Pieces don't fit anymore

Molim vas da kada čitate post i slušate ovu pjesmu, najljepša je na svijetu:) Volim vas sve.




Njeno porculansko lice kao da je sjalo u mraku hladne sobe. Duge, tamne vlasi plesale su oko njenih zlatnih očiju dok me gledala. Deena. Pravila se kako je sve u redu. Ali ja sam znala. Ja sam je poznavala još dok je mislila da je duda živo biće. Nije bilo u redu. Ali ona se i dalje pretvarala. Uvijek je bila dobra glumica. Ali ne i dovoljno dobra da mene prevari.
« Ljuta sam na tebe.» tiho sam rekla i sklupčala se u neki čudni položaj u kutu sobe. Izraz lica nije joj se promijenio. Iako je izgledala kao kip, tako nestvarna, njene su oči bile itekako žive. Sjale su sobom kao reflektori... Još je bila ona stara, iako toliko drugačija.
« Znam. Ali ne razumijem zašto.» uzdahnula je.

Fino. Sad se i glupa pravi.

« Dobro ti znaš!» ton glasa mi se neočekivano digao. Iznenađeno me pogledala. « Kako si mogla?!» osjetila sam suze kako mi klize niz lice. Iako sam u tom trenutku proklinjala i njih i Deenu, nekako mi je laknulo. Saznanje da još osjećam, da u meni ipak postoji još nešto ljudsko, potaknulo je moje srce da brže zakuca. « Proklela si sebe, svoj život, svoju smrtnost...zbog mene!» Konačno sam to izrekla. Neobjašnjivo, ali osjećala sam breme koje mi je palo sa srca. U tome trenutku sam je gotovo mogla mrziti. I mrzila bih je da nije bila ta koja je. Moja najbolja prijateljica. Frknula je svojim malim, prćastim nosom.
« Ne mogu vjerovati da si toliko nezahvalna!» posljednju je riječ rekla u svom stilu- gotovo sam mogla osjetiti krivnju koju mi je pokušala nametnuti.
« Nezahvalna...»promumljala sam, osjećajući ljutnju koja je sa obje strane nesnošljivo bež sobe parala tišinu. U trenutku kada sam htjela ispaliti svoj protuargument, u sobu je upao Edmund. Opet. Obje smo se zagledale u njega, ne shvaćajući kako on ne shvaća da nije dobrodošao. On je samo zbunjeno kimnuo glavom.
« Ne dajte se smesti.» rekao je i pogledao me svojim srnećim očima. « Samo vi lijepo nastavite.» polagano je odšetao do prozora i sjeo na dasku na kojoj sam i ja sjedila toga dana. Upro je svoj pogled u Deenu, i iako je znao da bulji, nije ga micao. Njegova me prisutnost prestala smetati. Jedino što me sada smetalo bila je ona.
« Znaš li ti kako se ja sada osjećam?!» vrištala sam iako sam znala da me savršeno dobro čuje. « Osjećam se krivom!» nisam se mogla suzdržati. Iako više nisam plakala, osjećala sam se kao da to radim. Ali te nepostojeće suze nisu me umirivale, već su pekle moje lice, kao da su vatrene. Ona je samo kimala svojom lijepom glavom.
« Osjećam se krivom za sve što će ti se dogoditi...Za sve što ćeš ubiti! Za svaku noć koju ćeš proplakati!» lupila sam šakom u zid, a ona...ona je po prvi puta toga dana izgledala kao da razumije. U sobi je nastala tišina. U tome sam trenutku toliko trebala Vanju ili Evan, nekoga tko bi me mogao razumjeti. Nekoga da me zagrli, da kaže da nisam ja kriva. Sa nadom sam pogledala u Edmunda, ali je on i dalje samo sjedio i buljio u Deenu. U tome trenutku, kada sam u njegovim očima vidjela žar kakav nikad prije nisam, znala sam da mi on neće pomoći. Gledao ju je kako mene nikad nije gledao. Izgledao je gotovo gladno...izgledao je zaljubljeno.
Tišina.
A zatim eksplozija.
Bila sam sigurna da je nitko osim mene nije čuo, da je nitko osim mene nije osjetio. Naravno, jer se eksplozija dogodila u meni, samo u meni. Srce mi je tuklo, prijetilo je da će se svakog trenutka razletjeti, a tada pasti na vuneni tepih kao staklene krhotine. Zgrabila sam prvu jaknu koja mi je pala pod ruku, otvorila vrata i potrčala u mrak.


*****

Bila je tipična istočnoeuropska noć. Maglovita, hladna, sablasna. Bilo mi je hladno, previše hladno. Sjela sam na obalu malog potoka kraj kojeg sam često kratila vrijeme. Steglo me u srcu. Sjetila sam se onoga dana kojeg sam na ovoj obali provela s njim.

*****
Smijao se gotovo kao Cedric, toliko me podsjećao na njega. No to je bio Edmund, jedan i jedinstven. I već me dva puta pošpricao vodom iz ledenog potočića. Smijala sam se toliko da me već boljelo, a on je samo blistao na suncu, iako ga je zaklanjao glavom. Pogledala sam ga u bakrene oči. Nije skidao onaj svoj arogantni smiješak sa lica, no to me nije smetalo. Čak sam i zavoljela te iskrivljene usne.
« Izgledaš ko Jocker kada se tako smiješ!» podbadala sam ga, no on se nije dao smesti. Još me jednom pošpricao, a ja sam vrisnula.
« Imam iznenađenje za tebe.» rekao je i sakrio lijevu ruku iza leđa.
« A da?» nasmijala sam se i pokušala ga odgurnuti kako bih se dočepala njegove mramorne šake. Uhvatio me za podlakticu dok je još bila u zraku.
« Ccc...» rekao je kroz smiješak. « Zažmiri.»
« A što ako neću?» upitala sam ga, primičući mu se.
« Onda nećeš dobiti iznenađenje.» odrješito je rekao. « Ajmo. Spuštaj vjeđe!» kroz smijeh sam jedva zatvorila oči. Osjetila sam njegovu ledenu ruku na svojoj glavi.
« Daj ruku.» rekao je, na što sam mu je spremno pružila. Primaknuo ju je mojoj glavi. Pod prstima osjetila sam nešto meko, nježno.
« Cvijet.» prošaptala sam i otvorila oči.
« Ljubičica.» rekao je zadovoljno. « Oduvijek si me podsjećala na ljubičicu.»

*****
Šmrcnula sam. Sada su mi se ti trenuci, ti divni trenuci činili kao kapi u tom malom, čarobnom potoku. Prošli su, a svako vraćanje u prošlost bilo je bolno. Zatvorila bih oči, no odmah bih ih ponovo otvorila jer sam pred njima uvijek vidjela istu sliku – Edmundove sjajne oči kako zadivljeno promatraju Deenu.
Začula sam šum iza sebe. Naglo sam se okrenula. Tamo je bila visoka, tamna prilika. On. U ruci je držao svoju kožnu jaknu koju sam bacila kada sam trčala iz dvorca. Nisam kod sebe htjela ništa što me podsjećalo na njega.
« Našao sam nešto.» rekao je poput malog djeteta i sjeo kraj mene. Ja sam mu se zahvalno, iako neiskreno, nasmiješila.
« Ostavio si ju samu u tom velikom, mračnom dvorcu?» sarkastično sam pitala. On je samo frknuo nosom.
« Što ti je?» iskreno je upitao. U glasu sam mu osjećala zabrinutost. « Ponašaš se kao luđakinja.»
Nisam mogla vjerovati.
« A ona nije luđakinja?» upitala sam ispod glasa, nadajući se da me nije čuo.
« Ako mene pitaš, ona je genijalna.»

Super.

Ustala sam sa obale i polaganim hodom krenula prema dvorcu. Očekivala sam njegov korak pokraj sebe svakog časa, no njega nije bilo. Očajno sam stala i okrenula se prema potoku. On je još tamo sjedio i čupkao travu. Žalosno sam odmahnula glavom i htjela potrčati kada sam mu u ruci vidjela nešto što me ukopalo u mjestu. Držao je cvijet. Mekan, malen, krhak. U ruci je držao ljubičicu.