izvorno ili originalno
''U osobitoj je mjeri filozofu svojstveno upravo to raspoloženje, naime začuđenost. Nema drugog početka filozofije do toga.'' Platon, Teetet.
Grčki se početak kaže arche. Arche znači još i iskon, izvor. Nije to samo neki jednokratni početak, koji se dogodi jednom i više ga nema, nego ono što je uvijek iskon, stalno živi izvor filozofije. Latinski se taj arche kao stalni iskon filozofiranja prevodi kao principium, što se opet na hrvatski prevodi kao počelo.
Schelling kaže: ''Naime princip je filozofije ono što nije princip samo na početku, a zatim to prestaje biti, nego ono što je posvuda i uvijek na jednaki način princip, na početku, na sredini i na kraju.''
Uvriježilo se smatrati da latinske riječi na neki način zavaravaju, da u manjoj mjeri izriču samu stvar nego li grčke riječi, ili riječi živih jezika. Pretpostavljam da je to mnijenje proizašlo iz negativnog stava prema skolastici i njenom pretumačenju Aristotela, pa se grčki Aristotel smatra puno življim od kasnijih skolastičkih latinskih umrtvljenja. (Usput, otud valjda i Ladanov neobični prijevod Aristotela kao pokušaj da se izbjegne zamci latinizama i skolastičkog mrtvog jezika, pa da se živi Aristotelov grčki prevede u živi hrvatski jezik.) I u svakodnevnom se govoru latinizmi doživljavaju kao prazne riječi, kao govor nekoga tko zapravo ništa nema za reći. Dok ne pomislite da ni ja zapravo nemam što za reći prelazim na stvar: originalnost ću ovdje razlikovati od izvornosti. Izvornost je bliskost onome izvoru, iskonu, početku, onom arche. Mada se inače najčešće prevodi s izvornost, latinizam originalno uzimam kao jednu onakvu praznu riječ, onu koja zavodi da ima nešto za reći a zapravo nema. Onu koja je lažna, koja se prikazuje kao bliska nekom iskonu iz kojeg izvire ono novo, a zapravo je šuplja i neukorijenjena. Bez temelja, bez tla.
Jasno je, nije mi do originalnosti. Sve što ovdje pišem potpuno je neoriginalno, ničeg novog ni nečuvenog tu nema, ničeg što već nije negdje pisalo. Osobito neku opsjednutost time da se bude u toku s onim što je najnovije i naj(post)modernije želim držati što dalje od sebe. Više mi je do toga da budem u dodiru s onim što je iskon filozofije i nekad i danas.
Originalnost je zavođenje, maska, namještenost, poza, privid, laž, ne-bitak. Ono što nije a predstavlja se kao da jest.
Izvornost je istjecanje iz izvora, samoiskazivanje onog što jest, samoprikazivanje bitka. Ono što jest – ili Parmenidovo ''što jest jest''.
Zato je ego najveća nevolja filozofa. On je to što ne dopušta susret s onim što jest – a to je jedino što filozof hoće, to što jest, istinu. Ego to što jest izvrće na neke neprimjetne načine kako bi izbjegao onu izvornost i neposrednost čuđenja, i sveo to što jest na ono što je već bilo, nešto s čime se on već odavno susreo i time ovladao. Ego je uvijek lukav i iskusan, daleko od svake nevinosti i naivnosti, daleko od izvornosti. Njega ništa ne čudi.
Ali gdje naći taj stalno živi izvor? Što kad čuđenje nestane a sve postane suviše poznato? A gdje drugdje? :)
Kako ono kaže Rilke, poklonio sam Elegije nekome ;) pa navodim po sjećanju: ''Prekobrojni opstanak mi izvire u srcu.''
d.
|