Mislila sam da nikada,
pa ni onda kada silno želim, neću pustiti tebe da sagradiš dvorac u meni. Mislila sam i bojala se, da ona kada pokucaš ja neću htjeti čuti otkucaje tvoga srca. Jer i onda kada ruke tebe dozivale su očajno, ni onda nisam bila spremna da ti zbilja pružim ruku. Ni onda te nisam pustila da zaplešeš onaj veseli ples, onda sam znala da se poziv nikad ne odbija a ja sam samo okretala glavu. O Bože, zato sam se bojala, da više nikad nećeš htjeti prošetati samnom po gradu, da više nećeš htjeti, brisati suze s moga lica. Jer da je meni netko baš kao što sam ja tebi, spustio slušalicu na tvoj "Halo", ja nikada nebi nazvala opet. O hvala ti što ne prestaješ zvati, kucati na vrata, zvoniti i vikati... Sada znam... Bog zvoni milijun puta! Bog zvoni i kada kucanje ne radi! 21.02.2006.g. 23:09 |