Nakon devet mjeseci, konačno sa sigurnošću mogu izjaviti da "mi" više nismo mi. Sada smo opet on i ja. I pomalo je smiješno reći, da mi se nakon tih devet mjeseci u kojima se zaista dogodilo svašta, čini kao da nikad i nismo postojali. Trenutno mi uspomena na nas dvoje i na sve što smo dijelili i radili zajedno, izgleda vrlo daleka i nestvarna. Kao jedan od onih vrlo, vrlo dugih i posebnih snova koje odsanja svatko od nas, pa ga uspomena na taj san prati u njegovim razmišljanjima još dugo nakon buđenja.
Zajedničko gledanje filmova, razgovori koji traju do svitanja, svi oni poljupci i zagrljaji pripadaju nekom drugom svijetu, ne ovom u kojem ponovno živim sama. Uspomene na nas ne doimaju se stvarnim, ali ipak bole i ne puštaju me na miru, koliko god se trudila nastaviti živjeti kao da on nikad nije ni postojao u mojem životu.

U mislima se najčešće vraćam na jednu večer kad je rekao toliko neočekivanih, lijepih stvari. Ali ni dva mjeseca nakon toga, njegova djela nisu nikad potvrdila te riječi.
S vremenom sam prestala stajati pokraj telefona, očekujući da će zazvoniti. Nije bilo ni poziva, ni poruka, ni susreta. Nije bilo ni nas. Iz dana u dan... A onda kad bi me se sjetio, ja više ne bih znala pronaći prave riječi. I tako smo ostajali zaglavljeni na ničemu.

Ne mogu reći da nisam očekivala ovakav ishod, jer jesam. Noćima nisam spavala, što od vrućine i sparine, a što od njega koji mi se neumorno motao po mislima. Sjedila bih na podu iza ulaznih vrata i razmišljala o sebi, o njemu, o ovom životu kojeg živim zadnjih pola godine, i svim posljedicama koje su me snašle zbog bježanja od realnosti i zadataka koje nam život nameće.
Sve je sjebano. I izgleda da stvarno nitko ne razumije.
Nikad se nisam osjećala toliko usamljenom kao u tim trenutcima. Sjedim na podu u mračnom stanu i plačem zbog nas i zbog onoga na što smo spali, svjesna činjenice da je on tamo negdje, tko zna gdje, i da mu ja vjerojatno ni upola ne preletim misli kao on meni.
I nekako, stalno sam se vraćala u trenutke sreće, i tražila te početke neslaganja između nas, početke ovoga što osjećam danas. A kad ne pronađem ništa, pomislim, možda je prekasno i za nas, za pokušaj vraćanja onog osjećaja gdje nismo bili dvoje, već jedno...

Iako je sve još uvijek pomalo nestvarno, nije čudno što smo došli do ta četiri slova. Kraj.
Priznajem sama sebi da smo ga dotakli još mnogo, mnogo ranije, ali je lakše lagati sebi i nadati se da će se nepopravljivo popraviti, nego priznati neporecivo, i krenuti dalje.

...

Rekao je da me više nikad ne želi izgubiti. Rekao je da me voli. A onda je opet otišao.
I iako sam svjesna svega i vidim stvari točno onako kakve one jesu, svejedno mi nedostaje, i još uvijek mi se zna dogoditi da zaspem u suzama.

(iz 2012.)