Ljepljiv je i tmuran...
Ustaje se oko podnova, svjestan kako je jedina izvjesnost to da će ionako sve loše završiti. Ima, posjeduje neke osobine, uglavnom egzaltirane, egoistične i egocentrične, ali ma kakve bile dokaz su da je ipak riječ o stvorenju, da imamo posla s postojećim čovjekom, da nije ni bog ni životinja. Njegova nevidiljivost rezultat je mojih frustracija, mojih pozitivnih alergotestova, mojih pretproljetnih nervoza kojima mi se bića skutrena u području između tek niklog i ljuštećeg epitela bude i migolje, on, nimalo kriv i nimalo zaslužan poradi svoje bezimenosti i bezličnosti mogao bi me optužiti vječnom zamjenicom, osobnom zamjenicom ženskog roda u trećem licu jednine. I upravo po pitanju tog roda mogao bi, a ja doista iz pouzdanih izvora znam, ponavljam - znam, da bi mogao povući pitanje mojega spola, narugati se disproporciji između roda i spola ili pak patetičnoj umiljatosti, ulizivanju i podilaženju kojima podliježu ove dvije kategorije od kojih nas neke zaskoče još od prvih nemilih iskustava s administrativnim sustavima pomoću kojih moramo, naprosto moramo upravo i jedino pomoću njih dokazati svoje postojanje. Žalosno ili ne, korisno ili beskorisno, ipak, poticajno je da reakcija na takve kafkijanske kilometraže sivozelenih hodnika dovodi do želje da radije nismo negoli jesmo na način kojemu su potrebna zaokruživanja nekih križića i kružića. Možda je, o tome nisam sigurna, jedan od razloga njegove nevidljivosti, koje je katkad manje katkad više, ali uglavnom uvijek svjestan, upravo ta bespoštedna bitka s instrumentima koji su mu kao dječaku dok je grickao na plaži pod pinijama hrenovke što ih je njegova okrupnjela mama koja je oduvijek i vazda bila i bit će okrupnjela, skuhala i stavila u čašu s hladnom vodom prije negoli se pješice zapute u akciju zvanu ljetni vikendaški piknik, a za tu akciju bilo je potrebno nekoliko ručnika koje su brižno odabrali između onih kojima su se inače brisali nakon subotnjega večernjeg tuširanja, dakle ručnici su morali imati nekakv prigodni motiv kao ribicu, val, barku, nešto ljetno, morsko kako bi okrupnjela mama svoj vikend mogla podmazati i slaninom, jer sve je išlo kao po loju: naime, bilo je od početka, od praskozorja ljetnih vikendaških akcija jasno da će mama uložiti energije i truda u pronalaženju i pribavljanju popularnih morskih rekvizita i kako ih je ona nazivala - nepotrebnih gluposti, proporcionalno vlastitom izboru menija na kojemu su se nalazili špek, kapula, pomidor posut solju, pokoja ohlađena netom skuhana hrenovka, a o manjkavosti prigodom uklapanja u ljetnu bižuterijsku strukturu zavisilo je hoće li se okrupnjela mama smilovati i odlučiti se odvojiti koji tadašnji dinar za kukuruz - pečeni ili kuhani što su ih neke žene - žene uvijek iste dobi koja nije pripadala ni mladosti ni starosti - prodavale noseći ih u pletenim košarama, a sama pojava tih uvijek mladih uvijek starih uvijek nimladihnistarih žena širila je miris neimaštine i preostajale su riječi, tajni znakovi, preostajao je jedan drugi jezik, razumljiv samo njemu i vrlo, vrlo brzo, nažalost, možda prebrzo, i Asji odnosno Iskri, jer ona je bila jedina, jedinstvena i jedincata i cjelovita kojoj je otpočetka sve bilo jasno oko imena i lica, lica i imena, imena i imena, lica i lica, pa mu je, štoviše, nagovijestila njegovu bezimenost i bezličnost, kao da likuje, kao da se raduje što će sjediti ponad djeteta koje čupa dudlavim usnama majčinu dojku ljubičastih kolobara, ah, znam, da nije tako, znam, opet pouzdano znam, sjetna bijaše Iskra i Asja se u Iskri rastužila tih dana, tih ljeta kada su kukuruzi bili sve rjeđi a hamburgeri sve češći
i znakovlje koje je od njega primala zahvalnija i poletnija i vedrija od žene koja prima dijamante, gorke li, nečasne li, sramotne li usporedbe, to znakovlje je tonulo zajedno s njegovim licem i imenom, njegovim rodom i spolom, a sve to od posve određenog dana, sata, godine, dapače, minute, sekunde, kada je nadređeni vikao o disciplini i muškosti, a on je treptao očima čije trepavice bijahu duge da bi ih svaka curica na pisti poželjela u trenutku kada se kamera približi njezinim lećama čas plave čas čudno jezivo crne boje, crno poput zavijanja onih čagljeva koji su nekad boravili nedaleko od moje kuće, a sva ta nekad sada se skupljaju u kišnici iste bezimenosti i bezličnosti L ~ns~ |
| < | ožujak, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv