listovi

Matija je nervozno lupkao po upravljaču pogledavajući na sat. Mjenjač mu je već pola sata izmjenjivao samo dvije pozicije. Prva-druga, prva-druga. Normalno cestovno stanje u Zagrebu oko 16:30. Ne bi obraćao pažnju na to da nije obećao Doru odvesti na Jarun. Planirao je da tamo budu oko pet, da uhvate još malo sunca i dnevne svjetlosti. Na pomisao o dnevnoj svjetlosti Matija duboko uzdahne. Od novonastalih problema s Dorom najviše ga je čudilo što je, osim u rijetkim trenucima «izgubljenog pogleda», po danu bila uobičajeno vedra i optimistično raspoložena. Noć, noć je donosila noćne more i hladnoću.
Nakon par minuta je ugledao Doru kako ga čeka na dogovorenom mjestu, kod semafora.

- Uđi brzo, dok se ne upali zeleno! – istegnuo se u stranu kako bi otvorio vrata.
Dora se baci na sjedalo, zalupi vratima i smijući se poljubi ga u obraz.
- Ulaz kao u akcijskim filmovima! Sad onako zaškripi kad kreneš! – smijala se i dalje i obje ruke ovila oko njegove desne.
- Kako je bilo na poslu? – upita je Matija pokušavajući saznati je li se ovaj puta išta od događaja prošle noći rastegnulo i na dan.
- Sve super. Maja i ja smo išle zajedno na pauzu i uživale na suncu. S njom je uvijek veselo! A tebi? Što ima kod tebe.
- Sve ok.

Ništa znači. Sve normalno. Sve kao...po danu. No njemu danas nije bilo ok. Nije se mogao fokusirati na posao jer je cijelo vrijeme razmišljao o protekloj noći. Onakav Dorin pogled još nije doživio. Prođoše ga trnci od nelagode prisjećanja.

- Da upalim grijanje? – upita ga Dora primjetivši da se stresao.
- Ma, ne. Nešto me preskočilo. – nasmiješi se i utone natrag u misli dok je Dora pjevušila uz pjesmu na radiju.

Čitavo prijepodne razmišljao je što mu je činiti. Mora ozbiljno s njom porazgovarati o tim njenim noćnim morama. Zašto se ona po danu već treći put ponaša kao da se prethodnu noć ništa nije dogodilo? Da li uistinu zaboravi ili...ili se trudi zaboraviti. Oko podneva mu je sinulo da bi je mogao odvesti na Jarun, da se prošeću u prirodi i porazgovaraju. Ona voli prirodu i tu će biti opuštenija. Nada se i otvorenija.
«Uh! Kako je sve ovo glupo! Kujem planove kao da se radi o strancu, a ne o Dori!», misao mu se ocrtala i na licu.

- Kaj ti je muka? – zabrinuto će Dora.
«Je, muka mi je Dora! Muka mi je, jer ne znam što se s tobom događa, a ti se praviš kao da je sve u najboljem mogućem redu! I zlo mi je od prošle noći i zato što ne znam što će biti ove noći. Tvoje noćne more su i moje! Samo, čini se da ih ti, za razliku od mene, po danu zaboraviš!» htio je vrisnuti i istresti sav gnoj iz sebe, ali se suzdržao. Samo je mahnuo rukom pokazujući da mu je sunce upravo zasmetalo. Odlučio je pričekati s razgovorom dok ne dođu do jezera. Ona voli vodu.

Auto su ostavili na parkingu i držeći se za ruke, zaputili se kroz travnjak do šljunčanog dijela pored jezera.

Voljela je to krckanje i naguravanje kamenčića pod nogama. Dok je bila dijete stalno je odnekud doma donosila kamenje raznih boja i veličina. Nije im davala nikakvu svrhu, nije se igrala s njima, niti je od njih nešto stvarala. Samo joj je bilo važno da su posvuda oko nje. Uokrug poslagani oko tegle za cvijeće, nasumce uz zid, po stolu, tu i tamo na policu s knjigama. Kad je prvi put došla kod Matije u njegov unajmljeni stan u Sigetu i ugledala sličnu situaciju ostala je zatečena i nespremna na ustrajan osjećaj u području trbuha. Leptirići su se nastavili i tijekom godina zajedništva. «Koja je tajna vaše uspješne ljubavne veze?», upitala ju je jednom Maja zafrkantski pružajući prema njoj imaginarni mikrofon kojeg je «glumila» plastična boca od pola litre. I sama se to pitala i vjerovala je da je našla odgovor: potpuna iskrenost i poštovanje. Ma, naravno, i strast. Nasmiješila se i ostala uronjena u mislima o njoj i Matiji. Znali su razgovarati o svemu što je dotaklo bilo osobni bilo njihov zajednički život. Obožavala je njihove razgovore o pročitanim književnim ili popularno znastvenim tekstovima, rasprave o poruci tek odgledanog filma, kada bi čak satima znali raspravljati o tome «što nam priča govori». Brisali su suze jedno drugom dok su zajedno gledali Mostove okruga Madison, on je bio prvi koji je čitao njenu poeziju, ona je bila najveći kritičar njegovih dizajnerskih rješenja. Imala je osjećaj da su cijeli život zajedno. Da su spojeni poput jina i janga. Malo nje u njemu, malo njega u njoj. Zajedno su savršeno funkcionirali.

Pogledala je u mirnu i tihu vodu. Pretiha je. I premirna je. Ustajala. Beživotna.

Zajedno su bili u ravnoteži...no njena je karika počela propadati. Došao je trenutak koji je mislila da je nestao u bezdanu prošlosti. Prošlosti koje se nije htjela sjećati. Njezin je život istinski počeo tek od kada je upoznala Matiju. Tek tada su njeni temelji stvoreni...da, dugo je lagala samu sebe. Nitko nikada nije pobjegao od prošlosti. Mislila je da je ona posebna. Da, baš! I sada su je crni demoni iz tame napokon pronašli. Skrivala se godinama od njih, po grubim stijenama po kojima je trčala poput koze jer je znala da su oni kukavice i da je tamo neće pronaći! Zavirivala je u duboke vode, jer je znala da se oni boje nevine bistrine tajnovitog svijeta oceana. Umotavala se u misli drevnih mudraca i pjesnika, čineći od njih štit od kojeg su se odbijale opake namjere demona. Pazila je da ih ne prizove nečistoćom misli, pjevala je kad bi osjetila da su opako blizu....da im čuje korake u kutovima uma...uspijevala je, sve do prije nekoliko dana, uspijevala je održavati svoju lokaciju tajnom.