New life...

Ljeto se bližilo kraju. A s njime i praznici. Leda je uživala u svakom danu provedenom u svom gradiću. Volonterski rad u azilu skrenuo joj je misli od svega. Bila je vesela, nasmijana, otvorena. Jedini trn u oku bio je ON. Nije si mogla pomoći, ali jednostavno si je dozvoljavala da je taj dečko živcira i da svako malo dolazi u konflikte sa njim.

* * * * *

Šetala sam ulicom i gledala djecu kako se igraju na obližnjem igralištu. Nasmijala sam se i prekrižila ruke na prsima. Sunce je već bilo lagano na zalazu, i bilo je najugodnije za šetnju. Začula sam korake iza sebe, no nisam se baš imala volje okretati, bila sam zaokupljena nekim svojim mislima. Kad sam osjetila da me netko uhvatio za nadlakticu i zaustavio, naglo sam se trznula i okrenula. Naravno bio je to, nitko drugi, nego ON. Zagledao se duboko u moje oči. Osjećala sam se tako oslabljeno, tako nemoćno. Nisam znala razlog tome, ali kao da me njegov dodir sasvim opustio. Nismo progovorili ni riječi, jednostavno smo "komunicirali" šutnjom. Skrenula sam pogled nebih li izbjegla ovu sad već neugodnu situaciju, ali on nije odustajao. Uhvatio me za bradu i okrenuo moje lice prema svojem, a zatim me poljubio, nježno prelazeći svojim usnama preko mojih, dok su mu se ruke poigravale mojom tamnom kosom…
Trgnula sam se i sjela uspravno na krevetu. Duboko sam udahnula. „Ipak je to bio samo san.“ –pomislila sam u sebi, dok mi je srce divljački tuklo. Nisam znala je li to bilo od panike, ili od zadovoljstva. „Samo san Leda.“-ponovila sam još jednom, ovaj puta na glas, samo da se uvjerim u to. Ustala sam iz kreveta i otišla do kupaonice, umila se hladnom vodom da barem malo smirim mahnite otkucaje srca. Uhvatila sam se za rub umivaonika i zagledala u ogledalo. Ni sama neznam što je onaj san trebao značiti, ali se nadam da je to bio samo san,a ne još jedna vizija budućnosti. Jer zaista se ne želim naći u takvoj situaciji. Nekako me hvata panika pri samoj pomisli da bi me taj dečko poljubio.
Iz razmišljanja su me trgnuli mamini povici. „Leda!“ „Andy!“ Izjurila sam iz sobe, još uvijek odjevena u kratku majicu i stari donji dio trenirke u čemu sam i spavala. „Mama, što je za problem?“-upitala sam uspuhana, trčeći niz stepenice. „Leda, vodenjak mi je puknuo. Mislim da bi morali do bolnice.“-rekla je sa smiješkoma dok se jednom rukom držala za trbuh. „Tata!!“-povikala sam iz sveg glasa a zatim vidjela maminu grimasu. „Oprosti.“-rekla sam tiho i nasmijala se. Otrčala sam u maminu i tatinu spavaću sobu i vidjela tatu kako panično navlači hlače na sebe. Mamina torba je već bila spremna pa sam je samo uzela i otišla dolje do mame. Ubrzo je i tata dotrčao, uzeo ključeve od auta, usput skoro srušio ulazna vrata kad se zabio u njih, i izjurio iz kuće da upali auto. Mama je imala napadaje smijeha kad je ugledala tatu tako uspaničenog, a ja sam se samo blago nacerila. Mislim da je tata oborio sve rekorde u brzini vozeći od kuće do bolnice. Nikad nismo u tako kratkom vremenu stigli, a mislim da smo prošli i kroz par crvenih semafora. „Dobro pa smo živi stigli!“-rekla je mama sarkastično kad je tata naglo zakočio ispred bolnice, a ja sam poletjela prema naprijed. „Oprosti dušo, ali.. ma znaš i sama.“- u glasu mu se i dalje mogla jasno čuti panika i užurbanost. Ja sam ponijela maminu torbu u bolnicu dok je tata sa mamom žurio hodnicima ne bi li što prije stigli u rodilište. „Doktore!“-viknuo je za prvom osobom u bijeloj kuti koju je sreo na hodniku. „Moja žena rađa. Možete li pomoći molim vas!“- govorio je užurbano. „Doktore, zaista nije takva panika kakvu je moj muž dignuo. Prije 20min mi je puknuo vodenjak. Trudovi su u još uvijek povelikim razmacima.“-rekla je mama sa slabašnim smiješkom jer je baš u tom trenutku počeo novi val trudova. Doktor ju je odveo u rodilište dok je tata dobio neke papire za ispuniti. Lagano sam došetala do njega i uzela mu papire iz ruku. Znala sam da, ako to on sad krene ispunjavati, bit će sve samo ne napisano ono što treba. Smireno sam sjela na klupu u čekaonici i počela ispunjavati formulare. Svakom sekundom sam bila sve uzbuđenija, i osjetila sam kako mi u lice i glavu navire adrenalin. Predala sam formulare, a zatim krenula prema vratima rodilišta. Kad sam prošla pored ogledala u hodniku, imala sam što vidjeti. Izgledala sam ko raščupana kokoš, a o odjeći da i ne govorim. Mislim da bi me sasvim lagano proglasili pacijentom bolnice, ili još bolje beskućnikom. Jedino što sam mogla bilo je popraviti frizuru, na odjeću nisam ni pomišljala kad smo izjurili iz kuće. Sve na što sam mogla misliti bilo je to kako će izgledati moja seka, ili braco. I na to da je najvažnije da bude sve u redu. Naslonila sam se na zid i čekala. Cupkala sam nogom već dobrih pola sata, noge su mi lagano trnule ali nisam se htjela pomaknuti. Morala sam biti tamo da odmah saznam vijesti.
Vrata su se iznenada otvorila, a kroz njih je prošao doktor sa smješkom na licu. Odahnula sam, i cijelo tijelo mi se iznenada opustilo. Tek sam sad shvatila koliko sam zapravo bila napeta. Grč iz želuca potpuno je nestao, a disanje mi je tek sad postalo normalno, i to sve samo zbog tog jednog osmijeha koji mi je govorio više nego tisuću riječi. „Dođi. Mama, tata i brat te očekuju.“-rekao mi je nježnim glasom, dok je jednom rukom pridržavao vrata.. „Brat“-prošaptala sam tiho. „Ja imam brata.“

26.02.2009. u 17:45
° 3 thoughts of the world ° Print ° # °

Comeback...

Vratila sam se… neki kazu nostalgija… slazem se…djelomicno. Sve ostalo pripisujem bjegu iz stvarnosti, i tome da, kad imam slobodnog vremena, ne moram razmisljati o necemu, jer nema smisla patiti se time. Mozda sam prestara vec za to, za FF blog. Za bjeg od stvarnosti jer bi se trebala suociti sa njom. Ali ne zelim, i bas me briga, radije bjezim. Ne, nisam kukavica, ne sasvim, samo ne zelim misliti o tome.
Da nastavljam Ledu… nisam sigurna. Imala sam odlicnih postova unaprijed isplaniranih. Srusio mi se hard, naravno rezervu posteva nisam imala, i sad mi je strasno zao. I znam da tako nesto vise necu moci napisati. Da pocinjem novu pricu. Mogla bi, ali zao mi je brisati Ledu.
Pomoc.. ?!

Nisam dugo bila, propustila sma puno posteva. Nadoknadit cu, ne sve, ali vecinu, jer znam da sam propustila odlicne posteve. Oprostite….

11.01.2009. u 17:54
° 14 thoughts of the world ° Print ° # °

OVER MY HEAD

«Deep Blue» je već pronašao konobaricu, dječji vrtić bio je zatvoren preko praznika. Izgleda da ih je manjak osoblja zaista doveo do toga da zatvore vrtić. No u azilu su me objeručke prihvatili kao volontera, kad drugačije ni nisu mogli, jer je i njima trebala ozbiljna financijska pomoć. Osobito sad, kad su u prostoru predviđenom za 20-ak pasa držali njih 34-vero, a o mačkama da i ne govorim. Sve je bilo prljavo i nehigijenski, i iako je bila riječ o životinjama, ni one nisu zaslužile ovakve uvijete. Stoga sam odlučila da se zaista angažiram u preuređenje azila i da svim mogućim sredstvima osiguramo barem donekle normalne uvijete. Iako nisam imala nikakve redovite prihode, nekakvu ušteđevinu sam imala, i možda je to bilo premalo da bi se zaista ozbiljno pomoglo azilu, ali bilo je dovoljno da kupim boju, kistove, hranu i nekoliko zdjelica za hranu. Ostali članovi i volonteri sa oduševljenjem su pomogli u sufinanciranju za boje i kistove, te u krečenju azila, ograde i kućica za pse.
Većinu dana provodila sam tamo. Ujutro bi ustala u 8, spremila se i u 9 bila u azilu. Boni se volio družiti sa psima iz azila, a ja sam se polako počela osjećati ugodno u društvu ostalih volontera. Ray i Gabrielle su bili najsimpatičniji među 10 volontera. Ray je imao 26 godina, a Gabrielle 23. Ostali volonteri bili su između 30 i 50 godina, osim Karin koja je bila moje godište. No i s obzirom na razliku u godinama, dobro smo se slagali. Svi su bili zaista dragi i spremni na šalu ali i ozbiljan rad. Ubrzo smo preuredili sve, pa je to donekle i izgledalo.
»Mislim da bi ti trebala zahvaliti.»-prišla mi je Maya, voditeljica azila, a zahvalnost joj se zaista mogla čuti u glasu.
«Ma nema na čemu, oduvijek sam voljela ovaj azil.»-rekla sam nasmiješena, i još jednom zadovoljno pogledala prema sad «novom» izdanju.
«Da, znam. Kao i svi mi, ali izgleda da nam je trebao netko poput tebe da nas malo pogurne da prionemo na posao.»-stavila je ruku na moje rame i još jednom se nasmijala.
Začule smo trubu auta, i refleksno se obje okrenule u smjeru odakle je dopirao zvuk. Gabrielle je nasmijana od uha do uha zaustavljala staru plavu Toyotu Corollu Verso, službeno vozilo azila, a Karin je sa suvozačkog mjesta mahala nekakvim papirom. Brzo smo se svi skupili oko njih, a kad su izašle iz auta, Karin je jedva dočekala da objavi vijest. «Gradonačelnik nam je odlučio dodijeliti nagradu na «Dan Grada», za predan rad i pomaganje životinjama, ali i za obnovu azila.»-izgovorila je u jednom glasu, a povici ushićenja i pljesak mogao se čuti sa svih strana. Nekoliko osoba me potapšalo po leđima, a Gabrielle me snažno zagrlila.
«Ti si zaslužna za velik dio toga, znaš!?»-rekla je razdragano. Samo sam kimnula i nasmijala se.
«A nije rekao kakvu točno nagradu?»-začuli smo Mayu koja nas je pokušavala nadglasati. U trenutku je nastala tišina.
«Od gradonačelnika se nezna što ćemo dobiti kao nagradu, možda samo neku plaketu, a možda i neku novčanu uz to. Ali…»-rekla je zagonetno Karin a zatim malo zastala da nas pogleda sve.
«Ali…»-s nestrpljenjem je ponovio Ray.
«Ali imamo još jednu prekrasnu vijest.»- ponovno je stala i pogledala u Gabrielle.
«Daj zucni već jednom!»-viknula je odostraga Roberta, 59-godišnja umirovljenica i strastvena obožavateljica malih pasa.
«T-Series nam je odlučio donirati 10,000 dolara za hranu, i da završimo obnovu azila!»-uskliknula je i pljesnula rukama. Svi smo počeli vrištati od sreće, i skakati jedni na druge. Nisam ni znala da 50-godišnjaci mogu toliko skakati kao i mi mladi, pogotovo kad su ushićeni.

Taj dan sam sa posebnim zadovoljstvom otišla kući iz azila. Boni je umorno kaskao pored mene, iscrpio se od silnog trčanja i igre sa drugim psima.
Zamišljeno sam hodala kolnikom, razmišljajući o radovima koje još treba napraviti na azilu, kao što je to obnova krova, koji već 2 godine prokišnjava i ima milijun (uzaludnih) zakrpa, i gradnja još jednog prostora za pse. Iz razmišljanja me trgnula, po drugi puta danas, nečija automobilska truba. Naglo sam poskočila jer sa mislila kako sam u tom svom silnom razmišljanju odlutala na cestu, pa da smetam automobilima. Zatim sam čula smijanje sa strane, i shvatila da se još uvijek nalazim na kolniku, a automobil čija se truba čula je usporeno vozio cestom. Ljutito sam se okrenula i pogledala osobu u autu, naravno bio je to ON, ponovno.
«Je li ikako moguće da ti mene jednostavno ostaviš na miru!»-vikala sam kako bi nadglasala motor auta, i ubrzala hod.
«Htio sam te samo nešto pitati, trebam tvoju pomoć!»-i on je vikao, vozeći usporedno sa mojim hodom. «Moju pomoć, pa čovjek bi mislio da TI ne trebaš ničiju pomoć!»-podigla sam ruke u znak protesta.
«Ma samo me zanima di je banka ovdje?»-rekao je sarkastično.
«Pronađi je sam, ionako je to po tvom mišljenju malen gradić. Između ostalog nisi ti premlad da voziš automobil ?»-sad sam prvi puta okrenula glavu prema njemu.
Sjedio je u novijem sportskom Audiu, crne boje. Ne bih se žalila da imam takav auto. Crna kosa lagano mu se vijorila na povjetarcu kojeg je proizvodio vozeći usporeno, jednom rukom bio je oslonjen na prozor automobila, dok je drugom rukom pridržavao volan auta. Izgledao je tako samouvjereno, tako odvratno egoistično, da mi se odmah okrenuo želudac.
«Možda i jesam, ali ovdje ionako nema policije. A i koliko vidiš, sasvim dobro se snalazim na cesti.»-rekao je uz samodopadan smiješak.
«Nije ni čudo da su te roditelji doveli ovamo, ali ni ovdje te nemogu imati pod kontrolom izgleda. Znaš, žalim ih. Nikako ne bi htjela brata poput tebe, sina još manje!»-rekla sam ogorčena njegovim ponašanjem.
«Da svakako, ne bi ni ja sestru poput tebe, hvala bogu pa sam jedinac!»-viknuo je iz petnih žila jer je u tom trenutku zaturirao motor.
Pogledala sam ga još jednom sa prijezirom u očima, i ponovno ugledala njegov ljigavi osmijeh.
«Da, Hvala bogu da nema još takvih poput tebe!»-odgovorila sam ovaj puta sa podsmjehom u glasu, i povukla Bonija u najbližu trgovinu, samo da se maknem od njega. Iako nije bilo dozvoljeno ulaziti sa psima, nisam ni namjeravala otići među namirnice. Samo sam pričekala kod vratiju da se ON makne, pa da mogu nastaviti svoj put kući.
Ponovno mu je uspjelo pokvariti mi dan, a bilo je tako sve super. Ljutila sam se na njega, ali prvenstveno na sebe, što mu svaki puta iznova dozvolim da me naljuti i isprovocira. Možda bi zaista bilo bolje da ga ignoriram. Samo kako da to uspijem, kad me sam pogled na njegovo lice tjera u svađu sa njim. A možda je i zapravo dobro što se imam sa kime prepucavati. Uzet ću to kao svojevrsni ispušni ventil. Ako on može biti takav, mogu i ja. Izašla sam iz dućana, a ljetna vrućina na trenutak me omamila. Nisam ni bila svjesna koliko je vruće.
«Leda!»-vidjela sam Karin kako mi maše sa terase obližnjeg kafića.
«Bok Karin! Sama si ovdje?»-upitala sam pomalo zbunjena.
«Da, željela sam se malo družiti «sama sa sobom».»-rekla je nasmijano i podigla knjigu u zrak.
«Orkanski visovi?»- pročitala sam naslov knjige.
«Da, jedini roman Emily Bronte. Tek sam nedavno počela čitati.»-spustila je knjigu na stol,
«Ja sam u zadnjih par mjeseci pročitala gomilu knjiga, više ne ni ne sjećam nekih, ali svakako bih ti preporučila Na kraju duge- Cecilie Ahern, Pandoru- Anne Rice, i Ubojstvo u orijent expresu- Agathe Christie.»-počela sam nabrajati knjige koje su trenutno na mene ostavile najveći dojam. «Znam da su sve tri totalno različitih žanrova, ali svaka je odlična na svoj način.»-nasmijala sam se, i zateturala na mjestu jer je Boni naglo povukao uzicu. Oštro sam ga pogledala.
«Leda, ne bih se htjela miješati, ali vidjela sam sve maloprije.»-rekla je i zagledala se u knjigu.
«Misliš raspravu mene i NJEGA!?»-upitala sam iznenađeno.
«Da, baš to. Nisam sve čula, samo dio kad ste došli bliže. Nije da sam slušala ali glasno ste raspravljali.»-počela je mumljati, kao da se ispričava za ono što je čula.
«Ma znam, iritira me. Nemogu si pomoći a da mu ne vratim nazad.»-rekla sam ponovno pomalo bijesna.
«Nemoj si to dozvoljavati Leda, ti si iznad toga.»-pogledala me u oči.
«Da, znam da jesam. Ali možda mi je već dosta toga da budem «iznad».»-podigla sam obrvu «Naletio je na krivu osobu.»-nadodala sam sa samodopadnim smiješkom, a zatim joj mahnula u znak pozdrava i produžila kući.


Nije nešto, ali je post...

01.10.2008. u 21:11
° 21 thoughts of the world ° Print ° # °

THINGS WILL NEVER BE THE WAY THEY WERE BEFORE

"Ispalo je glupo, ali nemogu naci nigdje drugdje ovu pjesmu, a treba mi uz ovaj post... i stvarno molim da kad budete citali otvorite pjesmu i slusate...ljubim sve"

They say that time heals all wounds but all it’s done so far is give me more time to think about how much I miss you.
- Ezbeth Wilder


«Leda trgni se malo, koji je tebi…»-ljutila sam se sama na sebe. Cijeli dan bila sam zatvorena u sobi, za kompjuterom, slušajući nekakve otužne pjesme. Nisam si mogla pomoći. Osjećala sam se izgubljeno, i ništa me trenutno nije moglo vratit u normalu. Trudila sam se, nemogu reći da nisam. Pokušavala sam što više vremena provoditi sa roditeljima, ili vani među ljudima. Samo da nebudem sama, samo da nemam vremena za razmišljanje. Ali kad si budan 24sata na dan, 7 dana u tjednu, jednostavno nemožeš NE imati vremena za razmišljanje. Odvratno.
Pročitala sam valjda više knjiga nego ikad do sad, i u svakoj sam se mogla pronaći barem djelomično. Pokušavala sam se zatvoriti u neki svoj svijet, a uspomene su navirale same od sebe. Bilo je dana i kad sam bila u redu. Kad nisam razmišljala o ničem, ali ti dani bili su rijetkost, kao snijeg u toplim krajevima.

Everything I know is wrong
Everything I do, it's just comes undone
And everything is torn apart

PRIMILI STE PORUKU OD MARY. Otvorio mi se prozorčić na zaslonu kompjutera
Mary: Evo mene!
Leda: Mary?! Otkud ti? Otkad to čistokrvna vještica koristi Internet ?!
Mary: Otkad joj je najbolja prijateljica zaboravila kako se piše na pergamentu!!
Leda: Oprosti. Nisam namjerno. Kako si ? Kako su tvoji?
Mary: Ja sam dobro, odmaram. Da samo znaš koliko je zgodnih turista ovdje. Jezik mi se doslovno vuče po podu. Kako si ti? Mama?
Leda: Mama je dobro, umorna. Sad će svaki čas roditi. A ja sam, ok, valjda.
Mary: Ma da. Leda... Sad kad je već prošlo neko vrijeme, da te konačno pitam. Što te pobogu spopalo da si htjela vratiti Lucasa!?
Leda: Nisam željela biti kao Rosie Dunne.
Mary: Tko je sad pak ta Rosie ?
Leda: Djevojka koja je tek sa 50 našla svoju sreću sa najboljim prijateljem kojeg poznaje oduvijek, i u kojeg je zaljubljena otkad zna za sebe. TEK SA 50!!!!!!
Mary: Previše čitaš Leda, ohladi malo.
Leda: Nemam što raditi cijele dane i noći.
Mary: JOŠ NE SPAVAŠ!?!?!?!?!?!
Leda: Ne.
Mary: Kako NE! Samo ne?! Jesi bila kod doktora? Jesi rekla mami barem, jesi se uopće informirala o bilo čemu ?!
Leda: Ne.
Mary: Ti si glupa.
MARY JE PREKINULA RAZGOVOR.

»O baš ti hvala, «prijateljice»!»-pomislila sam ogorčeno. Pojačala sam pjesmu «Lost» od Coldplaya… Kako prikladno. Oteo mi se lagani smiješak. Ironija. Zavalila sam se u svoju crnu «direktorsku» stolicu, sklopila oči, prepustila se glazbi, i jednostavno pokušavala sve izbaciti iz glave. Usredotočila sam se na crnilo koje mi se nalazilo «ispred očiju» i slušala.

Just because I'm losing
Doesn't mean I'm lost
Doesn't mean I'll stop
Doesn't mean I will cross


Opet on. «Lucase, miči se!»-protresla sam glavom, kao da ću time moći maknuti njegovu sliku. Iako, priznajem, nekako sam se bolje osjećala kad sam pomišljala na njega, na nas dvoje.
Odvratno, opet. Otvorila sam oči, nije imalo smisla ovako.

Ustala sam i sjela na prozorsku dasku. Iako je već bila stara i klimava, nekako mi je najljepše bilo sjesti na nju, leđima naslonjena na zid, dok sam koljena privukla na prsa.
Klik za Pjesmu.. =X
Sobom se nježno izlila lagana melodija pjesme koja mi nije bila poznata. Nisam se mogla sjetiti kad sam je dodala na listu, ili kad sam je uopće imala na kompjuteru, no toliko su me opustili prvi taktovi pjesme, da sam odlučila odslušati je.

Love of my life, my soulmate
You're my best friend
Part of me like breathing
Now half of me is left
I don't know anything at all
Who am I to say you love me
I don't know anything at all
& who am I to say you need me


Ponovno sjećanja. Još jednom sam zatvorila oči i dozvolila Lucasu da ponovno zavlada mojim mislima. Zadnji puta ove praznike. Odlučila sam nešto učiniti sa sobom. Bilo što, samo da ne moram razmišljati. Naći ću posao ako treba, dan ću pretvoriti u rutinu, i sve će biti u redu. Lucasa više neće biti, zaboravit ću ga, nekako. Još nekoliko trenutaka gledala sam u sliku u svojoj glavi, u sebe i Lucasa, zagrljene, sretne, nasmijane. Jednostavno je nekad bilo lakše prepustiti se, nego boriti se protiv toga. Ja i ON, zajedno. Knedla u grlu. Nije dobro. Vrijeme je da se vratim u stvarnost.
Otvorila sam oči, i zagledala sam se kroz prozor, u livadu do moje kuće. Nekad sam se tamo igrala kao dijete, sa prijateljima iz kvarta. Pitam se gdje su sad oni uopće. Sally je vjerojatno negdje na Mediteranu, uživa u praznicima. Andy je uvijek imao velike ambicije, nebi me začudilo da je otišao izvan Europe na školovanje, Chrissy je bila sanjar, najveći od svih nas iako je bila godinu starija- sanjala je o tome da postane velika spisateljica, možda ću jednom čitati i njene knjige. Cole i Angie su se preselili u London sa roditeljima…a ja sam ovdje, sama. Pokušavam posložiti stvari na svoje mjesto, iako su neki komadići nedostajali, da bude barem donekle dobro. Da mogu biti normalna 16-to godišnjakinja, sretna i vesela. Jer ovo stanje me već užasno smetalo. Anti JA. Nije kraj svijeta ako sam ostala bez jedne osobe u životu. Zapravo nisam ni ostala bez njega, samo više nije «moj».

But who am I to say you love me
& who am I to say you need me
& who am I to say you love me


Sarkastičan osmijeh ponovno mi se otegnuo licem. Čega se sve čovjek ne sjeti kad od muke više nezna što bi radio. Najlakše je razmišljati o stvarima iz djetinjstva, i prisjećati se tih bezbrižnih godina, kad mi je najveći uspjeh na kraju dana bio ako nisam zaprljala novu haljinicu, ili ako sam uspjela pobijediti u igri skrivača. Suza mi je gotovo skliznula niz obraz, no nekako sam je zaustavila u zadnji tren. Obećala sam si da neću plakati više, barem ne danas.

I don't know anything at all
I don't know anything at all
I don't know anything at all


Zraka sunčeve svjetlosti pomilovala mi je lice. Godila mi je ta toplina, jer osim hladnoće ništa drugo nisam osjećala. Rukama sam još više privukla koljena, i naslonila glavu na njih. Sunce me natjeralo da počnem razmišljati pozitivno. Kao da mi je u neku ruku vratilo optimizam, a to je nešto što već danima nisam osjetila. Razmišljala sam o tome da ponovno počnem pomagati u obližnjem azilu za životinje, ili da ponudim pomoć u obližnjem dječjem vrtiću. Preko ljeta su uvijek imali manjak osoblja. Mogla bi čak raditi i u slastičarnici «Deep Blue», nedavno sam vidjela obavijest da traže sezonsku konobaricu. Trenutno sam bila spremna raditi bilo kakav posao, jer je to ono što mi treba, ili ponovno zavaravam sama sebe. «Previše razmišljam, premalo radim.»-izgovorila sam na glas, valjda kako bi postala svjesna svojih riječi. Isključila sam Internet, ugasila kompjuter i konačno se izvukla iz pidžame. tj. onog što ja trenutno nazivam pidžamom, kratkih pamučnih hlačica ljubičaste boje i obične bijele majice. Spremila sam se i puna elana krenula u potragu za poslom, dok me još drži ovaj optimizam.

07.09.2008. u 18:28
° 18 thoughts of the world ° Print ° # °

ROYAL PAIN IN THE ASS... :X

Cijelu noć provela sam čitajući knjigu, «Pandora» Anne Rice. Iako mi je u početku bilo vrlo teško koncentrirati se na radnju u knjizi, vrlo brzo sam se adaptirala. Čak sam se i toliko zadubila u knjigu da nisam ni shvatila da je sunce već izašlo, sve dok mi tračak sunčeve zrake nije obasjao ruku. U čudu sam pogledala na sat, i sama sebi se nasmijala što sam zapravo 8 sati u komadu provela čitajući knjigu. Bilo je 7, iako bi, pogledavši kroz prozor, vrlo lako mogla reći da je blizu 10 sati. Ne sjećam se kad je zadnji puta sunce bilo tako visoko u 7 ujutro. Odlučila sam otići po kruh, mlijeko i neke slatkiše, ionako nisam imala šta raditi. Spremila sam se, obavila jutarnju higijenu, nabila sam ipod u uši, uzela Bonijevu uzicu i krenula u dućan. Trebalo mi je koji 15 minuta pješke, i baš mi je godila jutarnja šetnja. Kad sam ušla u dućan, nisam mogla ne primijetiti čudan pogled blagajnice. Izgledala je kao da je šokirana činjenicom da netko mlad dolazi u pola 8 u dućan. Nisam baš previše pažnje obraćala na nju, nego sam krenula prema hladnjaku usput mumljajući melodiju pjesme koja mi je svirala na ipodu. Dugo nisam bila u tom dućanu, pa mi je trebalo vremena da pronađem gdje koje namirnice stoje. Kad sam konačno pronašla sve što mi treba, a i više od toga, krenula sam prema blagajni, pogleda uprta u novčanik da izvadim novčanice prije kase. Nisam se još ni snašla, a moja košarica sa namirnicama bila je na podu, a rame mi je pulsiralo od boli. Ljutito sam podigla glavu da vidim tko je to toliko blesav da se zaletio u mene.
«Opet ti!»-ljutito sam prosiktala.
«Opet ti!»-uzvratio je nazad jednakim tonom.
«Zar vas ne uče hodati u tim velikim gradovima!»- oči su mi bila pune bijesa.
«Prije bih rekao da vas ne uče. Gleda se ravno kad se hoda, a ne u pod!»-rekao je cinično i podigao obrvu.
«Kao prvo gledala sam u svoj novčanik, a kao drugo dućan je PRAZAN! Mogao si me vrlo lako zaobići, osim ako ni ti nisi gledao ravno. Što bi značilo sa si pokopao sam svoje riječi.»-pokušavala sam se smirit, ali sam još uvijek zvučala bijesno, a to je njega očito zabavljalo.
Plave oči svjetlucale su mu kao malom djetetu kad se igra sa svojom najdražom igračkom. A izraz lica mu je bio nekako neobičan, pomalo veseo, kao da uživa u ovoj našoj prepirci.
«Ja sam gledao u police da vidim što ću kupiti.»-frknuo je nosem i podigao bradu.
«Ma da, sigurno. Gledao si koje…»pogled sam uprla u policu ispred koje je stajao nebi li vidjela što je to KAO tražio «...kondome ćeš kupiti. Jel ?!»-rekla sam posprdno, iako sam na riječ kondom malo spustila glas.
«Pa da, nego šta. Dečku nikad dovoljno kondoma!»-odgovorio je zadovoljno nacerivši se.
«Ko da bi netko ovdje, zapravo bilo gdje, želio spavati sa tobom.»-sakazam je bilo neizbježan u mom glasu, a zatim sam samo produžila dalje.
Očito je ostao zatečen mojom izjavom, jer više nisam čula ni riječi od njega. Platila sam svoje namirnice, i otišla uzeti drugi sladoled u frižider, pošto se ovaj od udarca ali i dugog čekanja već cijeli deformirao. Boni je sjedio ispred dućana veselo mašući repom, i čekajući moj izlazak da možemo nastaviti šetnju.
Nakon što sam se samo nekoliko koraka udaljila od dućana, čula sam zvonce, a zatim i tresak vratiju kad su se zatvorila. Nisam se morala puno truditi da čujem i njegove korake iza sebe. Proizvodio je čudan zvuk kad je hodao. Kao da su mu njegove sivo-plave Vansice bile preteške da normalno hoda. Slušala sam kako se sve više približava, a ruke su mi se počele lagano tresti od bijesa. Nisam ga podnosila, a još sam manje mogla podnijeti činjenicu da hoda iza mene. Sad je još više požurio da me prestigne. Kad me zaobilazio, prošao je dovoljno blizu da me trkne ramenom. Poludjela sam.
»Što si ti retardiran ili šta ti je!?»-upitala sam ljutito vičući za njim
»Ne, samo vračam ono iz dućana!»-ponovno sam mu mogla čuti teški cinizam u glasu.
»Ti si bio taj koji se zaletio u mene!»-nisam odustajala, iako je već bio podosta odmakao. Odlučila sam ubrzati korak.
»Nisam, ja sam stajao, ti si hodala gledajući u pod, ergo- ti si se zaletjela u mene!»-sa podsmjehom je odgovorio, ovaj put se okrenuvši licem prema meni, tako da je hodao unatraške. Licem mu se protezao bolesno zadovoljan osmijeh. Gadio mi se.
»Ajde molim te. Namjerno si ostao tamo, vidio si da prolazim, i nisi se mogao pomaknuti!»-ljutito sam odgovarala, sve više stežući Bonijevu uzicu u ruci.
»Da, svakako princezo!»-rekao je posprdno, a zatim se nazad okrenuo i ponovno ubrzao korak
»Marš kretenu!»-povikala sam zadnji put, dovoljno glasno da me polovica susjedstva čuje. On je samo odmahnuo rukom iza leđa, i produžio dalje. Nisam ni shvatila koliko sam čvrsto držala Bonijevu uzicu, sve dok me nisu počeli boljeti prsti kad sam popuštala stisak. Kako si mogu dozvoliti da me netko toliko naživcira, a neznam mu ni ime.
Kad sam došla kući, odložila sam ključeve ulaznih vratiju na stolić, objesila Bonijevu uzicu i otišla u kuhinju raspakirati kupljene namirnice. Usput sam si složila kakao, pokupila knjigu iz dnevne sobe i otišla gore u svoju sobu. Bilo je paklenski vruće unutra, pa sam odlučila otvoriti prozor. Isprva nisam ni primjetila malu ušaru kako sjedi na grani pored mog prozora. Kad sam ga otvorila, sletjela je na prozorsku dasku i pružila mi pismo. Nisam očekivala nikakvu poštu, pa sam užurbano otvorila pismo, i iznenadila se.

»Evo Malena, javljam se da sam dobro. Nisam otišao kući u London, nego kod bake i djeda u Škotsku. Ovdje su svi tako smiješni. Na selu je prekrasno, i uživam u praznicima. Već sam se dogovorio da ću od jeseni stažirati u bolnici sv. Rolanda. To je nešto kao sv. Mungo, samo se ovdje bave manje ozbiljnim problemima. Kako si ti?! Nadam se da uživaš. Pozdravi mamu i obavezno mi pošalji sliku bebe kad se rodi. Fališ mi…»
Tvoj Simon


Nisam mogla vjerovati da se sjetio javiti se. Bacila sam se veslo na krevet držeći pismo u ruci, još jednom iščitavajući sadržaj. «Simon će raditi u bolnici?»-proletjelo mi je glavom. O tome nikad nismo razgovarali. Sjećam se da je jednom spomenuo kako bi želio pomagat ljudima, ali nikad nije konkretno rekao na koji način. Kad sam još nekoliko puta pročitala pismo, uspravila sam se i otišla do radnog stola. Iz ladice sam izvukla pergament, pero i tintu i bacila se na odgovaranje.

30.08.2008. u 15:41
° 7 thoughts of the world ° Print ° # °

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


design: moi

< veljača, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (6)
Prosinac 2006 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


comments no/si?

Opis bloga

Ovo je moja E-mail adresa ako me netko treba:


ledawitch@net.hr

a za MSN i ICQ mozete pitati preko maila

i'm in gryffindor!

be sorted @ nimbo.net


















Faith is believing in something when common sense tells you not to.

Always there...

How many moments in life can you point to and say: "That's when it all changed."

Leda

ovo sam ja Leda Steilles.
-Gryffindor, 6. godina
-emotivna
-zbrkana
-otvorena
-vesela

Haley
Haley Joy Heron
Gryffindor, 6. godina
-vječni optimista
-"štreberica" =D
-rame za plakanje
-utjeha

chad
Lucas Riddle
Gryfindor, 7.godina.
-metlobojski fanatik
-racionalan
-impulzivan
-voljen
-nekad moj
"Tvoja me snaga vrijeđa..."

Lana
Lana Roberts
-Gryffindor, 6. godina
-društvena
-nasmijana
-suosjećajna
-brižna...

Photobucket
Mary Matthews
-Gryffindor, 5. godina
-podrška
-utjeha
-nasmijana
-posebna

Photobucket
Dora Lily Mist
Gryffindorka, 6. godina
-sarkastična
-cinična
-inteligentna
-svoja

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Simon Label
Bivši Gryffindor
-smiren
-racionalan
-realista
-jedinstven












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se