< kolovoz, 2010  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

četvrtak, 19.08.2010.

 

potreba za pisanjem...

opet me uhvatila ta prokleta potreba jer pricati nema smisla...upoznala sam najgluplju osobu u svom kratkom zivotu a cijelo vrijeme mi je bila ispred nosa kada bih se pogledala u ogledalo-JA...da ja sam ta najgluplja osoba koju sam ikada upoznala...
voljeti nekoga 4 godine, to uspjesno skrivati i misliti da ima vremena a onda te zivot zalije hladnom vodom, opali ti pljuski i vrati te u sadasnjost...on odlazi...u dubrovnik...tako blizu a tako daleko...a tako jako daleko...zbog studija...i ne nece se vratiti, ne nece doznati, ne nece mi ni on sam reci ono sto osjeca, a nisam luda...glupa da jer sam sutila i mislila kako ima vremena, ali luda i slijepa ne...to nisam...i sada stojimo na raskrizju svojih zivota dosada su nam staze bile spojene uz pokoje krivudanje, ali sada stojimo jedno do drugoga sa svim predispozicijama da nastavimo dalje zajedno, da stvorimo svoj put, ali ne...ne, jer mi se rastajemo tu oboje sa velikim smjeskom na licu, oboje samozatajni i glupi, oboje s nadom u srcu i suzom u oku...oboje svako za sebe...
i veceras smo se oprostili ti i ja iako toga nismo bili svjesni jer smo se i dalje pravili da ima vremena, a njega koga toliko trebamo nema...izmice nam i nestaje i prolazi u nepovrat...a ti i ja dvije budale i dalje se nadamo...ali nade vise nema jer ti odlazis i neces se vratiti...barem ne onako kako ja to zelim i ne meni...vratit ces se jednog dana s nekom drugom i sa suzom u oku jer takav si...sa suzom koju sam ti ja postavila u tvoje preljepe tople smedje oci prije dva dana...i ne znam sta vise reci i sta pisati jer se nema sta dalje reci niti prsti mogu nemirno trckarati po tastaturi dok dusa place a srce se slama...ni zagrlio me nisi iako si htio, ali mislio si bas kao i ja da vremena jos ima, a ja znam da ga nema...ja znam da nema smisla cekati da se pojavis pred mojim vratima sa svojim velikim smjeskom i kazes mi da si dosao pozdraviti se sada evo po zadnji put...ne neces doci sakrit me u svoje zagrljaj jer znam ne bi mogao otici niti bih ti ja to dozvolila...
boze zasto smo tako tvrdoglavi i glupi, tako puni nade i krivih uvjerenja bas sada kada se nasa prica napisala do kraja i kada smo veceras stavili tocku...teska ruka sudbine spustila se nad nas i stavila tocku koja ni meni punoj nada ne lici na zarez...
i pisem ovdje gdje znam da doci neces i govorim ti ono sto se nikada nisam usudila reci ti uzivo i govorim ti da te se sjecam kako sjedis u drugoj klupi s rukama prislonjenim na lice i promatras svijet svojim mirnim toplim ocima i govorim ti da si ti bio jedini u onom moru lica koji mi je porucio da sam na pravom mjestu, govorim ti kako se sjecam svih nasih razgovora i smijeha, svih zagrljaja i pogleda svih osmjeha i prepirki govorim ti ono sto nikada nisam da onda kada smo plesali u dvorani za vjezbu da se nisam usudila dignuti pogled i pogledati te u oci jer bi me vjerojatno koljena izdala i govorim ti to da nisam mogla disati kad si mene od svih u razredu odredio za ples na maturalnoj i govorim ti da nisam znala kuda bih sa sobom kada si dosao po majicu koju si osvojio i dao meni na cuvanje i govorim ti to da se nikada nisam vise ponosila tobom nego taj dan kada su te moji roditelji prihvatili kao da si njihov i govorim ti to kako s tobom 2 sata prodju kao 2 minute i kako su mi svi nasi razgovori bili jedini razlog sto sam volila skolu i govorim ti sada kada ides da ne zelim da odes i da si kazemo zbogom...ali badave govorim kada me ne cujes...



| komentari (1) | print | # |


 



nedjelja, 04.10.2009.

 

Korak prema vječnosti

Unaprijed se ispricavam za moguce pravopisne ili ne znam ni ja kakve greske. Ovo sam inace ja napisala neki dan pa eto da imate sta citat u trenutcima dosade...kritike su dobrodosle.

Korak prema vječnosti

Stajala je pokraj prozora i gledala u mrak noći. On je tiho i spokono spavao na krevetu, neznajući za njezinu muku i bol.
Promatrala je sjajne zvijezde i puni mjesec kao da joj je to zadnji put. Da, bio je to posljednji put da ona promatra te daleke nebeske ukrase. Okrenula se i u mraku pokušala razabrati njegove konture, ali nije mogla. Iako je znala svaki djelić njega na pamet, svaku crtu lica, svaki uvojak kose, svaku neravninu njegovih prstiju, sve, nije mogla predočiti njegovu sliku, kao da je već bio otišao. Približila se krevetu sasvim nečujno i kleknula na pod. Lagana bijela spavaćica raširila se oko nje poput vela i prikrila od klećenja natruđena koljena. Svoje nježne ruke položila je na njegovo srce i pratila svaki otkucaj ne bi li se poistovjetila s njim. Na njegovom licu se pojavio blagi smješak, a na njenom rijeka suza koja je ispirala svaku boricu njenog od bola namrštena lica. Usnice su joj drhtale, a plave oči prestravljeno tražile jasnije konture njegova lica. Zajecala je tiho i sklopila ruke kao da će se opet moliti, ali nije... Nije više imala ni snage, a niti vjere. Gledala ga je bespomoćno sa željom da ga probudi i upija svaku njegovu riječ, dodir, osmjeh, poljubac, ali nije ga imala srca buditi. Bila je ovo zadnja večer prije njegova odlaska i nije ga htjela uzrujavati, ali bili su oni i više nego povezani jer nešto mu nije dalo spavati i počeo se buditi. Otvorio je oči i ugledao voljenu u suzama i boli. Pružio je ruku prema njenom licu koju je ona grozničavo primila kao zadnji spas. Drugom rukom gladio joj je kosu i u pokušaju da izgovori spasonosne riječi zaplakao gorko suzama očajnika. Svaka njezina suza bila je kazna, a jecaj nož koji mu se zarivao sve više u srce. Primio ju je najnježnijim zagrljajem i privio uza sebe.
Njezino oslabljeno tijelo drhtalo je svom boli i užasem ovog svijeta, a on ju je držao poput ptice slomljena krila nježno i pažljivo da ne bi još nešto slomio ali za to je bilo prekasno. Jer slomio je on sve što se moglo ne znajući što čini. Dok su mu suze tekle tiho i sasvim neprimjetno, mislio je na prošla vremena puna smijeha, radosti, ljubavi i sreće, a sada je u svojim rukama umjesto budućnosti držao daleku prošlost. I iako su oboje htjeli da ta bol nestane, znali su da dugo još neće niti izblijediti, a možda nikada niti posve nestati.
Podigla je suzne i tužne oči i zagledala se u njegove, inaće radosne zelene, ali ni u njima nije bilo radosti. Poljubio ju je najnježnijim i najstrastvenijim poljupcem ikad danim. U tom trenutku, u tom djeliću sekunde za njih je vrijeme stalo, opet su bili sretni i zaljubljeni, ali bio je to samo trenutak. Mramorno hladnu tišinu probio je njezin nježni glas s pitanjem:
- Što ću ja bez tebe? Kako ću ja dalje sama? Ja to ne mogu!
On je spustio oči i tiho promumljao:
- Ali morat ćeš jer ja odlazim.
I ako je znala da je to jedini odgovor, baš od njega nije očekivala tu surovu istinu. Suze su ponovo potekle...
- Žao mi je –rekao je - , ali nema smisla da ti govorim da će sve biti u redu, jer neće, jer će nas oboje boljeti i više nego što možemo podnijeti i tvoja odsutnost bit će mi najveća kazna ikad izrečena!
Zgrožena njegovom realnošću naglo je ustala i zaderala se:
- Ti me ne voliš! Nisi me nikada ni volio! Zašto se nikada ne boriš za sebe, za mene, za NAS!!! Nisam ti važna! Sve što znaš je prepustiti problem drugima da ga riješe ili ne jer te boli briga! Tebi je drago što ideš i što ovaj problem ostavljaš drugima, ali neće se riješiti jer kad se vratiš ja neću biti tu i neće sve biti kao prije! Jesi li svjestan toga?!
Gledao ju je bez riječi, ponavljajući istu grešku: nije se borio.
- Opet šutiš? Nevjerojatan si! Odlazim, ovo nema smisla, vrijeđaš me...
Počela je skupljati svoje stvari po sobi s nadom da će on učiniti nešto, ali već je bila na odlasku, a on je još šutio.
Uhvatila je kvaku i bila spremna na odlazak, ali je osjetila njegove prste na svojim leđima i shvatila da ne može otići ovako. Pognula je glavu, ispustila torbu i duboko udahnula. Još uvijek mu je bila leđima okrenuta s nadom da će, kad se okrene, sve biti opet kako treba.
- Zašto ti je toliko trebalo da me ozbiljno shvatiš? Zašto te uvijek moram podsijećati da se moraš boriti?
- Želio sam da odeš i da ne moram opet sve ovo prolaziti, ali nisam mogao zamisliti da te više ne vidim, ne dotaknem, ne zagrlim...volim te, znaš to. Zašto ti trebaju dokazi? Zašto se moram stalno dokazivati? Nemoj se ljutiti...
Još uvijek je nepomično stajala, bez imalo života u svom tijelu. Zagrlio ju je nježno, spustivši glavu na njeno rame. Pjevušio joj je tiho istu pjesmu kao i uvijek. Osmjehnula se savim neprimjetno i konačno spustila ruku s kvake. Zaklopila je oči i lelujala skupa s njim kao što su to uvijek činili. Nimalo svjesni stvarnosti nastavili su svoj, sada već, običaj, ali više djeca. Ne mogu samo objeći od problema...
Okrenula se i čvrsti se privivši uz njega, opet, po tko zna koji put proplakala. On je samo stajao, nije ju više ni dodirivao, kao da je nema. Želio je to svim srcem da se rastanak, kojeg se toliko pribojavao, već dogodio, ali nije. Još uvijek je osijećao njezin dah na svom vratu, njenu svilenkastu kosu na svojim prsima i njene duge, profinjene prste na svojim leđima. Krhko biće je stajalo pred njim, a on nije niti želio spustiti pogled, ostvariti dodir, ne, on je umirao iznutra. Ona je to znala i sve se više prijanjala uz njega, kao da mu želi ući pod kožu, prodrijeti u dušu, ali njegov hladan nastup nije joj omogućavao ni da mu dođe u zagrljaj. Osijećala se glupo i beznačajno što tako stoji, ali nije ga bila spremna ispustiti,
- Još malo... –mislila je i još ga čvršće zagrlila, a onda konačno njegov dodir. Posegnuo je za njenim rukama omotanim oko njegova vrata i pokušao ih rasplesti, ali nije se morao previše mučiti. Sada je stajala pred njim, obasjana jakom mjesečinom koja jue prodirala kroz balkonska vrata.
Nikad ljepša, nikad ponosnija, nikad slomljenija i nikada kao tada uništena, ali našla je zadnji atom snage i osmjehnula mu se. Za njeg aje to bilo previše... Konačno je ispustio njene ruke iz svojih i uz tihi
- Gušim se... –izašao na balkon.
Gledala ga je i zamišljala kako njezin anđeo dobiva krila i leti snjom na neko bolje mjesto, ali pizor koji je usljedio vraća ju u stvarnost. Njen dragi, njena ljubav, njen život staje na rub ogrde i podrhtava pun straha i tuge, pun ponosa i sreće. Okreće glavu i govori joj isto, uvijek isto:
- Dođi ljube, idemo, idemo skupa, ne ostvljaj me samog...
Nije znala što dalje. Gledala ga je u čudu, širom otvorenih suznih očiju i prošaptala drhtavim glasom:
- Umm, što radiš? Daj, ne glupiraj se... siđi dolje. Nije smiješno, past češ.
- Znam, to i želim.
- Ali to nije rješenje!
- A što jest? Što je rješenje?! Ono ne postoji niti će nikad postojati!
Okrenuo je glavu gledajući užurbana svjetla uspavanog grada. Sve je bilo puno ljepše odavdje.
- I što? Ostavit češ me ovdje? Da gledam? Da gledam kako padaš?
- Ne mogu više...treba mi osjećaj da mogu ići niže od ovoga. Što pruža bolji osjećaj poniranja od ovoga?
Opet je čula onaj isti, nervozni smijeh koji bi ga oguzimao kada bi pao u neku depresiju, besmisao. Ali to bi uvjiek bilo zbog njegova oca, a sada je ipak bilo nekako drugačije, konačnije. Ovaj put to nije bila još jedna od njihovih besmislenih muških svađa. Ovaj put je to imalo veću težinu i ozbiljnost.
Učinila je dva koraka do balkonskih vrata i naslonivši se na njih da ne padne od straha, rekla:
- Hajde okreni se, pogledaj me. Molim te.
- Zašto? Zašto da gledam u nešto što želim, a ne mogu imat? Zašto da te gledam i umjesto budućnosti vidim nešto što mi izmiče iz ruku?
- Nije istina. Još sam tu, još te volim i uvijek ću.
- Tu si, da, ali do kada?
- Za tebe ću uvijek biti tu. Uvijek ću biti s tobom u mislima i u srcu. Dok god ti to budeš želio.
- Želiš me prevariti. Znaš da to nije tako...
Uslijedila je obostrana šutnja.
- Dođi, moraš ovo vidjeti... –rekao je konačno se okrenuvši.
Kada se okrenuo na toj uskoj balkonskoj ogradi instinktivno je potrčala prema njenu.
- Ne boj se, neću pasti. Dođi mila, pogled je fantastičan!
Došla je do ruba balkona i bojažljivo povirila preko ruba dvadesetog kata.
- Ne, –rekao je– dođi gore, puno je bolje.
Na trenutak joj se ponuda učinila primamljivom, ali ipak se uozbiljila i vragolasto ga pogledala.
- Neće ti to tako lako proć. Ne, ne. Nisam ja naivna...toliko.
Osmjehnula se.
- Nevjerojatna si! Bog mi je svjedok da te volim kao nikad nikoga.
Opet se okrenuo prema gradu koji je polagano počeo dobivati konture zore.
- Dođi gore, molim te, vjeruj mi vidjet ćeš...uostalom da sam htio skočiti učinio bih to već odavno. Živim ovdje već 19 godina, a od toga sam trećinu noći proveo na ovom balkonu
- Ali nikad nisi došao ovako daleko.
- Misliš blizu? Blizu smrti? Ne, nisam. Ali ne boj se, uspješno joj odoljevam.
- Hajde nek ti bude, ali bez luposti, molim te...
Pružio joj je ruku, a ona se podigla. U bijeloj spavaćici izledala je poput anđela. Vjetra joj je lagano mrsio kosu, ali na ništa se nije obazirala. On ju je gledao s nekim posebnim žarom u očima dok su njene užurbano željele upiti sve slike koje su se pružale pred njom s te visine.
- Imao si pravo. Puno je bolje ovdje.
- I? – pitao ju je.
- Šta i? ?
- Pa šta sad?
- Ništa dočekat ćemo svitanje.
- A onda?
- Onda, onda ćemo se oprostiti i ja idem...doma – uzdahnula je.
- Ili...
- Nema ili. Rekla sam ti, bez gluposti.
- Opet činiš to...
- Koje?!
- Razmišljaš o tome što će biti, kako treba biti...daj opusti se! To sam ja!
- Znam da si to ti, zato i govorim ovo. Kao da te ja ne znam...
- Ali...
Nije mu dala da dalje govori, ubacila mu se u rečenicu.
- Nema ali. A sad šuti i pusti me da uživam. Po posljednji put...
- A da? Dobro onda ti neću reći koliko te volim i koliko mi značiš da ti ne ometem idilu svitanja nad ovim prljavim gradom. – glumio je uvrijeđenost.
- Ne, neću ti dozvoliti da mit o kažeš jer onda bih ti ja morala reći kako ne mogu niti želim dalje bez tebe.
- A onda bih ti ja morao predložiti da odemo dalje u našoj vezi.
- O tome smo već razgovarali. Ne dolazi u obzir.
- Ne podsijećaj me i nisam na to mislio.
- Nego? Misliš da odemo na višu razinu?–pogledala ga je zagonetno.
- Pa, tehnički gledano bila bi to niža razina, ali nemojmo cjepidlačiti.
Ograda je bila dovoljno široka pa im je dozvoljavala da se okrenu jedno prema drugomu. Zagrlili su se i poljubili.
- Volim te.
- Volim i ja tebe. – uzvratila mu je.
- I?
- Hm? – promumljala je zamišljeno gledajući u njegove oči.
- Jesi spremna?
- S tobom? Na sve!
- Sigurno?
- S tobom uvijek...
I tako zagrljeni učinili su korak. Korak prema vječnosti.

I zaista ostvarila se njena želja. Njezin anđeo je dobio prekrasna krila i skupa su odletjeli negdje gdje nije bilo ni granica ni rubova, gdje nije bilo rastanaka ni strahova. Vratili su se u svoju prošlost na one dvije usamljene ljuljačke i klupice u parku. Zauvijke su ostali zaljubljeni i mladi.

KRAJ!



| komentari (4) | print | # |


 



utorak, 09.06.2009.

 

Nesto je umrlo...

Jos davno nesto je umrlo u meni
I nije ostalo niti u sjeni
Niti u tami ovog prljavog grada
Niti u podrumima otuznih zgrada
Niti na uskim ulicama
Niti na tvom grobu dusicama
Nema toga niti ce biti
Sve dok moje oko suze ne prestane liti
Plakati sam prestala davno
Pa zasto se ne osijecam sjajno
Zasto nisam kao nekad sretna
U zivotu bezbrizna i spretna
Zasto onda sve te nocne more
Kad bilo mi je i puno gore
Zasto sve te neprospavane noci
Sto to mene u zivotu koci
Jesu li to sjecanja
Ili nedostatak tebe
Koje nema ni na dnu skrinje od blaga
Nema tebe koja se zoves nada...




Na brzinu napisano sada prije sata talijanskog dana gospodnjeg ere prviniceve xD
Sretno mi sada na talijanskom!!!



| komentari (8) | print | # |


 



subota, 25.04.2009.

 

Living for past iza objektiva...

Svijet mi je ljepsi kad ga gledam iza objektiva, pa evo kako ja vidim taj cudesni svijet...

























































































| komentari (3) | print | # |


 


Pisati se mora, zivjeti se ne mora...

Mora, ali sta...pisala bih, ali nema inspiracije...i sta sad...ne pisat??? Ne, to ne bih bila ja da tek tako odustanem pa da vidimo o cemu bih pisala...vrtim kalendar uff koliko datuma, koliko sjecanja, koliko dogadjaja, ali zivot ide dalje...toliko presucenog, toliko lazi, toliko tajni...ne znam, nekako me sve to opterecuje, a moram olaksat dusu...ali da prijedjemo na vedrije teme............................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... .................................................................................................... ovo nije dobro, nema veselijih tema, a kamoli zanimljivijih. Zivot mi je postao kolotecina, odradjujem dan za danom i neprimjeceno koracam ovom zemljom, a imam potrebu ostaviti trag, ucinit nesto vazno i presudno, biti primijecena makar ponekad imam osjecaj da ljudi pokraj mene prolaze kao pokraj nekih svakodnevnih stvari poput zidova, stupova, zgrada, auta za koje znas da su uvijek tu negdje, ali ne pridajes im neku posebnu pozornost...e pa tako se osijecam a to nije lijepo, niti malo...nemojte me krivo shvatit ne zelim pozornost masa vec pojedinaca s kojima provodim svaki dan 8 sati ili znati da se nekome dopadas zato sto sam bas takva, imati osobu koja te slusa s kojom mozes razgovarati, koja te ozbiljno shvaca, osobu kojoj je stalo, koja primjeti ako si tuzan, ljut, sretan, razocaran...valjda trazim nepostojece...znam da ovo nije bas neka vesela tema, ali zbilja ne znam o cemu bih pisala, a pise mi se...napisala sam neke pjesme koje ne znam dali ce vidjeti svjetlo dana, mozda samo rijetke osobe budu privilegirane pa to i procitaju. Pa sad vise zbilja ne znam sta bih napisla, a ne zelim zavrsiti ovaj post ovako sumorno i depresivno...nije mi nista nisam depresivna ni tuzna sto mi u zadnje vrijeme svi govore nego sam razocarana svojim zivotom, ljudima oko sebe koji se ne sijecaju, vec tako lako zaboravljaju i prolazi im zivot bez da su ikada uistinu bili svoji, kriju se iza paravana, smjeska koji kao da je vidljivo pricvrscen na njihova lica, ali to njih ne smeta niti malo jer vazna je samo ta prokleta slika koja je tako umjetna...ponekad mi se cini kao da sam ja iz crno bijelog filma zalutala u ovo sarenilo u ove sljokice, sjaj koji odvracaju pozornost od zivota, osjecaja, ljudi...a meni je sve to nevazno i zato se ne uklapam...mogla bih jos jako dugo filozofirat, ali ne zelim zamarat, ne zelim bit na teret ne zelim bit glas stvarnosti i razuma, jer jos uvijek vrijedi ubi glasnika...

Pa svih vas pozdravljam, necu nikome javljat za post tako da nemojte mislit da sam vas zaboravila, ali da vam posaljem "IMAM NOVI POST" i vi dodjete na ovaj jad i tugu pa nekako mi se to ne cini bas lijepo...kad dodjete dodjete nikad kasno....



| komentari (0) | print | # |


 



utorak, 23.09.2008.

 

NE NE OCI VAS NE VARAJU TO JE STVARNO POST!!!!!!!

Kao prvo da vas vih najljepse pozdravim jer pa da nije me bilo podulje vrijeme, ali za sve to postoji dobar razlog JAKO dobar razlog a ako budete citali dalje otkrit cete koji je to razlog bio...
Kao drugo ispricavam se na dugom nejavljanju ali jbg neke su se stvari jednostavno poslozile i to je to...
Kao trece MOLIM vas nemojte trazit od mene da sad citam sve one duuuuuuuuge postove napisane u ljetnoj vrucini i dosadi jer za to da budem iskrena nemam bas previse volje a niti vremena...
A sad da pocnem...( ooo da ovo izgleda kao uvod u neki dugi post bit ce bit cenaughty )
Neki znate neki mozda ne znate ali ja sam cijelo ljeto provela u omisu i lokvi rogoznici kraj omisa ali ne kupajuci se ne ne nego radeci...sto u svakom slucaju ima svoje prednosti a i nedostatke ali da ja pocnem sa pricom...prvih misec dana radila sam u firmi mojih roditelja tj. pomagala tj. bookirala...sad se svi vi pitate a sta to hoce bit e pa to hoce bit uvjeravanje ljudi da odu na rafting i canyoning (jer se time bavi moja obitelj )... a to se radi na 100 jezika od kojih ja pricam cca. 3-4 tako da ostalo zamislite s rukama i nogama sa pokazivanjem pantomimom i svim mogucim nacinima sto je par puta upalilo a par puta nije...dakle svaki dan osam sati stojis ispred agencije kraj velike ploce 2x2 sa laptopom i slikama flajerima i najvaznijim jezicima koje pricas... i onda odjednom shvatis da to nije ni tako lako da moras zaustavit tog covjeka zainteresirati ga i "otet" konkurenciji jer ima 48 agencija u omisu koje ima 300 mjesta za bukiranje znaci napeto je napeto a mi samo na jednom mjestu a imali smo pa vrlo ok sezonu s obzirom na trenutnu situaciju u nasem turizmu...ali da vas time ne zamaram...drugi dio lita sam radila u lokvi rogoznici kao konobar i do toga je doslo sasvim slucajno ali nije bitno...da skratim i sazmem...nezaboravno ljeto, puno poznanstava pa i prijatelja, zabave i premorenosti i puno puno vrlo vrijednog zivotnog iskustva na tome svima hvala makar ovo sad ne citaju hvala ljudima koji su mi dosli iz splita u lokvu i olaksali mi neke trenutke...koji se prepoznaju znaju da o njima pricam...cerekcerekcerek
Dali mi je zao? Ni na trenutak makar je bilo takvih trenutaka ali sada sa malim odmakom shvacam da mi je to samo koristilo a ni placa koju sam zaradila nije bas da mi je tesko palathumbup
Moram priznat da je ovaj post malo odradjen na silu ali kad ste mi vec poceli prijetit nisam imala izbora...
Inace nisam se javljala jer sam radila od 9 do 20 sati i nisam imala pristup internetu ni vremena a i san bi me uzeo nakon 2 sekunde nakon sto je moje tijelo doslo u horizontalu...

Za sad vas pozdravljam i ne obecavam ali trudit cu se ostat aktivna...samo bez prijetnji te mjere zbilja nisu nuzne...

SVIH VAS PUUUUUUUUUUUUUNO POZDRAVLJAM NEKE CU SAD I NAZVAT I PA DA CIATMO SE I VIDIMO S NEKIMA PA PA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


TIHANA SRETAN TI RODJENDAN SA MALIM ZAKASNJENJEM!!!!!!!font>cerekpartysmokinkisswinksretanyessmijehpjeva



A svima ostalimawave wave wave mah mah mah mah mah mah wave wave wave wave



| komentari (33) | print | # |


 



subota, 26.04.2008.

 

SLAVONIJO ZLATNA TI SI...

E pa da ja objavim taj dugoocekivani i najavljivani post o putovanju po lijepoj nasoj Slavoniji povodom Ne Znam Ni Ja Koje Smotre Zborova Katolickih Gimnazija.
Kako je bilo??? Jednom rijecju nezaboravno, ali ne bi ja bila ja da to malo ne produljim i ne dodam par slikica...
Pa kaze:
Krenuli smo u proslu subotu u 6 i po ujutro. E ali onda nakon par kilometara kad smo je pocela prozivka i obilazenje busa profesori su naisli na dva totalno pijana tipa koji su vecer prije imali maturalnu i onako u lijepim crnim odijelima i srebrnim kravatama totalno ispovracani sidili na straznjim sjedistima busa...onda su ih soferi ozbacili i pocela je "avantura"!!!!!!!!! Khm khm da...
Nakon osam sati voznje i slusanja o "vaznoj stateskoj poziciji slavonskog broda" stigli smo, konacno. Odmah smo odrzali probe i zvucali smo katastrofalno, izmoreno, bezvoljno...onda nas je fra Stipica svih najurio i izderao se na nas da je to sramotno, da budemo li tako pjevali i na nastupu da ce pekinut nastup i vodit na doma itd. itd.. Bogu hvala da smo dobili po ure slobodno da malo napunimo baterije jer inace bi bilo svega...u pet smo dosli u njihovu skolu koja je moram priznat prekrasna, puna boja, imaju cak i akvarije s ribicama, opustena atmosfera nije sve bilo i sterilno ka kod nas, ali zato ima nasa skola puno vise od njihove sto se tice opreme...ne mozes imat sve...onda je nastala panika jer neke cure nisu mislile na to da ako stave push up da nece moc zakopcat halju pa smo se nakraju nekako pet minuta prije nastupa nekako na jedvite jade svi obukli, ali sta bi one bez tri kila sminke???ne moze mozda je tu njihov bijeli konj, pardon princ na bijelom konju. A ja samo stojim sastrane i smijem im se jer su neke sad obule prvi put spicoke s 12 centimetarskom petom pa su izlgedale tako smisno da sam ja samo varila sa strane od smija...i sav taj njihov trud i muka oko sredjivanja bijese unistena jakim vjetrom koji im je razbarusao frizure, zbog kojeg su suzile oci i samim tim razmazala sminka i sljunak izmedju skole i dvorane zbog kojeg nisu mogle hodat roflroflroflroflroflroflrofl ahh koji je to gust bio...sjeli smo u tri reda TRI bili smo najveci zbor (60) i tada je pocelo 1., 2., 3., 4., 5. i panika ajme sta cemo sad sad smo mi, a bili smo grozni na probama, osramotit cemo se, ali ne, ima Boga...izlazili smo pet minuta na pozornicu:prvo basi i tenori, pa alti i soprani, pa drugo soprani, a iz publike je netko pitao "JESTE VI TO SVE DOČERALI?!" ima dosta sinjana u Slavonskom Brodu i da stvarno je bilo doČerali...fra Stipica nas je jos par put pogledao onako prijetecim pogledom i to je nama bilo sasvim dovoljno i onda smo poceli pjevat Hvala ti Gospe meni najdraza jer ima elemente Sinjske rere i cuju se muski tako da smo vec na prvoj pjesmi oborili publiku s nogu (sreca sto su sjedili...) onda je slijedila Mozartova Luci care luci belle jos jedan uspjeh i secer na kraju Carl Orff O fortuna e s tim smo ih svih nadmasili...bilo je premocno publika je pljeskala jos pet minuta nakon sto smo zavrsili i moram priznat da sam se osijecala dobro, jaaaako dobro posli nas je cak i fra Stipica pohvalio tako da smo svi bili stvarni zadovoljni i dali smo sve od sebe, moram priznat da smo ih rasturili...naughtyyesthumbup...mnogo zborova nije imalo pojma ni kako se pojavit, ni sta pivat jer su pjevali bozicne pjesme u uskrsno vrijeme, ali sta mos onda su dosli Rijecani i unistili cilu vecer...dvi zenske izasle i pjevale neke svoje pjesme tipa volim te Isuse samo sto su zavijale i osramotile se, ali to ostalima nije smetalo (bilo nas je 500) a na nogama je stalo 499 ljudi, pogodite tko je sjedio...bilo je jos par stvarno dobrih zborova npr. nadbiskupijska iz Zagreba, Pazin i Split a ostali su svi bili ubi Boze do Boze sacuvaj...kad je sve zavrsilo isli smo po dvoje po obiteljima pa smo malo iazasli i tako svasta se izdogadjalo, ali ne bih sad o tome ugl. bilo je zanimljivo...ujutro u sedam krenuli smo prema Vukovaru, moram priznat da mi je to bilo necu re najljepse jer nazalost to nije prikladna rijec, ali najupecatljivije, a i zelja mi je bila da odem do Vukovara i vidim sve to. U devet smo imali misu u vukovarskoj crkvi koju su iznutra ostavili devastiranu da se ne zaboravi...poseban je to osjecaj doc tamo i vidjet sve te ljude koji svaki dan moraju prolazit pokraj srbskog veleposlanstva kojeg su stavili na sred Vukovara i da se tim sirotim ljudima vijori cetnicka zastava svaki dan u njihovom unistenom i ubijenom gradu. Gvardijan nam je posli pustio film o vukovarskim stradanjima i ispricao nam nekoliko dogadjaja iz rata...najvise me pogodila prica o covjeku kojega su prije par godina pokopali, tocnije samo njegovu lubanju jer je to ostalo od Ivana...Ivanovi "prijatelji i kolege" s posla su ga skinuli golog, i razapeli ga poput Isusa na kolodvoru, covjek je umirao u najgorim mukama tri dana i onda su se vratili...ali im nije bilo dosta...covjek je gledao kako postavljaju minobacač ispred njega i da zapucali su...od Ivana je ostala samo lubanja...druga prica je prica 19 godisnjeg momka kojeg su raznjeli, ali ostao je na zivotu u bolnicu mu je dosao svecenik i misleci da ce umrijeti svaki cas pitao ga je oprasta li im, a on posto nije mogao govoriti samo klimnuo potvrdno...taj covjek je prezivio imao nekoliko desetaka operacija i taj isti svecenik ga je kad se vec malo oporavio opet pitao oprastas li im, a on je rekao "oprastam im sto su ovo ucinili od mene, sto su mi ubili prijatelje, sto su mi razorili grad, obitelj, ali ne mogu im oprostiti sto su me natjerali da uzmem pusku u ruke i ubijam, jer ja sam odgajan za zivot, a ne za smrt" treca prica bila je prica petogodisnje djevojcice koja je vrativsi se s mora, gdje je bila odvezena sa svom vukovarskom djecom, bila napadnuta na dan povratka. Srbi su napali kolodvor znajuci da se hrvatska djeca vracaju, a vratili su se jer su mislili da nema opasnosti, a bilo je...izresetali su cijeli kolodvor i ubili dvadesetak djece a neku djecu tesko ranili ta curica je ostala ziva i poslije pricala fratrima o tome kako je bila odvedena u sklonista, podrume daleko od svoje obitelji s jos nekom djecom, rekla je da su bili tamo nekoliko mjeseci, da je bilo mrano i hladno, da je vani grmilo, da su se culi jezivi zvukovi smrti i onda jedan dan otvorila su se vrata podruma i sva djeca su potrcala misleci da je gotovo...tada su vojnici JNA usli, kako je ona rekla, sa cijevima koje bacaju vatru, prislonili joj tu hladnu cijev uz glavu i rekli njoj i svima drugima da dignu ruke u znak predaje, a ona je poslije rekla da oni (srbi) nisu znali da oni uzdignutih ruku mole za njih i da im Bog oprosto...to je reklo petogodisnje dijete...najstarija zrtva imala je 104 godine, stara bakica koja nije mogla ni da je htjela nikome nauditi, a najmladja zrtva je bila sestomjesecna beba kojoj su prosvirali glavu...trebam li ja ista vise reci o tome??? Mislim da nije potrebno...vidjeli smo i Ovcaru, strasno...kad sam dosla do busa nakon sto smo bili u memorialnom centru Ovara fra Stipica me pitao sta osijecam, nisam mu odgovorila jer nisam mogla rekla sam kratko da su mi osjecaji izmijesani, usavsi u bus nakon toga i nakon svih postaja po Vukovaru i okolici bila je tisina, nitko nije ni rijei progovorio, svi su gledali kroz prozor...i sad nakon tjedan dana modu rci da sam bila ponosna, tuzna, bijesna, sokirana, iznenadjena monstruoznoscu tih ne ljudi koji su ubili jedan grad...mislim da ne mogu naci bolji zavrsetak ovog posta od rijeci Sinise Glavasevice koji je takodjer mucki ubijen u ratu...pa evo sta je rekao:
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

P.S: dodajem i par slika u prilog, ali sljedeci tjedan cu dodat jos par slika s nastupa samo jos cekam te slike...strpljen spasen!!!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!



| komentari (29) | print | # |


 



nedjelja, 23.03.2008.

 

Topla prica povodom Uskrsa...

Sretan Uskrs svim mojim citateljima, prijateljima i povodom tog velikog blagdana jedna topla ljudska prica.

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta.
Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: A, možda je htio usrećiti vas?
Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se udvostruči. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima. Danas je dar, zato se zove sadašnjost...



Za one s jacim zivcima... ;)


VELIKI POZDRAV DO SLJEDEC PUTA...

P.S:znam da sam obecala da ce sljedeci post bit o putu u Slavonski Brod, ali nekako sam imala potrebu ostaviti trag na danasnji dan...do sljedeceg posta cete se strpiti malo, ali trebalo bi biti i slika pa se cekanje isplati...




| komentari (27) | print | # |


 



utorak, 11.03.2008.

 

I konacno POST!!!!!!!!!!!!

Dakle da kao sto su mi neki to lijepo preporucili da me bude bas briga sta se vama cita a sta ne...e pa ja sam tako postupila i evo sad cu stavit nekoliko video dice jer me to razveseljava a danas je bas neki sivi kisni dan pa eto da i vas nasmijem, a tko ostane na ovo ravnodusan taj je cudan!!!!!!!!

Dakle slijedi:












Eto to bi bilo to za sad a ubrzo stize post o putovanju u slavonski brod sa zborom...

A do tada GREETINGS FROM VLAJLAND!!!



| komentari (14) | print | # |


 



utorak, 19.02.2008.

 

Statistika

Ponekad zaista zaboravimo koliko smo sretni...

Kad bismo mogli cjelokupno covjecanstvo svesti na selo sa stotinu stanovnika, a poštujući proporcije svih postojećih naroda svijeta, selo bi bilo ovako sastavljeno:

57 Azijata
21 Europljanin
14 Amerikanaca (sjevernih i juznih)
8 Afrikanaca

52 zene i
48 muskaraca

70 ne-bijelaca
30 bijelaca

70 ne-krscana
30 kršćana

89 heteroseksualaca
11 homoseksualaca

6 osoba bi posjedovalo 59% sveukupnog svjetskog bogatstva i svih 6 bi bili iz Sjedinjenih Americkih Drzava

80 bi ih zivjelo u kucama bez osnovnih uvjeta stanovanja
70 bi ih bilo nepismenih
50 bi bilo neuhranjeno
1 bi umirao
1 bi se radjao
1 bi imao kompjuter
1 bi posjedovao fakultetsku diplomu

Ako se svijet gleda u svjetlu ovih podataka potreba prihvacanja, razumijevanja, suosjecanja i edukacije postaje ocita.

Razmislite i o ovome:
Ako ste se jutros probudili zdraviji nego bolesniji sretniji ste od milijun ljudi koji ne će dočekati iduci tjedan.
Ako nikad niste osjetili opasnost rata, usamljenost zatocenistva, agoniju mucenja, ugrize gladi,sretniji ste od 500 miliona (1/2 milijarde) ljudi ovoga svijeta.
Ako mozete otici u crkvu bez straha da vam prijete, muce ili ubiju, sretniji ste od 3 milijarde ljudi ovoga svijeta.
Ako u vasem hladnjaku ima hrane, na vama odjece, nad glavom imate krov i krevet u koji ćete leći, bogatiji ste od 75% stanovnika ovog svijeta.
Ako imate racun u banci, novac u novcaniku i nesto sitnisa okolo u nekoj kutijici, pripadate medju 8% najbolje stojecih ljudi na svijetu.
Ako su vam roditelji jos zivi a uz to jos uvijek u braku, spadate medju uistinu rijetke osobe.
Ako mozete procitati ovu poruku upravo ste dvostruko blagoslovljeni: jer je netko mislio na vas i jer ne spadate medju 2 milijarde onih koji ne znaju citati a imate kompjuter.

Netko je jednom rekao:
Radite kao da vam novac nije potreban.
Volite kao da vam nitko nikad nije nanio bol.
Plesite kao da vas nitko ne gleda.
Pjevajte kao da vas nitko ne cuje.
Zivite kao da je Raj na Zemlji.




| komentari (22) | print | # |


 


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Osama bin Laden, Oakland Raider Fans
Circle I Limbo

Libertarians, Riceboys
Circle II Whirling in a Dark & Stormy Wind

Geeks, Objectivists
Circle III Mud, Rain, Cold, Hail & Snow

Republicans, Scientologists
Circle IV Rolling Weights

Trixies, DMV Employees
Circle V Stuck in Mud, Mangled

River Styx

Rednecks
Circle VI Buried for Eternity

River Phlegyas

Parents who bring squalling brats to R-rated movies
Circle VII Burning Sands

General asshats
Circle IIX Immersed in Excrement

George Bush
Circle IX Frozen in Ice

Design your own hell