ljeskanje

srijeda, 30.04.2008.

degradacija

:)

- 13:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 26.12.2007.

gradacija

Ima u mom biću, nešto posve zrelo, pristiglo iz svih prethodnih zrenja.

Nešto sasvim maleno zbog čega sve drugo postaje ogromno.

Nešto zakašnjelo, zbog čega su sve drugo preuranjenosti.

Nešto nemoguće, poput raskriljenih ruku djeteta dok ga u snu gledam kako leti.

v.

- 17:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 02.06.2007.

japanski vrt

Gledam svoje lice u zrcalu, boru na čelu. Prvo što pomislim, to je da kultura u kojoj živimo ne odražava laž jer je sve tu, nepatvoreno. Bljedilo lica, pogled koji kritički još ne razaznajući koju točno temu ali svakako neku temu, treba preispitati iz kuta tog pogleda u kojeg gledam. Shvaćam da od mjesta u kojem smo se stekli kao na sjecištu nebrojenih puteva, zadobijamo obilježja koja su nužna upravo zato da bi vidjeli geografiju mjesta u kojem postojimo, i koje je na jedan način naša domovina. Nešto što nas pljačka, kako bi jednom krenuli u potragu za tim blagom, krenuli u potragu za uvjetovanošću, kako bi znali zbog čega smo upravo tu.
Prozborim u sebi: japanski vrt. I ostanem na trenutak zatečena u kontrastu koji dolazi iznutra i reflektira se na zrcalu. Okrećem se i nastavljam hodati dalje prema otvorenom. Prema onome što me ne uvjetuje i ostavlja slobodnom, onako kao što bih to možda bila bez znanja o ovoj sebi i mjestu na kojem stojim, obilježena njime, i kako bih - da sam netko drugi - mogla sad mirno udisati punim plućima zrak prepunjen mirisom neke blagotvorne istovjetnosti s mjestom na kojem postojim. I kako zahvaćam vodu onako kako je zahvaća svjetlucanje sunca u vodi, a mir krošnji ima istu polaganost kao i dubina u kojoj se u meni utapa večer a onda opet izranja dan. Taj ritam; koji ne ostavlja mjesta sumnji da ono što živim nije u skladu sa svim. Nije odsjaj nekih drugih (ne)mogućnosti. Ili bar, ako i odbljesne na trenutak nešto na obzoru, neko čudno svjetlo, neki čudni zrak svjetla nepoznat mome iskustvu, da to bude - kao da stojim na livadi i gledam smiješeći se, onako kako se smiješi dijete kada gleda u neki cvijet.

v.

- 15:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 06.04.2007.

Luna

Kada se jutro osmjehuje i bilježi otiske srca
kao stope u pijesku koje bi htjeli sačuvati,
Luna će donijeti blagost plime što za sobom ostavlja čistu,
kao put ženskog tijela somotnu tišinu pijeska
što se predaje noći.
Iskre zvijezda, i nisu drugo do pismo dana
što ga on zakopčava u prsluk a onda otkopča,
malo nakon što utonemo u san.
Ako smo bili tihi i pažljivi i nismo ničim
narušili kretanje u odnosu na put koji prelazimo zajedno,
iz dana u noć, nošeni kroz val od trenutaka.

Ondje ona čeka. Na vrhu što s vrha ovog prepunog trenutka
razvodnjuje savršeno, da bi opet ostalo otvoreno
za ono vječito traženje za savršenim, za nedostajućim,
da bi bilo opet cijelo.
Da bi bilo opet otvoreno unutar sebe onako kao što smo i mi.
Neizmjerno, nerazaznjivo, nezamislivo do svojih rubova
a opet uz sami rub, s vrha kada se sliva,
ono bezimeno nazivat ćemo imenima svojih radosti i strasti.
Nazivat ćemo po svemu čega se samo svjetlost
može dotaknuti.

Luna. Ta mliječna snoljubiva privlačnost svega nestajućeg.
Nitko nas bolje ne poznaje nego ona.
Nitko bolje ne razabire koliko je čovjek biće budućeg
što se neprestalno odranja s mjesta na kojem stoji.
I iz svega što se sa nas nezadrživo raspada kao sjaj sa lica ljubavnika*
ona će zgrnuti ono najljepše i razasuti u sjajnim pregrštima,
po zemlji i po moru.

v.


- 14:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2007.

ono što nas jača

Jačaju nas suprotnosti.
Bilo kakvo odstupanje od Drugog ( u čovjeku drugi egzistira kao vlastita projekcija što se zrcali nasuprot - kao slika u kristalnom zrcalu ).
Svijest o odstupanju ( u zrcalo ulazimo kao promatrač ).
Prihvaćanje.

Prihvaćanje bilo kakvog vlastitog odstupanja u odnosu spram Drugog kao polja djelovanja - zametak je prihvaćanja od druge strane ( koje se uvijek odvija unutar nas samih dok iz zjenica obuhvaćamo neku drugost, kao prozirnost, zrcalo ).
Prihvaćanje sebe unutar djelovanja suprotnosti - za mene postaje pitanje veće nego je to pitanje objektivne istinitosti što i pobuđuje nesklad - te tako Drugi postaje mjestom ne preispitivanja, nego uvećavanja vlastitih snaga, nadilaženja slabosti.

Istinitost je samo drugo ime za stvarnost. Stvarnost se stvara. Pred kušnjom, ako smo niski, gazit će nas bespoštednost koja je uvijek kaos.
Biti malen ispod zvijezda, nije pitanje zvijezda.
Ljudi se vole uspinjati, uspeti, dohvatati, kušati, uranjati, izranjati, preslikavati, izmamljivati, provjeravati u odnosu na neku trenutnost.

Ushit!

Stvarnost je ono nevidljivo što trepti poput svilene paukove mreže što titranjem odašilje nečujan zvuk. Timbal srca.

A srce?

Srce je ušica kroz koju je provučena paukova nit.

v.

- 13:29 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 07.03.2007.

Osmjesi na moru

IMA osmijeha koji se iznenadno stvaraju u biću u kakvoj situaciji, koji se šire nakon kakvog uzbuđenja.
Jer osmijeh je preobražavanje slobodne energije u nesređenu preobilnu energiju. Ostatak dejstvovanja neke situacije kroz čin razumijevanja...
I bilo bi dobro, u nekom djelu, učiniti da se pojavi naglo iz kakve misli, iz kakvog samotnog događaja, što bi dokazalo postojanje unutrašnjeg slučaja, oca svih stvari.

( Paul Valery )

v.

- 13:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 07.02.2007.

i iz listića čaja može se čitati...

Ušli smo u Novu godinu, a ljeskanje se još kupa u Staroj - kao da ne želi izaći iz vode u kojoj mu je tako lijepo bilo proteklih mjeseci pa je i zaboravilo na vrijeme.

A vrijeme ovaj čas i izbija kao želja da se dotakne to mokro, to svo preplanulo od sunca i vječno zagledano u nebo... ljeskanje mora.

O čemu bi to sa mnom željela pričati? - pita me a sve pogleda u stranu loveći pogledom prostranstvo mora, onim širokim zamahom kako je to vidjelo da rade i ribari kada zabacuju mreže, pa se čini kako mreža sjaja što mu pripušta Sunce poput uvezanih plahti s renesansnog balkona nekom ljubavniku iz Verone, odnosi i moj pogled u susret žuđenom.

Ništa nam ne pripada, kažem i pustim ga da se praćakne u more kao riba. Možda od tebe naučim što je sloboda. Što - vrijeme, što žuđeno mjesto. Možda od tebe doznam da je voda kao raširen dlan u kojem su izbrazdane linije sudbine i srca, linije života - u neprestanom gibanju - jer ionako ne vjerujem u ove stalno iste, nepokretne, iz kojih bi nam netko znao čitao iz dlana.

Ne vjerujem da postoji išta što nije poput vode. I da i ona i ono malo vode na dlanu - opisuju dlan a ne vodu. Opisuju ono što nikada sama ne bi mogla opisati.

Da li si me zato zazvala iz mora? - pita ljeskajući. - Ti vrijeme, što kopnom držiš moje rubove kao da sam zdjelica čaja koju dlanovima čuvaš da se ne prospe?

Da, kažem. Ti si moja zdjelica čaja.

v.

- 11:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 15.11.2006.

kao more

Čudno. Još prije nego sam te upoznala, poznavala sam more, njegovu boju i okus, blaženstvo zagrljaja iz kojeg nikad ne bih izašla, ushićenje kada naiđu veliki talasi, modro zibanje kad se more smiri... – a još mogu reći da te nisam poznavala i ranije?

Poznavala sam i plavu ravnicu izbrazdanu tragovima brodova i barki, poznavala tišinu i mirnu samodostatnost potpuno ravnodušnu spram mojih koljena stisnutih uz bradu dok bih sjedila na obali gledajući u daljinu, a da mogu reći kako tvoje šutnje nisam poznavala i prije?

I one magle od rasprsnutih kapi što ih nad morem razastire vjetar, poznavala sam već prije kao prizor bure što promijeni boju oblaka i neba, a da ne bih ni znala kako smo već negdje stajali licem u lice, čekajući smiraj...

Ili sam i more upoznala tek s tobom.

v.

- 22:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.05.2006.

susret

S koje smo zvijezde pali da bismo se ovdje susreli?
(Friedrich Nietzsche, prvi put kad je ugledao Lou Salome)

Zrake koje prosijavaju kroz grane masline obasjavaju joj lice, pa mu ove subote ta terasa izgleda kao neko mjesto izvan vremena.
- S koje si zvijezde pala... kako je ono Nietzsche rekao Lou? :)
- Tako nekako. Kasnije je napisala da je to zvučalo tako svečano.
- Da... nego ponio sam ti onu Antologiju pjesme u prozi, čekaj donijet ću ti je.
Vadi knjigu iz torbe, pruža joj. Ona je uzima i od četristotinjak stranica nasumce otvori na devedeset i šestu. Na vrhu te stranice je pjesma Mi smo se sreli na zvijezdi A. B. Šimića .

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?


d.

- 21:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

tu, gdje smo stigli

Prvo su kamene stube kojima se uspinjemo.

Potom otključavaš vrata, a naš osmijeh prvi šmugne unutra i ugnijezdi se u najsvjetlijem kutku stana, maloj svijetloj kuhinji.

"Kako je lijepa kuhinja", kažem s osmjehom, gledajući kroz široke proreze na drvenim žaluzinama, u svjetlo što se prostire iza prozora kao prozračna plava plahta natopljena svježim mirisom mimoza i prosušena prohladnim vjetrom što se dolje, dalje na obali, poigrava sa granama palmi i možda negdje sasvim uz more gdje su se skupile u gustu šumu borovih stabala, s grančicama borova...
Spuštamo moje stvari u sobu što leži u polumraku. Ona je tiha jer se sjenom naslanja na susjedne prozore iza kojih struje i šapću prigušene molitve, neke oči sklopljene, neke ruke... nešto bestjelesno što odmičemo pažljivo povlačeći zavjesu preko prozora a onaj osmijeh iz kuhinje preseljava se naglo u jamice na tvojim obrazima i dotiče mi sljepoočnice... a soba izgubi obrise.

Po dolasku, najprije stavljam tvoje ruže u vazu i postavljam na kuhinjski ormarić kraj prozora. One su rascvjetani vrt u kojem će sutra mirisati na kavu, ali mi ćemo zaspati u polumraku puštajući da se još malo ohladi, kasnije ćemo je podgrijati... kasnije će ostati još malo kave u lončiću kojeg ostavljam na štednjaku, i reći... "možda ćeš htjeti kasnije, kad me otpratiš i vratiš se."
Kasnije, pred večer, stajat ćemo u okviru prozora kao prizor zalaska nad morem, a kroz prozor – u najudaljeniji dio naše kuhinje što se proteže preko rimskog trga sve do dalekog otoka za kojim nestaje svijetli narančasti krug – odlepršat će i naš osmijeh što uvijek stremi negdje ispred nas, kao da obećava da će nas čekati bilo kamo da stignemo...

I kada stignemo, bilo kamo... neka ove slike ostanu ščućurene negdje, kao golubovi ispod krova starog samostana s kojim se dodiruju samo sjene naših prozora – pa kad jedan poleti i vrati se trenutak kasnije, i svi ostali uvijek polete za njim!

Ako ijednu odnese zaborav, neka se ne zaboravi vratiti. I ponijeti sa sobom i sve ostale.

v.

- 18:31 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 18.03.2006.

ljeskanje

Vidiš – rekao joj je okrečući lice prema moru – ... ljeskanje.
Osmjehnula se i okrenula lice prema suncu.

More se ljeskalo onako kako se namreškano blagim vjetrom utopilo zauvijek u moje oči kao prizor mora što sa suncem tvori jedinstvenu alkemiju vode i svjetla, u kompoziciji beskonačna ponavljanja – rekao je dok su nastavljali šetati obalom okrenuti licima prema moru.
Pogledaj kako je blâgo – tek jedva naznačenih talasa – rekla je dok su išli uporedo sa suncem.
Tako plavo, preletjelo joj je preko usana ne okrznuvši ih pa se samo na trenutak uzdiglo do vala a onda skliznulo u toplu i umirujuću plavu protežnost negdje do u beskraj...

Na mjestu gdje se dalje, dolje na Rivi, već vidjela široka kamena skalinada koja je duboko iznutra skrivala izvor zvuka i činila da se mogu čuti akordi mora – ponekada tiho, pojedinačno, pretvarajući u pojedinačan zvuk čistu boju dana, pa joj se učinilo da to zvuči kao glasanje delfina, rekla je začuđeno... a ponekad jače kao da se u svemu što se izlije s većim talasima u suzvučje što najednom preplavi ušne školjke neopisivom harmonijom, začuje i snažna brodska sirena – sjedit će satima ili tek trenutak, s licima priljubljenim jedno uz drugo, okrenutim prema moru, i slušati koncert bez kraja dodirujući se sljepoočnicama.

Voljela bih ostati ovdje – rekla je isto onako kao kad bi gledala u njega, ali postajalo je sve hladnije.
Čim oblak zakrije sunce postaje hladno jer je zrak još hladan – rekao je i zagrlio je čvrsto.
Osmjehnula se i okrenula lice prema skrivenom suncu.
Baš dobro, preletjelo je krajevima njenih usana, bešumno, kao nebom krila galeba. Pažljivo, da nijednim krajičkom svojih krila ne okrznu oblak.

v.

- 00:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 24.02.2006.

Rubovi

Volim rubove i predgrađa u glavnim ulicama. One zakutke gdje piše plisee – plisirane suknje, jer te suknje više nitko ne plisira a tko zna i da li uopće postoji ta radnja ili je od nje ostao tek pisani trag na rubu zgrade. Možda jednom i zavirim u taj polumračni prolaz što je uzmaknuo pred blještavim pročeljima zgrada, i ogledam se u nekom šutljivom izlogu u mojoj zamišljenoj plisiranoj suknji koju više nitko ne nosi.

Volim rubove. Ulicom paralelnom sa glavnom, susrećem svijet koji je kao i stari ljudi, tih i povučen, u svoje misli zadubljen i usred najveće gradske vreve, tvrdoglavo demodiran a opet neodoljivo odiše dahom neprolaznog i one fine patine koja se osjeća u svakom kutku od pomodnosti izuzetih mjesta, ili bar onakvih kutaka u kojima vrijeme otkucava poput starinskih satova u nekoj čehovljevskoj drami. Odmjereno i samo njima pripadajuće vrijeme. Vrijeme koje zauvijek ostaje na rubovima.

Rubovi. To su divne kamene ploče obrubljene majstorskim ručnim radom u nekim polunapuštenim zgradama koje sam susretala slučajno... Nisam im mogla odoljeti pa bih se provlačila kroz vrata jedva odškrinuta od teškog bremena vlage koja ne dopušta da se vrata otvore šire ( što je i dobro – možda su i ta vrata nijemi saveznik u obrani od svega vanjskog, bedem koji odbija sve napade izvana poput starih utvrda kojim su se štitili gradovi ) i ulazila u raskoš najfinije izrađenih rukotvorina na već napuklim pločama kojim su popločana čak i dvorišta tih nekadašnjih malih kućnih hramova kojim su šuštale meke bizantijske svile i lupkale štikle, tuda prolazeći.

Od rubova, volim rubove ozidanih visokih ograda što opasuju stare bogomolje koje svjedoče jedno vrijeme poštivanja, već staloženo i zadržano u njihovim sjenovitim dvorištima, dubokom hladu poleglom među meditativnim kolonadama, pukotinama i napuklinama, gnijezdu lastavica svijenom u raspuklini između dva daha stoljeća, brižnom otklonu od svega vanjskog – da svojim dodirom, nitko ne naruši mir niti onih vani, niti ovog svijeta iznutra.

Večer je također rub, zato volim i večer. S ruba večeri, pokatkad i najcrnja noć može izgledati poput tople i aromatične čokolade ili crne kave dok usnama dotičemo rub šalice... a onda kad je ispijemo – u plitkom talogu kave, kao u zvijezdama, iščitamo nečije stope i prešućene riječi... sve sama skrivena značenja naših najdubljih želja... i još u sve to na dnu, pritisnemo i prst, da svemu damo vlastiti pečat i onu malu posvetu tako dragocjenu – jedan običan dodir.

v.


- 14:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2006.

O ljubavi

Par crtica samo, onako kao iz rukava, jer neću misliti da li je nešto dobro napisano ili ne... budući se misli nekad razmimoilaze s ljubavi začuđenoj mislima ili čak prestrašenoj mislima... u najmanju ruku, zbunjenoj ponekad, ponekad ljutoj, uh!
Dakle, bez prevelikog razmišljanja, ali neka bude iz srca.

Ljubav leži u osnovi svega - do tog sam uvjerenja došla posredstvom nekog dubokog unutarnjeg čula koje me nepogrešivo dovodi samo do jednog, uvijek istog ishodišta - ljubavi.

Sve je ljubav - to je kao da se ispališ u orbitu bez ikakve zaštitne opreme, i preko ramena pogledaš našu planetu Zemlju - i, što vidite?
Vidite da je sve ljubav - osobito ondje gdje je nedostaje, jer da ima ljubavi, ne bi bilo baš to - da upravo ona nedostaje a ne nešto drugo. Zašto smo je uopće nazvali ljubav? Dakle, mogla bi biti i neka druga riječ, no značenje je jedno. Ono je neraskidivo vezano uz sve što čini čovjeka.

Ljubav ne oprašta - ha? Ovo se baš nekako ne slaže uz nju, ali promislite ( iako sam rekla bez previše razmišljanja... ) - kada vam je što oprostila? Nije li vam uvijek uzvratila jednakom mjerom za svaku packu koju ste joj ikada učinili? A da vi oprostite u njeno ime? E, ne može. Ona se ne da uvući u diplomatske krugove gdje svi u svačije ime neprestano govore i ispričavaju se, jer ona je bliska samo nebeskim krugovima i ne da da itko osim nje same govori u njeno vlastito ime.

Ljubav oprašta samo ako ste spremni nositi sve što ljubav nosi, ili odnosi, svejedno... - nema kalkuliranja u ljubavi, ovoliko mogu ovoliko ne mogu, ovdje bih malo prištedjela, a ovdje ću se baš raspustiti pa neka sve ide k vragu - e, nema. Ni vrag ne može nositi sve što smo mu u stanju poslati pa nam to sve fino vraća natrag, propisno upakirano.

Ljubav čezne - da, ljubav čezne... zato što to lijepo zvuči. I zato je lijepo čeznuti...

Da, boli - to znamo i sami, ne mora nam nitko reći. Ali tako je to sa svim živim, samo živo može boljeti, npr. kada ste se opasno udarili u koljeno ili ujeli za jezik, baš je boljelo jel' da? A da li biste voljeli da vam je koljeno mrtvo? Ili jezik? U tom slučaju, ništa vas ne bi boljelo, ali razmislite... ( iako sam vam rekla bez previše razmišljanja... )

Ljubav je čudo - to je kad se dogodi čudo ljubavi. Kad vas začudi silina ljubavi, pa kažete - to je čudo! I jest. Samo ljubav može stvoriti takvo čudo kao što je ona sama. I imati precizan oblik nečijih usana ili boju očiju i kose, oblik prstiju... Mi smo jedinstvena slika ljubavi.

Nema sretnih ljubavi - tko kaže?

Ni neuzvraćenih... - čula sam od pjesnika kojima je uzvraćala stihovima. Ona uvijek uzvraća na neki način, sviđalo se to nama ili ne. U svakom slučaju, Ona zna što čini.

I tako eto... o ljubavi bi se dalo pisati u beskonačnost ( kao i ljubiti u beskonačnost... no, nekad ipak moramo udahnuti zraka... jer je zrak ljubavi neophodan, inače se uguši ).

Ljubav je beskonačno mnogo varijacija Jedne iste, od kojih nekada netko pronađe i pravu ljubav - Onu što je brižljivo satkana od beskonačno mnogo varijacija Ljubavi.

v.

- 11:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2006.

slanutak

Stvarno nisam znala da je to slanutak. One svijetle krupne bobice što sam samo jednom jela kod moje prijateljice dok smo još bile u dobi kad sam mogla bez pogovora povjerovati da njen ujak živi u kući manjoj od kutije cipela, a ona naravno ni trenutak nije posumnjala u ono što je vidjela svojim očima, opisujući istodobno rukama nešto što je ležalo sasvim pri zemlji, da bi čovjek mogao samo pomisliti da joj je ujak puž. - uglavnom, taj slanutak bilo je nešto slasno što sam kušala samo jedan jedini put, kad nam je njena majka iznijela na stol po pune zdjelice ukusnih kuhanih bobica kojima nisam znala ime.

Da je moja prijateljica tad rekla da ću za slanutak opet čuti tek mnogo godina poslije i to od nekog s kim bih mogla živjeti i u kutiji od cipela sasvim komotno - kad me jednom prilikom pozvao da mu se pridružim na ručku - ne bih joj vjerovala naravno, niti bi ona bila u stanju tako nešto izmisliti, ali dogodilo se uistinu da sam tek tad odgonetnula tajnu mojih slasnih bobica kojih u podneblju u kojem živim nema ili samo nisu dijelom ovdašnje kuhinje, pa sam tako neočekivano ustanovila da između slanutka, neopisivo prostrane kutije koja samo sumnjičavim očima izgleda nenastanjiva, i ljubavi - postoji neka tajna veza.

Ako ne vjerujete, nema načina da vas ubijedim. Ali ako vam kažem da ta kutija ima i vrt, i terasu, i ljuljašku u vrtu... čak i grmove malina svuda uokolo i da te maline rađaju i pod snijegom, a grančice povijaju od crvenih slatkih plodova... e, onda netko možda i povjeruje da je ta kutija čarobna.

v.

- 18:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2006.

neponovljivost

Voljela bih u svakoj tvojoj luci biti žena koju ćeš željeti naći, rekla sam ti jednom, a ti si pitao - nije li već negdje snimljen takav film?

Možda neću imati istu boju kose, razmišljala sam dalje... i moja odjeća bit će drugačija, vjerojatno osmišljena u ovisnosti od godišnjeg doba ili boje jutra kad se probudim i izađem na balkon, ako budem imala balkon, ili laka na noktima dok ustajem i odlazim bosa u kuhinju skuhati kavu ako uopće budem pila kavu, jer možda ću piti čaj, ne znam što će piti ujutro ta žena koju bih voljela da želiš naći u svakoj luci...

Možda će me, dok se budem spremala za susret s tobom, nešto u pogledu kroz prozor sasvim bezrazložno opredijeliti za one plave, kao točka male naušnice za koje ću misliti da će ti se sviđati... možda će odlučujuća biti boja tvojih pisama i ona vedra, kao dašak laka nota čiste nevinosti koja leži u osnovi svih početaka, možda tvoj rukopis, ne znam...

Ne znam što je to u biti drugačije, ako nema izvjesnosti, jer sve što je plamtjelo u tvojim očima još uvijek je isti osmijeh, ista linija mojih ruku, ista koljena, čak i pokret kojim sklanjam kosu iza uha... ali plamen više ne razgorijeva tu običnost onim istim neobičnim odsjajima koji su je činili posebnom.

Ima u tome možda i neke naročite pravde, jer... nikad više tako nezasluženo neću biti okrunjena naslovom najljepše, zaslugom samo tvojih očiju. Nikad više ona neponovljivost kojom i proljeća svaki put nova, zaogrću se uvijek istim zelenilom... a možda ni luke nisu nikad druge kao ni mi, samo je drugačije uplitanje naših vječnih čežnji u ono nedokučivo... onako, kako je to bilo uplitanje nečeg nedokučivog u susret nas dvoje slučajnih - da li doista slučajnih? - između toliko drugih, istih.

v.

- 20:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2006.

picigin

Nogomet ima svrhu: daj gol, ne primi gol, pobijedi. Atletika ima svrhu: dotrči prvi, preskoči letvicu, pobijedi. Picigin? Koja je njegova svrha?
Da loptica ostane što duže u zraku? To nije teško, svi stanemo međusobno na dva metra udaljenosti i lagano se dodajemo – možemo tako koliko hoćemo. Samo, nitko tako ne igra. Nekome brzo dosadi i nabije lopticu visoko, pa ti trči za njom. Bit će da ipak nije samo to svrha picigina, da loptica bude što duže u zraku.
Pa što je onda? Možda je to takva igra koja niti nema svrhu? Ali mi opet znamo: ''on igra bolje'', ''ovaj put je bilo odlično'', ''danas ne ide''…Kako možemo reći ''ovaj put je bilo odlično'' ako nema svrhe? Po čemu mjerimo je li valjalo ili nije? Kad ne bi bilo nikakve svrhe, onda bi bilo svejedno kako igraš. Ali nije svejedno, baš onda kad je odlično vidiš da nije svejedno.
Max Scheler kaže da je ljubav kad u nekom vidiš ono najbolje što on može biti. Picigin je takva igra. Nabaciš drugome, ali tako da on može uhvatiti. Ne tako da mu bude lako uhvatiti, nego da mora dati sve od sebe da bi je uhvatio – ali tako da je može uhvatiti. Da bude najbolje što on može biti. Pa će se morati baciti, pa će se morati smočiti, pa će se morati rastegnuti, pa što? Da sam mu nabacio lakše, bilo bi mu lakše. Ali onda ne bi bio najbolji što može.
U nogometu, kad sam ja najbolji što mogu biti netko drugi gubi. I u atletici, kad preskočim letvicu visoko postavljenu, moj će mi protivnik čestitati, i prihvatiti poraz. U piciginu, kad dam sve od sebe, kad sam najbolji, nitko nije izgubio. Uhvatio sam tešku loptu – sad je na suigraču da spasi tu moju loptu. I on daje sve od sebe da je uhvati. Nikoga nema tko je poražen mojim uspjehom. Svi koji igraju su moji suigrači.

d.

- 20:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.01.2006.

sarajevski Park

Ako ste se našli u sarajevskom Parku, ostanite u donjem ravnom dijelu. U gornji dio, uz brijeg, krenite jedino ako ste spremni samovati i poštovati tuđu samoću jer ćete gore naći samo takve ljude.

U ovom dijelu Parka ne možete prisluškivati razgovore što ih nepoznati ljudi vode na susjednoj klupi, jer ovdje nema susjedne klupe i nema klupe uopće. U ovom se dijelu ne možete sresti s osamljenim šetačem i s njim razmijeniti par fraza o vremenu i cijenama jer ovdje nema dokonih šetača i nema staza za šetnju. Ovdje ne možete sklopiti poznanstvo ili porazgovarati s nekim nepoznatim jer ovdje nema ljudi spremnih na razgovor jer nema ljudi koji se odmaraju, "ubijaju vrijeme" ili štede na grijanju. Ovdje uostalom nema ni jesenjeg ili proljetnog sunca na kojem bi se čovjek malo "gušterao", ovdje vlada sjena jer drveće raste prilično gusto.

U gornjem dijelu sarajevskog Parka, srest ćete pojedince ili parove koji su sebi sasvim dovoljni, tako da ćete biti uljez, napasnik ili gnjavator ako se bilo kome obratite. Ovdje se komunicira na načine koji su mnogo dublji i mnogo iskreniji od razgovora, ovdje se komunicira dodirom, ljubavlju i molitvom. Komunikacija u ovome prostoru je razmjena ili sticanje najposebnijih iskustava, razmjena najosobnijih energija, odlazak ili bar pokušaj da se ode ( priprema za odlazak ) u neke druge, možda bolje, oblike postojanja. U svakom slučaju je otkrivanje onih slojeva bića koji su izgovorivi samo molitvom, dodirom, dobrom pjesmom ili na neki sličan način. Zato je gornji dio sarajevskog Parka u sebi paradoksalan prostor - istovremeno socijalan jer je javan, otvoren, svima ponuđen, a pri svemu tome krajnje zatvoren, intiman, izdvojen iz kontinuiranog mehaničkog prostora vanjske stvarnosti jer je to prostor onih oblika komunikacije koji su sasvim posebni, preduboki i suviše osobni da bi mogli biti prirodni u pravom socijalnom prostoru.

Ako ste se dakle našli u sarajevskom parku, ulazak u njegov gornji dio, uspon uz brijeg, zaista je stupanje među ljude koji se iz svoje samoće obraćaju nekome odsutnom... ali i one kojima nije do odsutnih, one parove koji se još uvijek upoznaju ili svaki put iznova, svakim pogledom i dodirom otkrivaju jedno drugo - i oni su posvećeni sebi i zauzeti sobom, oni dodirom i ljubavlju raskrivaju jednu stvarnost prisutniju od onoga što Vi vidite svojim ljudskim očima, ali za Vas u svakom slučaju odsutnu i nevidljivu. Zato ne oslovite ni njih, prođite kao da ih ne vidite i kao da Vas nema.

U ovom dijelu Parka možete dakle razgovarati s grmovima i drvećem, s travama i kamenjem, s mrtvim i budućim ljudima, sami sa sobom i s nekim iz svog sjećanja... Jedino što Vam se posve sigurno ovdje ne može dogoditi jeste da normalno i lijepo, onako ljudski, porazgovarate o ljudskim stvarima kakve su mala penzija i nogomet. Ovdje su dakle mogući svi zamislivi susreti - nemogući su jedino oni susreti i razgovori koji su u onom drugom, donjem, ravnom dijelu Parka, jedino mogući.

(dijelovi teksta iz knjige Knjiga vrtova, Dževad Karahasan )

za vas, i nekog s kim se činio kao san, onaj snijeg u sarajevskom gornjem Parku

odabrala:

v.

- 22:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2006.

što se događa sa zvijezdama

Nije mi preostalo drugo nego zagledati se kroz prozor. Ali ni kroz prozor nisam vidjela ništa jer je bila navučena roletna a nisam imala volje smicati je... a i što ako je maknem, što mogu vidjeti? Sivo noćno nebo jer na toj strani nikad nije potpuno mračno zbog neonskog svjetla na ulici. Bilo je svejedno.... pričala sam sa sobom... Pogle', u bijeloj sam kutiji prekrivena bijelom vatom, poput one koju lijepe na lice djeda mraza, i još su me zastrli hrpama bijelih papirića pa se osjećam kao porculanski dar kojeg su fino upakovali da se ne polomi prilikom transporta. A to negdje putujem?

Odlučila sam da neću misliti ništa, gdje god da me istresu. Odlučila sam, neću komunicirati nikakvim svemirskim vezama kad su nam već ove zemaljske zatajile, jer plašila sam se, priznajem, kako su mi senzori moguće naštimani na neku frekfenciju koju želim čuti, a to neće biti istina... ipak, glasovi su pristizali sami i bili svileni, nježni, jedva čujni... možda mi se čini, mislila sam... nisam htjela odgovarati obeshrabrena mišlju da svojom željom najlakše zamućujemo stvarno lice istine, pa sam i glas pripuštala samo kao vlastito sjećanje na neke lijepe nježne glasove kakve smo znali razmjenjivati u neka sretna vremena.... a onda bih se opet okretala ka zidu i čupkala krajeve one deda mrazove brade i još se više sklupčala u mojoj kutiji.

Najednom, kočija s upregnutim beskrajno sporim Vremenom, jednostavno je stala. Bio je to mali otočić ispražnjenog vremena što se ispriječio na mjestu gdje je nekoć stajalo vrijeme ispunjeno našim večernjim glasovima, i ondje sam konačno zbacila pokrivač sa sebe i sve bijele vrpce i sigurnosne obloge koje su me štitile od loma.... Iskoračila sam u večer i potapšala tužnu bijelu Neprolaznost već umornu od uzaludnog tapkanja u mjestu, i ona sretna odleprša.... Bilo je dovoljno samo odrediti zvijezdu i prošaptati joj sve što sam željela da ona ponese dalje i prenese u tvoje snove.... a onda sam zaspala...  "Bilo je kao vječnost", rekla sam ti kasnije kad si poslao po mene najljepše zrake i opet prenio u vrijeme blistavih trenutaka.  "Nisi mogao čuti, ali govorila sam ti sinoć kao da si tu, prije nego što sam zaspala..."  "I ja sam tebi, ali nisi mogla čuti.... a onda sam zaspao.... "  


v.

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 21.01.2006.

o svetom

Neka ti zvijezda dotakne čelo
mojim prstima,
i kaže,

volim te

Neka ti dotakne usne
mojim usnama
i kaže,

volim te

Neka te ne probudi pokret moje kose,
u snu, dok spavaš.
To se svila mojih snova svlači i svija oko tebe,
meka i podatna, kao čista ljubav.

( namjesto sms-a )

- 21:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2006.

o duhu svetom

Kad leptir mahne krilima negdje u Kini
to utječe na stvaranje uragana na Floridi.
Tako kaže Teorija kaosa. Fizika, nema tu…
Mislim o tome dok kroz prozor gledam golubove
kako slijeću na krov samostana preko puta.
(Vrijeme se uspori pa izgleda kao film Johna Wooa.)
I o tome kako dašak duha
Ponekad promijeni sve.
(A možda je onaj leptir zapravo Čang Ce?)

d.

- 11:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 06.01.2006.

opis snijega

Sanjala sam snijeg, rekla sam ti kad sam se probudila kraj tebe.

Padao je tako gusti gusti snijeg i bilo je tako sve netaknuto bijelo uokolo nas, kao u bajci, rekao si u tom snu... Kao u bajci, da, tako je bilo, rekla sam kad sam se probudila.

Izgleda kao da smo spavali zajedno, zar ne? Pogledala sam te, i stvarno je izgledalo kao da smo se tek probudili... Tvoje rame i moja kosa na njemu, nepospremljen krevet, još gusta tišina sobe poput gustih zavjesa na prozoru kroz čiji uski prorez jedva da je moglo ući rano jutarnje svjetlo, tvoji prsti na mom obrazu.... Kao da smo uistinu spavali zajedno, rekla sam osmjehnuta i sasvim utopljena u taj beskrajno ugodan osjećaj nepostojećeg vremena.

Čini se kao san onaj snijeg, zar ne?
Da, poput sna. Čini se kao da smo izronili u zimsku bajku a potom opet nestali kroz čarobno zrcalo na istome mjestu u parku.

Možeš li vjerovati?! Sav taj nestvaran prizor od svjetlucavih kristala, grane okićene čarobnom bjelinom kao na najljepšoj novogodišnjoj čestitki... mir stabala, mir staza... tragovi koji ostaju iza nas, jedini ljudski u tom trenutku, na tom mjestu... meki bijeli sag od rasutog srebra što se prostire pred nama, zasute trepavice, usne, kosa, ruke... Ne čini li ti se kao san? Da, kao da smo se tek probudili nakon što smo nestali u parku, pogledao si me i osmjehnuo se...

Tvoje lice, pomislila sam gledajući te u snu, izgledalo je tako bijelo, kao velika pahulja, drugi svijet. Izgledalo je da se tvoj pogled spušta na moje usne s neke druge zvijezde, iz nekog drugog vremena. Tvoja tamna kapuljača činila se kao oreol izvanvremenog putnika, sve je na tebi bilo nestvarno...

- Odakle si, ljubavi?

Ako bih mogla poći s tobom, da li je dovoljno samo zagrliti te i stisnuti se uz tvoje tijelo, gledati te... Ti ćeš me odnijeti?

Ah, ne. Ne... Bolje me ostavi ovdje gdje je ljubav laka poput snijega.... Ovdje, gdje i jednom kad se probudim bez tebe, izgledat će samo kao da beskrajno dugo putujem do vrata iza kojih me čekaš, prije nego što pokucam na njih... a ti beskrajno dugo čekaš da ih opet otvorim, i kao i uvijek ( i kako uvijek iznenada, mada to očekuješ ) iznenadim te svojim dolaskom.

v.

- 21:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.01.2006.

rouge eternele

Nisam mislila da ću upoznati ljubav. Onu ljubav koja umata u tanke prozračne velove i sneno provlači prste kroz kosu, osmjehuje se. Nisam mislila da može biti i tako lijepa, lagana poput daška, opojna poput muškat otonela, mirisati na svježe voće... Nisam znala, vjeruj. Da prenijeti preko praga znači spojenih usana proslaviti trenutak prelaska iz Stare u Novu godinu, trenutak prelaska iz jednog, u dan kad sam rođena, da ćeš me uzeti na ruke kao da sam od morske pjene i prenijeti... reći, umatam te u čistu ljubav i ostaviti kovčežić kraj uzglavlja, u njemu ružu... Nisam mogla znati da je i meni napisana ta davna, davna pjesma koju pročitah još kao djevojčica i ne znajući zašto, upamtila taj kratki redak... Mora da je u njemu bilo nešto čarobno, nešto pohranjeno zauvijek, neki ključić što je netko još prije tisuću godina, kao novčić za sreću, bacio preko ramena u fontanu...

Kad si mi poklonio kovčežić i kad sam ga otvorila, u njemu našla ružu... znala sam da je pradavni ključić sve do tad ležao na dnu mog srca, a onda otključao nešto vječno živo, zastrujalo iz dubina skrivenih velovima stoljeća, nešto rumeno što me kao daškom pomilovalo po obrazu, i rasplakalo...

I poslije hiljadu godina, osjetit ćeš miris ljubavi i ruža...


- 10:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2005.

U Heraklitovoj rijeci

U Heraklitovoj rijeci
riba lovi ribe
riba ribu reže oštrom ribom
riba gradi ribu, riba stanuje u ribi,
riba bježi iz ribe pod opsadom.

U Heraklitovoj rijeci
riba voli ribu,
tvoje se oči - kaže - ljeskaju kao ribe na nebu,
htjela bih s tobom plivati do zajedničkog nam mora,
o najljepša iz jata.

U Heraklitovoj rijeci
riba je izmislila ribu nad ribama,
riba pred ribom pada na koljena, riba pjeva ribi,
moli ribu za lakše plivanje.

U Heraklitovoj rijeci
ja, pojedinačna riba, ja riba drukčija
( recimo od ribe drva i ribe kamena )
pišem u stanovitim trenucima male ribe
u srebrnoj ljusci tako kratko
da to možda tama zbunjena trepće.

Wislawa Szymborska

v.

- 11:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.10.2005.

između Neptuna i Afrodite

Jer lijepo nije drugo do početak strašnog koji još možemo podnijeti.

Istinit je taj slavni Rilkeov stih. No, vrijedi li i obrat? Možda ono strašno, podnesemo li ga, može postati nečim lijepim?
Pjesma se napisala prošloga ljeta. Znam da miješam mitologije, ali razlog za to je (mada će ostati skriven :) ) sasvim konkretan.



između Neptuna i Afrodite

stajao sam ogoljen na obali a preda mnom se smijao strašni bog.
no ono me zvalo: mirisom, dahom, slutnjom beskraja.
podigao sam svoj jarbol i navukao jedro
al' nisam mogao naprijed - bio sam malen i lomljiv pred njegovim licem.

more me ujutro ponovo zazvalo, i ja sam ušao.
uronio sam, spremno me primilo.
strašni bog je nestao – tek ljuljanje valova učilo me plesu.
potom mirna blagost
iz pjene rođena ljepota.


d.

- 22:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 12.10.2005.

otključana vrata

U korejskom zen filmu Proljeće, ljeto, jesen, zima…i proljeće prostorija u kojoj žive stari monah i njegov učenik nema zidova, omeđena je tek nekakvom crtom. Ali, makar bez zidova, ta ''prostorija'' ima vrata. Prava pravcata drvena vrata na nepostojećem zidu. Vrata nemaju ključanicu, kroz njih se uvijek može ući i izići. Uostalom, kako bi nekoga brava spriječila, kad nema nikakvih zidova. Na prvi pogled se učini da su besmislena – vrata bi valjda trebala biti prolaz u nešto ili iz nečeg omeđenog zidovima. Ipak, vjerujem da razumijem smisao tih vrata. Ona podsjećaju čovjeka: sad ulazim, sad izlazim.
Jer zidovi su iluzorni – koliko god čvrsto bili izgrađeni ipak su podjednako porozni kao i ovi nepostojeći na tom zen splavu. Jedino što nas drži izvan ili što nas je držalo unutra jest to što smo odlučili proći kroz ta vrata.

opet sam u čarobnoj kutiji
ovaj put nema zidova
tek vrata, otključana.


d.

- 21:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 11.10.2005.

moj komadić neba

Nastavljajući se na davorov prethodni post, shvaćam kako je u mojoj nekadašnjoj kući za mene ipak najvažniji bio balkon, i vrata... Balkon, jer me izvodio ondje gdje sam pogledom mogla odlutati najdalje koliko sam mogla dosegnuti... a vrata, jer je kroz njih prošlo sve što se može sažeti u sretno djetinjstvo i traumatičnu mladost.
Balkon je bio stajalište s kojeg sam mogla otputovati u mnogo smjerova, ali najčešće sam se zadržavala u susjedstvu, povrh krovova iznad kojih su stremili nebu vrhovi visokih jablanova... a zatim zvijezdama na toj istoj nebeskoj pustopoljini kamo se se protezali njihovi vitki prsti... Zapamtit ću to, znala sam govoriti u danima kad sam već pakovala svoje stvari i znala kako moram otići. Ništa od vrta, ništa od borova koji su rasli zajedno sa mnom i prerasli me, nisam željela ponijeti kao fotografiju osim samo te slike povrh krovova kuća... Možda i zato jer mi je samo ona uistinu pripadala, kao nešto što mi nitko ne može uzeti... ne znam... možda i zato što ona djevojčica u meni, kao i sva djeca, željela je od odraslih sakriti u torbicu jedinu stvar koju joj nitko nikakvim pretresom ne bi uspio naći.... mali amblem, komadić neba, svjetlost što se rasipa s tisuće zvijezda... lipanjsko nebo ponad grada koji se smanjuje kako vlak odmiče, i postaje toliko mali da može stati u dlan.

Tako se i ja opraštam s vama, ovdje na blogu, s obećanjem da ću čuvati sve lijepe slike i riječi koje sam ovdje našla... zahvaliti vam na svemu lijepom, i naravno, uz obećanje da ću vas čitati i dalje.... do nekog novog susreta negdje...

voli vas

v.

- 19:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2005.

šta će meni žvake?

Pijanac, još uvijek trijezan.
- Daj koju kunu, molin te.
Stanem, otvorim novčanik. Nemam sitnih.
- Pa promini u trafici, molin te, triba mi, moran nešto pojist.
Gospođa u trafici kaže da nema sitna.
- Hajde sa mnom do dućana, ionako idem tamo, pa ću ti dati – predlažem. Nedjelja je pa do najbližeg otvorenog dućana ima tristotinjak metara.
- Ma di ću sad do tamo, ima ova na trafici sitna sigurno… Kupi žvake, vidit ćeš da ima.
- Što će mi žvake?
- Ma daj molin te.
Kupim airways žvakaće na trafici, gospođa mi s neizrečenim prijekorom vraća sitniš.
- Evo ti žvake.
- Ma vidi ga…a šta će meni žvake? Daj mi koju kunu… Vidi ga. A kretena, kupija mi žvake. Šta će meni žvake?

d.

- 17:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2005.

boja duge

Znaš što bih voljela? - pitala sam te ali nisi čuo. - Voljela bih obući dugačku haljinu od prozračnog bijelog tila i nestati. - ali ti nisi čuo ni to... Pričali smo o mnogim stvarima pa nisi mogao čuti kada sam spomenula i šešir... širokog oboda, bijeli, sa suhim cvijećem a možda i pravim... - Mogla bih istrčati sad na kišu, što misliš? Ali pitanje se izgubilo negdje u prepričavanju nekih čudnih koincidencija koje nas prate, što sam pozorno slušala jer nisam željela propustiti ni jednu tvoju riječ... Tek povremeno upitala bih te nečujno što misliš da ipak obučem onu haljinu od zelene svile i stavim brošić od jantara, onaj mali zlatno žuti grozd što sam ga čuvala neupotrebljivog jer nije imao kvačicu kojom bih ga skopčala pa sam ga držala u kutijici. – Idem ga sad donijeti... rekla sam ti brzo ali kad sam se vratila opet smo se nečim zapričali pa ti nisam stigla pokazati... - Nisi me pitao što držim u ruci? Pokazat ću ti. - započela sam tajanstveno kao da je taj žućkasti grumen neko svjetsko čudo, ali ti si već ustao donijeti knjigu a ja očarana ostala gledati u tvoje ruke koje su je listale tražeći neki zaboravljeni pasus i zaboravila brošić...
U trenutku kad je naš razgovor postao prigušen i polako kao i svaku večer vodio ka poljupcu za laku noć, pitala sam te isuviše tiho da bi čuo, ne čini li ti se da je ljubičasta boja zalaska ona koja bi se idealno slagala s mojom prozračnom bijelom haljinom i nešto suhog cvijeća... jer nisam znala kako da ti opišem drugačije onu čistu bijelu svjetlost bez boja duge, ali ti si već spavao a ne bi ni znao što pričam...

Ne mogu ti objasniti boje duše, bez svijeta što ih zrcali, kao ni ljubav bez oblika lakoće s kojim nestaju granice tog svijeta pa ona postaje prozračnom i lakom... toliko lakom da nisi ni osjetio kad sam te pokrila... A onda polako, kao kada pada snijeg, spustila sam svoj dlan sasvim bijel na tvoje lice i otkinula jedno pero iz krila. - Uzmi slobodno. - rekla sam tvom snu. - To je samo obično pero. Samo da se sjetiš kako sam tu bila, jednom kada se probudiš.


 v.

- 15:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.10.2005.

ništa ozbiljno

Razgrćem ovu zavjesu od jesenje kiše, .. izgovaram u sebi s onom melanholijom slatkogorke samotnosti, dok gledam kroz stakleni zid gradske kavane na ulicu i izmišljam nastavak koji nikako ne dolazi baš kao ni moja kava, pa naposlijetku ustajem pitati ljupku konobaricu koja je još prije pola sata kimnula glavom i smiješkom mi dala na znanje da kava stiže... nije li me možda zaboravila? Nisam, odgovara smiješeći se pa se i ja osmijehnem i vratim za stol... Nastavim s uzvišenim mislima i taman kad sam opet počela razgrtati kišnu zavjesu, na moj stolić se spušta pladanj s kavom i čašom vode pa se dajem na meni ritualno prosipanje šećera u i oko šalice, ali onda primijetim kako se u moje pokrete najednom umiješao i osjećaj da čovjek za susjednim stolom prisluškuje moje misli...To je neka zavjesa? - pita me radoznalo. Da, kažem... fina jesenja zavjesa od najfinije jesenje kiše... I, što ćete s njom? Oprati je?.. usne mu se izviju u ironični smiješak kao da je to jedini način kojim uopće može izraziti apsurdnost takve jedne besmilice kao što je prati mokre zavjese... Nedam se smesti pa nastavljam dalje likovati s mojim zavjesama koje sam u međuvremenu obogatila i drugim slikovitim izrazima, poput: mekih i vlažnih nabora koje njiše pokisli vjetar... pa uzburkanih i pjenastih rubova što se talasasto podižu i spuštaju, naizmjenično... pa, daška miholjskog ljeta u njenim prozračnim i mokrim vlaknima... sve do tajanstvenih i bešumnih prstiju što se s njom poigravaju kao vjetar s opalim lišćem, na nekoj pustoj cesti neznano kuda...Tipično žensko ignoriranje, prokomentira moj susjed otpijajući još jedan gutljaj kave. Ponavljanje do besvijesti. Neprihvaćanje najočitijih meteoroloških činjenica, što više. Beskonačno traganje za nečim intenzivnim pa makar i u hvatanju atmosferskih nijansi ( ali ako baš čeznete za nekim tajanstvenim i bešumnim prstima... samo molit ću lijepo bez izgaranja u svemu tome )... namiješi se on ironično opet onim svojim smiješkom, ali ovaj put mu ne odšutim... A ne, ne... pogrešno ste me razumjeli, kažem ljutito dok on nehajno tapka usne papirnom salvetom. Osim toga, valjda ja znam što tražim i zbog čega i zašto je nebo obješeno o plamteće a ne plastične kukice i zašto je uopće obješeno, ili evo... svući ću ga baš ako želim, ne trebaju mi zavjese uopće, što vas briga! Hmm... naravno, dramatičan obrat kad već misliš da ti je sve jasno, tipično. Pretpostavljam da je ono što će sad uslijediti - pogađam, a i statistički je vrlo vjerojatno - pustiti me da se sam ponudim okačiti te vaše petparačke zavjese, viseći pri tom na jednoj nevidljivoj niti usred ničega... Ali ja vam lijepo kažem da je nepristojno prisluškivati tuđe misli. Pogledam ga namrgođeno ali se on i ne pomjeri, pije mirno svoju kavu i pravi se da ništa nije čuo... Ah, kako tipično muško ignoriranje, pomislim, i nastavim pijuckati svoju limunadu kao da ništa nije bilo.

v.


- 17:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.09.2005.

tetovirana ruža

Htio sam joj donijeti ruže na kolodvor, ali tog je dana pljuštalo " iz neba iz zemlje " i cvijeće sasvim sigurno ne bi preživjelo toliku bujicu kiše… Naravno, to je bio takav dan, sve baš kao na filmu, pa je s dolaskom autobusa prestala kiša, a sunce je granulo u trenutku kad sam ugledao njen osmijeh.

Kasnije me, dok sam ležao na krevetu, taj osmijeh podsjetio – i tko će shvatiti doslovno kad kažem da se sjećanje otkinulo negdje od moga desnoga boka? – na priču koju sam čitao u djetinjstvu o djevojci kojoj su, kad se smijala, iz usta izlazile ruže.

I tako je ona ruže poklonila meni.

d.

- 21:16 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Travanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (1)
Veljača 2006 (5)
Siječanj 2006 (6)
Studeni 2005 (1)
Listopad 2005 (6)
Rujan 2005 (7)
Kolovoz 2005 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Blog u dvoje, viviana i davor. Dvije duše u virtualnom prostoru traže svoje mjesto, zasnivaju svoju malu virtualnu kuću. Goste rado primamo, navratite! Ona je srdačna spisateljica, on je preozbiljni filozof...pa dobro, pričat ćete s njom. :)

    ljeskanje@yahoo.co.uk

vivianine priče

davorov uvod

naše preporuke

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se