listovi

11.11.2005., petak

četvrti dio

- Lijepo je. – Matija pruži ruku prema Dori, smiješeći se.
Ona mu uzvrati osmijeh zatvorivši oči. Primijetit će kamo je odlutala mislima, a nije im htjela pokvariti šetnju. Znao je čitati njen pogled.
S druge strane jezera zakreštalo je jato vrana nadjačavajući vrisku dvoje peterogodišnjaka koji su se utrkivali po stazi oko jezera. Dori je fokus ostao na zvuku šljunka ispod njihovih nogu. Trljali su se jedno od drugo pod pritiskom ljudskih stopala. Dora se sagne i pokupi mali, plosnati kamenčić i zabaci ga prema vodi.

- Je'n, dva, tri, četiri! – Matija je brojao dok je kamenčić poskakivao po površini vode. Pridružio se igri.

Nakon desetak minuta laganog hoda stigli su u šumoviti dio s druge strane jezera. Nestao je ljudski žamor i glazba iz obližnjih kafića. Dora ugleda osamljeni ostatak posječenog stabla i sjedne.

- Mmm...dobro bi bilo imati ovaj panj umjesto stolica doma.

Matija se spusti na travnati dio pored nje. Da li da započne razgovor o protekloj noći? Ili da se prepusti uživanju? A što ako se opet noćas pojavi njena mora? Do kad će čekati s nekim suvislim objašnjenjem. Ovo već predugo traje.

- Dora...
- Znam, Matija. – prepoznala je u titraju njegovog glasa o čemu želi razgovarati. – Želiš pojašnjenje, zar ne?

Glas joj je promijenio boju. Matija je zadrhtao tamo negdje u dubini želuca.

- Dora, dobio sam osjećaj da nešto kriješ od mene, a to...takav odnos...to nismo ti i ja. Ne želim nas izgubiti.

Dora uzme suhu grančicu sa zemlje. Vukla ju je lijevo-desno ispred sebe, šarajući linije bez redoslijeda. Kroz žbunje se probi tanki zvuk sirene vlaka koji je upravo prelazio željezni most par stotina metara dalje.

- Ne znam odakle da počnem, Matija. Ni sama nisam sigurna što da ti kažem. Čak više nisam sigurna što je od toga bila stvarnost, a što dio neke divlje fantazije koja se prikačila na sjećanja da olakša mom umu probavljanje tih događaja. I meni samoj bilo i lakše da mogu reći «Hej, pa to je sve jedna dobra SF priča!», ali ipak, nažalost – nije. Nisam ti pričala o tome jer sam mislila da je prošlo. Ovo, posljednjih dana je po prvi put da se vratilo od kad smo se ti i ja upoznali.

Dori se otme kratki, duboki uzdah i glas joj zatitra. Matija je šutio i čvrsto joj stisnuo ruku.

- Bilo mi je oko četiri godine kad sam prvi put, ili barem svjesno po prvi put, doživjela nešto poput vizije ili sna na javi. Igrala sam se u svojoj sobi i najednom se našla u nekom drugom prostoru. Lebdjela sam usred prostora kojem nije bilo granica. Sve je bilo mračno osim nekih kugli raznoraznih veličina i boja. Jedino su one svijetlile. Lebdjela sam iznad tih kugli. Obuzeo me neopisiv strah i vrisnula sam. Najednom sam opet bila u svojoj sobi u koju su u tom trenu uletjeli roditelji. Osjećaj straha i izgubljenosti još se više povećao. To dvoje ljudi sam najedanput doživjela kao potpune strance. Moj cijeli mali svijet izokrenuo se u sekundi. Kroz glavu su mi samo prolazila pitanja: Gdje sam, tko sam i što radim ovdje. Zašto sam tu? ...

Osjetila je bolno stezanje u grlu. Matija je blijed sjedio pored nje i stiskao joj ruku čekajući nastavak njene ispovijedi.

- 14:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.10.2005., petak

treći dio

Matija je nervozno lupkao po upravljaču pogledavajući na sat. Mjenjač mu je već pola sata izmjenjivao samo dvije pozicije. Prva-druga, prva-druga. Normalno cestovno stanje u Zagrebu oko 16:30. Ne bi obraćao pažnju na to da nije obećao Doru odvesti na Jarun. Planirao je da tamo budu oko pet, da uhvate još malo sunca i dnevne svjetlosti. Na pomisao o dnevnoj svjetlosti Matija duboko uzdahne. Od novonastalih problema s Dorom najviše ga je čudilo što je, osim u rijetkim trenucima «izgubljenog pogleda», po danu bila uobičajeno vedra i optimistično raspoložena. Noć, noć je donosila noćne more i hladnoću.
Nakon par minuta je ugledao Doru kako ga čeka na dogovorenom mjestu, kod semafora.

- Uđi brzo, dok se ne upali zeleno! – istegnuo se u stranu kako bi otvorio vrata.
Dora se baci na sjedalo, zalupi vratima i smijući se poljubi ga u obraz.
- Ulaz kao u akcijskim filmovima! Sad onako zaškripi kad kreneš! – smijala se i dalje i obje ruke ovila oko njegove desne.
- Kako je bilo na poslu? – upita je Matija pokušavajući saznati je li se ovaj puta išta od događaja prošle noći rastegnulo i na dan.
- Sve super. Maja i ja smo išle zajedno na pauzu i uživale na suncu. S njom je uvijek veselo! A tebi? Što ima kod tebe.
- Sve ok.

Ništa znači. Sve normalno. Sve kao...po danu. No njemu danas nije bilo ok. Nije se mogao fokusirati na posao jer je cijelo vrijeme razmišljao o protekloj noći. Onakav Dorin pogled još nije doživio. Prođoše ga trnci od nelagode prisjećanja.

- Da upalim grijanje? – upita ga Dora primjetivši da se stresao.
- Ma, ne. Nešto me preskočilo. – nasmiješi se i utone natrag u misli dok je Dora pjevušila uz pjesmu na radiju.

Čitavo prijepodne razmišljao je što mu je činiti. Mora ozbiljno s njom porazgovarati o tim njenim noćnim morama. Zašto se ona po danu već treći put ponaša kao da se prethodnu noć ništa nije dogodilo? Da li uistinu zaboravi ili...ili se trudi zaboraviti. Oko podneva mu je sinulo da bi je mogao odvesti na Jarun, da se prošeću u prirodi i porazgovaraju. Ona voli prirodu i tu će biti opuštenija. Nada se i otvorenija.
«Uh! Kako je sve ovo glupo! Kujem planove kao da se radi o strancu, a ne o Dori!», misao mu se ocrtala i na licu.

- Kaj ti je muka? – zabrinuto će Dora.
«Je, muka mi je Dora! Muka mi je, jer ne znam što se s tobom događa, a ti se praviš kao da je sve u najboljem mogućem redu! I zlo mi je od prošle noći i zato što ne znam što će biti ove noći. Tvoje noćne more su i moje! Samo, čini se da ih ti, za razliku od mene, po danu zaboraviš!» htio je vrisnuti i istresti sav gnoj iz sebe, ali se suzdržao. Samo je mahnuo rukom pokazujući da mu je sunce upravo zasmetalo. Odlučio je pričekati s razgovorom dok ne dođu do jezera. Ona voli vodu.

Auto su ostavili na parkingu i držeći se za ruke, zaputili se kroz travnjak do šljunčanog dijela pored jezera.

Voljela je to krckanje i naguravanje kamenčića pod nogama. Dok je bila dijete stalno je odnekud doma donosila kamenje raznih boja i veličina. Nije im davala nikakvu svrhu, nije se igrala s njima, niti je od njih nešto stvarala. Samo joj je bilo važno da su posvuda oko nje. Uokrug poslagani oko tegle za cvijeće, nasumce uz zid, po stolu, tu i tamo na policu s knjigama. Kad je prvi put došla kod Matije u njegov unajmljeni stan u Sigetu i ugledala sličnu situaciju ostala je zatečena i nespremna na ustrajan osjećaj u području trbuha. Leptirići su se nastavili i tijekom godina zajedništva. «Koja je tajna vaše uspješne ljubavne veze?», upitala ju je jednom Maja zafrkantski pružajući prema njoj imaginarni mikrofon kojeg je «glumila» plastična boca od pola litre. I sama se to pitala i vjerovala je da je našla odgovor: potpuna iskrenost i poštovanje. Ma, naravno, i strast. Nasmiješila se i ostala uronjena u mislima o njoj i Matiji. Znali su razgovarati o svemu što je dotaklo bilo osobni bilo njihov zajednički život. Obožavala je njihove razgovore o pročitanim književnim ili popularno znastvenim tekstovima, rasprave o poruci tek odgledanog filma, kada bi čak satima znali raspravljati o tome «što nam priča govori». Brisali su suze jedno drugom dok su zajedno gledali Mostove okruga Madison, on je bio prvi koji je čitao njenu poeziju, ona je bila najveći kritičar njegovih dizajnerskih rješenja. Imala je osjećaj da su cijeli život zajedno. Da su spojeni poput jina i janga. Malo nje u njemu, malo njega u njoj. Zajedno su savršeno funkcionirali.

Pogledala je u mirnu i tihu vodu. Pretiha je. I premirna je. Ustajala. Beživotna.

Zajedno su bili u ravnoteži...no njena je karika počela propadati. Došao je trenutak koji je mislila da je nestao u bezdanu prošlosti. Prošlosti koje se nije htjela sjećati. Njezin je život istinski počeo tek od kada je upoznala Matiju. Tek tada su njeni temelji stvoreni...da, dugo je lagala samu sebe. Nitko nikada nije pobjegao od prošlosti. Mislila je da je ona posebna. Da, baš! I sada su je crni demoni iz tame napokon pronašli. Skrivala se godinama od njih, po grubim stijenama po kojima je trčala poput koze jer je znala da su oni kukavice i da je tamo neće pronaći! Zavirivala je u duboke vode, jer je znala da se oni boje nevine bistrine tajnovitog svijeta oceana. Umotavala se u misli drevnih mudraca i pjesnika, čineći od njih štit od kojeg su se odbijale opake namjere demona. Pazila je da ih ne prizove nečistoćom misli, pjevala je kad bi osjetila da su opako blizu....da im čuje korake u kutovima uma...uspijevala je, sve do prije nekoliko dana, uspijevala je održavati svoju lokaciju tajnom.

- 00:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.10.2005., četvrtak

drugi dio


- Aaahh...kako je danas toplo!

Nasmijana lica i zatvorenih očiju, Dora je istezala vrat prema suncu. Top s Griča natjerao je nekoliko krhkih ramena da se zatresu i sve golubove na jedinstvo u polijetanju s Cvjetnog placa. Ne zadugo. Ramena se smiriše. Golubovi se vratiše na uobičajeno kljuckanje po betonu.
U uživanju je prekine zvuk mobitela. Nasmiješi se na Matijino ime na monitoru.

- Ljubavi, jesi u blizini? Maja i ja smo upravo uzele pauzu i sjele na kavu. Dođeš u grad?

Kratko ga je saslušala i s osmijehom prekinula razgovor.

- Matija. Pokupit će me poslije posla i odvesti na Jarun. Kaže da je šteta ne išetati ovakav sunčan dan! - odgovori na upitan pogled kolegice.

Maja joj je bila i više od kolegice s posla. Tijekom par mjeseci otkrile su mnoštvo zajedničkih interesa, ali i različitosti, što ih je posebno zabavljalo, jer su mogle često ulaziti u diskusije o raznolikim temama. Često su dolazile u kontakt tijekom radnoga dana s obzirom da su radile u istoj firmi, Maja kao raznosačica pošte, Dora kao tajnica. Po cijeli dan je pisala i prevodila dopise, glave zagnjurene u monitor, tako da su joj veseli Majin zvonki glas i uvijek nova pošiljka za primiti ili odaslati, a s time i nova tema za dijalog, uvijek bile pravo osvježenje.

- Vas je dvoje tako lijepo slušati i gledati. - Maja se nasmiješi i pozove rukom konobaricu koju je ugledala na drugoj strani terase.
- Stvarno bi mogla malo ubrzati. Proći će nam pauza dok dobijemo tu kavu.
- Ma, daj Dora. Uživaj u suncu. Kava će doći na vrijeme. Već si dvije popila u uredu. Ovo je ionako tek simbolična tekućina da ne zauzimamo stol bez veze. Cijena kave je u stvari porez na stolicu na kojoj se ispružiš i upijaš toplinu dana na svježem zraku.
- Pa ne znam baš koliko može biti svjež zrak u centru grada, al' nek ti bude.
- Gunđalo jedno.

Smijale su se dok je njihovom stolu prilazila djevojka s tacnom punom prljavih, praznih čaša i šalica.

- Oprostite, danas su svi izmilili na sunce. Kao da nitko ne radi. Strašna je gužva. Što ćete popiti?

Naručile su kavu. Dora dohvati dnevne novine ostavljene na stolu do njihovog i rastvori ih. Kako je okretala koji list, tako joj se lice izobličavalo, oči stiskale, čelo naboravalo, obrve širile u čudu. Svako malo bi glavom zavrtila lijevo – desno, pa duboko uzdahnula.

- Pa, ove su novine jedna velika crna kronika!
- I zašto ih onda uopće otvaraš, kao da tu činjenicu nisi do sada već tisuću puta ustvrdila. – smireno i sa smješkom uzvrati Maja.
- Pa, ženo Božja, moram znati što se događa u svijetu.
- Sve što trebaš saznati doći će do tebe.
- Je. Golubom pismonošom, možda? – Dora se nasmije i baci presložene novine na stol gdje ih je i našla.
- Drago mi je da u tebi još uvijek živi romantičarka. No, vjerujem da su i glasnici na koje mislim prilagođeni dobu u kojem se nalazimo.
- O, pa ti si moj glasnik! – uzvikne Dora šireći ruke u otkrivenju. - Donosiš mi pošiljke i moje odnosiš dalje! Ti si u stvari golub...-nije dovršila rečenicu jer se previjala od smijeha dok je Maja prijeteći zamahivala rukom prema njenoj glavi.

Zveckanje šalica prene ih iz zaigranosti. S veseljem obje prionu na obilato zasipanje vruće tekućine sa šećerom iz malih, tamno-smeđih papirnatih vrećica. Žamor s okolnih stolova, povremena vriska djece i nametljivi povici kolportera nisu ometale njihovo trenutno stanje opuštenosti, mira i uživanja. Dori padne pogled na izlog preko puta njihovog stola. Nekada je s ovog mjesta promatrala ljude kako zastaju i isčitavaju naslove novih knjiga. Sada ih taj izlog obavještava o jednom od brojnih novih načina komunikacije među ljudima.

- Znaš li što su u stvari značili dimni signali kod američkih domorodaca? – upita ju Maja kao da je pogodila njene trenutne misli.
- Pa, vjerojatno su stvarali oblike dima koji su imali neka samo njima znana značenja, tipa upozorenja na opasnost ili obavijest o okupljanju.
- Zapadnjačko stvaranje misterija. Dimni signali obavještavali su one na drugoj strani da obrate pažnju jer im šalju poruku.
- Pa, zar sam dim nije bio poruka?
- Ne. Poruka je slana mentalnim putem. Ono što bismo mi nazvali telepatijom.

Dora zašuti. Ovo objašnjenje imalo je smisla.

- Od kud ti ta teorija? – upita Maju.
- Ne sjećam se više. Zar je i bitno od kud je? Kad nešto čuješ ili pročitaš profiltriraš kroz sebe i ili ti rezonira ili ne. Izvor informacije zaboraviš, ali poruka ostane. Kao kad čitaš raznorazne knjige. Niti jedna knjiga nije loša ili dobra. Samo je važno što će od nje ostati u tebi i postati dijelom tebe, tvog razmišljanja i stava.
- Pa, onda niti novine pune crne kronike nisu loše, samo izabireš što će od toga u tebi ostati kao pouka. – Dora ju pogleda sa smješkom.
- Vjerojatno si u pravu. Samo se pazi da ti kao glavna pouka ne ostanu strah i panika. Nije ugodno živjeti u stalnom strahu. Strah blokira kreativnost.

Dora vrati pogled na izlog preko puta. Osmijesi na sve strane. Nacrtani ili na ljudima koji reklamiraju proizvod.

- Njihova poruka je: s nama vam je lijepo. – uputi Dora Maju.
- Da. Što više impulsa potrošite to ćete biti veseliji.

Obje prasnuše u smijeh.
Koraci prolaznika postajali su sve češći. Zvuk otvaranja papirnatih vrećica iz kojih se širio miris rastopljenog sira hvatao je ritam s koracima, pozdravljanjem i izvikivanjem imena. Oštri visoki tonovi tankih potpetica pomiješani s četvrtastim zagušenim zvukom muških cipela. Eej i bok svake minute. Golublje lepetanje krilima i zveket čaša i šalica bivali su sve glasniji.
Vraćale su se iz privatnih trenutaka opuštenosti i ušle u masu.

- Vrijeme je da se vratimo. – izjavi Maja.

Dora blagim naklonom glave pokaže da se slaže. Maja ode u kafić platiti račun, te se uputiše ka uredu, stapljajući se sa zvukovima ulice.


- 12:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.10.2005., ponedjeljak

prvi dio

Povukao je gusto tkani pamučni pokrivač s kreveta, ogrnuo se i izašao u hodnik. Stisnuvši oči opečene od navale svjetla vukao je svoje pospano tijelo prema dnevnom boravku. Ostatak stana bio je u polumraku, primajući u druge dvije prostorije samo snop svjetla iz hodnika kroz poluotvorena vrata.
Zakorači u dnevni boravak s olakšanjem ponovno otvarajući širom kapke. Dora je sjedila podvijenih nogu u naslonjaču. Sjeo je na rukohvat i zagrlio je oko ramena povlačeći pokrivač i preko nje.

- Opet si ružno sanjala?

Ona je i dalje, staklenog pogleda zurila ispred sebe. U polumraku primijeti mali vodenasti odsjaj u uglu njenog desnog oka. Sagne se i nježno poljupcem usisa tek rođenu suzu.

- Sanjala? Možda sanjam sada, a možda se moj stvarni život odvijao prije nekoliko minuta...

Zaustavila je hrapave zvukove koji su se pokušali probiti kroz glasnice.
Nije joj se razgovaralo. Niti sa samom sobom. Poželjela je prazninu. Tupost. Izvana se probi zvuk škripećih kočnica. Dorine usne se harlekinski razvuku u stranu, povlačeći i vrat unazad. Godio joj je taj zvuk. Proparana stvarnost. Svidjela joj se ta kovanica. Ponovi tu misao. Proparana...tišina. Nikada nije tišina. Stvarnost...Stvarnost? Nikada nije stvarnost. Uvijek je nečiji san, davno sjeme želje, izniklo u zaboravu iznenađujući saditelja. «Čija sam ja želja?,» osjeti kako joj misli ponovno sijeku unutrašnjost. «Vlastita ili...rezultat nečije kletve?»

Matija primijeti kako joj se lice grči stvarajući nabore na čelu. Nije se usudio dalje zapitkivati, samo je pojačao stisak oko njenog lijevog ramena. Nije bio siguran želi li ona uopće o tome razgovarati, iako je osjećao da bi joj bilo lakše kada bi izvjetrila te misli koje su je opterećivale. Misli ili snove? Više nije mogao razlučiti, samo je znao da nešto ne valja. «Nešto debelo ne valja.», izjavio je neki dan svom bliskom prijatelju dok su ispijali treću rundu pive u Sedmici. «Ne znam šta da radim. Svako malo ju nađem kako bulji u prazno. Prije se to događalo samo kad bi ustajala po noći zbog nekih noćnih mora. Sad već i po danu zna odlutati pogledom. Na par minuta kao da se izgubi.» Marijan mu je predložio da ju odvede psihijatru, ali mu se ta ideja nije svidjela. Saznalo bi se i on i ona bi taj pečat poslije nosili čitav život. Već je vidio zabrinute (osuđujuće?) poglede svojih roditelja, rodbine susjeda, kolega na poslu. Ne, ne bi to bilo dobro.

Kako sebično! Postidio se samoga sebe. Njegovoj Dori nije dobro, a on razmišlja što će drugi reći! «Shame on you, man!», čuje vlastiti glas kako ga ukorava iznutra. «Ne znam! Ne znam! Ne znam što da radim! Kako da joj pomognem?!», svako malo je u posljednje vrijeme proživljavao ovu vrst unutarnjeg dijaloga sa samim sobom. «Poludit ću i ja ovako!» Poludit? Zar on stvarno misli da je ona poludjela?

- Hajde, ljubavi. Idemo natrag u krevet. Hladno je.

Lagano je obuhvati iznad struka. Tijelo joj je bilo hladno, opušteno i teško. Popustio je stisak i njena lijeva ruka pala je natrag na koljena.

- Dora?

Povisio je panično glas i ona usporeno okrene glavu prema njemu.

- Matija...

Učinilo mu se kao da joj glas dolazi iz dubine podruma tri kata niže. Oči su joj bile usmjerene u njegove, ali pogled kao da je prolazio kroz njega i završavao kilometrima iza njegove glave. Prošli su ga trnci. Htio je još jednom reći njeno ime, ali glas mu se zaledio negdje u trbuhu.

- Ne boj se, Matija... Sve će biti u redu... Sve JE u redu...

Riječi su izlazili iz iste dubine, sporo kao magla dok se ujutro diže iznad ulice. I dalje joj je na licu bio razvučen onaj čudan, izobličen, harlekinski osmijeh, kao da su joj uglovi usnica povučeni nevidljivim koncem prema gore.
Pokušavao je u njenim očima pronaći dokaz te iznenadne tvrdnje, ali njen pogled je i dalje počivao u daljini, iza njegovih očiju, iza zidova stana, iza dječjeg igrališta pored zgrade, iza rotora, iza Karlovca...i iznad Karlovca. Pekle su ga vlastite misli. Osjeti snažan pritisak u glavi. Mora nešto poduzeti. Ovakve noći postajale su sve češće.

Doru voli više nego samoga sebe. Volio je njenu otvorenost, njene pjesme, način komuniciranja s ljudima. Uz nju je bolje upoznao i sebe samoga. Dora je isto to govorila i za njega. «Pomogao si mi upoznati vlastite mogućnosti. Napokon se osjećam dobro u vlastitoj koži.», govorila je.

Zašto je nju sada ta koža počela žuljati? Zašto se izmiče iz stvarnosti? Nije navikao da između njih postoje tajne ili tabu teme i zato je pretpostavljao da je sve to što se događa tajna i za samu Doru.

Znao je da nešto mora poduzeti. Mora saznati što se s njom, ili bolje rečeno u njoj, događa.

- 13:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2005  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se