Novo Otkrice

Cijelu noć provela sam čitajući knjigu, «Pandora» Anne Rice. Iako mi je u početku bilo vrlo teško koncentrirati se na radnju u knjizi, vrlo brzo sam se adaptirala. Čak sam se i toliko zadubila u knjigu da nisam ni shvatila da je sunce već izašlo, sve dok mi tračak sunčeve zrake nije obasjao ruku. U čudu sam pogledala na sat, i sama sebi se nasmijala što sam zapravo 8 sati u komadu provela čitajući knjigu. Bilo je 7, iako bi, pogledavši kroz prozor, vrlo lako mogla reći da je blizu 10 sati. Ne sjećam se kad je zadnji puta sunce bilo tako visoko u 7 ujutro. Odlučila sam otići po kruh, mlijeko i neke slatkiše, ionako nisam imala šta raditi. Spremila sam se, obavila jutarnju higijenu, nabila sam ipod u uši, uzela Bonijevu uzicu i krenula u dućan. Trebalo mi je koji 15 minuta pješke, i baš mi je godila jutarnja šetnja. Kad sam ušla u dućan, nisam mogla ne primijetiti čudan pogled blagajnice. Izgledala je kao da je šokirana činjenicom da netko mlad dolazi u pola 8 u dućan. Nisam baš previše pažnje obraćala na nju, nego sam krenula prema hladnjaku usput mumljajući melodiju pjesme koja mi je svirala na ipodu. Dugo nisam bila u tom dućanu, pa mi je trebalo vremena da pronađem gdje koje namirnice stoje. Kad sam konačno pronašla sve što mi treba, a i više od toga, krenula sam prema blagajni, pogleda uprta u novčanik da izvadim novčanice prije kase. Nisam se još ni snašla, a moja košarica sa namirnicama bila je na podu, a rame mi je pulsiralo od boli. Ljutito sam podigla glavu da vidim tko je to toliko blesav da se zaletio u mene.
«Opet ti!»-ljutito sam prosiktala.
«Opet ti!»-uzvratio je nazad jednakim tonom.
«Zar vas ne uče hodati u tim velikim gradovima!»- oči su mi bila pune bijesa.
«Prije bih rekao da vas ne uče. Gleda se ravno kad se hoda, a ne u pod!»-rekao je cinično i podigao obrvu.
«Kao prvo gledala sam u svoj novčanik, a kao drugo dućan je PRAZAN! Mogao si me vrlo lako zaobići, osim ako ni ti nisi gledao ravno. Što bi značilo sa si pokopao sam svoje riječi.»-pokušavala sam se smirit, ali sam još uvijek zvučala bijesno, a to je njega očito zabavljalo.
Plave oči svjetlucale su mu kao malom djetetu kad se igra sa svojom najdražom igračkom. A izraz lica mu je bio nekako neobičan, pomalo veseo, kao da uživa u ovoj našoj prepirci.
«Ja sam gledao u police da vidim što ću kupiti.»-frknuo je nosem i podigao bradu.
«Ma da, sigurno. Gledao si koje…»pogled sam uprla u policu ispred koje je stajao nebi li vidjela što je to KAO tražio «...kondome ćeš kupiti. Jel ?!»-rekla sam posprdno, iako sam na riječ kondom malo spustila glas.
«Pa da, nego šta. Dečku nikad dovoljno kondoma!»-odgovorio je zadovoljno nacerivši se.
«Ko da bi netko ovdje, zapravo bilo gdje, želio spavati sa tobom.»-sakazam je bilo neizbježan u mom glasu, a zatim sam samo produžila dalje.
Očito je ostao zatečen mojom izjavom, jer više nisam čula ni riječi od njega. Platila sam svoje namirnice, i otišla uzeti drugi sladoled u frižider, pošto se ovaj od udarca ali i dugog čekanja već cijeli deformirao. Boni je sjedio ispred dućana veselo mašući repom, i čekajući moj izlazak da možemo nastaviti šetnju.
Nakon što sam se samo nekoliko koraka udaljila od dućana, čula sam zvonce, a zatim i tresak vratiju kad su se zatvorila. Nisam se morala puno truditi da čujem i njegove korake iza sebe. Proizvodio je čudan zvuk kad je hodao. Kao da su mu njegove sivo-plave Vansice bile preteške da normalno hoda. Slušala sam kako se sve više približava, a ruke su mi se počele lagano tresti od bijesa. Nisam ga podnosila, a još sam manje mogla podnijeti činjenicu da hoda iza mene. Sad je još više požurio da me prestigne. Kad me zaobilazio, prošao je dovoljno blizu da me trkne ramenom. Poludjela sam.
»Što si ti retardiran ili šta ti je!?»-upitala sam ljutito vičući za njim
»Ne, samo vračam ono iz dućana!»-ponovno sam mu mogla čuti teški cinizam u glasu.
»Ti si bio taj koji se zaletio u mene!»-nisam odustajala, iako je već bio podosta odmakao. Odlučila sam ubrzati korak.
»Nisam, ja sam stajao, ti si hodala gledajući u pod, ergo- ti si se zaletjela u mene!»-sa podsmjehom je odgovorio, ovaj put se okrenuvši licem prema meni, tako da je hodao unatraške. Licem mu se protezao bolesno zadovoljan osmijeh. Gadio mi se.
»Ajde molim te. Namjerno si ostao tamo, vidio si da prolazim, i nisi se mogao pomaknuti!»-ljutito sam odgovarala, sve više stežući Bonijevu uzicu u ruci.
»Da, svakako princezo!»-rekao je posprdno, a zatim se nazad okrenuo i ponovno ubrzao korak
»Marš kretenu!»-povikala sam zadnji put, dovoljno glasno da me polovica susjedstva čuje. On je samo odmahnuo rukom iza leđa, i produžio dalje. Nisam ni shvatila koliko sam čvrsto držala Bonijevu uzicu, sve dok me nisu počeli boljeti prsti kad sam popuštala stisak. Kako si mogu dozvoliti da me netko toliko naživcira, a neznam mu ni ime.
Kad sam došla kući, odložila sam ključeve ulaznih vratiju na stolić, objesila Bonijevu uzicu i otišla u kuhinju raspakirati kupljene namirnice. Usput sam si složila kakao, pokupila knjigu iz dnevne sobe i otišla gore u svoju sobu. Bilo je paklenski vruće unutra, pa sam odlučila otvoriti prozor. Isprva nisam ni primjetila malu ušaru kako sjedi na grani pored mog prozora. Kad sam ga otvorila, sletjela je na prozorsku dasku i pružila mi pismo. Nisam očekivala nikakvu poštu, pa sam užurbano otvorila pismo, i iznenadila se.

Nisam mogla vjerovati da se sjetio javiti se. Bacila sam se veslo na krevet držeći pismo u ruci, još jednom iščitavajući sadržaj. «Simon će raditi u bolnici?»-proletjelo mi je glavom. O tome nikad nismo razgovarali. Sjećam se da je jednom spomenuo kako bi želio pomagat ljudima, ali nikad nije konkretno rekao na koji način. Kad sam još nekoliko puta pročitala pismo, uspravila sam se i otišla do radnog stola. Iz ladice sam izvukla pergament, pero i tintu i bacila se na odgovaranje.

Ušla sam u kuću a vrata su glasno zalupila iza mene jer ih nisam stigla na vrijeme zaustaviti. Tata je odmah dotrčao u predvorje da vidi što se to zbiva.
«Oprosti tata, ja sam kriva»-rekla sam tiho, jer sam shvatila da mama spava.
«Ma ništa dušo.»-odgovorio je smireno i vratio se nazad u dnevnu sobu. Bio je petak, i iako nemam bas običaj izlaziti, otišla sam sa sestričnom Niom na kavu, koja se malo odužila, pa sam se na kraju u 12 vratila kući. Pridružila sam se tati u dnevnoj sobi ispred televizora.
«I što kaže Nia. Kako su Ruby i Steven?»-upitao je ne odvajajući pogled od ekrana.
«Ma dobro su. Teta Ruby jedva čeka vidjeti bebu. Rekla je Nia da odlaze na more začas. U Francusku!»-rekla sam ushićeno. Uvijek mi je želja bila posjetiti Francusku i Španjolsku. Nekako su me te zemlje oduševljavale. Španjolski sam naučila od djeda, nešto malo doduše, ali dovoljno da se mogu sporazumijevati. Francuski sam još trebala naučiti, a to bi mi bila idealna prilika.
"Spomenula je čak nešto i da bi ja mogla sa njima, ako mi dopustite?"-sad mi se glas spustio za oktavu a pogled postao molećiv.
«Da, znam, rekao mi je Steven.»-ovaj puta se okrenuo prema meni jer su trajale reklame. «Leda, znam da bi voljela ići sa njima. I ja bih te drage volje pustio. Ali mami…»-počeo je govoriti sa suosjećanjem u glasu, stavivši mi ruku na rame.
«..-će trebati sva naša pomoć oko djeteta kad rodi i vrati se iz bolnice. Da, znam.»-rekla sam pomalo razočarana dovršivši njegovu ranije započetu rečenicu, iako sam znala da je tata sasvim u pravu. I nisam imala ništa protiv toga da pomognem mami. Ali FRANCUSKA…! Spustila sam pogled na svoje bijele čarapice sa ljubičasto- rozno- tirkiznim krugovima i počela ih navlačiti samo da imam što raditi dok se na TV-u vrte dosadne i beskonačno duge reklame reklame. Na televiziji je bio neki western film, a kako je moj tata bio veliki fan westerna, nisam ni pokušavala voditi neke daljnje rasprave sa njim.
«Idem ja na spavanje tata. Vidimo se ujutro.»-rekla sam sad već manje pogođena time što ne idem u Francusku, i cmoknula tatu u obraz. Tiho sam se uspela stepenicama i otišla u kupaonicu da se sredim. «Da, spavati.»-pomislila sam i bezvoljno se nasmijala sebi u bradu. Bilo mi je već dosta nesanice, i nisam više mogla izdržavati to. Svakim danom sam se osjećala sve slabije, a nisam to smjela pokazivati. Trpala sam se šećerom, pa čak ponekad i nekim energetskim napitcima samo da imam snage kroz dan, da se roditelji ne zabrinu. Obukla sam pidžamu svoju najdražu šarenu spavaćicu na prugice, tek toliko, i otišla leći u krevet. Mjesečina se probijala kroz prozor, bacajući neobičnu sijenu na plavkast zid moje sobe. Pogledom sam tražila predmet čija bi to sjena mogla biti, ali nikako da se snađem. Odustala sam nakon kratkog vremena, previše razmišljanja, previše naporno. Ustala sam sa kreveta i otišla do kompjutera koji je još uvijek bio na stand by-u. Nisam ga baš previše gasila, jer mu je dugo trebalo da se upali, a ja nisam imala strpljenja za to. Otišla sam da provjerim što ima na internetu, samo da prikratim vrijeme do jutra. Voljela sam čitati citate poznatih i onih manje poznatih autora, na različitim stranicama koje bi našla Googleom. Oko pola 6 više nisam znala što bih sa sobom. Ideja o kompjuteru i internetu pokazala se vrlo lošom, jer sam trpjela takvu glavobolju da sam se jedva snalazila po kući. «Dva aspirina trebala bi pomoći»- pomislila sam progutavši ih i iskapivši čašu vode.
Čula sam korake iza sebe, a od šoka nakon što se svijetlo naglo upalilo, ispala mi je čaša iz ruke i razbila se.
»Oprosti dušo, nisam te mislila prestrašiti.»-rekla je mama nježno, pomalo i sama prestrašena
»Nema veze mama. Samo...»-još sam pokušavala doći k sebi. Pogledala sam razbijenu čašu na podu.
»Ne brini dušo. Počistit ću ja to.»-krenula je prema metli u spremištu.
»Nemoj mama, ja ću. Ti samo sjedni»-rekla sam i brzo potrčala da dohvatim metlu prije nje
»Leda, nisam invalid ako sam trudna»-nasmijala se i privukla stolicu
»Nisi, ali si svejedno trenutno manje okretna nego ja, a komadića ima puno. Između ostalog nemožeš se ni sagnuti.»-rekla sam obrambeno. Mama je shvatila da se ne isplati, pa se samo veselo nasmiješila i naslonila laktove na stol.
»A kako to da si ti budna u ovo doba?»-upitala je zabrinuto i pogledala na stari antikni sat na kuhinjskom zidu
»Nisam mogla spavati. Boljela me glava.»-požalila sam se. Naravno, opet nisam rekla cijelu istinu.
»Jesi uzela aspirin? Hoćeš da te tata sutra odvede doktoru ? Jel te boli još što osim glave? Možda ti je to od propuha u kafiću danas?»-počela je brzo postavljati pitanja a zabrinutost joj se vrlo dobro mogla čuti u glasu.
»Mama, dobro sam. Popila sam aspirin i sad je uredu.»-pogledala sam je i preokrenula očima. Ako je sad takva, kakva bi tek bila da sazna za nesanicu. Zato sam morala pričekati da rodi.
Digla sam se poda i bacila komadiće čaše u kantu za smeće.
»Odi pokušaj odspavati još malo.»- ustala je i pogladila me po licu
»Idem. Samo da još obrišem ovo.»-rukom sam pokazala prema podu na kojem su se još u nekim kutovima bljeskali mali, zaostali komadići stakla.
»To ću ja. Ti idi spavaj!»-rekla je naredbenim tonom.
»Evo mama, idem!»-pognula sam glavu i stisnula usnice. Bila sam svjesna da sigurno neću zaspati. Šutke sam ponovno otišla u svoju sobu, dok sam krajičkom oka gledala mamu kako uzima kantu i krpu da obriše pod. Nisam bila baš previše oduševljena tom idejom, ali se nisam ni željela prepirati sa njom. Zatvorila sam vrata sobe, i po drugi put se bacila na krevet, čekajući da konačno dođe zora. Strop moje sobe bio je i više nego dosadan kad se u njega buljilo 20 minuta. «Zaista bi trebala nešto učiniti sa svojom sobom»-rekla sam sebi u bradu, a zatim pogledala prema prozoru. Ustala sam da ga otvorim kako bi svježi zrak ušao, sad kad još nije tako vruće. Ptice su već uvelike pjevale svoj jutarnji pjev. Sve je bilo tako mirno, spokojno, savršeno. «Previše savršeno da dugo traje.»-začula sam ponovno samu sebe, kad se u taj spokoj umiješala buka nekog kamiona koji je prolazio našom ulicom dižući prašinu.
«Ništa nije vječno»-proletjelo mi je kroz glavu, dok sam rukom hvatala kvaku prozora, nebi li ga na vrijeme zatvorila da spriječim smrad i prašinu, da uđe u moju sobu. Po treći put danas, našla sam se na svom krevetu, samo sam ovaj puta lice prekrila rukama, dok su mi vruće, slane suze klizile niz obraze.

«Jutro mama»-rekla sam veselo kad sam je vidjela da silazi niz stepenice, jednom rukom se držeći za trbuh. Izgledala mi je čudno sa tolikim trbuhom, ali je bila jedna od lijepših trudnica. Nije se mnogo udebljala, a i to što je dobila nekoliko kilograma još ju je više učinilo lijepom. Sjajila je posebnim sjajem, oči u joj bile ispunjene milinom, a sa lica, koje iako je izgledalo umorno, nije skidala smiješak.
«Jutro srce. Kako si spavala?»- rekla je nježno, silazeći sa zadnje stepenice.
«Dobro.»-morala sam lagati. Nisam još imala namjeru zamarati je mojom nesanicom. Tako da joj ni nisam mogla reci da sam ustvari cijelu noć provela šećući po našoj četvrti koja mi je nedostajala, i ljuljajući se na malenoj ljuljački u susjedovom vrtu, koja je još nekad davno tamo postavljena za mene. Ulazila i izlazila sam iz kuće po metalnoj konstrukciji koja stoji ispod mog prozora, a bila je namijenjena za penjačicu koju je mama tamo posadila. Kasnije se ispostavilo da je ta penjačica zapravo puzavac, ali konstrukciju nikad nisu maknuli. Na moju sreću.
Otišla sam za mamom u kuhinju i spremila si kakao. Mogla sam se samo nadati da mama neće primijetiti da sam umorna, jer bi tada uslijedilo bezbroj pitanja, na koje ja neznam odgovor.
« Mama, koliko je još vremena do poroda?»- nisam više mogla čekati da vidim kako će mi izgledati brat, ili sestra. Iskreno, nisam ni znala što bih radije, bilo mi je svejedno.
«Još 2 tjedna dušo. Tada mi je termin. Iako kako stvari stoje, moglo bi se desiti da to bude i tjedan dana.»-nasmijala se i rukom prešla preko trbuha. Licem joj se protegnuo još jedan osmijeh.
«Što je ?!»-upitala sam nesigurno.
«Ništa, beba samo daje do znanja da je budna. Upravo me udarila»-rekla je nježno, i sa sanjivim pogledom.
«Smijem ja?»-ispružila sam ruku prema maminom trbuhu.
Ona je samo klimnula u znak potvrde, i prislonila moju ruku na svoj trbuh. Nakon nekoliko trenutaka osjetila sam lagani trzaj, i nisam se mogla ne nasmijati. Bio je to predivan osjećaj, zaista nešto posebno.
«Jedva čekam da si vidim brata.»-rekla sam sa smiješkom, i namjerno izostavila dio sa sestrom, samo da vidim maminu reakciju.
«Ili sestru…»-dodala je namigujući mi.
«Ti znaš da će biti curica?»-upitala sam i podigla obje obrve, a oči su mi odjednom postale veće.
«Pa… nebi to baš tako rekla. Ja se više nadam da će biti curica.»-nasmijala se.
«Ja ti nisam bila dovoljna?!»-namrštila sam se, iako nisam dugo mogla biti ozbiljna.
«Dušo, još tri kao ti mi nebi bile dovoljne.»-zagrlila me nježno, i poljubila u čelo.
«Mama, idem ja izvesti Bonija u šetnju.»-poljubila sam je u obraz, i otišla po Bonija i po vodilicu. Kad sam otvorila ulazna vrata, izletio je direktno na cestu. Nisam mogla a da ne zavrištim jer sam već vidjela kako ga udara auto, no srećom, izbjegao ga je.
«Boni, idiote, vraćaj se ovamo!»-viknula sam sa olakšanjem.
Sunce je već bilo prilično visoko na nebu, a zrak je bio pomalo težak. Osjećala se ona ljetna sparina.
»Morala bi više paziti na svog psa»-začula sam muški glas iza sebe.
Bio mi je nepoznat, pa sam se morala okrenuti da vidim tko mi se to obraća.
«Oprosti, ali mi se znamo?»- upitala sam pomalo ljutito još uvijek okrenuta leđima prema tom dečku, jednim okom pogledavajući Bonija koji se pognute glave približavao nama. Kad sam se okrenula i ugledala ga, nisam mogla ne primjetiti da ima plave oči, prekrasne plave oči. «Zašto ja uvijek moram upoznati dečke plavih očiju, što je to nekakvo Ledino prokletstvo, ili koji vrag!»-pomislila sam ljutito u sebi. Crna kosa prekrasno mu je uokvirila lice, frizura mu je bila neobična iako je na njemu izgledala tako jednostavno i lijepo. Usnice su mu bile svijetle, a donja usnica mu je na svakom kraju bila probušena malom metalnom kuglicom. Nije bio nešto visok, možda kojih 3-4 cenitmetra viši od mene. Ali mu se po stavu tijela moglo vidjeti da se smatra «velikom» i važnom ličnosti, možda je to i bio u svom gradu, ali ovdje, bio je nitko i ništa, barem za mene. «Definitivno jedan od onih Emo likova.»-ponovno sam pomislila u sebi, a zatim me iz misli trgnuo njegov glas.
»Neznamo se. Ja sam došao ovdje na praznike. Neznam zašto su me roditelji dovukli u ovu od Boga zaboravljenu zabit, ali barem su sigurni da neću napraviti nikakvu glupost ovdje.»-rekao je cinično
"Što fali ovom mjestu? Meni je prekrasno, mirno i nimalo zagađeno kao ostali veći gradovi»-rekla sam ponosna na svoj gradić i digla pogled prema prekrasnom plavom nebu.
"A što bi drugo i mogla reći kad živiš ovdje.»-opet se mogao čuti cinizam u njegovom glasu
"Ma da, kako god. Dođi Boni, idemo.»-uhvatila sam Bonijevu ogrlicu i prikačila vodilicu za nju.
Još jednom sam pogledala prema tom nepoznatom dečku frknula nosom, i odšetala sa Bonijem u drugu stranu. Dok sam odlazila osjećala sam njegov pogled na leđima, ali se nisam željela okrenuti, iako moram priznati, nešto me tjeralo da to učinim. Taj dečko vrlo me zainteresirao, što svojim izgledom, što stavom i cinizmom u glasu. Zanimala me njegova priča, i činjenica da su ga roditelji doveli ovdje samo da nebi radio gluposti. Što je on toliko loše napravio?! Misli su mi se vrtjele glavom dok sam šetala parkićem a Boni me doslovno vukao za sobom. Kad smo konačno stigli na obližnju livadu, pustila sam ga sa povodca. On je trčao livadom, a ja sam sjela u hlad obližnjeg jasena, i gledala ga kako veselo skakuće livadom. Trava je bila pomalo suha, ispržena ljetnim suncem na mjestima koja nije prekrivala hladovina drveća. Vidjelo se na Boniju da mu je već sad strašno vruće, a bilo je tek pola 11. Nikad ga nisam puštala van kuće iza podneva i prije 6 navečer zbog prejakog sunca. Mama mi se uvijek smijala i govorila mi da pazim na njega ko na malu bebu, da mu neće biti ništa ako i u to vrijeme bude vani, samo da će mu biti više vruće nego obično. No meni je bilo žao gledati ga dok se muči sa vučinom, ipak je on zimski pas. Oko 11 sam ga dozvala zviždukom i ustala sa trave da krenemo kući.
«Nisam još čuo da neka cura tako zviždi.»-čula sam opet glas pored sebe, nisam se morala okretati jer sam ga sad prepoznala.
«Ti nemaš pametnijeg posla nego slijediti me.»-rekla sam pomalo ljuta ponovnom iznenadnom pojavom tog dečka o kojem neznam ama baš ništa.
«Nisam te slijedio, samo je vaše mjesto tako malo da kamo god se okreneš ili odeš stalno vidiš iste ljude»- rekao je sa dozom gorčine u glasu. Kao da mrzi moj gradić iz dna duše.
« Bolje tako nego da u miljunskom gradu neznam skoro nikog. Osjećala bi se usamljeno.»-odbrusila sam, iako sam ga zapravo počela žaliti. Od kud njemu sva ta gorčina.
« Da, naravno. Princeza kao ti nesmije biti usamljena.»-počeo je zadirkivati, a cinizam u njegovom glasu mi je već polako počeo ići na živce.
«Okani me se!»-rekla sam ljutito, i ponovno mu okrenula leđa da odem.
«Navikni se na to da ćeš me još puno viđati ovdje, htjela ti to ili ne. Premalen je ovo gradić da se mimoilazimo.»-viknuo je posprdno zamnom, a zatim sam ga čula kako psuje. «I daj dovedi u red tog svog psa. Skoro me srušio.»-povikao je ljutito.
Ja sam se samo nasmijala sebi u bradu, a kad je Boni dotrčao do mene, veselo sam ga potapšala po leđima.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.