Livia Less

četvrtak, 12.10.2017.

Moja Ljiljana



Ona je iz Šibenika,
i kaže ono slatko: Nisan! Jesan!
To dođe kao med, uz mlijeko i kavu.
Nemoj iz glave, ajd iz srca, meni za ljubav!
Al kad je rekla: Meni za ljubav,
sve barijere su pale,
pao je Berlinski zid,
padala je kocka bačena,
pali su tornjevi blizanci u Americi,
i ja sam prizvala u sjećanje tramvaj, a i vlak 1999- e.
Kad se taj odron dogodio,
pale su i sjenke
koje su me vodile godinama,
kao poslušnog psa na uzici.
Jer moja Ljiljana,
kad vam ona reče taj toplo nazalni
s primjesama zagrljaja i autoriteta;
Nisan! Jesan!
I doda; Ajd meni za ljubav!
Ama sve se rasprši u lakoću,
u postojanu radost što živim.
I putujem tramvajem 2017.- e u sebe,
u svoju toplinu koja me okružuje beskonačnom ljepotom.
Ljepotom plavih oka moje Ljiljane.

12.10.2017. u 00:46 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.10.2017.

Jezik soli


Demonstriram snošljivost besmisla i poezije.
Zadovoljno narežem slaninu
i ubacim u usta.
Snošljivost naroda prema narodu,
jednaka je snošljivosti susjeda prema modricama susjede.
Dominira bijeg u mesnicu.
Tako je bilo 90- e.
Tako je i danas.
Zato prevodim jezik emocija
u jezik soli mrtvih životinja.
A sve u slanim tipkama suzovnice
koja potvrđuje moj identitet kozmopolita
koji noću šulja tabanima o plahtu,
kao i svih onih 5 miliona mrava
kojima je plahta
neophodni uvjet Zemlje.

09.10.2017. u 02:23 • 2 KomentaraPrint#

...

Uskrs na Glavnom kolodvoru

Vatra se može zapaliti bez kisika.
Dovoljno je vrijeme i krdo svinja.
Nezavisne uške tih životinja,
vezane su mitologijom suvremenog stiha
u smeđe blijedim naočalama.
Smrtnost.
Neizbježno je izbjeći prirodno.
Postati nervni vegan.
Vatra je roditelj punog stola,
a kisik svetkovina
koja traje sedam do deset dana
nakon Uskrsa
na glavnim kolodvorima metropola.

09.10.2017. u 01:48 • 1 KomentaraPrint#

Kockarnica za poeziju


Mi pišemo po sistemima,
po dokazima da smo se upisali u vječnost.
Ne zabavljamo se, pritom.
Razum kaže da zasluge pripadaju Bogu
koji je neodgovoren.
Klimam glavom,
nikad više ni stiha,
dok upisujem novi.
Fleš, As herc na čelu.
Ako se dovoljno dugo pratimo,
sresti ćemo Imperativ radosti,
uskrslu srnu na nebu
u obliku nimbusa.
Mi to vidimo u svojoj kockarnici,
izvlačeći stanovnike televizije
iz udica.
Bacam kocku,
ulovim karijerista u svojoj ljetnoj haljini
bez ambicije da zaigra papirnatim novčanicama
beskonačnih nula.

09.10.2017. u 01:25 • 1 KomentaraPrint#

Ne zaboravi, Nemanja


Razuverit ću te
levom polovinom mozga,
poezijom Ane Nikvul,
brdom crnih šipaka
nad krovovima.
Ti si dete.
Kad porasteš,
porasti će i oni stariji od tebe.
Poklopilo se vreme ograničenja.
Tvoja ulica, sve uža,
nije začepila rupe.
Ne zaboravi, Nemanja,
da je tvoj fundament neimanje.
Kronologija razočaranih porodica
u razočaranim zemljama.
A ti se u četrdesetima pitaš;
Šta je s današnjim ženama?

09.10.2017. u 01:05 • 1 KomentaraPrint#

Kemoterapija za slijepce

Kad nešto boli,
ima li manji intenzitet,
ako suština duše utone u komfor placeba.
Dogodio se- dim, koji se ne vidi.
Legalni Dachau, kao što je uvijek Dachau bio legalan.
Hrpe tableta protiv kamata na kredite,
iz kojih rastu alergije djece,
tu pored prvog kontejnera
unutar uredno složenih plastičnih boca
menadjerskih bjesova.
Fobični melem net mreže
tvrdi Sve se može preživjeti osim života.

09.10.2017. u 01:02 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.10.2017.

Jeleno, ženo koje ima

Jeleno, koja se oslanjaš na livadu od pijeska
i purpura rijetkih cvijetova,
doručkuješ na travi od bjelokosti.
Jeleno, ženo, koje te ima
na svim meridijanima.
Hoće li te znati prepoznati onaj koji čeka
Jelenu?
Kore jabuke leže na stolu terase.
I ponešto manga u tvojim usnama,
i okera iznad trepavica.
I Sunca u svim porama tvog tijela,
zaljubljenog u vječno ljeto
i duboki, mirišljavi snijeg.
Jeleno, koje te ima,
čuje li te onaj što čeka tvoj krotki pjev
dok šibom rastjeruješ tigrove.
I vidi li on silni pjesak,
zelen i širok ravnicama,
i Panonsko more što te već sedmu generaciju rađa
u bolnicama koje su dezinficirane od ljudskosti.
Tvoje usne blagomolećive i zapovjednovedre
navigiraju radost
koju ćeš kao točku opstanka,
zacrtati sebi u srce,
i njemu koji te čeka, Jeleno koje te ima,
u donje rublje,
potom u amigdalu.

08.10.2017. u 22:28 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 28.09.2017.

Ljubavna pjesma/ Mišo Avdalović

godinama se ne viđamo
i ako te raduje
nisam sretan
rađam se iz ničega i vraćam
iz vremena žestoko življenog
iz daleka nosim tvoj osmijeh
pod pazuhom

ako si živa
mislim da znaš sve ovo
bez potrebe za izražavanjem
ja se tom potrebom branim i hranim
ja vrištim šutnjom o tebi

i ti to čuješ
u koraku u sumraku (u oblaku u bistroj vodi
koju piješ
čuješ nanavijek moj vrisak)

i želiš da me sretneš
a ne znaš kako

nikako ljubavi nikako.



Mišo Avdalović (1954-2001)

28.09.2017. u 19:15 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 26.09.2017.

Nazovi me Nataša


A sada. Idemo polako. Od početka.
Ne žurimo, a stigli smo i prije početka.
Nema puno filozofije, ni kreativnosti.
Gradimo pjesmu.
Temelji. Bez rečenica.
Dupli podrum. Armirani. Atomsko sklonište.
Dva stiha.
Treći ne zapovijeda.
Gazda je naslov.
Naslov je Bez naslova.
Već smo kod stepeništa.
Spuštamo se odmjerenim koracima.
Da provjerimo podrum.
A gradimo stepenice.
Zidovi, prozori. Dva oka na prozore.
Treći na strop.
Maljamo, valjamo se u Jupolu.
Krovište, krov, dimnjak.
Pjesma nema zidova.
Zidove smo srušili,
bez naslova,
bez razloga za razlog.
Gradimo.
I naslov žešće umjesto brže i jače reče:
Nazovi me Nataša.

26.09.2017. u 23:54 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 06.09.2017.

Pjev

Kiši među topolama.
U zraku pjev granja.
Crescendo.
Glazbena škola odjekuje dječjim glasovima.
Čujem zvuk sinagoge.
Molitva.
Vrijeme nije taklo zvukove
svojim bezstrujnim tipkama.
Prolazim kroz Sisak.
Šetam gledam slušam.
Eno, moja kći Vera šapuće prijateljici:
Violinski ključ! Reci violinski ključ!
Još pola sata i stisnut ću te ručice.
Zajedno ćemo kući,
kraj topola,
pa na most, prema Zibelu.
2020. i neke
čujem već sad kako kiši
i moje srce blista kao srednjovjekovna posuda za mlijeko.
I kruna srebrna kraj nje.
Među topolama
igram se mogućim kombinacijama budućnosti.
Ne iznevjeri me, Vera. Još si zvuk. Otpjevat ću te.

06.09.2017. u 17:09 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Listopad 2017 (7)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (22)
Travanj 2016 (7)
Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (8)
Srpanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (4)
Studeni 2014 (7)
Srpanj 2014 (8)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (15)
Ožujak 2013 (9)
Veljača 2013 (8)

Opis bloga

Linkovi

http://youtu.be/NdLJxZwNrvc

http://youtu.be/L9EKqQWPjyo




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se