srijeda, 16.07.2008.
Priča o čovjeku i njegovom Bogu
Nisu važne ove sve godine koje je čovjek išao u crkvu. Nijedna sv. Misa, i nijedna otpjevana pjesma. Sve postaje nevažno pred jednim. Nađete se u situaciji da ništa ne osjećate, pitate se čemu sve te godine, čak vam ni razum više nije od pomoći. Krenete analizirati u čemu ste to pogriješili, zar je vjera nešto što se može izgubiti, kao kad vam nešto ispadne iz džepa?
Čovjek si ne bi trebao dopustiti da mu vjera i pouzdanje u Boga postanu nešto na što se sili, ili nešto što ga sputava. Jednostavno si trebamo priznati da ne ide, moramo biti strpljivi. Istinska vjera i pouzdanje u Boga ne stječe se tek tako, bez naše volje, i naših napora. Ne stječe se na satima vjeronauka ili sjedenjem u crkvi. Mi možemo tako steći određenu tradiciju, rutinu, možemo čak oblikovati savjest, možemo biti mirni kada se nazivamo katolicima. Ali kad dođu trenuci suše, kad nam ta tradicija ili navika više ne pomažu, jer u njima ne pronalazimo to za čime čeznemo, kako da tada budemo istinski vjernici?
I tako, polako čovjek odustaje, gasi se ona vatra u njegovom srcu, onaj plamičak koji je gorio zbog nečega, zbog nekog osjećaja da je vjera nešto dobro, zbog osjećaja da je dobro što je išao na sve te sv. Mise, zbog tradicije u obitelji koja je svaku nedjelju odjevala najljepšu odjeću i išla u crkvu, jer to je ipak bila nedjelja. I čovjek shvaća da to nije dobro, da on to ne smije, ne bi trebao, da ne želi da bude tako. Želi da taj plamičak nastavi goriti, ali plamičak se svejedno kad-tad ugasi. I čovjek pomisli kako je grešan, kako je jadan i slab. Ne može ni svome Stvoritelju biti vjeran. Stvoritelju? Jer je tako čitao u sv. Pismu, jer su mu tako rekli na vjeronauku, i jer je mama rekla da je Bog sve stvorio.
I čovjek tako danima, mjesecima ili godinama čeka da se plamičak ponovno upali, nedostaje mu ono nešto u životu, želi biti drugačija osoba, a ne zna kako da se mijenja, možda ne vidi ni motiva više za to. I nakon svog tog vremena, čovjek sjedne jedan dan na svoj krevet u svojoj sobi u svojoj kućici na moru. Pomisli kako mu ovaj dan nije ništa donio, kako ga ništa više ne ispunjava, i kako je njegovo srce prilično isprazno. A ima sve, ima ljude oko sebe kojima je stalo do njega iako nisu tu baš kad ih on treba, ima kućicu na moru, i ima dobar posao. Čovjek shvati kako ne može više tako, kako to nije dovoljno. U njegovom srcu rodi se želja. Žarka želja da dosegne to za čime žudi svih tih godina. Ne želi više imati ovako prazno srce puno sjete i gorčine. I čovjek pusti jednu suzicu.
Odjednom duboko uzdahne, obriše suzicu, i zakorači do prozora. Pogleda van, i ugleda sunce kako polagano uranja u more. Čovjeku se prizor nekako svidi, uzme stolicu, i sjedne do prozora. Kako se sjajno sunce približavalo moru, tako se nebo svud uokolo blještilo žarkim crvenim, narančastim, žutim bojama. More je bilo mirno, nije se mogao primjetiti ni najmanji val. Ta slika prirode u čovjeku je probudila neki neopisivi mir. Odjednom je pomislio na Boga. Gledao je prizor i mislio je o Bogu. U srcu je osjećao izuzetan mir, spokoj. Shvatio je da ga Bog nije zaboravio, kako Bog misli na svako svoje dijete. Bog se vraća kad mi počnemo istinski čeznuti za Njim. Osjetio je ljubav. Takvo predivno iskustvo Boga, Njegovu blizinu i Njegov mir. Sve se to događalo u njemu dok je promatrao prizor zalaska sunca.
I zatim se čovjeku razbistrilo. Nema tih godina koje ne bih dao za ovaj jedan trenutak. Osjetiti takvo prisustvo svoga Oca, osjetiti da je Stvoritelj tako blizu moje duše, ali ne Stvoritelj jer tako piše u knjigama, nego Stvoritelj ovog mora, ovog sunca, ovog neba, i mojeg bića. I ništa na svijetu čovjek ne bih mogao zamijeniti za ovo iskustvo. Iskustvo Boga izvor je istinske vjere i pouzdanja u Gospodina. Tradicija i mirna savjest čine svoje, ali osjetiti Božju ljubav u tišini svoga srca daje prave plodove.
Tamo gdje počinje melodija Božje blizine u ljudskom biću, započinje i dokaz da Bog uistinu postoji :)
- 23:14 -
