Lisica Mica https://blog.dnevnik.hr/lisicamica
utorak, 19.03.2013.
Moje drage borosane
O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti…
...ja radim u državnoj službi! Šefica sam samoj sebi. I drugima. Moje su zaposlenice srednja stručna sprema, starije žene, životno mudre i ne bježe od posla. Ni jedna mlađa od 40 i samo ih je četvoro. Nije loše, a? Moja šefica je na pristojnoj udaljenosti od 30ak km i vidim ju jednom u 2 mjeseca. To je pak, još bolje. Ima se tu i tamo vremena za fejs, kao što vidite i za blog. Ima tu i loših strana, ali o tome neću danas. Ma neću ni drugi put. Pozitivan stav, nemoj biti minus :-)
Nema više korporacije! Pranja mozga! Uvjeravanja da je moj proizvod najbolji na zemaljskoj kugli, mliječnoj stazi i svim susjednim galaksijama. I da u to moram uvjerit cijeli svijet, jer inače nisam vrijedna postojanja ni ljudskog života! Nisam više stalno na cesti, ko pasji drek! Ne moram pakirat kofer nedjelju navečer. Nema više putovanja s klijentima, propuštanja muzeja (onaj Kikladski u Ateni neću prežalit do kraja života). Nema više lažnih osmjeha! Nema više šefa mobera koji kaže da smo mi prodavači (prodavačica ti je mama, mamicu ti!). Nema više idiota koji kaže da mu to nije firma nego obitelj. Zamislite vi tu dubinu misli! Obitelj! Ni manje ni više. Amerikanac, naravno, zar ste sumnjali? I dan danas mu pamtim ime: Cliff Mc……, motherfucker! Nema više korporativnih sijela prodajne silne sile iz polovice svijeta. I dok je u Zagrebu minus pet, ti si u Južnoafričkoj republici, ali po cijele dane sjediš u prostoriji bez prozora s umjetnim svjetlom, u kratkim rukavima na 18 celzijusa i smrzavaš se. I nema više korporativnih "survey-a" kojim cijeli tim šefa ocijeni sa 38% i nakon toga tom idiotu ne nabiju nogu u guzicu i oslobode nas gluposti, terora i prijetvornosti. Ali pošalju glavnog EMEA HR-a koji sa njim razgovara. Ali, znate, ozbiljno razgovara. I dijeli mu dubokoumne kadrovske savjete. I nakon toga sve se promjeni. Šatro!
Smijem se kad mi se smije, plačem kad mi se plače!
I imam podočnjake koje ne skrivam tekućim puderom, iako su lijepi ljudi uspješniji po svim istraživanjima.
Jesu, jesu, zamjerili su mi se. "Place to work". Tada druga firma na svijetu na rang listi poželjnih firmi u kojima sretni ljudi rade. Znate oni presimpatični, u stvari antipatični, silno sretni i nasmijani koji vas gledaju s korporativnih letaka. Da, u takvoj sam firmi radila. Hrvatski san. I američki. Iako neudata, bez djece s 30 godina, dobila sam vizu za Ameriku na 5 godina - po kratkom postupku. Jer kad su u ambasadi vidjeli da radim u tako savršenoj firmi, odmah su znali da neću ostat preko bare. Jer tu mi je savršeno, ko onim antipatičnim-presimpatičnim sa korporativnih reklama. I ja sam bila tako nasmješena danju i noću. Ukočila mi se vilica od iskrenih osmjeha.
Bilo je tu i dobrih strana, neću pretjerivati. Voljela sam sjest u auto, upalit radio i družit se sama sa sobom. Ili telefonirat čitavim putem, i nabit 2000kn mobitela. Ima se... Ali nisam voljela kad mi se u Slunju u ponoć počelo spavat, nakon što sam po staroj cesti pretekla 30 kamiona (jer Dalmatine još nije bilo). I onda nakon 20 minuta sna, shvatim da mi se sad spava još više i da mi je u očima još više pijeska. Jer jučer sam došla u Split, a danas se vraćam. A Zagreb je još daleko…A sutra u uredu licem u lice sa šizofreničarom: malo je hemoroid na analnim otvorima važnih klijenata, a malo zlostavljač kad se mora na nama ispuhat od „kakanja“. Jer „kakanja“ su ga vjerojatno ipak boljela, mada nije priznavao.
I nije bilo tako loše dok je trajalo. Ali drago mi je da je završilo.
Zahvaljujem dragom bogu, anđelima i svima zaslužnima (sebi možda najviše :-)) da je ta priča odrađena. Prošlo svršeno vrijeme.
I tako, svako jutro, ritualno, ja obuvam moje drage borosane, moju dragu metaforu boljeg života. I počinjem raditi.... I život je lijep....
P.S. Usput ću pokucat u drvo, 3x pljunut i uhvatit se za petu (dajte još koju ideju protiv uroka :-)). Jer kad god sam se pohvalila, život se žestoko potrudio da me demantira. Nema veze, bit će onda nova tema za idući post :-) Pozitivan stav, nemoj biti minus!
Opis bloga
Što je lijinom srcu drago
Linkovi
Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
ostati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ću te
do zadnjeg daha!
Ježurka Ježić
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
Branko Miljković
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
A. B. Šimić
Manja buha - veći skok.
Moj pranonić
Život je ritаm koji se morа spoznаti. Jа osjećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovjek i zvijezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svjetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čojvek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svijetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz svemira; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osjećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovijek. Zvijezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo oveć obuzeti sobom rаzumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovjek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.
Tesla