Novo Otkrice

"Ispalo je glupo, ali nemogu naci nigdje drugdje ovu pjesmu, a treba mi uz ovaj post... i stvarno molim da kad budete citali otvorite pjesmu i slusate...ljubim sve"

«Leda trgni se malo, koji je tebi…»-ljutila sam se sama na sebe. Cijeli dan bila sam zatvorena u sobi, za kompjuterom, slušajući nekakve otužne pjesme. Nisam si mogla pomoći. Osjećala sam se izgubljeno, i ništa me trenutno nije moglo vratit u normalu. Trudila sam se, nemogu reći da nisam. Pokušavala sam što više vremena provoditi sa roditeljima, ili vani među ljudima. Samo da nebudem sama, samo da nemam vremena za razmišljanje. Ali kad si budan 24sata na dan, 7 dana u tjednu, jednostavno nemožeš NE imati vremena za razmišljanje. Odvratno.
Pročitala sam valjda više knjiga nego ikad do sad, i u svakoj sam se mogla pronaći barem djelomično. Pokušavala sam se zatvoriti u neki svoj svijet, a uspomene su navirale same od sebe. Bilo je dana i kad sam bila u redu. Kad nisam razmišljala o ničem, ali ti dani bili su rijetkost, kao snijeg u toplim krajevima.

Everything I know is wrong
Everything I do, it's just comes undone
And everything is torn apart

PRIMILI STE PORUKU OD MARY. Otvorio mi se prozorčić na zaslonu kompjutera
Mary: Evo mene!
Leda: Mary?! Otkud ti? Otkad to čistokrvna vještica koristi Internet ?!
Mary: Otkad joj je najbolja prijateljica zaboravila kako se piše na pergamentu!!
Leda: Oprosti. Nisam namjerno. Kako si ? Kako su tvoji?
Mary: Ja sam dobro, odmaram. Da samo znaš koliko je zgodnih turista ovdje. Jezik mi se doslovno vuče po podu. Kako si ti? Mama?
Leda: Mama je dobro, umorna. Sad će svaki čas roditi. A ja sam, ok, valjda.
Mary: Ma da. Leda... Sad kad je već prošlo neko vrijeme, da te konačno pitam. Što te pobogu spopalo da si htjela vratiti Lucasa!?
Leda: Nisam željela biti kao Rosie Dunne.
Mary: Tko je sad pak ta Rosie ?
Leda: Djevojka koja je tek sa 50 našla svoju sreću sa najboljim prijateljem kojeg poznaje oduvijek, i u kojeg je zaljubljena otkad zna za sebe. TEK SA 50!!!!!!
Mary: Previše čitaš Leda, ohladi malo.
Leda: Nemam što raditi cijele dane i noći.
Mary: JOŠ NE SPAVAŠ!?!?!?!?!?!
Leda: Ne.
Mary: Kako NE! Samo ne?! Jesi bila kod doktora? Jesi rekla mami barem, jesi se uopće informirala o bilo čemu ?!
Leda: Ne.
Mary: Ti si glupa.
MARY JE PREKINULA RAZGOVOR.

»O baš ti hvala, «prijateljice»!»-pomislila sam ogorčeno. Pojačala sam pjesmu «Lost» od Coldplaya… Kako prikladno. Oteo mi se lagani smiješak. Ironija. Zavalila sam se u svoju crnu «direktorsku» stolicu, sklopila oči, prepustila se glazbi, i jednostavno pokušavala sve izbaciti iz glave. Usredotočila sam se na crnilo koje mi se nalazilo «ispred očiju» i slušala.

Just because I'm losing
Doesn't mean I'm lost
Doesn't mean I'll stop
Doesn't mean I will cross

Opet on. «Lucase, miči se!»-protresla sam glavom, kao da ću time moći maknuti njegovu sliku. Iako, priznajem, nekako sam se bolje osjećala kad sam pomišljala na njega, na nas dvoje.
Odvratno, opet. Otvorila sam oči, nije imalo smisla ovako.

Ustala sam i sjela na prozorsku dasku. Iako je već bila stara i klimava, nekako mi je najljepše bilo sjesti na nju, leđima naslonjena na zid, dok sam koljena privukla na prsa.
Klik za Pjesmu.. =X
Sobom se nježno izlila lagana melodija pjesme koja mi nije bila poznata. Nisam se mogla sjetiti kad sam je dodala na listu, ili kad sam je uopće imala na kompjuteru, no toliko su me opustili prvi taktovi pjesme, da sam odlučila odslušati je.

Love of my life, my soulmate
You're my best friend
Part of me like breathing
Now half of me is left
I don't know anything at all
Who am I to say you love me
I don't know anything at all
& who am I to say you need me

Ponovno sjećanja. Još jednom sam zatvorila oči i dozvolila Lucasu da ponovno zavlada mojim mislima. Zadnji puta ove praznike. Odlučila sam nešto učiniti sa sobom. Bilo što, samo da ne moram razmišljati. Naći ću posao ako treba, dan ću pretvoriti u rutinu, i sve će biti u redu. Lucasa više neće biti, zaboravit ću ga, nekako. Još nekoliko trenutaka gledala sam u sliku u svojoj glavi, u sebe i Lucasa, zagrljene, sretne, nasmijane. Jednostavno je nekad bilo lakše prepustiti se, nego boriti se protiv toga. Ja i ON, zajedno. Knedla u grlu. Nije dobro. Vrijeme je da se vratim u stvarnost.
Otvorila sam oči, i zagledala sam se kroz prozor, u livadu do moje kuće. Nekad sam se tamo igrala kao dijete, sa prijateljima iz kvarta. Pitam se gdje su sad oni uopće. Sally je vjerojatno negdje na Mediteranu, uživa u praznicima. Andy je uvijek imao velike ambicije, nebi me začudilo da je otišao izvan Europe na školovanje, Chrissy je bila sanjar, najveći od svih nas iako je bila godinu starija- sanjala je o tome da postane velika spisateljica, možda ću jednom čitati i njene knjige. Cole i Angie su se preselili u London sa roditeljima…a ja sam ovdje, sama. Pokušavam posložiti stvari na svoje mjesto, iako su neki komadići nedostajali, da bude barem donekle dobro. Da mogu biti normalna 16-to godišnjakinja, sretna i vesela. Jer ovo stanje me već užasno smetalo. Anti JA. Nije kraj svijeta ako sam ostala bez jedne osobe u životu. Zapravo nisam ni ostala bez njega, samo više nije «moj».

But who am I to say you love me
& who am I to say you need me
& who am I to say you love me

Sarkastičan osmijeh ponovno mi se otegnuo licem. Čega se sve čovjek ne sjeti kad od muke više nezna što bi radio. Najlakše je razmišljati o stvarima iz djetinjstva, i prisjećati se tih bezbrižnih godina, kad mi je najveći uspjeh na kraju dana bio ako nisam zaprljala novu haljinicu, ili ako sam uspjela pobijediti u igri skrivača. Suza mi je gotovo skliznula niz obraz, no nekako sam je zaustavila u zadnji tren. Obećala sam si da neću plakati više, barem ne danas.

I don't know anything at all
I don't know anything at all
I don't know anything at all

Zraka sunčeve svjetlosti pomilovala mi je lice. Godila mi je ta toplina, jer osim hladnoće ništa drugo nisam osjećala. Rukama sam još više privukla koljena, i naslonila glavu na njih. Sunce me natjeralo da počnem razmišljati pozitivno. Kao da mi je u neku ruku vratilo optimizam, a to je nešto što već danima nisam osjetila. Razmišljala sam o tome da ponovno počnem pomagati u obližnjem azilu za životinje, ili da ponudim pomoć u obližnjem dječjem vrtiću. Preko ljeta su uvijek imali manjak osoblja. Mogla bi čak raditi i u slastičarnici «Deep Blue», nedavno sam vidjela obavijest da traže sezonsku konobaricu. Trenutno sam bila spremna raditi bilo kakav posao, jer je to ono što mi treba, ili ponovno zavaravam sama sebe. «Previše razmišljam, premalo radim.»-izgovorila sam na glas, valjda kako bi postala svjesna svojih riječi. Isključila sam Internet, ugasila kompjuter i konačno se izvukla iz pidžame. tj. onog što ja trenutno nazivam pidžamom, kratkih pamučnih hlačica ljubičaste boje i obične bijele majice. Spremila sam se i puna elana krenula u potragu za poslom, dok me još drži ovaj optimizam.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.