ljeskanje

kućica u cvijeću

Mala je to kuća. Oduvijek ista od kako znam da postoji dok su druge uokolo nje izrastale i rasle sasvim je zakriljujući tako da sam je jutros jedva pronašla izgubljenu među visokim dvokatnicama s brižljivo uređenim vrtovima. Puteljak koji vodi do nje krivuda između tih novih kuća koje srećom nisu još ograđene pa nisam morala i preskakati ogradu i naići možda i na nekog ljutitog psa, a onda tko zna kako bih se provela.
Prilazila sam polako kao i uvijek što bih prilazila toj kućici u kojoj je živjela žena " bez lica ", pokušavajući upiti onu osjetnu snagu svih stvari koje su se spram te malene kutijice isticale nečim što je bilo kao njen produžetak. Neka ruka koja je tu kućicu iz skromnog cvijetnjaka uz samu kuću odvodila na prostranu livadu i tamo pažljivo spuštala, pa je izgledalo kao da istodobno živi dva života. Ovaj tu, stiješnjen između novih pomodnih katnica. I onaj tamo, na nekoj livadi posutoj mirisnim poljskim cvjetovima što su se kupali u suncu.

I žena koja je stanovala u njoj živjela je takva dva života. Često puta, kada bih joj došla i kad bi mi zahvalila na sitnim darovima koje bih joj donijela, pogledala bi me i pogledom pokazala gore, put neba. Njeno lice zapravo, bile su njene oči, plave i svijetle, dok je samo lice bilo deformirano i imalo pomalo zastrašujući oblik. Ipak, njeno lice i bile su te oči, i ja bih je svaki put zagrlila i stisnula uz sebe... Činilo mi se kako to biće možda nikada nitko nije zagrlio i možda je još nitko nije poljubio u obraz, pa sam je i danas poljubila u obraz i stisnula grleći... Možda još i više radi sebe, jer otišla sam joj zapravo po snagu. Otišla sam pomirisati njeno cvijeće i dotaknuti ga. Osjetiti mekoću latica pod prstima i pogledati one bijele zvonaste cvjetove koji su izgledali kao haljinice koje plešu na tankim stabljikama njišući se na vjetru. Nije ni slutila koliko zahvalnosti sam ja dugovala njoj, dok me pratila i pozivala da jednom dođem samo na kavu. Da posjedimo i pričamo. Da, doći ću, obećala sam joj, i mislim da uistinu hoću.
Sve bliže sam tvom nebu i tvojoj livadi, pomislila sam odlazeći.
A tamo je lijepo... uistinu lijepo...

v.