srijeda, 27.08.2008.

Prizor u noći


Image Hosted by ImageShack.us

sve je tako nestvarno
kao da je nečija vješta ruka
iscrtala čitav kraj
pastelnim bojama

on svijetli gore visoko
stoji čvrsto i ponosno
rasvjetljuje put zalutalim valovima

naziru se svjetla u daljini
nešto bliže ocrtavaju se krovovi kuća
u kojima sada ljudi sanjaju različite snove

pogled mi se zadržava na njemu
nije blještav kao sunce pa ga promatram
osjetim toplinu i olakšanje u sebi

jer prolazi mi misao
možda i on tamo negdje u njega gleda
možda je baš mjesec
ta stanica gdje se napokon susrećemo

- 14:06 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 19.08.2008.

Ravnodušnost nikad nije odgovor

Evo čvrste odluke za prijateljstvo: U mojoj misli, u mojoj riječi, u mojim djelima u odnosu prema bližnjemu - ma tko on bio - neću se ponašati više onako kako sam se dosad ponašao, to jest nikad neću odustati od vršenja ljubavi, u svojoj duši nikad neću ostaviti mjesta ravnodušnosti.

sv. Josemaría Escrivá


Jeste li se ikad našli u situaciji da dajete sve od sebe, i još možda malo više, ali naiđete na prepreku kod nekog čovjeka preko koje ne možete prijeći jer ni to možda malo više, nije dovoljno? Onda ostaje samo tupa bol, i nada. Nada da će jednom taj vaš trud uroditi plodom, da nije uzaludno bačen u vjetar.

Mi ljudi tako često znamo biti ravnodušni. I to prema ljudima koji nas okružuju, očekuju našu ruku ili riječ. A mi gluhi i slijepi odmahujemo rukom gledajući svoje planove kako bi pronašli vlastito zadovoljstvo. Ravnodušnost je nešto što čovjeka zaista može jako povrijediti. Nekako je nekad čovjeku lakše da vidi i negativne osjećaje, ako već ne pozitivne, ali kad se jedino može vidjeti ravnodušnost, čovjeku to ipak nije lako prihvatiti. Mislim da su ravnodušni ljudi oni koji ne znaju što zapravo žele. Misle da je ravnodušnost njihov odgovor. Ali ravnodušnost nikad nije odgovor. To je samo pokazatelj da čovjek ne zna odgovor.




Najteži oblik ravnodušnosti je onaj prema potrebama bližnjeg. Svejedno je hoću li mu pomoći ili ne. Trenutno nemam za to vremena ili suosjećanja, stoga neka traži utjehu negdje drugdje. Možda ćemo nekoj osobi predložiti da potraži utjehu u Bogu. A često zaboravljamo da Bog nije negdje visoko na nebu. Njegove ruke sežu do naše zemlje, sežu do nas. Postajemo oruđa u njegovim rukama. Ali katkad se oglušimo. Tada ostaje samo razočaranje i tuga u srcima onih pred kojima smo pokazali našu ravnodušnost.

I na kraju ostaje ono da mi mislimo da uvijek ima vremena za sve. Ima vremena da posložimo neke stvari i da budemo bolji prema drugima. Ima vremena da krenemo ispočetka. I ima vremena da budemo tu za druge. Iako nikad ne znamo koliko vremena ima i kako će brzo proletjeti.

I stavljam jednu pjesmu koja me potakla na razmišljanje kako ne možemo znati koliko nam je vremena preostalo. Zato nikad ne smijemo misliti da ima vremena da prestanemo biti ravnodušni. Može se vrlo lako dogoditi da zbog različitih razloga do kojih naš razum ne može trenutno doprijeti izgubimo priliku za nešto vrijedno.




- 22:29 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 16.07.2008.

Priča o čovjeku i njegovom Bogu

Nisu važne ove sve godine koje je čovjek išao u crkvu. Nijedna sv. Misa, i nijedna otpjevana pjesma. Sve postaje nevažno pred jednim. Nađete se u situaciji da ništa ne osjećate, pitate se čemu sve te godine, čak vam ni razum više nije od pomoći. Krenete analizirati u čemu ste to pogriješili, zar je vjera nešto što se može izgubiti, kao kad vam nešto ispadne iz džepa?

Image Hosted by ImageShack.us



Čovjek si ne bi trebao dopustiti da mu vjera i pouzdanje u Boga postanu nešto na što se sili, ili nešto što ga sputava. Jednostavno si trebamo priznati da ne ide, moramo biti strpljivi. Istinska vjera i pouzdanje u Boga ne stječe se tek tako, bez naše volje, i naših napora. Ne stječe se na satima vjeronauka ili sjedenjem u crkvi. Mi možemo tako steći određenu tradiciju, rutinu, možemo čak oblikovati savjest, možemo biti mirni kada se nazivamo katolicima. Ali kad dođu trenuci suše, kad nam ta tradicija ili navika više ne pomažu, jer u njima ne pronalazimo to za čime čeznemo, kako da tada budemo istinski vjernici?

I tako, polako čovjek odustaje, gasi se ona vatra u njegovom srcu, onaj plamičak koji je gorio zbog nečega, zbog nekog osjećaja da je vjera nešto dobro, zbog osjećaja da je dobro što je išao na sve te sv. Mise, zbog tradicije u obitelji koja je svaku nedjelju odjevala najljepšu odjeću i išla u crkvu, jer to je ipak bila nedjelja. I čovjek shvaća da to nije dobro, da on to ne smije, ne bi trebao, da ne želi da bude tako. Želi da taj plamičak nastavi goriti, ali plamičak se svejedno kad-tad ugasi. I čovjek pomisli kako je grešan, kako je jadan i slab. Ne može ni svome Stvoritelju biti vjeran. Stvoritelju? Jer je tako čitao u sv. Pismu, jer su mu tako rekli na vjeronauku, i jer je mama rekla da je Bog sve stvorio.

I čovjek tako danima, mjesecima ili godinama čeka da se plamičak ponovno upali, nedostaje mu ono nešto u životu, želi biti drugačija osoba, a ne zna kako da se mijenja, možda ne vidi ni motiva više za to. I nakon svog tog vremena, čovjek sjedne jedan dan na svoj krevet u svojoj sobi u svojoj kućici na moru. Pomisli kako mu ovaj dan nije ništa donio, kako ga ništa više ne ispunjava, i kako je njegovo srce prilično isprazno. A ima sve, ima ljude oko sebe kojima je stalo do njega iako nisu tu baš kad ih on treba, ima kućicu na moru, i ima dobar posao. Čovjek shvati kako ne može više tako, kako to nije dovoljno. U njegovom srcu rodi se želja. Žarka želja da dosegne to za čime žudi svih tih godina. Ne želi više imati ovako prazno srce puno sjete i gorčine. I čovjek pusti jednu suzicu.

Odjednom duboko uzdahne, obriše suzicu, i zakorači do prozora. Pogleda van, i ugleda sunce kako polagano uranja u more. Čovjeku se prizor nekako svidi, uzme stolicu, i sjedne do prozora. Kako se sjajno sunce približavalo moru, tako se nebo svud uokolo blještilo žarkim crvenim, narančastim, žutim bojama. More je bilo mirno, nije se mogao primjetiti ni najmanji val. Ta slika prirode u čovjeku je probudila neki neopisivi mir. Odjednom je pomislio na Boga. Gledao je prizor i mislio je o Bogu. U srcu je osjećao izuzetan mir, spokoj. Shvatio je da ga Bog nije zaboravio, kako Bog misli na svako svoje dijete. Bog se vraća kad mi počnemo istinski čeznuti za Njim. Osjetio je ljubav. Takvo predivno iskustvo Boga, Njegovu blizinu i Njegov mir. Sve se to događalo u njemu dok je promatrao prizor zalaska sunca.

I zatim se čovjeku razbistrilo. Nema tih godina koje ne bih dao za ovaj jedan trenutak. Osjetiti takvo prisustvo svoga Oca, osjetiti da je Stvoritelj tako blizu moje duše, ali ne Stvoritelj jer tako piše u knjigama, nego Stvoritelj ovog mora, ovog sunca, ovog neba, i mojeg bića. I ništa na svijetu čovjek ne bih mogao zamijeniti za ovo iskustvo. Iskustvo Boga izvor je istinske vjere i pouzdanja u Gospodina. Tradicija i mirna savjest čine svoje, ali osjetiti Božju ljubav u tišini svoga srca daje prave plodove.

Tamo gdje počinje melodija Božje blizine u ljudskom biću, započinje i dokaz da Bog uistinu postoji :)

- 23:14 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.06.2008.

Iz duše te ljubim



Još sam pod dojmom nogometne utakmice sa Turskom zbog koje su Hrvatskoj vrata polufinala ostala zatvorena. Gledala sam već nekoliko puta Hrvatsku u utakmicama gdje nije bila ona prava, gdje je gubila, gdje je ispadala sa značajnih natjecanja. Ali nekako mi je tu večer bilo teže podnijeti da idemo kući nego ikada. Sve je bilo drugačije nego prije, bilo je više vjere u te dečke, bilo je više povezanosti među nama navijačima, bilo je što je najteže priznati, više nade...

Mnogi će reći pa to je samo nogometna utakmica, to je samo obična igra. U igri uvijek netko gubi, netko dobiva. To je samo nogomet, to je samo sport. Ali nije to samo nogomet i nije to samo sport. Kad sam gledala ljude odjevene u crveno bijele kockice na svakom koraku ovih dana, male hrvatske zastavice na skoro svakom autu, kad sam čula pod prozorom dečke kako puštaju pjesme koje su nastale samo zbog ovog natjecanja, kad sam gledala ljude kako su radosni i kako zaboravljaju na sve probleme kad bi Hrvatska igrala, kad sam vidjela onaj medaljon Ivana Pavla II. koji je naš izbornik podignuo sa travnjaka i poljubio par puta tijekom jedne utakmice, i kad sam vidjela one suze i bol u očima igrača nakon poraza, znala sam da to nije samo igra. Jer ti dečki nisu se samo borili da pobijede i da uđu u polufinale, borili su se da pokažu da Hrvatska ima mladiće koji su spremni srce ostaviti na terenu zbog svoje domovine. I zaista im hvala na toj borbi.

Ljubav prema domovini, prema svojoj zemlji, prema svom domu, prema svom narodu. Mislim da ona sve objašnjava, i one suze, ali i onu veliku radost. I nekako me ovo europsko prvenstvo podsjetilo na tu ljubav. Možda čovjek u svakodnevnici zaboravi na domovinu. I nekako mi je baš drago što sam osjetila tu povezanost u bodrenju naših, svi smo željeli samo jedno, svi smo bili kao jedno. To bismo uvijek trebali, uvijek bi trebali tako biti zajedno u svemu. To bi bilo predivno. Ali dobro, teško je neke stvari promijeniti. I ovih dva tjedna puno mi je značilo jer sam vidjela da možemo biti najbolji :)

I želim svima vikati koliko volim ovu zemlju. Volim je i ne bih je mijenjala za nijednu veću ili bogatiju. Nitko nema ono što ima Hrvatska. A pokazat ćemo mi za dvije godine tko to ima najveće srce na svijetu ;)


- 23:32 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.06.2008.

Podsjetnik na prijateljstvo

U slučaju da ste zaboravili koga zovemo prijateljem, evo jedan podsjetnik :)




Pjesmica o prijateljstvu :)




I evo stavljam jednu pjesmicu za one koji su zaboravili na istinska prijateljstva koja postoje u njihovim životima.



Nemojte zaboravljati na svoje prijatelje.
Čak ni onda kad oni zaborave na vas wink

- 01:24 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 24.05.2008.

Vraćam se uvijek




ponekad pomislim da mogu sama
da sam jača od svega što je predamnom
a nisam jaka i nisam ni hrabra

sruši me krivi pogled, kriva riječ
potope me moje slabosti i krivice
ogradi me bedem grijeha

dolazim do dna
tamo gdje ljudi padaju kad izgube sebe
ne vidim vrata kroz koja bi kročila u bolje

ali vraćam se tamo gdje ostat sam trebala
vraćam se uvijek na jedno mjesto
mjesto koje se zove dom

vraćam se u krilo jedinog koji me uvijek shvaća
vraćam se biti ono za što sam stvorena
vraćam se u zagrljaj koji nikad ne prestaje

vraćam se Gospodine, Tebi koji me ljubiš...

- 01:41 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.05.2008.

My love will never change ... by God :)

Ima trenutaka u životu koji su jednostavno posebni. Čovjek nije ni svjestan koliko sretan treba biti. Razlog uvijek postoji. Bar jedan :)

- 00:41 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.05.2008.

"Vi ste svjetlost svijeta"

Postoje ljudi koji nose nešto posebno u sebi. Nije to običan osmijeh niti zagrljaj, nije ni obična lijepa riječ ili utjeha. Tu se krije nešto veće i bogatije. Kraj nekih ljudi smijat ćete se tren ili dva, a zbog nekih ćete tu radost nositi u sebi neko duže razdoblje. Takve osobe kao da ne daruju samo običan cvijet topline i ljubavi, oni daruju sjeme, daruju nešto što će u nama dobiti novi početak i smisao. Takvi ljudi ne zadržavaju puno toga za sebe. Oni dijele, i u čitavom tom darivanju, odražava se bit njihova života.

Image Hosted by ImageShack.us



Pišem o ljudima koji žive svoju vjeru.

Rijetke stvari na ovome svijetu mogu me oduševiti i ispuniti kao spoznaja da postoje ljudi koji zaista žive ono što vjeruju. Nisu to ljudi koji nikada ne padaju, to su ljudi koji pronađu snagu ponovno se ustati. I nisu to ljudi koji se baš ničega ne boje, ali to su ljudi koji se unatoč svemu pouzdaju u Božje milosrđe. A nisu ni oni koji su naprosto nepogrešivi u onim najbitnijim stvarima, ali jesu oni koji znaju otvoriti oči pred greškama i krenuti nekim boljim putem.

Image Hosted by ImageShack.us



Rastužuje me kad oko sebe gledam ljude koji su uvjereni da žive zaista vjeru, a u onim najbitnijim stvarima prečesto posustanu. Ovo su pitanja za sve nas.

Kako se možemo nazivati Kristovim učenicima ako ne opraštamo svome bratu ni pod kojim uvjetom?
Zar ne shvaćamo da to izjeda jedino nas?

Kako se možemo zvati Kristovim učenicima ako jako dobro znamo da ponavljamo stalno iste greške,
bez da se pokajemo za neku od njih? Nismo li stvorili neka svoja mjerila? Možda i čitavu religiju?
Ili pak dolazimo ravno u ispovjedaonicu, izgovaramo riječi koje nam srce uopće ne misli?
Kažemo - kajem se, a deset minuta kasnije pričamo nekom poznaniku kako se uopće ne kajemo?
Jesmo li svjesni da bez kajanja nema oprosta?
A oprost je melem za našu dušu. Oprost je ono najljepše što nam Gospodin daruje. Nama, ovakvim grešnicima.
A mi ga ne ljubimo dovoljno ni da se iskreno pokajemo što smo povrijedili Njegovu Ljubav.
Zbog čega ili koga? Zbog neke stvari ili situacije? Zbog čovjeka?
Zar nismo svjesni da nas nijedan čovjek ne može i nikada neće ljubiti kao što nas ljubi Bog?
A ljudima se često ispričavamo, kad povrijedimo dragu osobu, iskreno nam je žao.
Kakvi smo kad povrijedimo Ljubav nad svim ljubavima? Oca nad svim očevima?

Zaista katkad svi trebamo zastati i zapitati se neke stvari. Razmisliti o njima. Odlučiti mijenjati ono što nije dobro.

I sad, oni ljudi s početka priče. Takvi ljudi mogu pomoći da krenemo boljim putem, mogu nam dati ruku kad više ne vidimo jasno put kojim trebamo ići. Često, kad vidim vedrinu i ljubav u očima i djelima tih ljudi, shvatim da ništa ne može mijenjati čovjeka više od istinske vjere i ljubavi. Može čovjek biti dobar i čiste savjesti, i to je dobro za njega, ali ako nema Boga u njegovom životu, čime će ispunjavati srca drugih ljudi? Sami to ne možemo. Sami možemo jedino kratkotrajno nekoga razveseliti, možemo se samo navezati na nekoga bez da smo svjesni toga, možemo lako postati i bezobzirni i hladni. Kad nosimo Boga u našem srcu, nosimo "magnet" svjetla i mira koji treba ljudima danas. I onima koji sebe nazivaju vjernicima, a da nisu svjesni koliko toga u svom životu čine protiv Njegove ljubavi. Ako se sjetite bilo kojeg grijeha, shvatit ćete zašto je to grijeh. To je grijeh protiv nekog čovjeka. Drugih ljudi, ili protiv nas samih. A Bog nas sve neizmjerno ljubi. I nikome ne želi uskratiti da bude Njegovo dijete. To je Ljubav koja nije od ovoga svijeta. Razumjeti je možemo samo očima srca. Jesmo li spremni pogledati iz tog kuta? Ili ćemo i sada po ne znam koji put zatvoriti oči, povući se u svoj kutak, živjeti svoj život, i nazivati se onako kako nam najbolje odgovara? Neki ljudi otvorili su oči i odazvali su se na poziv kojim Bog svakoga od nas zove. To se zove hrabrost.

I iako me ti ljudi koji su se odazvali čine radosnom, postoje i oni koji me svojim zatvorenim očima ražalošćuju. Vjerojatno toga nisu ni svjesni.

Ljudi o kojima sam htjela pričati nada su i blagoslov ovoga svijeta. Zaista sam presretna što su neki od njih dio moga života :)

- 23:55 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 03.05.2008.

...but sometimes they come back ;)

Nije mi suđeno ipak da budem na nekom drugom blog servisu, spamali su mi ga, a i ovo mjesto mi je počelo nedostajati ;) Pa odsad navraćajte ovdje, ja ću navraćati vama, i više ne idem nigdje :)



Veeeliiikiii pozdrav svima vama kiss

- 18:46 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

O meni

Zovem se Maja, a rođena sam 4.11.1986. godine. Studiram geografiju na PMF-u. Volim pisati, surfati netom, slušati mjuzu, družiti se s prijateljima, fotografirati, igrati nogomet, košarku...i još puno toga..:)

mail: maja986@gmail.com

malo duhovnih pjesama,
one neka vam budu iznenađenja :)








*statistika od 14.1.2007.*





users online




Dragi blogeri:

mala chi
hitchhiker
pruži ruku
Krist Kralj
ona koja korača

tratinchichica
angelous
Hrvoje
detalj
@pple
tau
kraljica mira
mirta
eu4ya
aquaria
triptih
amaely
Rose And Butterfly
Kristijan

maj vrld

Želiš li staviti ovaj banner na svoj blog, kopiraj ovaj kod smijeh




Dragi stihovi...

Tvoja me snaga vrijeđa
Taj pogled s visoka ne zavrijeđujem
Za koga se tako mijenjaš
Za ljude do sebe koje jedva poznaješ?

...

Mi svijetlimo
I neka te ne bude strah
Ne mogu dobacit do nas, svojim podsmjehom
Krijesnice, nek ti je u srcu mir
Toliko smo bolji od njih - da svijetlimo

...


Zašto nosiš oblak iza lipog lica?
Viruj, bit će sve u redu, i za svako slovo
Ti ne traži krivca, u sebi, il' u meni
U svemu, jer slomit će nas to...

...



Znači ovo je tren kada čovjeku postane malo...
Kad u svemu što volim na njoj nešto pofali
Znači ovo je tren kad sve tuđe mi izgleda slatko
I kad sve ono što volim na njoj više ne volim

...


Toliko ljudi vuku se u kolonama
U svojim urnama na cesti
Ti ne vidiš nikoga na koga bi sad računala
Bar jednog kojeg vridilo bi sresti...

...


Već je vrime da se pomirim sa svitom
tiho k'o da zaronim na dah
u svemu sad mogu naći nešto lipo
i reći živote dobar ti dan

...


Imaš čime da me mrviš
imaš čime da me satjeraš u kut
a nit' te volim, niti mrzim
ja te samo jasno vidim ovaj put

...


Na poljima od snova
ne pušta se korijenje
ovo mi je škola
i drugi puta ću pametnije

...

Sa grijehom na duši, sa srcem sred blata
Bez ikoga svoga, kucam ti na vrata
A vrijeme što bacih u vjetar ni za šta
Sad lomi pred tvojom rukom koja prašta

...


To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe

...


Da li ćeš shvatiti sve, ljubavlju zagrnut me,
da li ćeš dignut me s koljena žedna tvog oprosta,
kad jednom stvorim se ja pred tvojim vratima...

...


Sudbinu nam drugi troše, a mi šutimo
Još je gore to što ne znam
Dal' se volimo

...


Moje zastave - uvijek su iste boje
Nad njima ljubav caruje
Moja zastave - nikad na pola koplja
Ljubav se ne predaje

...


Kada me pitaju za tebe
Više mi glas ne zadrhti
Jer jednom ugašena vatra
Više se nikad ne zapali

...


Moj bijeli labude, kad me jednom ne bude,
Sve će vode, labude, da se razbistre.

...


Oduvijek su tu, blato k'o i zlato
Zajedno na dnu, tako im je dato

...


Kao dijete, ljubavlju se igrala,
tu je tvrđavu u pijesku,
prva plima odnijela

...


O tebi sam maštao,
čekao te dan za danom
ušetala si u moj život,
pod žutim kišobranom
"ona je sve što ti treba"
šapnuo je kao netko s neba
samo ja znam tko...

...



Ako želiš prijatelja evo ti ramena
Ako želiš moju ljubav uzmi je za sva vremena
Ne govori više da te ne vole
Kad odnijela si sve...

blog layouts

Neka živi ljubav...




MySpace Layouts



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se