listovi

Povukao je gusto tkani pamučni pokrivač s kreveta, ogrnuo se i izašao u hodnik. Stisnuvši oči opečene od navale svjetla vukao je svoje pospano tijelo prema dnevnom boravku. Ostatak stana bio je u polumraku, primajući u druge dvije prostorije samo snop svjetla iz hodnika kroz poluotvorena vrata.
Zakorači u dnevni boravak s olakšanjem ponovno otvarajući širom kapke. Dora je sjedila podvijenih nogu u naslonjaču. Sjeo je na rukohvat i zagrlio je oko ramena povlačeći pokrivač i preko nje.

- Opet si ružno sanjala?

Ona je i dalje, staklenog pogleda zurila ispred sebe. U polumraku primijeti mali vodenasti odsjaj u uglu njenog desnog oka. Sagne se i nježno poljupcem usisa tek rođenu suzu.

- Sanjala? Možda sanjam sada, a možda se moj stvarni život odvijao prije nekoliko minuta...

Zaustavila je hrapave zvukove koji su se pokušali probiti kroz glasnice.
Nije joj se razgovaralo. Niti sa samom sobom. Poželjela je prazninu. Tupost. Izvana se probi zvuk škripećih kočnica. Dorine usne se harlekinski razvuku u stranu, povlačeći i vrat unazad. Godio joj je taj zvuk. Proparana stvarnost. Svidjela joj se ta kovanica. Ponovi tu misao. Proparana...tišina. Nikada nije tišina. Stvarnost...Stvarnost? Nikada nije stvarnost. Uvijek je nečiji san, davno sjeme želje, izniklo u zaboravu iznenađujući saditelja. «Čija sam ja želja?,» osjeti kako joj misli ponovno sijeku unutrašnjost. «Vlastita ili...rezultat nečije kletve?»

Matija primijeti kako joj se lice grči stvarajući nabore na čelu. Nije se usudio dalje zapitkivati, samo je pojačao stisak oko njenog lijevog ramena. Nije bio siguran želi li ona uopće o tome razgovarati, iako je osjećao da bi joj bilo lakše kada bi izvjetrila te misli koje su je opterećivale. Misli ili snove? Više nije mogao razlučiti, samo je znao da nešto ne valja. «Nešto debelo ne valja.», izjavio je neki dan svom bliskom prijatelju dok su ispijali treću rundu pive u Sedmici. «Ne znam šta da radim. Svako malo ju nađem kako bulji u prazno. Prije se to događalo samo kad bi ustajala po noći zbog nekih noćnih mora. Sad već i po danu zna odlutati pogledom. Na par minuta kao da se izgubi.» Marijan mu je predložio da ju odvede psihijatru, ali mu se ta ideja nije svidjela. Saznalo bi se i on i ona bi taj pečat poslije nosili čitav život. Već je vidio zabrinute (osuđujuće?) poglede svojih roditelja, rodbine susjeda, kolega na poslu. Ne, ne bi to bilo dobro.

Kako sebično! Postidio se samoga sebe. Njegovoj Dori nije dobro, a on razmišlja što će drugi reći! «Shame on you, man!», čuje vlastiti glas kako ga ukorava iznutra. «Ne znam! Ne znam! Ne znam što da radim! Kako da joj pomognem?!», svako malo je u posljednje vrijeme proživljavao ovu vrst unutarnjeg dijaloga sa samim sobom. «Poludit ću i ja ovako!» Poludit? Zar on stvarno misli da je ona poludjela?

- Hajde, ljubavi. Idemo natrag u krevet. Hladno je.

Lagano je obuhvati iznad struka. Tijelo joj je bilo hladno, opušteno i teško. Popustio je stisak i njena lijeva ruka pala je natrag na koljena.

- Dora?

Povisio je panično glas i ona usporeno okrene glavu prema njemu.

- Matija...

Učinilo mu se kao da joj glas dolazi iz dubine podruma tri kata niže. Oči su joj bile usmjerene u njegove, ali pogled kao da je prolazio kroz njega i završavao kilometrima iza njegove glave. Prošli su ga trnci. Htio je još jednom reći njeno ime, ali glas mu se zaledio negdje u trbuhu.

- Ne boj se, Matija... Sve će biti u redu... Sve JE u redu...

Riječi su izlazili iz iste dubine, sporo kao magla dok se ujutro diže iznad ulice. I dalje joj je na licu bio razvučen onaj čudan, izobličen, harlekinski osmijeh, kao da su joj uglovi usnica povučeni nevidljivim koncem prema gore.
Pokušavao je u njenim očima pronaći dokaz te iznenadne tvrdnje, ali njen pogled je i dalje počivao u daljini, iza njegovih očiju, iza zidova stana, iza dječjeg igrališta pored zgrade, iza rotora, iza Karlovca...i iznad Karlovca. Pekle su ga vlastite misli. Osjeti snažan pritisak u glavi. Mora nešto poduzeti. Ovakve noći postajale su sve češće.

Doru voli više nego samoga sebe. Volio je njenu otvorenost, njene pjesme, način komuniciranja s ljudima. Uz nju je bolje upoznao i sebe samoga. Dora je isto to govorila i za njega. «Pomogao si mi upoznati vlastite mogućnosti. Napokon se osjećam dobro u vlastitoj koži.», govorila je.

Zašto je nju sada ta koža počela žuljati? Zašto se izmiče iz stvarnosti? Nije navikao da između njih postoje tajne ili tabu teme i zato je pretpostavljao da je sve to što se događa tajna i za samu Doru.

Znao je da nešto mora poduzeti. Mora saznati što se s njom, ili bolje rečeno u njoj, događa.