Novo Otkrice

Lucas: Zašto Leda?! Kako je do toga došlo?-govorio je ubrzano, ustvari nije ni govorio, vikao je, vjerojatno toga nije ni bio svjestan, ali vikao je, a ja sam mogla samo slušati i čekati da završi. Stao je. Na par sekundi zavladala je tišina, božanstvena tišina nakon one vike. Tad me pogledao i puno smirenije rekao.
Lucas: Neznam više da li ti mogu vjerovati. Ustvari, više ti ne vjerujem Leda. Žao mi je, ali ti ne vjerujem.
Ja: I meni je žao. Vjeruj šta hoćeš.-rekla sam i ljutito odmarširala, namjerno lupajući cipelama o pod. On meni ne vjeruje!!! Nikad nisam ništa učinila da bi mogao tako reci, a sad je na to došlo. Bila sam ljuta, na njega jer si je uzeo to pravo da mi kaže da mi ne vjeruje, na sebe jer nisam spremila to prokleto Simonovo pismo na neko sigurnije mjesto. Baš krasno Leda. U knjigu iz Napitaka, baš onu koju si dan kasnije posudila Lucasu! Kako si mogla zaboraviti da je to jebeno pismo tamo! To je isto ko da sam mu tim pismom mahala ispred nosa. Kiptjela sam, inače nisam imala naviku psovati, to je oduvijek bilo nekako Dorino područje, ali ova situacija je opravdala svaku psovku. Ovoliko problema sa Lucasom nisam imala od početka naše veze, a sad se sve u dva tjedna nakupilo. Zalupila sam vratima svoje spavaonice, više iz protesta nego činjenice da bi on to mogao čuti kako bi znao da se ljutim. Bacila sam se na krevet, legla na leđa i počela prevrtati prsten po rukama. Pogledala sam prema Amandinom krevetu, a tad sam se sjetila još nečeg. Knjiga tame. To sam čisto smetnula sa uma. Odlično! Bravo! Postala sam toliko zaokupljena svojim problemima da sam zaboravila na Knjigu Tame. Koji je meni... Ustala sam i otišla se umiti nebi li mogla bistrije razmišljati. Umila sam se hladnom vodom, i pustila kapljice da mi se slijevaju niz vrat u dekolte, i niz leđa ispod majice, kako bi što duže osjećala tu hladnoću koja me nekako smirivala. Pogledala sam se u ogledalo, ali osobu koju sam vidjela nisam mogla prepoznati. Tad sam ugledala malu srebrnu pahuljicu kako se lagano ljulja bljeskajući na svjetlu žarulje. Skinula sam lančić sa vrata i smotala ga u ruku. Otišla sam u sobu i iz ladice u ormariću izvukla kutiju u kojoj sam ga dobila. Spremila sam lančić u kutiju i izašla iz spavaonice. Bez riječi sam prošla pored Lucasa, Dore i Amande u Društvenoj i otišla u mušku spavaonicu. U Lucasovoj spavaonici je bio samo Wyatt. Došla sam do Lucasovog kreveta i na jastuk mu stavila kutijicu sa lančićem, a zatim isto tako kako sam i došla, otišla sam nazad u svoju spavaonicu. Moram skrenuti misli sa Lucasa, na Knjigu Tame, učenje... bilo šta. Jer ovo je već postalo prenaporno za mene. 15. mi je godina, nemogu već sad imati toliko dilema u svom životu. Ali ipak jesam. Odlučila sam otići do Dumbledorea da porazgovaram s njim u vezi Knjige. U hodnicima je sve bilo nekako u podznaku Umbridgeice i njezinih debilnih provedbi. Došla sam do željenog mjesta, mogla se samo nadati da se lozinka nije promijenila. "Karamel kocka"-izgovorila sam poluljuto, pokušavajući se smiriti kako bi mogla normalno razgovarati sa Dumbledorom. Nije se promijenila, pomislila sam kad sam se uspinjala stepenicama prema Dumbledorovom kabinetu.
Ja: Profesore'!-upitala sam nesigurno, jer nisam baš vjerovala da je tamo.
Dumbledore: Izvolite gospođice Steilles.-rekao je smireno, skupljajući nekakve stvari sa prašnjavih polica.
Ja: Idete negdje?!-upitala sam pomalo zabrinuta.
Dumbledore: Da, odlazim. Nego što ste vi trebali?-upitao je nehajno, kako sam mrzila tu njegovu mirnoću u glasu.
Ja: Pa htjela sam vas pitati nešto u vezi Knjige, ali vidim da imate važnijeg posla.-rekla sam i okrenula se da izađem
Dumbledore: Sve što trebate znati o Knjizi saznat ćete kad bude vrijeme, vjerujte mi. Do tada se ne morate brinuti o tome. Članovi reda pomno prate sve aktivnosti vezane za Knjigu...-pogledao me. Otvorila sam usta da počnem o tome kako Lujiza ima Knjigu, ali me Dumbledore preduhitrio. "I činjenica da Lujiza Brown ima Knjigu tame, nije nam promakla. Ne brinite, sve će biti u redu."-rekao je i vratio se uzimanju stvari sa polica. Prašina koja se očito ovdje skupljala nekoliko godina, letjela je posvuda i činila prostor sve zagušljivijim. Suzdržala sam se od nakašljavanja i zabrinuto se okrenula prema Dumbledoreu.
Ja: Profesore, kamo odlazite. A što ćemo sa prof. Umbridge. Vi ste jedini koji ju je donekle imao pod kontrolom.-zamahnula sam ispred lica da otjeram oblak prašine koji je dolelujao do mene
Dumbledore: Ništa vi ne brinite, brzo ću se ja vratiti.-ponovno smireni ton. Skoro sam poludjela.
Ja: Doviđenja profesore. I nadam se da ne očekujete od nas da budemo mirni i da ne pravimo probleme sad kad vas nema.-rekla sam pomalo drsko, valjda iz očajničkog pokušaja da ga zadržim u Hogwartsu.
Dumbledore: Ni ne očekujem gospođice Steilles.-rekao je sa vragolastim smiješkom na licu. Dumbledore sa vragolastim smiješkom na licu, nisam mislila da ću to doživjeti. Nasmijala sam se toj pojavi, i otišla iz kabineta.


* * * *

Sutradan je već sasvim jasno bilo da je Umbridgeica zauzela Dumbledoreovo mjesto ravnatelja škole. I uvela još nekoliko njenih odredbi i zabrana i kojekakvih iritantnih "zakona".
Dora: Kako ću je odalamiti posred te njene rozne žablje njuške.-pjenila se Dora kad smo prolazili hodnikom na ručak
Mary: Uh, da joj barem jedna od onih njenih tabela padne na glavu.-ni Mary nije bila oduševljena Umbriedgicinim dolaskom na ravnateljevo mjesto. Nikome nije bilo drago osim Slytherinima koji su se uvlačili u to njezino snobovsko dupe.
Lucas je samo šutio i hodao pokraj Haley. Nije spominjao ni Umbridgeicu, ni našu svađu, ni kutijicu koju sam mu ostavila na krevetu. Cijeli dan nije progovorio 3 cijele rečenice, djelovao je tako tužno, jadno. Ja sam s druge strane pokušavala biti vesela, iako mi to bas nije polazilo za rukom. Pokušavala sam biti hladna prema njemu, ne gledati ga, ne razmišljati. Ali to se ispostavilo nemoguće. Svako malo bi se uhvatila kako skrećem pogled u njegovom smjeru, kako mijenjam raspoloženje kad bih vidjela da je u blizini. Mrzila sam to, i mrzila sam sebe kad sam bila takva, ali drugačije se nisam znala nositi sa time. Dora je cijelim putem do Velike Dvorane "nagrađivala" Umbridegicu najdivnijim komplimentima koji se jednoj žabi u roznom mogu dati, i usput smišljala kako da njoj i njenim vjernim potrčkalima zapapri njihov boravak u Hogwartsu. Imala je puno ideja, i svaka nova bivala je sve bolja i bolja. Ah, naša Dora, nikad joj ne ponestaje ideja. Lana se vrlo rado pridružila Dori u smišljanju svih mogućih gluposti koje su joj padale na pamet.
Jedva sam čekala da barem jednu provedemo u djelo, i da joj maknemo taj gnusan osmjeh sa lica. Kako sam je samo mrzila, iako do sad nisam imala ni jedan veći okršaj sa njom i sumnjam da uopće zna da postojim, trenutno sam bila u takvom stanju da sam bila u mogućnosti mrziti bez većeg povoda, čisto iz potrebe da na nekom mogu iskaljivati svoj bijes.


P.S. Ispričavam se onima čije posteve nisam pročitala, ali nadam se da jesam sve uspijela nadoknaditi... Već više od godine dana pišem ovaj blog, i ni jednom nisam požalila... hvala svima koji me čitaju, a posebno onima koji su tu bili od početka, i ostali. Uz sve koji me čitaju najviše bi se zahvalila Haley-koja je uvijek čitala sve moje posteve i blogove bez obzira koliko ih bilo i kakvi oni bili, i uvijek rekla onako kako misli, bez previše kompliciranja i uljepšavanja onoga što nije bilo moguće uljepšati. Ako nije bilo dobro ona je to rekla, ako je bilo dobro i to je rekla na puno lijepih načina, pa hvala ti na tome.
i druga osoba kojoj bi se jako htjela zahvaliti je Mary, koja me u zadnjih pola godine uvijek djelomično uspijela motivirati i nadahnuti za novi post, i koja je također uvijek bila tu. Ljube moja drago mi je da smo se upoznale...
Da ne duljim puno, hvala svima još jednom što me čitate, onim starim ali i novim blogerima.

Voli vas sve vaša Leda..

i ako nekog zanima VRATILA sam se pisanju bloga o MANDY...