Ljeljin izvor
11.10.2006., srijeda
Sustav za navođenje
U djetinjstvu sam jela crni i bijeli kruh, pogaču, baget, segalu i sengvič.
 Od peciva jela sam rusicu, satelit, prstiće i spuž, bublice i žemlje. Je, onda je pecivo bilo delicija.  Danas sam sva unezvjerena kad odlazim kupovati kruh i pecivo.  Na policama deset vrsta kruha, i deset vrsta peciva.  S kruhom još kako, tako, imenuješ ga prema boji.  Barem onoj koja ti se priviđa. Pecivo sama zbrka na polici!  Ja: Molim vas kilo crnog kruha. Prodavačica: Koju (pokazuje prstom ) štrucu?  Ja: (pokazujem prstom) tu, ne malo više lijevo, još, još e tu štrucu!  Prodavačica: Želite li još nešto? Ja : Da i pola bijelog kruha! Prodavačica: Koji (pokazuje prstom) kruh želite? Ovaj ili ovaj tu (pokazuje prstom) ili možda onaj tamo? Ja: Taj (pokazujem prstom) krajnje lijevi nareckani! Prodavačica: Još nešto? Ja: Pecivo , dobro ste me podsjetili!  Prodavačica: Koje? (pokazuje prstom) Ovo, ovo, ovo ili ovo? Ja: Dva ova, (pokazujem prstom), da ta dva u sredini, i po jedno to i ono tamo (pokazujem prstom), ovo jedno desno i ovo pored njega (opet pokazujem prstom), ne, ne odmah do njega, previše ste desno, malo bliže sredini! Uf, odahnem zahvalno. Pitam prodavačicu: Kako se zovu ova peciva? Prodavačica: Pa pecivo! Kako bi vi? Ja: Bilo jednostavnije da imaju imena, ne bi nam trebala ova tehnika navođenja! Prodavačica: Ali to je (pokazuje prstom) pecivo!  A moja je none utrošila godine da me nauči da nikad ne upirem prstom  |
