MALE MAGIJE

11.03.2005., petak

3. Zlatni rez miluje Prvorođenca,...

...miluje ga ljudskom smrću, beznađem, zdvojnošću pod kojom se udovi trzaju bolnije negoli od udaraca biča, čavala zabijenih u živo meso iz čije Ljubavi su se prostirala čuda u godini milosti Gospodnje. Nikada samoća nije bila tako sama, nikada Bog tako unižen do ljudstva i tako uzvišen do čovjeka. Rađala su se djeca, zapodijevali ratovi, sklapala primirja, muškarci i žene grčili udove od užitka, suprugu Pilatovu zahvaćao usud nesanice koja će potrajati godinama, nicale su pošasti, najavljivala se slavlja, halogrami jednog te istog smisla ljeskali se pod sjenom Križa na kojemu je Učitelj izdisao, u samoći rastanka, u neizvjesnosti povratka.

4. Nikako da pijesak judejski sperem sa svojeg crnog bodyja koji vonja po ludom taktu noćnih plesača, po sluzi kojom plutam kao zimzelena grančica, urasla u pad, obljubljena mesom zrelih manjuga čiji trpki sok me nadražuje i baca u vrućicu sladostrasnu od tjeskobne slobode, očajničke slobode pred kojom usporavam korak, jasno prepoznajući Učiteljeve stope, tako uporne, nametljive, stope nježnoga Isusa, ali i ljubomornoga Boga, spremnoga zaoštriti oblutke, prozvati me mjerom Zakona.

Livia ~ns~

P.S. Slijedi versifikacija Crnog bodyja...

- 11:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	ožujak, 2005
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

MALE MAGIJE

Nefal nemrtvi iz suterena sutonskih valovlja otresa riječi s krila u potrazi za početnijim Početkom..

BVLGARI BLVBVLGARI BLV

Osvrnem li se na svoje Orwell-line (mogu li sada već reći) iskustvo, nešto kao PRVA LJUBAV bio je taj cyber prostor koji se, nažalost, ugasio i možda se još uvijek mogu "listati" prohujale stranice. Ali, zato su uvijek tu entuzijasti puni mladenačke poletnosti na MODROJ PODLOZI; AMBICIJA koja nas tjera i pomaže nam da tekstove prilagodima književnim natječajima na ovom portalu pregledno ih može pronaći.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

BIJELI PATULJAK I CRVENI DIV

BILA SAM MALI NOĆNI PAS ŠTO LUTA DVORANAMA POTOPLJENIH GRADOVA S NADOM ISPRAZNOM ALI PUNOKRVNOM, BILA SAM BROŠ NEPLEMENITE KOVINE NA ČIJOJ IGLI SU SE ZRCALILE ANATEME ŠTO SAM IH TAKO PONOSNO NOSILA, bila sam urinuće meduzino pred suton za ljetne jugovine kada su obale opustošene, bila sam odraz u bunaru, pored stijena što su pred nestalnošću mojoj odustajale od svojeg prijetećeg umijeća, BILA SAM IZGON UMIŠLJEN U SVOJU UPORNU GREŠNOST I MLADUNČE SAM BILA MORSKOG NADIRANJA ŠTO JUTROM TRAGA ZA PRIRODNOŠĆU RAZLIČITOM OD ONE NA KOJU SU NAVIKLI OPREZNI MORNARI, bila sam u antikvarnici list skrovit među smiješnim priručnicima koji ne vapi za pronalaskom, bila sam mač i purpur i Bijeli patuljak i Crveni div, i šalica porculanska s čijeg obruba su nečije ruke brižno isprale ostatke mojeg karmina, bila sam nestašni putnik toliko sumanut da se mogao dobiti utisak kako su redovi vožnje podređeni njegovoj smušenoj prirodi, BILA SAM PROLOG SVANUĆA OBOLJELIH OD SUSPREZANJA I ZEMNOG PROTJECANJA, BILA SAM OTOK NEPOSJEĆEN ALI TAKAV DA NE ODUSTAJE U ČEKANJU, bila sam prevoditelj onih čežnji koje se nitko nije usudio izgovoriti, a na meni je bilo da ih prostački izvikujem kao da i nisam blizanac bića čudesnog, a to - blizanac bića čudesnog - upravo sam najviše i bila, međutim od svih mijena NAJNJEŽNIJA JE BILA ONA NA KOJU SI MI TI UKAZAO, A TO JE PREOPBRAZBA MOJA U SUNCE PROTUBERANACA POVUKLIH KOJE I TAKO, STIŠANO, U SEBE ZAVUČENO NIJE NIŠTA MANJE NEGO LI JE BILO, NEGO LI JEST.

Livia (napisano 1986.)

Iz recenzije Tomislava M. Bilosnića...

o zbirci poezije "Heloizin sindrom":
Konačno "Heloizin sindrom" nije samo niska pjesama o tragičnoj ljubavi, kao što sugerira naslov zbirke, već je to pjev o dubini istinske ljudske boli nanijete zlogukom sudbinom rastavljenih ljubavnika. Uostalom, svaka velika ljubav velika je misa u čamotinji i samoći, a drama čovjeka koji ljubi, božanska je drama. Da je to tako svjedoči i priča o Heloizi i Abelardu na koju se naslanja Roguljičina lirika. Priča je to, dakle, kako je "dvadesetdvije godine nakon Abelardove smrti, kada su tijelo Heloizino polagali uz tijelo njezina čovjeka, nekadašnji veliki učitelj sa Sorbonne raširio ruke da u zagrljaj za vječnost primi ženu koju je toliko volio". Ništa valjda nije istodobno toliko suvremeno, moderno i vječno kao ljubav, pa tako kao što Heloizin krik za Abelardom i nakon devet stoljeća još razdire naša srca i još krv teče iz nezacijeljene rane, tako i današnja Helenina Heloiza bolni je jecaj žene izazvan neumoljivom sudbinom. Ljubav je to razbuktana u neugasiv oganj i iskazana iskonskom reakcijom žene, koja slavi ljubav i kad izgubi boljeno biće.

DJEVOJKA S TAHITIJA
Poklonici Nabokova zastrli su je pričom
o jednokratnoj mladosti. Tahićanka,
mlada kao što je mlado veslo kojim
njezin otac obilazi šumeće grebene,

zapisana je u stopama između dva kopna,
dva otoka povezana plovnom mjesečinom,
zvijezdama što pucketaju među zubima
plemenite divljači. Povijest lolitizma

strana je njezinoj koži na kojoj samo jedan ožiljak -
blaga posjekotina palmina lista, svjedoči da su i njoj
dosuđene godine, mimeze zelene i smeđe
i zuj sjena što najavljuje zrele skakavce,

svilenu kolibu u kojoj se pati toliko dugo
dok ljubljeni muškarac ne odloži šešir
i posjedne je na koljena, krupnu i hitru
poput drvene igle kojom mati šalje u svijet
pisma za nevjeste željne egzotičnih prizora.

Otok se ponekad raspukne pa zacijeli
i njezini baloni hvataju komade tla
krv ušivenu u izrezbarenu bilježnicu

gdje ime njezina muškarca
ulazi u slova. Ona ih sklanja ponosno
nespretno se crveneći kao stella nova
koja joj je donijela sretnu ljubav

dočim je prohodala i ovila se resama
od mirisnih oblaka i ugaslih vulkana.
Rodila se kao žena, a jedno kratko vrijeme,
u naramku nauljenom kitovom mašću,

bila je djevojčica, kći i sestra. Pažljivo njeguje
kapu sijedog muškarca, a njegov štap
maže mlijekom od biljaka čije ime ne zna izgovoriti.
Na njezinu jeziku njezin muškarac i ljubav nose isto ime.

Livia