ljeskanje

naivna pitanja

Imam li prava pisati o ljubavi?

Ja koja sam u tebi živjela od njenih sokova, njenog života.
Imam li prava žaliti što sam jednom kao prezreli plod otpala s peteljke tvog srca, ja ista, koja sam te ostavljala samog u hotelskoj sobi i vraćala se u svoja četiri zida pričajući o najnovijoj promociji knjige, i kako je pjesnik loše čitao svoje stihove i kako to nije poezija za glasno čitanje, jer uistinu, uistinu loše zvuči. I kako nisam sigurna da više itko zna što je poezija i da te večeri poezije uglavnom i služe za pokazati se ili popiti čašu vina uz neobavezni razgovor, neobavezna rukovanja, prigodno pljeskanje.

Imam li prava pisati... Kad ostajao si nevidljiv iza zavjese gledati kako pokušavam na vjetru zapaliti još jednu cigaretu, a potom uz kavu na terasi luksuznog apartmana pričati kako je u jutro najljepše šetati obalom i neka svi obavezno ponesu ručnike na plažu jer ja ću ostati popiti još jednu kavu na miru i malo prelistati novine.

Imam li prava... Kad čekao si me satima u polumraku sobe a potom nasmiješen ustajao i širio ruke, ljubio me... A taksi je jednu večer bilo nemoguće naći i morala sam pješice pa na tramvaj, a bila je i kiša i onako sva mokra, " moram odmah u kupaonicu, neka mi nitko ne kuca! "

Imam li prava pisati o ljubavi?... I da je nebo svo mokro od raskvašenih parkova kojima ujutro šećem u jakni koja nije tvoja; ona prostrana u koju sam se mogla uvući cijela i u njoj vječno spavati. Da to nebo ima točnu mjeru kojom uzima i daje, kroji i prekraja. Da je našu neizmjernu ljubav rasparalo točno po šavovima koji su joj bili pretijesni, i razdvojilo nas na ono nešto što ti tražiš i ono što ja ne mogu naći, što sam izgubila...

Kao da nisam znala što je poezija...
Kao da nisam znala da se ona morala i živjeti, da bi se mogla pisati.

v.