo kontinentalnih ćudljivosti vremena, ali tek u vidu jednog ugodnog i svježeg jutra, za kojeg nitko ne zna u kakav će se dan pretvoriti. Pakleno vruć, ili kišovit, novembarski... Jučer je bio vreli avgustovski dan, i moj posjet prijateljici koja stanuje u drugom gradu i s kojom se viđam tek svakih par godina, pretvorio se u susret koji mi je u moju torbicu potrpao sve najljepše komadiće jednog poslijepodneva... malo od hladnjaka zasjenjenog lozom, malo od voćnjaka plavog od modrih plodova šljive, ponešto i od njenog provlačenja rukama kroz kosu, i .... " ne znam kako da je ispravim, uvijek mi se očajno ukovrča, znaš već... "... malo od nescafea u dozama od kojih mi je tek jutros jasno zašto nisam mogla spavati.... te dovoljno da ne zaboravim, nekih starih pjesama uz gitaru koje je samo za moje uši odsvirao njen muž, a ona ga pratila zaljubljenim pogledom i glasom...
njene riječi, onako, više očima izrečene dok je on ustajao donijeti čaše, kao pitanje.... kod tebe? sve u redu? da, kažem, sve u redu...
one neke sitnice... to je u redu? da, manje više... u redu je.
sitnice...

Izgledalo je kao da smo se jučer rastale, kad sam joj u povjerenju pričala o tim nekim sitnicama koje život znače i koje su naše živote razlikovale bar onoliko koliko se razlikuju kava sa i bez šećera ili njena neukrotiva kosa od moje ravne kao metla, pa samo nastavljamo pričati tamo gdje smo jučer zastale... Ipak, taj privid neodijeljenosti vremenom, upravo je ono što i jest stvarno. Trenutak sadašnjosti u kojem smo uvijek to što jesmo, uvećani ili okrznuti za tko zna što.... ali ipak, mi. Vječni prezent našeg protjecanja, koji se na trenutak dotaknuvši s drugim, samo pomnije zagleda u vlastiti život a potom opet nastavlja teći, s možda i slučajno pospremljenim u torbicu, i više znanja o samome sebi... Ili to, pak, mi stojimo, kao stablo kojem smo samo list u krošnji... a privid protjecanja održava iluziju kretanja.

Ipak, koliko jučer bila bih joj rekla da joj je kosa zbilja očajna, ali danas sam joj rekla da joj je baš dobra, a nije...
nisam tako mislila.
v.

- 08:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2005.

nagovještaj

Da li latice žute ruže
Drhte i otpadaju
Kad čuju hučanje brzaka?
( Matsuo Basho )


Događalo joj se da zadrhti na neke stihove, Jesenjina, na primjer. Ili na ime Sergej... Događalo joj se to isto i pri pogledu na sjaj kakav imaju samo dječije oči, slutila je, samo zbog One koja ih gleda kao u zrcalnom odrazu vode, blistavo titranje zvijezda, sjajem dva milijuna godina unatrag. Događalo joj se sve češće, pa je i ne znajući zašto, plakala i za vrijeme i nakon kazališnih predstava, na tuđim vjenčanjima i nad tuđim grobovima, obljetnicama nekih davno istrošenih ljubavi ili onih zauvijek, vječnih, uvijek novih ljubavnika.
Ponekad je bila raskošna i bijela, na velikim premijerama. Ponekad rumena, kao malina, s lakim plamsajima što su gorjeli na rubovima njenih latica, rascvalih pod nečijim nježnim pogledima, nečijim toplim dahom, ustreptalim strujanjem. Ponekad je buktala sama od svojih sokova, izdišući jarkim mirisima, kao ljetni dani što izdišu jarkim bojama sutona.
Pokatkad je postajala toliko ljudska da je morala u sebi stalno ponavljati: "ja sam samo cvijet, samo cvijet..."

Posve iznemogla zagonetnim ljudskim srcem, sve češće je sanjala svoj vrt. Svoj odstrujali mikrokozmos mirisa i boja, koji negdje u nekom nepojmljivom prostoru zaprema unutrašnjost jednog beskonačnog trajanja u kojem će jednom rasti, nedohvatna i slobodna, kao zrak ili neko daleko ljeskanje vode. Svijetli nabor mora.

"Nikad više otrgnuta kao da sam običan predmet", mislila je. "Nikad više ostavljena zbog mirisa što hlapi u prezasićenom čulu onoga koji ga udiše. Nikad, nikad više...."
Ali ružino srce već sasvim ljudsko, opet je preplavio isti drhtaj, kao talas što se unutar sebe uzdiže i stropoštava, potaknut samo jednim dodirom... samo jednim, kao vrškom prsta, nježnim dodirom povrh latica...

( ali, nije Sergej, ne... )

v.

- 22:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 09.08.2005.

scintilla aeterna

Nikad te nisam vidio. Ipak, mogu reći: susreli smo se. Netko će reći, tek nick na forumu, nisi je zapravo ni poznavao, tek poneki mail ili poruka. Ipak, mogu reći: bila si lijepa. Tvoja je duša u ovom virtualnom prostoru bljeskala i sjajila, možda i ljepše nego je uspijevala u takozvanoj realnosti. Brižnost koju si unosila u svoje poruke, dobrota kojom je odisalo sve što si pisala, ljubav prema svemu što želi živjeti.
Jesam li te poznavao?

Ali obožavam ostati u knjižnici i listati, čitati knjige pola dana prije nego što nešto posudim. tajna mi je želja da me zaključaju u knjižnicu preko noći :D. ne znam zašto, ali izgleda mi tako uzbudljivo i mistično. jednom mi se to u NSK skoro i dogodilo. Bilo je ljeto i zatvarali su u 15h, a ja to nisam znala, samo sam odjednom čula kako mi knjižničar kaže da je 15 i da zatvaraju eek, i počela su se gasiti svjetla, izašla sam u zadnji čas, već je dolazio security guard s lokotom i lancima :D. Volim biti tamo jer je mirno. kao da si u nekom drugom svijetu gdje više nije bitan onaj vanjski RL, ni ti kao čestica tog RL, jedino su važne riječi, misli u knjizi koju čitaš. O kojoj razmišljaš :)

Kad me netko pita gdje izlazim kažem u Algoritam (znaš onu knjižaru) :D :D. Uh, kad gledam što pišem, čini mi se da ću još godinama samo čitati knjige i meditirati :D Iako ne bi imala ništa protiv :) Vjerovatno sam u jednom od prošlih života bila redovnik ;) Puno te pozdravljam brate (redovniče) ;) :grli:

Prekjucer je bio jako tezak dan, a navecer je pocelo grmiti i sijevati, i pocela je padati kisa. bas sam onda bila u gradu, i bez kisobrana. I nije mi trebao. Uzivala sam hodati po toj osvjezavajucoj kisi :) :) :) kako malo treba za srecu ;)

Sad si otišla, Iskra, negdje gdje će tvoj sjaj voljeti neki drugi. Plakao sam jutros kad sam pročitao. Bright blessings Scintilla.
Scintilla aeterna.

Solaris lives forever - oproštajni topic

- 17:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nigdje ljubljena...

Nigdje, ljubljena, neće biti svijeta do u nama...
R. M. Rilke

... Jer, što je naš svijet do slika na kojoj sloj po sloj, svaki je jedan trenutak ovjekovječen na platnu života. A oni polutrenutci, oni polutreptaji, oni tek zamahnuti kistom i zadržani u zraku, neučinjeni potezi... oni sanjani, i nedorečeni, neodredivi nijednom bojom i neopisivi nijednim oblikom, obrisi... to smo mi u svjetlu platna, i jedna stalna mijena dana i noći, koja mu daje čas svjetliji čas tamniji ton.


- 12:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.08.2005.

izvorno ili originalno

''U osobitoj je mjeri filozofu svojstveno upravo to raspoloženje, naime začuđenost. Nema drugog početka filozofije do toga.'' Platon, Teetet.
Grčki se početak kaže arche. Arche znači još i iskon, izvor. Nije to samo neki jednokratni početak, koji se dogodi jednom i više ga nema, nego ono što je uvijek iskon, stalno živi izvor filozofije. Latinski se taj arche kao stalni iskon filozofiranja prevodi kao principium, što se opet na hrvatski prevodi kao počelo.
Schelling kaže: ''Naime princip je filozofije ono što nije princip samo na početku, a zatim to prestaje biti, nego ono što je posvuda i uvijek na jednaki način princip, na početku, na sredini i na kraju.''
Uvriježilo se smatrati da latinske riječi na neki način zavaravaju, da u manjoj mjeri izriču samu stvar nego li grčke riječi, ili riječi živih jezika. Pretpostavljam da je to mnijenje proizašlo iz negativnog stava prema skolastici i njenom pretumačenju Aristotela, pa se grčki Aristotel smatra puno življim od kasnijih skolastičkih latinskih umrtvljenja. (Usput, otud valjda i Ladanov neobični prijevod Aristotela kao pokušaj da se izbjegne zamci latinizama i skolastičkog mrtvog jezika, pa da se živi Aristotelov grčki prevede u živi hrvatski jezik.) I u svakodnevnom se govoru latinizmi doživljavaju kao prazne riječi, kao govor nekoga tko zapravo ništa nema za reći. Dok ne pomislite da ni ja zapravo nemam što za reći prelazim na stvar: originalnost ću ovdje razlikovati od izvornosti. Izvornost je bliskost onome izvoru, iskonu, početku, onom arche. Mada se inače najčešće prevodi s izvornost, latinizam originalno uzimam kao jednu onakvu praznu riječ, onu koja zavodi da ima nešto za reći a zapravo nema. Onu koja je lažna, koja se prikazuje kao bliska nekom iskonu iz kojeg izvire ono novo, a zapravo je šuplja i neukorijenjena. Bez temelja, bez tla.
Jasno je, nije mi do originalnosti. Sve što ovdje pišem potpuno je neoriginalno, ničeg novog ni nečuvenog tu nema, ničeg što već nije negdje pisalo. Osobito neku opsjednutost time da se bude u toku s onim što je najnovije i naj(post)modernije želim držati što dalje od sebe. Više mi je do toga da budem u dodiru s onim što je iskon filozofije i nekad i danas.
Originalnost je zavođenje, maska, namještenost, poza, privid, laž, ne-bitak. Ono što nije a predstavlja se kao da jest.
Izvornost je istjecanje iz izvora, samoiskazivanje onog što jest, samoprikazivanje bitka. Ono što jest – ili Parmenidovo ''što jest jest''.
Zato je ego najveća nevolja filozofa. On je to što ne dopušta susret s onim što jest – a to je jedino što filozof hoće, to što jest, istinu. Ego to što jest izvrće na neke neprimjetne načine kako bi izbjegao onu izvornost i neposrednost čuđenja, i sveo to što jest na ono što je već bilo, nešto s čime se on već odavno susreo i time ovladao. Ego je uvijek lukav i iskusan, daleko od svake nevinosti i naivnosti, daleko od izvornosti. Njega ništa ne čudi.

Ali gdje naći taj stalno živi izvor? Što kad čuđenje nestane a sve postane suviše poznato? A gdje drugdje? :)
Kako ono kaže Rilke, poklonio sam Elegije nekome ;) pa navodim po sjećanju: ''Prekobrojni opstanak mi izvire u srcu.''
d.

- 14:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 06.08.2005.

Sredina čovjeka

Htjela sam pisati o sredini čovjeka, o čovjekovom srcu, kako je to napisao davor u zadnjoj rečenici njegovog prvog posta. Htjela sam se nadovezati onom divnom pjesmom, stihom Salvatore Quasimoda, da... Svatko stoji sam na srcu zemlje proboden jednom zrakom sunca; i večer je već tu... osjećajući uistinu kako svatko od nas stoji sam na toj ljuski od zemljine kore ispod koje pulsira toplo i živo, plamteće njeno srce, i kako bilo kamo da smo krenuli ili vjerujemo da nekamo stižemo... ta rijeka kojom plovimo unutar sebe ulijeva se samo u jedno more, a to je ono u našim srcima.
Htjela sam pisati i o nekim ljudima; nekim drugim sjajnim rijekama koje u jednom njenom dijelu spajajući se s našom, učine da ona postane višestruko punija i veća, i kako i onda kada se ponovo razilazimo, bivamo samo naizgled odvojeni od njih i umanjeni, jer se stvarno time ništa ne smanjuje a sve ono što nosimo i što nas nosi dalje, ostaje uvijek zbroj svega onoga što se zbivalo...
Htjela sam možda govoriti i o toj nekoj nostalgiji ljudskog srca koje bi htjelo nekad zatvoriti vrata i u njemu zaključati sve ono već pristiglo što mu se čini dostatno i želi izuzeti iz daljnjeg toka, kad srce ne bi bilo kuća bez vrata, a ruke ne bi uvijek ostajale prazne, i ta otvorenost ruku bila sve što imamo ili trebamo imati... Htjela sam reći malo i o sebi, ali neka sve to ipak ostane za drugi put, jer čini mi se mnogo važnijim reći kako sam osjetila neku djetinju radost što sam vas susrela ovdje, i kako je i vlastiti zvuk mnogo ljepše čuti kada je suzvuk sa drugima... zapravo, to je ono i najvrednije.
Sredina u kojoj se dotičemo.

v.

- 09:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.08.2005.

nitko i ništa

Moj nick na forumu. Činilo mi se da je forum prigoda za jednu lijepu anonimnost, mjesto na kojem ću moći otpustiti različite osebujnosti ega i dopustiti samoj misli da poteče, bez da se posesivno hvatam za nju kao moju misao. Bez onog davanja važnosti samom sebi ''ja mislim da'', ''to je moje mišljenje''...kao da je misao nečije vlasništvo, kao da smo je baš mi iz-mislili, kao da je gotovo uvijek nismo tek primili od nekoga kao dar. Grabimo misao kao i sve drugo, moje, moje... I zato nitko i ništa, nadao sam se da ću moći reći ''nema tog mene, ništa od toga nije moje, tek mišljenje koje se otvara na ovom virtualnom trgu, forumu, koje se nudi susretu s drugim, sličnim ili različitim, mislima''.
Ali, bio sam naivan. Ubrzo sam postao, makar u tom malom krugu, prepoznatljiv, uostalom kao i ostali forumaši, upravo netko i nešto. Pa sam, htio nehtio, počeo brinuti za svoj dobar ugled, branio ga ponekad i presrčano u raspravama, vezao se uz taj nick, čak mi je počelo smetati kad bih negdje vidio da se sintagmu nitko i ništa koristi pogrdno. Tako je nitko i ništa, paradoksalno, postao samo još jedna maska, još jedan sloj na onom što uistinu jesam.
I zato sam ovdje davor. Ako se persona (naravno, prvobitno značenje je maska kojom glumac u teatru naznačuje ulogu koju igra) ne može tako lako skinuti, onda neka ih barem bude što manje.
Na blogu nema anonimnosti, tu se ogoljujemo, pokazujemo svoju osobu. Ali kako to da se netko introvertan poput mene usudi ovdje ogoliti?
''U nazočnosti prave žene i najudaljenije stvari postaju bliske i dostupne. U nazočnosti pravog muškarca i najnerazumljivije stvari postaju jasne i razumljive.'' (Bela Hamvas)

filozofiranje? dijalog.

d.


- 12:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Odite u Zadar, tamo more svira

Pročitala sam jutros ovaj naslov u jednim dnevnim novinama koje izlaze u mom gradu, nekoliko stotina kilometara udaljenom od Zadra, ali sam za morske orgulje čula još ranije, kada je jedna romantična i neponovljiva priča bila dio onog za što autor novinskog teksta kaže da je trenutak koji se ne ponavlja, jer ništa nije zapisano i određeno i svaki nalet vala na kamen je drugačiji. To je doživljaj koji nisam izravno iskusila sjedeći na zadarskoj rivi ili čak tim orguljama na koje, kažu, isto se može sjesti i zatvorenih ili otvorenih očiju slušati kako more svira... ipak, iskusila sam ga na onaj neopisivi način kada ti netko prenoseći svoj vlastiti doživljaj, kao da iz jednih u druge ruke presipa melodiju i ritam mora, uspije dočarati svu ljepotu takve glazbe...
Dakle, more ne šumi i ne šuška, nego doslovno svira... samo je bilo potrebno dosjetiti se i načiniti ogromne orgulje s kojima će to biti moguće i čuti.
Ne znam da li ću jednom i sama stajati tamo i slušati, ali ono na što sad pomišljam je da smo možda i mi sami neka čarobna svirala - neke orgulje na kojima svira sami čudesni život samo mu se trebamo otvoriti i pustiti da u njih udaraju vjetar i talasi, puše jugo, deru bure... jer, ako nema kretanja, kako možemo znati na koje sve načine može zvučati i naš život, naše more?

U želji da vas ono uvijek nježno zapljuskuje ili bar nježno dotiče, i što ljepše svira...
pozdravlja vas, v.

- 07:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2005.

Pričajmo

Komunikacija omogućuje da nam nešto bude in common, da nam bude zajedničko, omogućuje neki communism, zajedništvo ljudi. Čovjek je po prastaroj grčkoj odredbi zoon logon ehon, nešto živo što govori. To da govori ono je što ga omeđuje od drugih živih. Znamo priče o djeci koja su odrasla sa životinjama ne naučivši u djetinjstvu govoriti, i koja se nikad nisu uspjela uključiti u čovječanstvo; bez ljudskog društva su postala nalik životinjama. Znamo i priče o utihnulim mudracima koji ne govoreći, osamljujući se, postaju nalik bogu. Svoju ljudskost mi ozbiljujemo u zajedništvu, komunikaciji s drugim ljudima. Čovjek koji ne govori približava se bilo životinji bilo bogu. Uostalom, baš tu nam je negdje i mjesto, u tome između. Mada to naše mjesto nije neko čvrsto, postojano tlo, jer nosi nas rijeka. Coleridge kaže: "If man is not rising upward to be an angel, he is sinking downward to be a devil. He cannot stop at the beast." Ne uspinje li se čovjek da bude nebesnik, tone da bi bio vrag. Ne može se zaustaviti na zvijeri. A Fink: ''Filozofija je bitno posredovanje, u njoj postaje očitim svjetski položaj čovjeka u cjelini bića kao posrednika.'' Mjesto čovjeka je između, po sredini. Platon kazuje o mjestu Erosa, koji predstavlja istinskog filozofa, a koji opet za njega predstavlja najvišu čovjekovu mogućnost: ''Da tumači i prenosi bogovima ono što je u ljudi, i ljudima ono što je u bogova, te u sredini bivajući upotpunjuje oboje, tako da je cjelina svega čvrsto vezana.''
Eto, i mi ćemo ovdje pokušati tumačiti i prenositi, dakle pričati, komunicirati da bismo našli neku komunu, ono zajedništvo u kojem tek čovjek može ozbiljiti ono što već oduvijek jest. Nadamo se da ćemo pritom zadržati onaj položaj koji nam je kao ljudima dan, u sredini. A sredina čovjeka je, svatko zna, srce.
d.

- 10:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 02.08.2005.

Pričaj s njom

Pričaj s njom... to me sjetilo na film Pedra Almodovara i svu slojevitost i nepredvidivost života, snagu ljubavi, snagu riječi i komunikacije... Pričaj s njom, navodi me na pomisao kako u ovom krhkom životu, bliskost među ljudima mjere sasvim nemjerljive čestice, koje poput nekog tajanstvenog i blagog svjetla premiještaju se s jednog na drugo lice, pronalazeći u svakom od njih svoj vječno traženi oslonac... ili onako kako se svjetlost oslanja na mirnu površinu mora, kao ljeskanje... tako ćemo pričati.
v.

- 20:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Travanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (1)
Veljača 2006 (5)
Siječanj 2006 (6)
Studeni 2005 (1)
Listopad 2005 (6)
Rujan 2005 (7)
Kolovoz 2005 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Blog u dvoje, viviana i davor. Dvije duše u virtualnom prostoru traže svoje mjesto, zasnivaju svoju malu virtualnu kuću. Goste rado primamo, navratite! Ona je srdačna spisateljica, on je preozbiljni filozof...pa dobro, pričat ćete s njom. :)

    ljeskanje@yahoo.co.uk

vivianine priče

davorov uvod

naše preporuke

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se