Dinaja uzvraća pogled

ponedjeljak , 07.08.2017.

Ona je medna, mliječna i moćna.
Svemir koji se razlijeće u zvjezdanu prašinu
i udara na Jug.
Na Jadran ide.
Izuva sandale.
Vježba zglobove.
Plava joj kosa zavijorila,
mlada i netaknuta,
niz Zdenkov vrat.
On se prene.
Jesi li to ti?
Ona reče: Jesam.
Uvijek ista,
iz izvora otkud dopire ljepota,
i majka, i kćer, i ljubavnica.
Nad Trogirom se sjene vraćaju u njene oči.
Savladala je rukopis mitoloških znakova.
Zavezala maramu oko vrata,
utoplila se u krznu stihova,
na zdencu,
pretpostavljate,
U vlaku,
Dinaja mu uzvraća pogled.

....

nedjelja , 06.08.2017.

Srce mi je prokrvarilo po parketu,
Očistila sam vodom i Sanitarom.
Srce mi se objesilo preko balkona,
rukama sam ga vratila u prsa,
i zašila duginim gumbom.
Otvorila sam sakralnu čakru,
izlilo se Crno more,
zajedno s ljekovitim svojstvima feromona.
Grlo mi se prosulo od pucnja,
Osmijeha tvog djeteta.
Skupila sam ga u plastičnu vrećicu
i pokrpila svilenim dudom.
Koljena su mi ridala po plakatima političara,
žuč mi se razasula po ustima bijesnih.
Vjetar me udario po bubrezima,
u njima ropotarnica povijesti.
Na dijalizi,
okrećem kamen temeljac Splita,
čupam iz trantinčice proljeće.
Ne voli me,
tako pjeva Hladno pivo.
Mater ti j., Mile Kekinu!!

Dovoljno je

subota , 05.08.2017.


Dovoljno je ujutro ustati i pristaviti kavu,
upaliti radio, oprati zube i umiti se.
Otići na posao,
razmjenjivati trivijalne rečenice sa trivijalnim kolegama.
Udarati o bubanj, udarati, udarati,
dok ne dođe kraj radnog vremena.
Oprati veš, počistiti podove, kuhati jelo, pisati poeziju.
Uživati u golotinji suprotnog spola, dovoljno je.
Dovoljno je biti apolitičan, nekažnjavan, zdrav.
Imati dobre odnose s roditeljima i rodbinom.
Dovoljno je ne biti debeo, ne biti ružan, imati frizuru po posljednjoj modi.
Dovoljno je nazvati starog prijatelja u nedostatku novoga,
pa onda novoga u besadržajnosti staroga.
Dovoljno je otići na ljetovanje, u terme, na skijanje.
Ili raditi za blagajnom u trgovačkom centru,
imati djecu koja ne razumiju da si i ti nekad imao ideale,
dovoljno je.
Dovoljno je imati djecu i psa i mačku i kornjaču.
Pa i puno knjiga. Pun zamrzivač mrtvih životinja.
Dovoljno je voljeti muža, ljubavnika, domovinu, posao, pisanje, golotinju, svu djecu Afrike, Isusa. Dovoljno je.
I udarati o bubanj, udarati, udarati,
dok ne dođe kraj radnog vremena.
Dovoljno je objesiti se u mislima par puta dnevno
i preživjeti taj strašni osjećaj,
pa se opet ujutro probuditi, dovoljno je.
I udarati o bubanj, udarati i udarati. I ne prestajati udarati.

Troje pod zvijezdama

ponedjeljak , 31.07.2017.

Skijao sam preko tvojih bedara.
Zimi, u Kranju.
Poslije smo se kupali u toplom bazenu
i jeli pitu od jabuka.
Moja žena je pripremala Božić,
ali ti si mirišala po vaniliji i cimetu.
Nježne, lažne, blažene potkoljenice
u mojim preponama.
I njihovi madeži,
meridijani odaja koje nemaju ćud.
U meni dijete se raduje.
U meni izlegla se prašina zakletve,
i pala na madjarice koje liste moja djeca.
Otvarao sam stranice,
curila su slova,
učio sam u Kranju.
Tvojih dvadeset ljeta, kosa boje čipke,
vrat prepelice,
sat koji sam utrnuo.
Vrelina snijega i kuhanog vina.
Koža moje supruge mirišala je na život
tog Božića.
Nije znala zašto.
Ispunio sam je sjajem zvijezda
iz tvojih zjenica.

Vrijeme čitanja

nedjelja , 30.07.2017.

Mogu satima čitati. Kao da svijet ne postoji. Mogle bi, zapravo, i bombe padati, a ja bi mirne savijesti čitala. Dešava li se to i vama, ili vam se već desilo? Negdje padaju bombe, dižu se pučevi, ljudi gore, a vi čitate. Nešto bi valjalo poduzeti. Gori pod petama, a nije vrući asfalt. Vi ukuhavate pekmez, kolovoz je. I sjetite se, vrijeme je čitanja, blažen čas i hip. Pekmez se razlijeva po parketu, teče u potocima, u suzama, u olakšanju što je susjedin. A tako je lijepo mirišao. Ili se dešava obrnuto. Zapravo, vi nemate stablo, niti trešnju, niti šljivu, a odnekud dopiru mirisi, graja, smijeh. Vašeg nema, neće nestati, neće se uništiti, tim čežnja biva još gora. I odlučujete se, sada ću čitati. Ugasiti će se perilice za rublje, televizori, trafo stanice, sunce će se isključiti iz pogona. I konačno ćete imati vremena za čitanje, i bez ometanja. Koliki je odlazio iz pogona, znajući da se nešto značajno dešava, a ljudi su i dalje čitali, kao da se radi o nasušnoj potrebi. Ili pitanju opstanka. Mogu satima čitati, a da ne pročitam ni slova, moja prošlost dekodira tragove na papiru ili ekranu, nadovezuje, pomalo ispituje, opipava, kao da je tu prvi put. U tom tekstu.
Nazovimo ga rudnikom. Neki je ispraćao bliskog u sanduku, potom došao u dnevni boravak i mašio se knjige. Propustio je karmine. Ne bi li se trebalo govoriti o pokojniku? Dešava li se to i vama, da samo čitate, i da vam je to dovoljno. Čitate gledajući kako vrući vosak skida dlaku s vaših potkoljenica. Zahvalite kozmetičarki, platite, ala smo se lijepo načitale, komentirate. Vrhunska ugoda, a vulkan je eruptirao po koži tuđeg kontinenta. Mogu satima čitati, sklopim oči i čitam 1999- u. Ništa se nije desilo, mirna godina, pomisli Hans Dalke, i nastavi obrađivati polje. To je on pročitao. 2017- a, sve petice su se naredale u okvire. Mnogo se desilo, Ivan zadovoljno promrmlja i dovrši hambić s pomfrijem. Hans, Ivan i ja zajedno čitamo, nesvjesni da su tu i Erika, i Vera, i Coco Chanel s jednim l ili dva, ne znam. Nesvjesni da smo svezani dubokim korijenjem iz utrobe majke Zemlje koja nas je naučila čitati. I tako postajemo proroci jedino i isključivo vlastitih života.
Dešava li se i vama da čitate dok požari gore, poplave teku, bombe padaju, a leševi se spuštaju niz Ganges. I pitate li se, kada je točno, povoljno vrijeme za čitanje, ako ne sad. I ako ne, nikad. Vrijeme čitanja je vrijeme sjetve. Vidite li ta ozarena lica na starim fotografijama? Šta bi oni dali za bukvar, umjesto motike. Ili je on bio uvijek puno naporniji. Mnogi će se tu naći u nesporazumu, ovisno o talentu i volji. Volja nas je spasila, pomisli Hans, Ivan uključi tetris ili šta već, praznici su, a ja u blažen čas i hip ispišem tekst, jer je vrijeme čitanja i vrijeme da se napokon događa čovjek. Svake godine, desetljeća, i dana majstori pale svijeću. A neki i odlaze u vječna lovišta klasičnih djela. Pročitati opet, i opet, dok užareno lice ne zatraži vode. Voda i knjiga. Dva zrna na trećoj žlici vjere. Od njih raste kukuruz, i atomska gljiva, tamo negdje, gdje se dešava neko nevrijeme.

Treća sreća



Poezija je frekvencija iz utrobe Zemlje.
Mnogi čuju puls, titranje, mrijest šljiva i marelica.
Moja Edit prelazi na ljetnu prehranu,
koju anđeli s njenog platna posipaju kokosom
i grumenima zlata.
Kad se zagledam duboko u njene oči,
nisam sigurna u boju,
ali su tu,
naime, tada vidim svoje anđele.
Čuva bunar,
okopova zemljano žuti akril,
pa ga sadi na platno.
Edit, uzmi dušo, olovku,
nacrtaj oči.
I sve uokolo nek bude plavo,
kao plava modrica,
bačena šljiva,
tinta I. B. Mažuranić,
i pero Zagorke,
bistre i visprene vjeverice.
Nacrtaj nam Treće oko.
Tko će, ako ne ti?
I kad, ako ne sad,
vrijeme neimara pretvoriti u radost lješnjaka,
koji se kotrlja,
i spotiče,
nemajući uvid u Sizifova posla.
Tako ćemo za tobom i mi,
U carstvu lješnjaka,
naći tvoj akvamarin,
nebo iznad sebe.

Sunce

U mene je jutros napadalo toliko sunca,
da sam jedva izašla u svoju tamu,
ljubimicu, kći i sestru.
No, otamo me protjeraše sve sestre.
Sjajiš, više ti nije mjesto ovdje.
A moja riznica suza? Hoću svoj kovčeg.
Nisu dale.
Brzo sam hodala,
bez spoticanja,
u blicevima prošlosti,
iz zjenica je uhranjeno sunce
virilo u ovaj zapis.
Sad tu stopalima gazim,
sadim cvjetnjak,
mirišem limun i borovinu.
Što ću drugo?
Sunce me poljubilo u treće oko
i pozlatilo prste,
pretvarajući se, uz pjesmu
u jedinog svjedoka moje radosti.


29. srpanj 2017.

Baja

Baja je umrla 87-e. Tatina baka. Zvala se Zorica. Sestra i ja smo voljele spavati s njom u sobi, ali je noć prije nego li će zauvijek usnuti strašno zavijala od bolova. Premjestili su nas u dalju sobu. Imala je vodu u tijelu, to je sve što znam o njenoj bolesti, a u bolnicu nije htjela.
Sjećam se jednog prizora, ona čija perje sva u bijelom, i u crnini, seoskoj odjeći. Maja, prijateljica, koja je bila s nama u Boku taj dan, povikne, vidi vještica. Gospode bože, to je Baja, ne vještica. Crkveni bok je pun baja, malih, okruglih, pahuljastih, dignu se nad Savu i lete dalje po selu. Kažu, ako je uhvatiš, sreća. Neumorno sam hvatala baje u dlanove nadajući se obećanoj sreći o kojoj ništa nisam znala, a imala sam je na pretek i bez lova na baje.
Na dan Bajinog sprovoda uhvatio me smijeh, nisam se mogla suspregnuti. Bakina sestra Milica ušla je u sobu, ja na krevetu, zagnjurila sam glavu u jastuk i kidala se od smijeha hineći da jaučem. Milica kaže: Plačeš za svojom Bajom i zatvori vrata. Još jače sam se smijala, prigušujući zvuke jastukom.
Deda je vozio traktor s Bajinim kovčegom, tri popa je pozvao. On je imao samo nju, otac mu je otišao u Ameriku i ostavio njih dvoje. Baju i dedu u trbuhu.
Deda je kao najveći siromah u selu završio sisačku gimnaziju, no o tome kasnije.
Prateći povorku za kovčegom, nisam izdržala, smijeh me izdao. Mama je ljutito stezala moju ruku, šapćući: Prestani, prestani, sram te bilo!
Nisam znala još ni šta je sram, ali osjetila sam neugodu u trbuhu, i poriv da se smijem još glasnije.

Nasumični jezici tijela

petak , 30.06.2017.


Krenimo otpočetka.
Treba zauzlati dan pod jezikom
i otkopčati njegovu tajnu ladicu
iz koje ispadaju lica i pokreti
kao na tvorničkoj traci.
Treba ga osvijetliti zjenicama,
išibati tamjanom i divljom smrekom.
A koja nije divlja, pitaš me,
dok ti kroz obraze drhti zelena površina otoka
na kojoj tražiš početak
i prepoznaješ kraj.
Treba ga dvaput provući kroz iglu,
ubosti u njegov med u podne,
kad mu je krv najgušća
i iz nje se cijedi dnevni umor
na okolne predmete vjerovanja,
ulice, stolove, rastrte zavjese.
Treba upaliti sirenu, krepko zvono koje budi,
razbuditi ceste kojima ne prolazimo.
Sve da bi bili bliži onoj crnoj noći
što se pretvara u naranču,
i sjaji
nad nasumičnim jezicima tijela.

Može se lijepo stariti


Može se lijepo stariti,
između jednog do drugog stađuna,
godinu podijeliti na četiri,
dodati godinama broj,
ljeti šešir, zimi rukavice, potom štap jesenski,
u proljeće nova boja i dužina kose,
za Novu godinu odaslati pismo otišlome,
zamjeniti kvake, smanjiti broj brzih udisaja,
disati lakoćom delfina,
osluškivati čaj koji kipi,
omirišati, opipati jabuke prije ugriza.
Nanjušiti osmijeh,
pa ga bojama duge istetovirati po sred grudi.
Može se lijepo stariti,
uz polaganu muziku hoda,
opreznih koraka,
ne iz sumnjičavosti,
već iz potrebe.
Može se i sada početi lijepo stariti.
Pogaziti žustro svaku sumnju i nedorečenost.
Dati imena ugodama,
svakoj po zvijezdi,
na vrijeme priznati da vrijeme ljubavi bude vječno,
priznati simpatiju ili grč.
Naglas sa grčem,
želimo lijepo stariti.
Stariti se može lijepo,
skupivši u riznici sve lijepe i mudre riječi koje ćemo dijeliti
onima koji će tek stariti.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se