Sidro za početnike
Oprečna narav Meduze i sidra silazi zarđalim skalinama.
Cvijet ma koji, između bitve ljetne i bitve suštinske, stavlja na jezik komadić Mjeseca, uzduh pošumljen školjkama i nježnim kresivom. Uspaljeni rimarij na brijegu prepušten je plimi iz čije čeljusti nož izrasta postojan kao žetva. Za velikih valova nož se zalijeće u snasti u moju ležaljku od konoplje i pruća. Jezik težak kao rašpa snatri dodir ljetne bitve i ratnički topot bitve suštinske. Prekomjerni svijet baca se pitkoj oštrici bridova zatrovanih Mjesecom. Narav se uči iz praznih boca ulja i vode. Iz svijećnjaka praznih obzorja. Sidro je vježba za početnike još razigrane baštinjenim meduzama. Sidro mreži ili mreža sidru - samo šutljiv dječak sluti. Brodsko dijete ukalupljeno u refren iz kojega mladost odbacuje šišarke i čuda. Livia ~ns~ |
Vijest
o podjeli vijeka, vodopada, Sunca,
o podjeli zrelih plodova koji dospijevaju do vrtlara i svih onih bića koja noću djeluju nezgrapno ili se o njima uopće ne razmišlja kao da je noć antipod zrcalu nevid ucijepljen u maštu koja funkcionira poput mrlja na zidu učionice iz koje dvoje djece zuri u odrasle čizme pospanih znanstvenika koji posrću između retorti i opasaka o lošem vladanju o potrebi da se vladanju pripiše i stupanj a kamo s tim toplomjerom što ga usta ne primaju što ga niti jedna vrućica ne želi blizu vijest o dobroj akciji kojom se prašilo po ohlađenom makadamu gdje su Bonnie i Clyde skončali a da nikad nisu razvili onu ideju o anarhiji, revoluciji, socijalnim nemirima, sindikalcima uostalom, za to kratko vrijeme njihova života mogli su se još uvijek osloniti o metafore o Suncu, dobru i zlu, pismonošama i konjima, o kočijama i livadi što ih čeka. Livia ~ns~ |
Ohlađeni asfalt
Bonnie i Clyde izgubili su mobitel
i stupili na pozornicu nesigurna koraka kao kad se nešto važno odgađa zastaje u prošlosti nasmiješeno i hladno. Uručili su im mala odličja od mjedi i odijenuli ih u vrijeme njihova vremena kada se Sunce pripajalo metaforama o dobru i zlu, a siromaštvo bijaše povlastica u rukama neukih. Kada se nedjeljom blagovala pečena kokoš s krumpirima, potom pita od jabuka i budno se pazilo na živote pismonoša i kočija, vidale su se rane konjima, a novac bijaše na zlu glasu. Odbili su pisati memoare, a paparazzi su bježali od njih iako im je mladost dopuštala nesmotrene hice usmjerene ka nekoj mutnoj ideji o kojoj se šuškalo u mjesnoj birtiji. Razvijali su smisao te ideje, njuškali po mjestu koje im postade pretijesno. Anarhijom su se bavili sociolozi i studenti iz dobrih obitelji koji su u tren oka vješto umjeli svezati čvor na kravati. A revolucija i socijalni nemiri zahtijevali su odveć učenja i stajanja na mjestu, u sobi s policama za knjige i bilježnicama u kojima se hvataju predavanja glasovitih profesora. Hlađenje asfalta poslije kiše, zov zabranjenih viuzza bio je kao stvoren za njihova hitra tijela unakažena zakonom i disciplinskim mjerama. Voljeli su hot dog s kečapom i majpnezom. Novac iz njihove posmrtne zaklade kliznuo je u trezor za suzbijanje organiziranog kriminala. I tako su, unatoč brojnim farovima uzduž i poprijeko generacija i spolova, još jednom izdani. Jer, poznato je, njima nikad nisu išli apstraktni pojmovi. Livia ~ns~ |
Zanos
zbog raskošna dna prepuna malih lebdećih
riba morskih kozica slijepih nemani ugraviranih zvijeri koje su bogovi na neko vrijeme odložili i posvetili se njihaju djece u kolijevci što ju je muškarac s pustenim šeširom doveo iz prodavaonice za koje u njegovu narodu tvrde da nudi najbolje proizvode potrebne da se djeci osigura miran san. zbog valova koji posjeduju moć rastanka a da ih ista pjena veže unatoč kišama i ledenjacima što se spuštaju s dalekih zemljovida zbog nacrtanih gradova koji Tahićanki ne mogu nauditi kao ni žene nacrtane u bundama od hermelina jer one su žene drugih muškaraca a ona je žena svojega muškarca i žena po njemu zato će joj se uvijek vraćati doći će po svoju kapu sjajnu poput ožiljka od palmina lišća i ostat će |
Druga destilacija
Na istom zidiću, s istom pivom u ruci, u potrazi za istim šutom - ako te nađem znat ću da sam te doista našla da si mi ostao isti, nepromijenjen, moj. Globalno selo raširit će mreže i planet će se preseliti u čipove; ali tvoj tatu potajno će cvjetati u rasadištu bijelog maka i njegove najpogubnije destilacije. Ista smrt i ruža ista na križu posuđenoj koži dlanu Meduzinu i znat ću, u drugom krugu bijelog maka, prašnom talogu koji nas je jednom rastavio i zidić te poput broda pronio ka plamenu koji nije više rastao u pravcu predugih svađa, glasnih psovki. Ali tamo si, zar nisi ista smrt i ruža ista. Livia ~ns~ |
APERKAT
(Heloizin sindrom, "Svetkovine tatua")
Nevažno je kako će dobro društvo utjecati na tebe. Bez obzira na uspjeh večernjih škola, psihijatrijskih trosjeda, socijalnih ustanova i svjetskih kazamata našminkanog milosrđa, ti ćeš uvijek biti moj macho uzorak koji me hranio ukradenim čokoladicama kada je u stanu ponestalo krumpira pa si me grijao pričama o samicama i zahvatima nužnim da se opstane među zatvorskim gayevima uštirkana anusa. Iz rukavice za boks tvoja ruka jeca slanom propašću, tetoviranim aperkatom kojim si priklještio derpea u pariškom metrou. Njegov zlatni lanac utopili smo za šut, a sada kažeš da te ne volim i šalješ me u materinu i rugaš mi se da sam nepopravljiva razmažena jedinica koja se ne zna snaći koja ne zna izdržati neimaštinu i odbačenost. i da se stidim s tobom proći gradom i da se više nikada ne ćeš truditi zapamtiti riječi kao što su kolumna, sonetni vijenac, hermeneutika. Livia ~ns~ |
neopterećena njihovim licima...
...imenima, samo mama, okrupnjela mama, u nadi da će jednom doklipsati upravo do ove postaje koja najavljuje uklanjanje dojke u jedan klokanski tobolac konfekcijski large sačinjen od guče i biljca od prošlih nesvršenih nesavršenih vremena čije mlijeko izvire iz još uvijek jedre dojke i u samo nasumce izabranima tako se barem meni sada sviđa misliti povezuje se s animalnim dahtajima kapljicama uznevjerenima već ljetnim poluorganskim mrvičcima čija vreva se cijedi niz njegov jezik slina i mlijeko i dječja mokraća u luku vidljivom svima vidljivom iza kulisa imena i lica, to svakako valja pomno razlikovati
L ~ns~ |
i čini se,...
...na mjestima hamburgerskih filijala da se umjesto hamburgera prže crne bezvremene godine crne cipele crne usred ljeta najljetnijega ljeta čarape crne suknje sred najvrućih vrućina crne majice dugih rukava tih žena
i da bi se osvetio maminoj upornoj škrtosti upornom kretanju u nesuvislu akciju ljetnog vikendaškog piknika on proždire crne pletenice pečene pletenice tih neumrtvljenih žena sada je nevidljiv bezličan bezimen hrenovke ohlađene u čaši s vodom bile su bljutave a ove pečene crne pletenice, nadomjestak za uskraćeni kukuruz, barem imaju okus osvete, eto, mama, spominje se zlotvorno okrupnjele mame njezinih ušnih resica izvučenih teškom zlatninom iz obiteljske baštine i kako se, spominje se dalje ipak se sve ovako bezličan spominje, stidio što će pomisliti Iskra kada ugleda taj kič kojim se okrupnjela mama kitila kao da svakodnevno obnavlja karmine pali lumine mrtvim pretcima L ~ns~ |
Ljepljiv je i tmuran...
Ustaje se oko podnova, svjestan kako je jedina izvjesnost to da će ionako sve loše završiti. Ima, posjeduje neke osobine, uglavnom egzaltirane, egoistične i egocentrične, ali ma kakve bile dokaz su da je ipak riječ o stvorenju, da imamo posla s postojećim čovjekom, da nije ni bog ni životinja. Njegova nevidiljivost rezultat je mojih frustracija, mojih pozitivnih alergotestova, mojih pretproljetnih nervoza kojima mi se bića skutrena u području između tek niklog i ljuštećeg epitela bude i migolje, on, nimalo kriv i nimalo zaslužan poradi svoje bezimenosti i bezličnosti mogao bi me optužiti vječnom zamjenicom, osobnom zamjenicom ženskog roda u trećem licu jednine. I upravo po pitanju tog roda mogao bi, a ja doista iz pouzdanih izvora znam, ponavljam - znam, da bi mogao povući pitanje mojega spola, narugati se disproporciji između roda i spola ili pak patetičnoj umiljatosti, ulizivanju i podilaženju kojima podliježu ove dvije kategorije od kojih nas neke zaskoče još od prvih nemilih iskustava s administrativnim sustavima pomoću kojih moramo, naprosto moramo upravo i jedino pomoću njih dokazati svoje postojanje. Žalosno ili ne, korisno ili beskorisno, ipak, poticajno je da reakcija na takve kafkijanske kilometraže sivozelenih hodnika dovodi do želje da radije nismo negoli jesmo na način kojemu su potrebna zaokruživanja nekih križića i kružića. Možda je, o tome nisam sigurna, jedan od razloga njegove nevidljivosti, koje je katkad manje katkad više, ali uglavnom uvijek svjestan, upravo ta bespoštedna bitka s instrumentima koji su mu kao dječaku dok je grickao na plaži pod pinijama hrenovke što ih je njegova okrupnjela mama koja je oduvijek i vazda bila i bit će okrupnjela, skuhala i stavila u čašu s hladnom vodom prije negoli se pješice zapute u akciju zvanu ljetni vikendaški piknik, a za tu akciju bilo je potrebno nekoliko ručnika koje su brižno odabrali između onih kojima su se inače brisali nakon subotnjega večernjeg tuširanja, dakle ručnici su morali imati nekakv prigodni motiv kao ribicu, val, barku, nešto ljetno, morsko kako bi okrupnjela mama svoj vikend mogla podmazati i slaninom, jer sve je išlo kao po loju: naime, bilo je od početka, od praskozorja ljetnih vikendaških akcija jasno da će mama uložiti energije i truda u pronalaženju i pribavljanju popularnih morskih rekvizita i kako ih je ona nazivala - nepotrebnih gluposti, proporcionalno vlastitom izboru menija na kojemu su se nalazili špek, kapula, pomidor posut solju, pokoja ohlađena netom skuhana hrenovka, a o manjkavosti prigodom uklapanja u ljetnu bižuterijsku strukturu zavisilo je hoće li se okrupnjela mama smilovati i odlučiti se odvojiti koji tadašnji dinar za kukuruz - pečeni ili kuhani što su ih neke žene - žene uvijek iste dobi koja nije pripadala ni mladosti ni starosti - prodavale noseći ih u pletenim košarama, a sama pojava tih uvijek mladih uvijek starih uvijek nimladihnistarih žena širila je miris neimaštine i preostajale su riječi, tajni znakovi, preostajao je jedan drugi jezik, razumljiv samo njemu i vrlo, vrlo brzo, nažalost, možda prebrzo, i Asji odnosno Iskri, jer ona je bila jedina, jedinstvena i jedincata i cjelovita kojoj je otpočetka sve bilo jasno oko imena i lica, lica i imena, imena i imena, lica i lica, pa mu je, štoviše, nagovijestila njegovu bezimenost i bezličnost, kao da likuje, kao da se raduje što će sjediti ponad djeteta koje čupa dudlavim usnama majčinu dojku ljubičastih kolobara, ah, znam, da nije tako, znam, opet pouzdano znam, sjetna bijaše Iskra i Asja se u Iskri rastužila tih dana, tih ljeta kada su kukuruzi bili sve rjeđi a hamburgeri sve češći
i znakovlje koje je od njega primala zahvalnija i poletnija i vedrija od žene koja prima dijamante, gorke li, nečasne li, sramotne li usporedbe, to znakovlje je tonulo zajedno s njegovim licem i imenom, njegovim rodom i spolom, a sve to od posve određenog dana, sata, godine, dapače, minute, sekunde, kada je nadređeni vikao o disciplini i muškosti, a on je treptao očima čije trepavice bijahu duge da bi ih svaka curica na pisti poželjela u trenutku kada se kamera približi njezinim lećama čas plave čas čudno jezivo crne boje, crno poput zavijanja onih čagljeva koji su nekad boravili nedaleko od moje kuće, a sva ta nekad sada se skupljaju u kišnici iste bezimenosti i bezličnosti L ~ns~ |
...mora da takav plač...
imaju snimljen u paklu snimljen na najnovijem čudu tehnike i puštaju ga čedomorkama ženama koje su počinile abortus ženama koje su se jebale a da nisu dopuštale da mužjak spermu uštrca u njihovu rodnicu
plitku rodnicu Varija motri vidi sagledava, obuhvaća motreći cvjetnu pelud otmjeno zanijekano zaokruživanje kružića - radnja poradi koje je on u stanju sjediti na djetetu, dahtajući od vrućine dok se autobusom sabija sve krupnija kugla sačinjena od pretproljetnih sada već ranoljetnih zrnaca svraba znojnih tabana mrvičaka koji se naprosto materijaliziraju pri samom osjećaju gađenja pri samoj reminiscenciji na nepodnošljivu vrućinu u tom autobusu koji poput izdubljena dizala klizi prema naselju u pravcu kojega je okrupnjela mama stremila dopješačiti vukući uzorke valovlja brodica sidra ljeta galeba na ručnicima kako bi proporcionalno njihovoj količini i dojmljivosti odvažnije smogla odbijati bezdobne žene u crnini koje su nekoć u pletenim košarama nosile pečene i kuhane kukuruze |
Okrupnjela mama
Utapajući se do ruba pogleda u dvosjed boje frapea od banane u foajeu hotela, osluškujem kako iznad mene korača urota lica i imena. Možda je čudna, ali nimalo ublažavajuća, upravo suprotno, jeziva je pomisao kako plutajuća lica i imena nisu svjesna urote u kojoj sudjeluju, nisu svjesna ni da se njihovi koraci odbijaju o mene, da njihova bezličnost u mojoj mašti poprima razmjere koje je gotovo nemoguće izdržati. Sva ta zbrka, sav taj kaos, nepovezanost imena i lica, pitanje glede svrhe te povezanosti, naposljetku, odnosi između entiteta što ih čine povezana imena i lica, može li, mora li, smije li sav taj kaos imati neku tajnu ili pak nedokučivu svrhu...Jer, ukoliko ni ta svrha ne postoji, ukoliko je kaos lica imena sam sebi polazište, staza i cilj, onda je doista moje utapljanje u dvosjed boje frapea u foajeu hotela jezivo, s valjanim razlogom jezivo i osluškujući sve ono bubnjanje ponad sebe koje samo ja čujem kao vapaj kao vrisak kao posmrtni hropac jednoga boga sazdanoga od riječi od slova od ideje koja se oslanjala o hermeneutičku sintaksu; onda sam i ja bezlična i bezimena, poput dvostruke Helene iz djela "IL volto del prossimo", a jedino što mi dokazuje da posjedujem ime i lice, što mi, ustvari, samo daje naslutiti blijedu istinu o njihovu postojanju jest upravo taj strah ta jeza da će me dvosjed cijelu pojesti usisati da ću okončati raskomadanih silaba ulupljenih obrazina nalik tek izgriženim ribama ostaci kojih završavaju tamo negdje u busenju gdje je završio i Domenikin sendvič onoga predvečerja kada je još bila otmjeno štrkljasta kada se plavi Bulgari još nije stao buditi među oštrim izdancima što su nicali iz njezinih pazuha a beštije su navalile uputile se u predvidljiv snošaj s predvečerjem mijaulik nalik dosadnom stravičnom plaču djeteta L ~ns~ |
pobožna samoća
okrutna sjetna nesretna neželjena orgazmička tvoja moja zamjenička samoća uzdrmana prijetnjom zmijskoga ugriza a nema tog Demijurga koji bi se želio upletati iznova nadmetati se sa zmijom i svim onim budućim i već prevladanim koncilima
tek njega bih se dotakla njega koji mi se iz nekih magličastih poluljubičastih otočja prikrada starinski s bijelim zvonolikim rukavima tek sjena ili je ta sjena možda lik ne znam ne znam jer ga ne poznam, ALI TEK SJENA ILI MOŽDA LIK NE ZNAM JEDNOGA ADEPTA SADA JE UZ MENE I SMIRENA SAM I LIJEPO SAMA Livia ~ns~ |
Jedna nova vjernost
(povratak Malim magijama)
nadošla je s umorom u preponama koji je posljedica zmijskoga otrova samo ne sjećam se, ne pamtim ugriz tek brzu spiralnu strku svjetla zvukove sirena mnoštvo ljudi u bijelom, a ona, anatemizirana beštija iz vrta zemaljskoga, iz posljednjega kapitula u tom dijelu svetopisamske naracije ona je već bila u nekom drugom predjelu, možda se odlučila za samotnike, za one koji nisu u parovima, jer dvojina je prvom prijevarom izgubila na autentičnosti i Demijurg je nije ni pokušao, osim represivnim mjerama, ispraviti stoga, posramljena u pogledu njegove impotentne zalihe okrenula se osamljenima došla do mojega drvenog stola do male zelene kolonije u kojoj pokušavam iščitati pseudonime paukovih nožica smrtnost od odveć zelenoga od najzelenijega zelenoga i gubim se i u mašti i u stvarnosti tragajući za onom početnom zelenom Livia ~ns~ |
Poškropljena
kapima BVLGARI BLV unosim neke svoje segmente, neke ljubavi u obliku stihova ranije pročitanih, prevedenih, na ove stranice. Osjećala sam se zarobljeno dok sam bila samo Helena. Postavši Livia, sada mi, nakon, otprilike, jednog godišnjeg doba nedostaje Helena, a kako je ovdje dozvati negoli pokojom kapljicom koja se izdiže iz BVLGARI BLV mirisa.
Livia, koja tek pokatkad pripada Heleni, kada se njihova lica stope u jednoj te istoj BVLGARI BLV kapljici. |
Iz Getsemanskog vrta...
...lahor bdijenja
pada na tlo nebesko moj crni body traži se u zrcalu večernjem zaista, zaista na gozbi Božjoj Učitelj je ustuknuo pred Isusom iz Nazareta blagoslovio moj crni body zaplijenio me zvijezdama izrezbarenim bezuvjetnim povjerenjem otirem žute beskraje na čijim vršcima se pružaju hodnici spravljeni za Cirence jednog suludog naroda ogoljelog do pravde kojom se poigravaju znalci reda i Zakona Livia ~ns~ |
3. Zlatni rez miluje Prvorođenca,...
...miluje ga ljudskom smrću, beznađem, zdvojnošću pod kojom se udovi trzaju bolnije negoli od udaraca biča, čavala zabijenih u živo meso iz čije Ljubavi su se prostirala čuda u godini milosti Gospodnje. Nikada samoća nije bila tako sama, nikada Bog tako unižen do ljudstva i tako uzvišen do čovjeka. Rađala su se djeca, zapodijevali ratovi, sklapala primirja, muškarci i žene grčili udove od užitka, suprugu Pilatovu zahvaćao usud nesanice koja će potrajati godinama, nicale su pošasti, najavljivala se slavlja, halogrami jednog te istog smisla ljeskali se pod sjenom Križa na kojemu je Učitelj izdisao, u samoći rastanka, u neizvjesnosti povratka.
4. Nikako da pijesak judejski sperem sa svojeg crnog bodyja koji vonja po ludom taktu noćnih plesača, po sluzi kojom plutam kao zimzelena grančica, urasla u pad, obljubljena mesom zrelih manjuga čiji trpki sok me nadražuje i baca u vrućicu sladostrasnu od tjeskobne slobode, očajničke slobode pred kojom usporavam korak, jasno prepoznajući Učiteljeve stope, tako uporne, nametljive, stope nježnoga Isusa, ali i ljubomornoga Boga, spremnoga zaoštriti oblutke, prozvati me mjerom Zakona. Livia ~ns~ P.S. Slijedi versifikacija Crnog bodyja... |
2. Hramski zastor obavija planet;...
a ludost povjerenja, a taktilni bezdan u koji se zariva oštrica mača ne bi li probila srce Učitelja, a Križ posađen usred pustinje kojom mnoštvo caruje, taj svekoliki basso rilievo što bubri kao punoglavac sveden na trajanje koje prokišnjava iz mogućega, opipljivoga, činjeničnoga, isparava u zakone i pravila, u habit ispod kojega najmanji od sviju svetih dopire do mojega crnog bodyja, kao da sam jedina, kao da upravo o ovom trenutku, o ovoj terasi obrubljenoj budoarskim rekvizitima, zavisi povijest spasenja.
Livia ~ns~ |
1. Moj crni body kopni na terasi...
...do koje dopire Cirenčevo negodovanje, prešućeni triptih novozavjetnog pijetla čija krijesta trune po blagdanskim smetlištima. Moj crni body, ozaren karnalnim svjedočanstvima, dvoji između trokuta i kruga, impregniran vrelim pijeskom judejskim što se runi s Galilejčevih stopala. Tako je mlada ova krv, nije ju zgrušalo vrijeme, razbojnik razapet s desne strane Čovjeku istim ufanjem doseže repaticu, miluje grančicu masline polegnute na vrh planine Ararat, danas, sada, u ovom času taj razbojnik, ubojica, probisvijet, ulazi u spektar Saveza s Ocem, vođen obećanjem jednoga Boga na izdisaju.
Livia ~ns~ |
MOJ CRNI BODY
Zapadnjak se slijeva gradom, u čvor octeni svezujući glinene koračaje mudraca s Istoka. Od Getsemanskog raslinja do puta za Damask jedan te isti pijesak runi se pod znakovljem neispisanih riječi, riječi ubrizganih u krv vrtoglavo prigušenu krušnim bdijenjem, sebedarnim kristalićima anorganskog.
Jedan vrtlar, jedan anđeo i jedna žena tišinom osvitnog kaleža pomiču grobni kamen. Vijenac krune od trnja i vijenac od kamena, koji još odiše platnom umočenim u Treći dan, odjekuju vrtnjom što pohodi snove uspravne Rimljanke i njezina supruga, prokuratora Judeje, osuđenoga na vječni upliv u zapitanost nad Istinom. Ložnica obasjana draperijom drevnih bogova, okupana bitkama, orošena kapima poteklim iz bradavica netom načetih mulatkinja, ta ložnica čiji crveni sagovi pritišću kapke Mliječne staze, urušava se pod zvukom Križa, sklepanog pomoću krakova koji stružu o rodoslovlje Davidova potomka, o Marijino "Fiat!", o trokut usađen u vrtnju. Livia ~ns~ |
SVECI I RAZBOJNICI
Uvodno slovo: Evo ponešto iz mozaika tzv. stilskih vježbi, tekstova - stihova što čame u ladicama. "Poganske grbove" nemam snage, barem za sada, dalje prepisivati, jer mi se nameće osjećaj natjecanja sa samom sobom iz nekih prošlih dana, ma koliko ja iz ljubavi prema nekim osobama tu prolaznost niječem. Dvojim da li zabilježiti "Hermeneutičku ružu" ili pak "Moj crni body". Do prvih osvitnih zraka vjerojatno ću - zaspati ili se odlučiti. Livia |
20. Sva su braća posuđena...
...svi ljubavnici
i prijateljske ruke na susjednoj nesreći. Jedan je samo u hladnoj svjetlosti što ne tješi nego šuti i bdije nad razlikom svojih izvrnutih sljepoočnica I zacijelo bi jedna mogla pobjeći, podati se zagušljivim pogonima tamo, pri planetarnom lancu koji se giba zastrašujućom nepoletnošću. Dječački Sirijus, koji je ismijao raskošna mladenaštva, koji je razbio igračke, zatajio spomenare i prezreo prve poljupce, mudri, znameniti Sirijus, kako ga uopće voljeti kad smo se njemu primakli znajući sve čemu nas je predvidio poučiti, jer to je bio jedini način. Livia ~ns~ |
19. Učio si me kako se serpentinama ...
...osvaja nebeska postelja
i kako zeleno slogovlje gubi na težini kada ga se bez molbi ili žaljenja prosipa. Osmoze očitih nastojanja već su se slabo snalazile u našim klijetkama što je bio dokaz da smo Sirijusovu halapljivost izdržali jer smo je sami zazivali i odrekli se milovanja i udubljenja. Pratilac i vođa - podjednako strani svojim izvrnutim košticama, a lijepi ipak kad se rashlađeni jasenovi odriču kućepaziteljske dužnosti i kada zaborave se okrajci posuđenog bratstva. Livia ~ns~ |
18. Kad si me susreo s tom...
... dvostrukom vještinom koračanja
koje je nadasve bilo let i snatrenje, učinio si to pažljivo da se pejzažni vrhunci ne polome bolno u mojim zakletvama i da se građevine za koje mišljah da im je kupola sveta ne razgolite posve pred mojim očima. Ali oni su sami iščezli pokoravajući se tako Sirijusovim vladarima, čak je i ljeto prestalo mirisati, zrikavci i trave zanesene, a nadjačala ih je neka posvemašnja čistoća za koju znam da nije bezbojna ni glatka, iako joj boje ni hridine nikad ne upoznah. Livia ~ns~ |
17. Nismo se otimali za cjelinu,...
ne zbog zemaljske umjerenosti,
već zato što nas ona ni napustila nije, jer naš se rastanak nije mogao predvidjeti. Pola vijeka bio je zarez među našim rukama, ali zarez je taj bez moći jer čak i ljudska duša obraća se samo jednoj od ruku, a na drugoj je tek da se prilagodi. Livia ~ns~ |
16. Ne poričem da ...
...bivajući bijelim patuljkom
samoljubivo promatram svoje bivše obrise i, iako mi je nutrina hladna, ne pomišljam da je zvjezdana buktinja lakomislena dok traje. Ali ta ista me vodi i ne znam koja Te samilost prislonila njenim užurbanim kruženjima, koja te vještina klaunovska unajmila da budeš joj ljupki gost. Livia ~ns~ |
15. Tvoje traganje za čudima bilo je...
...popraćeno nadom da ih nećeš naći
i tako se osloboditi zadaće umjetnika neprerušen i čist da ćeš se smjestiti pri noćnim lampama uz poznata štiva, ali samo lažne mladosti mogu odahnuti i, makar si ga tajio da ne bi povrijedio moja nagla otkrića o pokidanim opnama, vjerujem da je Sirijus Tebi namijenio visinska štovanja u kojima se samo unazad leti. Zato treba držati zatvorene oči pred ekumenskim ogledalima koja planet koristi kao staračke štapove. Livia ~ns~ P.S. "Poganski grbovi", cjelokupna zbirka sastavljena od ciklusa "Stube", "Sirijus" i "Snobovska četvrt Arkadije" bje posvećena jednom čovjeku, Pjesniku, mojemu Učitelju i Majstoru. Za života on je također napisao ciklus "Stube", kao poetsko epistolarni odgovor na moje pjesme. Čuvam ih i kao relikviju i kao uspomenu i kao opomenu o tome kako pisati, kako i koga voljeti, ... Budem li dostatno hrabra možda ću ih jednoga dana, na ovom blogu ili pak u nekom književnom časopisu ili kao dio unutar opsežnije cjeline otisnuti. Do tada sami smo, sjedinjeni prokletstvom poetike, životom zemnim i nebeskim - on (pokatkad On) i ja. |
14. Bijeli patuljak što nekoć je...
...bio zvijezda
za svojim podrijetlom hodi, za svojim prohujalim tkivom, kao za sjećanjem koje se u napadnim snovima može dotaći i prremjestiti u stvarne oblike, pa biti i zarobljeno od njih. Tako je osjetljivo prostranstvo kobi, tako neomeđeno a ipak samo jedno, zato Te i nije moguće predvidjeti kada Te u sebi nosim kao svoju buduću ili Tvoju prošlu nesavršenost kojoj samo jedna Svemirska sintagma podilazi, a odriješena vratila bi se opet prostoru i vremenima, razumnom ljudskom svjedočenju, snovima koje uvjetuje posteljina. Livia ~ns~ |
13. Pristajem na bijelog patuljka i na tminu...
koja je svima očita osim meni,
pristajem iz nemoći da ponovno prevaljujem razbojništvo zvijezda, iz dosade što je nameću sitne pakosti koje preveliki sjaj iziskuju, a kako i ne bi bio podrugljiv kada mu se najrazličitije boje sumnjiva podrijetla kroz jezgru provlače. I zato nikada više zvijezda, nikada više zvijezda ni njeno haremsko pustolovlje koje i nije negoli put do prvih crnih rupa što ismijavaju lutalice. Livia ~ns~ |
12. Sirijus nije bio zabrinut za...
...naše krštenice,
za naše obračunate pigmente, ni oholost kojom smo odbijali darove primjerene pjegavim, ružnim supružnicima, teatralna plazma u buktinji rastvorena nije smjela pokazati svoju stidljivost. Sirijus neopredijeljen, a niti umišljen da je time vječan, obrezao je svoj dvosmisao kao upotrebljiv dodir, taj obrezni rez saplitao nam se u dušama. Livia ~ns~ |
11. Mogao si postupati sa mnom...
...kao s bestjelesnom igračkom
koja bi Ti udarce znala uzvratiti i kada svima bude svejedno, ali nešto prokletije od čega ovisnost nije izlječiva bilo je ushićeno da nas zadrži ne površno i bez lakomosti. To je onaj znak o kome Ti nisam smjela govoriti, a koji me plašio i zanosio za dugih predvečerja kada su zemni duhovi slabili i svjetionici se ukapali u plodonosnije rastanke nego li je mahanje s palube. To je onaj zavjetni ukras koji sam bacila morskim psima kako me ne bi optužio za napadne vjernosti koje u sebi nose neko nesvjesno ograničenje prema sebi samima, a znali smo oboje da su predodređeni svjetovnjaci razmaženi samo prema usputnim siluetama, prema cestovnim vijugama koje se ponavljaju jer se troše stojeći. Livia ~ns~ |
10. Ta varljivost je trajala,...
bezgrešno se zenitima provlačila
vizijom me hrabreći kako tek pratilac blagog vođe imam biti, a ništa još ne bijah tada samo prostor kojeg nema i koji je utoliko moj što radi mene nikad ničiji ne će postati, takva besmislena prisvajanja jedina su dopuštena da se nose kao lančić oko vrata kojemu se ne mogu sagnuti niti privjesak okrenuti znatiželjnim očima. Livia ~ns~ |
9. Bile su neugledne godine...
svjećnjaci s ispruženim Trojstvom
kao da će me neki dopadljivi tumač u zapečaćenoj pošiljci izvijestiti o ljubljenom opasnom kraljevstvu čije tlo me čekalo nezaplijenjeno odolijevajući umidnim listanjima. Bila bih i zlatnožute mirise u finim bočicama spremila za taj doček da ne saznah od Tebe kako se kraljevstvo samo iz našeg sna može vinuti kada mi već budemo strani zemljanima i dovoljno zaboravljeni da bi nas rodbinska ganuća častila križevima. Livia ~ns~ |
6. Saznavši za moje podrijetlo,...
...ugravirano u bezbrižnim viticama
koje su mogle mijenjati gustoće kovine i njenu prirodu utrostručiti Saturnovim umijećem. Obzanivši kapilare što su se sjatile po umnom grafitu mojih dimenzija nisam pristupila ni kao pratilac ni kao vođa, nego mišljah da će boemski naraštaj Svemira ustupiti njihala mojoj nesigurnoj zamci. I pogriješih silno i vidljivo za sva ozračenja, bio je to grijeh, a tek kasnije naslutih da sam se prepustila svrsi trenutačne kovine koja je bježala od mojeg naličja. 7. Dočekao me ipak Sirijus ne očekujući suzne pošiljke i ne obećavajući da ću ikad saznati da li sam pratilac ili vođa u tom sporednom savršenstvu pred kojim strahuju mladenačke zvijezde i brzopleti meteori. Livia ~ns~ |
5. Njegova hladna nutrina jednaka je...
...njegovoj površini
i nije spremna nikog poučiti o vječnom obitavalištu, jer takva se tumačenja u svjetlu predomišljaju a polutke sklapaju primirje pod cijenu da ih ne bude. Tebi se čini da su i nas tako razmjestili samo što se ovdje mnoga šiblja granaju i divlji putovi priječe okamenjene čistine. Zato Te i bole jutarnji krmelji pri svijećama koje se po dužnosti nalaze i pokorno vladaju da Ti najave preobrazbe u pakosnim trenutcima pred kojima se ni ja nisam znala svladati. Livia ~ns~ |
4. Taj koji za zvijezdom hodi i...
...u sjenku se pretvara
što nije ljudskoj skromnosti nalik, već mu se odziv u nevidljivo čini prisniji od iskrenja u koje se prstom upire. Taj što ga pratiocem uovu astrolozi iz neznanja o njegovoj smušenoj i mudroj prirodi. Taj za kojeg se može pomisliti da se lukavstvom poslužio ne bi li učeni njegove privide porekli utabanim mjerama i tako se pogubili. Taj nestvarni, a postojeći jedini je koji je pretpostavio svoju sjenu tamu ne ističući. Livia ~ns~ |
2. Nije trebalo vjerovati...
nesretnicima što su se učili na duge šutnje,
ni onima koji su razdragane rime urezivali u agave, trebalo je pobijediti ili biti pobijeđen mnogo ranije dok su bijeli patuljci još činili da noći budu zvjezdane. 3. Sirijus i njegov pratilac, mada se ne čini tako, uvijek su na istoj strani i zato im prijatelji ni neprijatelji ne prilaze, mrtva, uzaludna pokoljenja odustala su davno od besramnih pokreta koji se samo pri uzvišenim rukama mogu tumačiti kao svjetlosna pismenost. Livia ~ns~ |
POGANSKI GRBOVI
Uvodno slovo
Moje kratko skretanje u prozne vode neka za sada ostane - kratko. Dakle, vraćam se poeziji, i to samom početku, svojoj prvoj zbirci "Poganski grbovi" (tiskana g.1988.). Za sada ću podastirati pjesme iz ciklusa (središnjega u ovoj zbirci) Sirijus. SIRIJUS 1. Budući prah usana ne usuđuje se više bezazleno ljubavlju nazvati snagu koja pratioca vuče njegovoj sjajnoj sjeni što i nije sjena, već jedino postojeće, opipljivo ruglo, ali i sveta tvar ujedno jer vezani su svjetlom i tamom koji ne postoje dok nisi u opreci ti čuvstveni i bezbožni izdanci zbog kojih padaju vjekovi i mala, groteskna desetljeća koketno se množe. Livia ~ns~ |
O G R E
(neobjavljena proza)
C.1. U Oljinu zagrljaju zrcalio se plavi fascikl. Iz njegova sadržaja potekla je razmirica - prva ljubavna svađa između Olje i Denisa. Zar je moguće da Denis ne osjeća auru što lebdi, što izbija iz sonetnog vijenca posvećenog upravo njemu? Treća marćevska bura zakovitlala je praznu kesicu na kojoj je pisalo "čipi čips". Kesica se zaplitala između njihovih nogu dok su se prepirali oslonjeni o ogradu nekadašnje kasarne, sada vojarne uronjene u planove o budućim umjetničkim sadržajima. I, što je upornije Olja nastojala svoj sonetni vijenac predočiti Denisu, to se intenzivnije nametao naslov Araličina romana "Ima netko siv i zelen". Odnosno, citat koji je Marijengof upotrijebio u svojem sjećanju na Jesenjina: "Atmosfera je bila siva sa žutim mrljama". Livia ~ns~ |
10. ne znam više živjeti mnoštvo...
svoje duše ono me sada napada
i osjećam ga poput bolesti a nekoć je to bila raskošna riznica trebalo je čekati a meni su milija bila traganja i uvijek sam nekamo hitala zbog samog koračanja radi velike nepripadnosti ali znala sam a i sada znam ostat ću sama jer sami ostaju svi ovakvi kao što sam ja Livia Reducirala sam ovaj ciklus na tri pjesme. Kuda i kamo dalje u ovom trenutku ni sama ne znam. |
2. hvala Ti što me...
ovako mrzovoljnu i nepristalu
dlanovima planeta što me ipak Ti jedini a za druge nije važno hvala Ti kažem do me zaboravljeni neki prijatelji u sutonima traže a ne znaju da me ne će nikada naći tamo gdje najviše jesam hvala Tebi skrovitom što si me odučiti znao od suvišnih riječi tako da su naša pisma tek iskra nesalomljiva između dva stiha jednoga haiku hvala što mene nevjernu mužjacima mene ozloglašenu kod toplokrvnih stvorenja hvala Ti što me ponešto iznad mene i iznad sebe pronosiš stidljivo i drsko kako jedino Ti znadeš Livia ~ns~ |
SVRGNUTA A IPAK KRALJICA
Uvodno slovo
Ovaj ciklus nalazi se po sredini balade netiskane zbirke "Šator umjesto zvijezde" koja je trabala biti tiskana u splitskom Logosu, pod vodstvom današnjega premijera. Recenziju za zbirku napisali su Tonči Petrasov Marović i Mate Raos (nažalost, pokojni), likovnu opremu (koju ne ugledah) odradio je Gorki Žuvela, a u posljednjoj knjizi iz niza Kolajna bje otisnuto "U pripremi - Šator umjesto zvijezde - Helena Roguljić". Na kraju balade, odnosno u ovoj skliskoj sadašnjosti balade i nema, bilo bi prerazmaženo ići linijom manjeg otpora i cijeli kreativni vijek kukati za jednim, nesmiljenošću sudbine, po diktatu isfrustriranog lika povučene knjige. Ustvari, knjižuljka; knjiga je bila utoliko što joj se radovao za svojih posljednjih zemnih dana Učitelj - Tonči Petrasov Marović. Ovdje donosim jedan tipično ženskasti ciklus, neopterećen pitanjem ženskog pisma. Žena iz "...kraljice" iskonska je, primitivno nagonski hirovita, oslonjena o muškarca koji ju je pigmaljonski kreirao - prvenstveno, po pitanju poezije, a potom i u svekolikim svjetonazorima. Žena iz Svrgnute nije ni feministkinja ni pobornica patrijarhata. Ona se uopće ne bori, njezin muški princip se još nije razvio ni aktualizirao, ona je kuja, ženka, ona je zaljubljena, napaljena, osvetoljubiva, ona vjeruje, plače, ona želi, ona se razodijeva, ona je tako banalno a tako neizostavno slovo-zvuk iz jedne mantre kojega će kasnije - sada - biti sastavni dio. 1. neko neplemenito zelenilo što je nepcu nametalo okus trulog gvožđa gasilo je naše privide koristeći se baroknim bljeskom hrapavih baruština u kojima su se praćakale razmetne samoubojice a mi smo ponizno odgađali trenutak svojeg ozdravljenja u strahu od posthumnih vjetrometina za koje si me učio da mogu biti bolnije od ovih kojima smo sada zadešeni bijah ponosna na Tebe dok su se u nikad dovoljno istraženim sutonima ranih jeseni triptiške razmirice prepuštale svom snenom klonuću od kojega i sami postajasmo nevidljivošću ozareni tada a i kasnije bijah ponosna na Tebe kao na jedinu svetinju koja mi se nije gadila i koja nije dokazivala izbivanje putenosti da sam Te manje voljela manje poznavala i manje razumjela vjerojatno nikad ne bih bila prispjela do sebe na način koji mogu podnijeti i koji me ne čini manje svojom ni manje Tvojom bijah ponosna na Tebe nekoć a danas sam jednako kao i onda ili malo više Livia Prepisujući ovu pjesmu začudilo me kako je već tada (1987.) moja poetska svijest nosila cijelo jedno breme duboko ukopane prošlosti. Žao mi je što na kompjutoru ne mogu prenijeti ovaj osjećaj drevnosti - ispis starom Olivetticom, papir koji gotovo pokazuje simptome legionarske bolesti. ~ns~ |
10. Na kinesko bijelu slijetali su...
golubovi i mrtvaci
na kinesko bijelu slijetali su susreti i žarači kojima su se ti susreti bacali u riječ. Heloizin kažiprst malen i bijel nije dosegao kinesko bijelu onako kako ju je šaputala Magdalena učinkovita taložnica avitaminskih vjekova Magdalena nije voljela Heloizu ali poput sviju uistinu pametnih žena poštovala ju je i mazila spomen na nju Magdalena je voljela čovjeka koji je prebolio zaušnjake i svojom neplodnošću je uzimao ime nad imenima Magdalenu učinkovitu taložnicu avitaminskih vjekova na kinesko bijeloj Heloizina kći pisala je dragi Oče molim Te Heloizina kći sravnjena s pepelom imena neizušćenih Magdalena nije voljela Heloizu i nije voljela kinesko bijelu jer je to bila boja nerotkinja nikom zavjetovanih ni od koga uzdignutih tek imena najljepšeg od sviju žena Livia ~ns~ Ovim zaokružih ciklus "Heloizin sindrom" iz istoimene zbirke. Podastirem nadalje neke činovničke, administrativne podatke: "Heloizin sindrom" tiskan je g.2001. Nakladnik zbirke jest Društvo hrvatskih književnika-Ogranak Zadar, urednik Tomislav Marijan Bilosnić koji je, ujedno autor naslovnice i likovne opreme. Zbirka je tiskana u Zadarskoj tiskari u 500 primjeraka, a recenziju naslovljenu prema jednom mojem stihu - "Na njezinom jeziku njezin muškarac i ljubav nose isto ime" napisao je već spomenuti književnik, slikar, novinar et. Tomislav Marijan Bilosnić. ISBN Heloizina sindroma: 953-98588-1-8 Trenutačno ne znam hoću li ispisati još poneku pjesmu iz ove zbirke, hoću li se možda kronološki vratiti "Poganskim grbovima", "Teoriji čežnje", ispisati neke od neukoričenih, tek po časopisima tiskanih pjesama...ili smognuti hrabrosti ukucavati nove stvari izravno na ekran. Draga mi je ova neizvjesnost, rekao bi Guido Ceronetti "cara incertezza" (ljupka neizvjesnost); ovo je, naime stanje meni blisko, prepoznatljiv mi kaos u kojemu se izvrsno snalazim i ukoliko bi ga netko narušio sterilnim ladičarenjem osjetila bih se kao u sobi koja je do malo prije bila zrcalo mojega nereda prepoznatljiva rasporeda, a koju je nekakav X pokušao staviti u red, prema meni stranim kriterijima, pa ne znam gdje se što nalazi - knjige, bilješke, pisma, prijevodi, brzopotezna skriptiranja posuđenih knjiga, radni naslovi, tekstovi koji idu pod stilske vježbe... Livia |
9. Iz crne slonovače ...
kliznuo je Frederik
janusno potresen dualnim klopkama dragi Frederik zameten u arsenalu starih godišnjaka i nikada tako ganuta i nježna ne bje Heloiza kao pri susretu s crnom slonovačom flandrijske prane I nikada tako postiđen ne bje kažiprsr njezin malen i bijel kao za drhtnje trepavica na crnoj slonovači dragi Frederik odupirao se ratništvu zaljubljenih i jedino je Heloiza pneumnom slutnjom maloga bijeloga kažiprsta uspjela dotaći knjigu Frederikovu usnulu u namazu crne slonovače nadnevka prignuta nad arsenalom starog godišnjaka Livia ~ns~ |
7. Kanabisno polje Heloizine...
vestalske urne
cvjetalo je smaragdnim zelenilom u čijem antilogaritmu obitava Anthony de Mello Anton Tonči Te hladimo smaragdno zelenom u ime koje Heloizin kažiprst malen i bijel odijeva bespolno potomstvo iscrtavajući obrve ugljenom kredom odlomljenom s Noine korablje odapete s vrha planine Ararat u rendez-vous tamilskih tigrova odapete smaragdno zelena ratificira jutra s kojima Anton Tonči Ante oplakuje haringe ohlađene na posijedjelim staklima neodlučne aurore 8. Dvojeći o pragu vodozemna svijeta Heloizin kažiprst malen i bijel vrškom nokta strunuo je o zametak impregniran arapskom gumom corpu luteum Graafov mjehurić i stidni mač uranjali su u arapsku gumu ne zanijekavši kraljicu Dido od čijeg prijelaska se broji povijest akvarela kraljica Dido ušulja se u mediteranski čajnik od njezina prijelaska arapska guma vabi lunarne karavane stoga vjerojatno po prvi put Heloiza je liznula lice jednog imena akvarelno ganuće prošiveno Mediteranom acidna halja kraljice Dido zgusnula se u arapsku gumu corpus luteum Graafov mjehurić i stidni mač ne bi izdržala Heloiza da se na dodir arapske gume nije odazivalo ime kraljice Dido Livia ~ns~ |
5. Na skupu karizmatske obnove...
oca Tardiffa
Heloiza je klonućem angažirana čuda pala ravno u zagrljaj čečenskog vođe najavljujući nemilost godine JHVH u toj sali gdje su se atributne molekule rašljanivale na anđele čuvare i privjeske implicirane iz vodozemlja Kali - yuge malen i bijel Heloizin kažiprst deklinirao je četrnaest padeža profinjenijih od samoprijegorne Atlantide malen i bijel kineskom špatulom otirao je glicerin kojim je Andromaha klizila iz de Chiricova crteža u tekstove brata mu Alberta Savinija 6. Kao osobna frizerka Davida Copperfielda Heloiza je zaobišla razlog sumorne kaste niže braće njezin kažiprst malen i bijel vremeplovnim periskopom odvajkada je stremio kobaltnom imenu Davidovu težak neplavo plav zbijen magnetiziran kobaltni valjak težak hladan pravedno zoran s motrišta Davidova imena veleposjed kobaltni drznuo se o sfumato Heloizina border line zlatotiska dok se slivnikom čahurila pjena Davidova šampona za kosu za trs iščupan iz viška Darwinova pluga Livia -ns- |
4. Heloiza je učila...
kako se predmeti liječe od pogleda
Heloiza bje prva Gestalt žena poetesa napuklih oktogona njezin science fiction oblijepljen oko dekadskog naraštaja strugnuo je o poledicu luteranske noći ratoborni kažiprst izgarao je s palicom Titanicova orkestra da bi izronio iz oceanskih stopa po kojima je indijansko crvene mreže polagao JHVH u liku Učitelja Livia - - - - - nastavlja se- - - - - |
3. Heloiza je svoje rodoslovlje...
krijepila haibunima
njezin kažiprst malen i bijel uhvatio se u koštac s promjerom kruga i stradavao žurno ka svim stranama eritrocitnoga prigušivača na čijim leđima svijet arbitrira baobabski oratorij malen i bijel Heloizin kažiprst sjeda uz čečenskog vođu gosteći se mayolikim atmanom sjeda ispred nogu Učitelja jer jedino tako opstaje Heloiza Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
2.Heloiza je čeznula za Dudajevim
ali kiše i magle i biocenozni otkloni
i etnografske dražbe i vitamini Interneta i redovi za šljunak i žrtvenici od stiropora i sve to od ranjivih karamela Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
H E L O I Z I N S I N D R O M
1. Heloizin kažiprst malen i bijel izlijeće iz pseudonima De Chiricove Andromahe iz naprsla čela zombija izlijeće u atman luteranske noći u indijansko crvenu samoljepljivu tradiciju podastirući prsten na posvojenu kažiprstu glineni prsten sažvakan čeljustima druželjubivog Avatara Zakinuta za zviježđa hramove relikvije nečudotvorna Heloiza ratarska ljubavnica i mati nemarna bje posljednji ugriz na jabučastim čeljustima druželjubivog Avatara Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Manufakturni falus heladski
Otok nagriza vlastitu otopinu unilazi u nj kao u gnijezdo doteklo iz budućnosti iz SADA ekshumirana na putu između dva mjesta na drači utonuloj u kraljevski epigram zakovan o manufakturni falus heladski sablažnjivo polivalentna bjelina kotrlja se neispisanim konsonantima Jošuina aramejskog Simone Weil Edith Stein vapnenac u gnozi vapnenac u gnozi Šapatom od zdvojne tame Jedan usud pluta ka hridinama od hematita skučenima u svekolikim nijansama što ih Pitrisova djeca otiru sa svojih stopala hodajući valovljem i ružama kojih grafemi tek naznačuju gležnjeve utonule u pepeo Pitrisova djeca obložena razigranim dostojanstvom šapatom od zdvojne tame podmuklom putanjom ikre zapretene u Otočne žare Livia Posljednji ciklus iz zbirke "Nebo svetih žena", istoimen zbirci ne ću zapisivati na blog stoga jer bih se ponavljala, jer moj homo ludens čezne za nečim novim, drugačijim, barem prividno zanosnijim. Najvjerojatnije ću ispisati neke od pjesama iz zbirke "Heloizin sindrom"; već sam pomalo isfrustrirana činjenicom da poput daktilografkinje samo prepisujem svoje "stare radove", da fobično bježim uobličiti poetski nova iskustva, neovisno o tome jesu li ona karnalna ili transcendentalna. Čini mi se da gotovo tjelesno mogu osjetiti kako me Nefal, Čagalj i Snježni čovjek motre, čas prijeteći čas vapijući za divljačnim, plahim, obskurnim, adorativnim, prezrivim, zaljubljenim....ulaskom u versifikacijski diskurs. Imaginarni moji, strpite se još malo u tom jezivom kavezu zauzdane mašte. Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Slatkasti nekrofilski miris
Obilazim stari park pridržavajući se oštrog nevidljivog oboda urušen u zemunice pogrešno ucrtane na potamološkoj mapi Otoka zadire u krcate lopate sluzavih bića u krčage što odolijevaju jetkim ugrizima već sažvakana ulja iscijeđena potom iz celuloze kojom je oprašen pomazanik pomno probavljen u utrobama malih oker crva iz čijih izokrenutih trbuha pada iverje slatkasti nekrofilski miris pomiče točke na oštroj elipsi Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
U pozlaćenu ciboriju
Hermeneutička ruža spolovila izmrvljena u pozlaćenu ciboriju zahvaća povijest vlastita ljigava traga na kojem počivaju krila malena krilca što davno ispustiše istovjetnu kromatsku krv potkrijepljenu svjetlosnom bižuterijom Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Daljina anđela
Mjesto se grozi daljine daljina anđela percepcija urušena u oblik izranja poput kontinenta na kojem posustaje ophodnja divljači Otok blijedi pod koracima sabija se u starmala mudraca samosvjesna ambrozija nagriza ružičasto meso utovljene tarantele Ispod fotografija njihovih mladih očeva Otok pušta zmajeve iz kojih se izliježu svjetovi grbavih oblika to su one oduvijek stare žene uvučene u posteljicu kojom oblizuju slinave kutove svojih usana na svakom Otoku oduvijek i vazda žive barem tri takve žene virtuozno barataju tabakerom svojih očeva koji su isplovili na dječačkim splavima posuti bijelim ružama što ih Čudotvorna Mati obnavlja u svetohraništu Svojega Sina ah te žene vječno stare i umorno vječne nikada ne obilaze grobove svojih predaka ispod fotograsija njihovih mladih očeva nazubljene su retuširane nećakinje koje bi tim očevima mogle biti majke nikada nikada ne obiđu groblje te žene na čijim šeširima se trzaju bobice smještene u zrelo proljeće početak ljeta Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
VAPNENAC U GNOZI
DJEVOJČICE DAVNO MRTVE
Zakletva s Marinettijeva mora otire se o ciple u Hektorovićevu ribnjaku ciple posađene ispod rešetaka zdenca s pogledom u gluho doba ljetnikovca djevojčice davno mrtve pružaju pougljene ruke ka onoj budućnosti još za njihova vremena otrgnutoj s obrisa ljupkih oskoruša fini uzdrhtali nokti usahlih djevojčica podsmješljivo se hlade na damastu pripijenom uz suhonjave kvazare uz scenski pončo na giostri nataknutoj sred Pjace - točka gdje se Otok zaklanja u svojeg narcisoidnog blizanca zvijezda u svoja tresetišta Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Kožnata nanožnica
ostaje daljina jer nismo je se sjetili dok su se na lomači iskrila pisma fotografije prstenje od lažnog srebra kožnata nanožnica razglednice s riječima koje su djelovale poput tajne šifre dadaističke sintagme Livia Čuvari kaosa djeca su mirna nerođena procurila tamnim klokotom pokoji genom zaplete se o drugi zakon termodinamike škanjci ga gutaju podignutih obrva čuvari kaosa mama je danas kreativna Livia - - - - nastavlja se - - - - - Evo, ispisah ciklus Golden Dawn. U novom postu - slijedi VAPNENAC U GNOZI. Možda nastavim do osvita, tako hirovito sam budna, tako psihodelično fokusirana na tekstove. |
Na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu
Na ružičastim potpeticama hitam noćnim asfaltom postajući meta automobilskih farova, fosfornog svjetla iz tijela krijesnica obraslih sitnim dlakama, Mjesečevih zraka, neonskih natpisa, zvjezdane hladne svjetlosti iz koje se iščitava uzorak nebeskog globusa i sva ta svjetla odbijaju se o mene projicirajući me na nekom drugom mjestu u nekom drugom vremenu Lucifer - Svjetlonoša nema ništa s tim Ravnodušan i umoran poput mrlje šumskog ježa što se suši i isparava na cesti Traga za tamom stamenijom od one koju mu poput milostinje udjeljuju mistici Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Na trgu Svetog Ivana
htjelo se ribama u moru klupama sred taverne iz koje plazi otužni imitatio svetog siromaštva htjelo se djevojčicama s čijih noktiju blistaju perlice i stisak majčina zrcala ali oluja je preskočila Otok mjesečnice su procurile preci zaškripali u snovima na trgu Svetog Ivana japanski trio strpljivo lijepi krhotine jedne wake znojni pazusi gledatelja ispuštaju anaerobna zrnca Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Neradni dan
kada je hrpa sluzava mesa spuznula iz crnog fuštana proglašen je neradni dan stariji brat prvi put je u nazočnosti oca popio prst prošeka Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Ni gusarskog nam broda
Nema više naše čerge ni našeg gusarskog broda nema ni cekina pretočena u tvoj zlatni zub ni gusarskog nam broda ljiljana na vrištini Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Osvit čarobnjaka
Posuđujem iz svojih djetinjih bilježnica naznake obredne inicijacije
Iščitavam Osvit čarobnjaka to prvo i posljednje djelo nehotice ironičnog naslova koji se topi poput Dulcinelline ljupkosti A donna Laura a Mona Liza a Gospa Snježna Livia - - - - - nastavlja se - - - - - P.S. Nešto za moju malu Andreu (obrada rečenice sv.Pavla iz pera Simone Weil): LJUBAV JE GLEDANJE NEVIDLJIVIH STVARI |
Osvetničke ukosnice
Posljednji vladar uvijek se na samrti blaženo smiješi umočen u kamfor u osvetničke ukosnice prevarene supruge dostojanstvenih vlasi što se pobjednički koče nad upitnom trilogijom neranjiva carstva Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Patuljci i prinčevi
Zvuk riječi presijeca spektar jednočinku obnaženih ramena i već patuljci i prinčevi prisežu pred plastičnim koljenom homoidne femminae Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
Pjesme o muhama
nakon izvjesnog vremena u pjesmu uđu muhe najčešće u parovima pjesme o muhama znane su kao pjesme pred smrt Brodski Marović moja Jadranka svladavaju gađenje prilaze im muhe istovjetno različite kao šest bijelih ljudi pred Buddhinim palcem Livia - - - - - nastavlja se - - - - - |
| < | ožujak, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv