listovi

- Lijepo je. – Matija pruži ruku prema Dori, smiješeći se.
Ona mu uzvrati osmijeh zatvorivši oči. Primijetit će kamo je odlutala mislima, a nije im htjela pokvariti šetnju. Znao je čitati njen pogled.
S druge strane jezera zakreštalo je jato vrana nadjačavajući vrisku dvoje peterogodišnjaka koji su se utrkivali po stazi oko jezera. Dori je fokus ostao na zvuku šljunka ispod njihovih nogu. Trljali su se jedno od drugo pod pritiskom ljudskih stopala. Dora se sagne i pokupi mali, plosnati kamenčić i zabaci ga prema vodi.

- Je'n, dva, tri, četiri! – Matija je brojao dok je kamenčić poskakivao po površini vode. Pridružio se igri.

Nakon desetak minuta laganog hoda stigli su u šumoviti dio s druge strane jezera. Nestao je ljudski žamor i glazba iz obližnjih kafića. Dora ugleda osamljeni ostatak posječenog stabla i sjedne.

- Mmm...dobro bi bilo imati ovaj panj umjesto stolica doma.

Matija se spusti na travnati dio pored nje. Da li da započne razgovor o protekloj noći? Ili da se prepusti uživanju? A što ako se opet noćas pojavi njena mora? Do kad će čekati s nekim suvislim objašnjenjem. Ovo već predugo traje.

- Dora...
- Znam, Matija. – prepoznala je u titraju njegovog glasa o čemu želi razgovarati. – Želiš pojašnjenje, zar ne?

Glas joj je promijenio boju. Matija je zadrhtao tamo negdje u dubini želuca.

- Dora, dobio sam osjećaj da nešto kriješ od mene, a to...takav odnos...to nismo ti i ja. Ne želim nas izgubiti.

Dora uzme suhu grančicu sa zemlje. Vukla ju je lijevo-desno ispred sebe, šarajući linije bez redoslijeda. Kroz žbunje se probi tanki zvuk sirene vlaka koji je upravo prelazio željezni most par stotina metara dalje.

- Ne znam odakle da počnem, Matija. Ni sama nisam sigurna što da ti kažem. Čak više nisam sigurna što je od toga bila stvarnost, a što dio neke divlje fantazije koja se prikačila na sjećanja da olakša mom umu probavljanje tih događaja. I meni samoj bilo i lakše da mogu reći «Hej, pa to je sve jedna dobra SF priča!», ali ipak, nažalost – nije. Nisam ti pričala o tome jer sam mislila da je prošlo. Ovo, posljednjih dana je po prvi put da se vratilo od kad smo se ti i ja upoznali.

Dori se otme kratki, duboki uzdah i glas joj zatitra. Matija je šutio i čvrsto joj stisnuo ruku.

- Bilo mi je oko četiri godine kad sam prvi put, ili barem svjesno po prvi put, doživjela nešto poput vizije ili sna na javi. Igrala sam se u svojoj sobi i najednom se našla u nekom drugom prostoru. Lebdjela sam usred prostora kojem nije bilo granica. Sve je bilo mračno osim nekih kugli raznoraznih veličina i boja. Jedino su one svijetlile. Lebdjela sam iznad tih kugli. Obuzeo me neopisiv strah i vrisnula sam. Najednom sam opet bila u svojoj sobi u koju su u tom trenu uletjeli roditelji. Osjećaj straha i izgubljenosti još se više povećao. To dvoje ljudi sam najedanput doživjela kao potpune strance. Moj cijeli mali svijet izokrenuo se u sekundi. Kroz glavu su mi samo prolazila pitanja: Gdje sam, tko sam i što radim ovdje. Zašto sam tu? ...

Osjetila je bolno stezanje u grlu. Matija je blijed sjedio pored nje i stiskao joj ruku čekajući nastavak njene ispovijedi.