Lisica Mica http://blog.dnevnik.hr/lisicamica

četvrtak, 24.01.2013.

Mitska bića moje 17te



Bilo ih je nekoliko. Dobro ih pamtim dan danas, iako mi je percepcija danas potpuno drukčija. Ali bitna stvar je da pamtim i moju tadašnju percepciju. A to je vjerujte, vrlo zanimljiva stvar, pa ću o tome i pisati.

Bio je jedan usputni, pomalo nebitni. Nosio je plavi Dolomite skafander. Uvijek, skroz do ljeta. Išao je u elektro školu, a nick-name mu je bio Isus Krist – duga smeđa kosa i pogled u daljinu. Njega sam tih dana odabrala više kao razbibrigu. Da imam koga gledat dok stojim na Kontu. A tamo je bio inventar, pa je bio ziher. U stvari mi se nije pretjerano sviđao, ali trebalo je naći nekoga da popuni rupe razgovora s prijateljicama. I izgledao je dovoljno alternativno da bi mi se sviđao. Nema ga fejsu, putevi nam se nikad nisu križali i danas ne znam o njemu apsolutno ništa.

Bio je fatalni, nick-name mu je bio Istomeni, jer se zvao isto kao i fatalni moje najbolje prijateljice. Za njim sam venula godinama. Sad mi je upravo muka što o njemu pišem i ne želim mu dati niti onaj prostor koji zaslužuje, čut ćete zašto. Imao je poludugu do dugu kosu, prekrasne tamnosmeđe oči i strašne okserice. Mislim da je on postavio standard ili se jednostavno u njega uklopio, jer do dana današnjeg volim takav „tip“ muškarca. Malo viši od mene, smeđa kosa i oči i komad nosa. Takav mi je i muž.

On mi se sviđao još u osnovnoj. Tad mi se stvarno sviđao. Onako propisno, mitski. On je u stvari bio najmitskije biće mog života. Količina mitologije u mojoj glavi tijekom osnovne škole bila je stvarno ogromna. A dopao mi se i mit dugogodišnje zaljubljenosti, pa sam s tom fiksacijom nastavila i u srednjoj. Nekako je to bilo meni slično, anti-površno, suprotno od nekih mojih prijateljica koje su svaka dva dana mijenjale svoje objekte. Jer to su u stvari bili. Objekti naših nadanja, ideala, nabujalih hormona, potrebe za romantikom ili patetikom ili jednostavno lako dostupna zabava i razbibriga. Meni je mislim, imponiralo biti Werther i patit. Weltschmerz. U stvari mi se taj tip u srednjoj uopće nije sviđao, jer pamtim da su mi se sviđali drugi, a on je bio kao pozadina moje mentalne scene. Pa kad sam ostala bez objekta, tu je uvijek bio on. Također, zadovoljavao je u potpunosti potrebu za teatrom svojstvenu adolescentskom dobu. A dan danas mi je žao ko pasu da sam uopće potrošila ijednu svoju misao na njega. Kad smo već kod pasa da završim s njim brzopotezno, jer više nije ni zaslužio. A priča završava baš sa psima. Inicirala sam susret (reklo bi se „imala sam muda“), da nakon pustih godina i prije odlaska u Zagreb otkrijem s kim u stvari tu imam posla. Tip mi je govorio o svojoj strasti: borbama pasa. I kako uživa kad njegov pas poganja mačku na stablo, a još više ako ju ulovi i rastrga.

Dramatska stanka.

Što uopće reći?
Dno dna.

Gimnazijalka, intelektualka, vegetarijanka, duhovno osviještena, angažirana po svim pitanjima, još najviše po pitanju prava životinja, bila je u šoku. Cijeli život sam neka sirota bića hranila u kvartu, udomljavala, donijela bi doma i zmiju da ih se ne bojim. Danas nekako mislim da sam tu gadno pretjerala s mitologijom, isforsirala ju do karikature, pa tako mi i treba.

Nema ga danas na fejsu, ali sam doznala jedan podatak koji se savršeno uklapa u njegov nivo. A to je nivo polusvijeta. Nisam intelektualni snob, ali pomorska škola i skoro pao razred? Mogla sam znat. Sama sam si kriva za tu grešku kad se nisam cijenila. I tako je to vrlo neslavno završilo.

Bio je jedan bez nick-name-a jer se sve odvijalo jako brzo i netipično. I nisam za njim patila u nekom vremenskom kontinuumu. Znala sam ga sa jedne slobodne aktivnosti još iz djetinjstva. Ali, naravno kad sam imala 15, a on 18, nije me pozdravljao. Iako me je sigurno znao. Pozdravljanje mulice moglo bi mu narušiti reputaciju. Tako su valjda pravi frajeri razmišljali. U djetinjstvu nije ostavio dojam na mene, pamtila sam ga samo kao ime, prezime, godište i lice. Ali, kad sam ga sa svojih 15 jednom vidjela negdje u gradu, oči su mi ispale. Imao je prekrasnu dugu smeđu frčkavu kosu, prošaranu plavim pramenovima (do sad je vidljivo da su sva mitska bića imala dugu kosu) i plave oči na tamnoputom licu vrlo odlučnog izraza. A obučen je bio kao što su bili obučeni svi koji su držali do sebe: traperice, bijela majica, vijetnamka i JNA čizme. Ukratko - u par godina pretvorio se u labuda. Držao je ruku preko ramena svoje cure kao da je uhvatio boga za bradu. A cura mu je (znala sam je iz škole) mislila za sebe da je jako važna i malo mi je uvijek djelovala nimfomanski. Ruku na srce, za jednog 18godišnjaka to uopće nije loše :-). I tako su njih dvoje šetali gradom kao bogovi, u stvari kao bog i polu-boginja (jer ona mi je zbog „važnog stava“ malo išla na živce), kao da im noge ne dodiruju tlo. Normalno hodaju, a u stvari neprimjetno lebde. Samo par milimetara nad tlom, jer on je definitivno mitsko biće, a ona na pol puta. I tad sam pomislila: „Vau, ko bi reko da će se on tako zgodan napravit.“ Ni više ni manje od toga. Nije bilo zaljubljivanja, fiksacije, samo konstatacija i blaga fascinacija.

Godinu dvije poslije toga slavimo rođendan moje prijateljice na tulumu dostojnom naših godina. Pedesetak ljudi između 16 i 20 godina i dovoljne količine alkohola. Tamo je i Mitsko Biće. Mi smo očito nešto razgovarali, iako se ja ne sjećam sadržaja. Možda zbog alkohola, a možda i zato što nismo razgovarali. Tko bi to znao nakon 20 godina. U svakom slučaju, razmijenili smo dvije tri riječi, dogodio se nagovještaj poljubca od kojeg se zaljuljalo tlo pod nogama i dogovoren je spoj. Sutradan na Kontu.

Mislite da sam se pojavila? Naravno da nisam. Zašto? Pa baš zbog priče o mitskom biću. Jer tu su se nametnule dvije prepreke. Prva: ošišao se (pretpostavka - u međuvremenu je bio u vojsci). Mitska bića imaju dugu kosu. Drugo: pokazao je zanimanje za mene. Kako mitsko biće može pokazati zanimanje za mene, običnu smrtnicu? Smrtnici ne smiju na Olimp. A ako se spetljaju s nekim od bogova, Zeus ili Hera, ovisno tko je ljubomoran, okrutno kažnjava. Ista pravila vrijede i u adolescentskom dobu. Sad se nameće pitanje: da li je on mitsko biće? Jer ako je, onda meni, običnoj smrtnici nije mjesto s njim. A ako nije, što će mi onda?

Osim ove autentične logičke zavrzlame, imala sam još jedan vrlo glup, ali na neki način dobar razlog da se ne pojavim, ali konstatirat ću diplomatski da to nije tema ovog posta :-) . Ako se jako potrudim sjetit ću se i incidenta slijedećeg dana koji me blago rečeno povrijedio. Ali srećom, incidenti uvijek ostanu negdje duboko u mozgu, mutni i nejasni i teško dohvatljivi, dok se poljubaca i pogleda vrlo lako sjetimo.

20 godina ga se nisam sjetila, a onda sam ga sanjala i nedugo nakon toga vidjela. Na prvu sam bila uvjerena da nije on jer je nosio naočale i imao plavu kosu, a ja ga pamtim po smeđoj kosi. I on nije tip koji nosi naočale. Možda zato što je mitsko biće. Jer ne pojavivši se na tom spoju, na njemu sam zauvijek ostavila dašak mitskog bića. Prepoznala sam ga po izrazu lica. Sjetila sam se tog odlučnog, čak pomalo ljutog izraza lica, istog, u stvari identičnog kao pred skoro 25 godina. Danas ima kratku kosu, vjerojatno je razrjeđivanje već krenulo u nevrat :-) . Zanimljivo kako se ljudi mijenjaju, ali u suštini ne mijenjaju.

Jasno mi je da sam onog dana, kad sam spoznala krinku, pa čak i veliku opasnost Mitskih Bića, dozvolila samoj sebi mogućnost sretnog odnosa s muškarcem. Njega pak nikad nisam upoznala. Nakon propalog spoja putovi nam se nisu križali. Zbog moje velike znatiželje, danas smo prijatelji na fejsu. Ne komuniciramo i od njega ne dobivam objave. Drago mi je da je tako i da moja znatiželja nije zadovoljena, jer u tim okolnostima i dan danas blizu moje 40te, ostao je jedan čovjek koji je u sebi zadržao mrvu onog mitskog bića 17 godišnjakinje. Možda je ipak točnije reći da postoji jedan čovjek koji mi se sviđao u 17oj, a do dana današnjeg nije se deklarirao kao kreten. Ali i to je puno.

24.01.2013. u 08:03 • 2 KomentaraPrint#^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Što je lijinom srcu drago

Linkovi

Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
ostati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ću te
do zadnjeg daha!
Ježurka Ježić


Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
Branko Miljković


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

A. B. Šimić


Manja buha - veći skok.
Moj pranonić

Život je ritаm koji se morа spoznаti. Jа osjećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovjek i zvijezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svjetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čojvek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svijetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz svemira; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osjećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovijek. Zvijezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo oveć obuzeti sobom rаzumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovjek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.
Tesla

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se