Lisica Mica http://blog.dnevnik.hr/lisicamica

utorak, 04.12.2012.

Danas, kada postajem pionir

Sjetila sam se onog:
P ošten
I skren
O dan
N apredan
I strajan
R adišan
Imam negdje slike s "krunidbe" :-)

Nema svaka obitelj auto, ako ima, ima najviše jedan.
Namještaj svima više-manje isti.
Socijalistički stanovi dobivaju se preko poduzeća ili silno povoljnih kredita čije rate uskoro pojede inflacija.
Ili se živi s roditeljima.
Ili se gradi kuća: pomažu susjedi, roditelji, rodbina, i to traje od 5-10 godina. Ne uzima se arhitekt. Onda obitelj konačno useli, a u međuvremenu žive sa svekrvom&svekrom ili punicom&puncem.
Nekad takav život traje i 10ak i više godina ko teti Vanji i barba Žarku.
Pazi se koliko se priča ne telefon, jer telefon je skup i služi samo za dogovor.
Obučeni smo tjedan dana u istu robu.
Peremo kosu svaku nedjelju navečer.
Treba gasit žarulje jer je struja skupa. ponekad su i redukcije. Onda upalimo petrolejku i svi skupa igramo tombulu.
Sapunice ne postoje. Najduže serije imaju 10 nastavaka. I gleda se Kviskoteka, Lazo Goluža i Oliver Mlakar.
Imamo bonove za benzin, redukcije struje.
Susjeda je pozvonila i rekla da je u market stiglo ulje. Pohitali smo u market po ulje, sve tri, osim nonića. Stojimo u redu, sve tri naravno, jer može se dobit litra ulja po osobi. Dva puta smo išle u market. To znači da smo donijele doma 6 litara ulja. Ako ne i 9, jer možda smo išle i tri put. Vau! Koliko ulja. Kad smo se vraćale ja sam vitlala s najlonom. Mama i nona su rekle: ne vitlaj! Ja sam i dalje vitlala. Odletilo ulje na pločnik. O ne! Naša dragocjenost! RAZBILA SI LITRU ULJA! SMO TI REKLE DA NE VITLAŠ! Kriva po svim stavkama optužnice, pokunjena ulazim u portun. I to je ta priča.
Dugo sam čekala na Barbie jer su mi rekli da je skupa. Poslije sam imala čak dvije Barbie!
Štedimo za BRAVO mjesec dana. I gađamo onaj s naljepnicama ili s velikim Limahlovim posterom. Naljepnice ljepimo na ladice pisaćeg stola.
Na plivanje idem sama sa 8-9 godina. Sa Belvedera na Kantridu. Nitko se ne boji da će me auto.
U školu, naravno, od prvog dana. Jer na Belvederu nema auta i tu jednu cestu valjda mogu prijeć.
U muzičku isto.
Na plivanju ima bogatih. Njima tate plove na stracima. Oni imaju Dolomite skafandere i Nike tenisice. Mi ostali samo gledamo te nedostižne statusne simbole. I onda konačno i mi na Baš čaršiji kupimo šalove od filca sa naljepnicama Nike i Benetton. I onda glupi Polo Damir kaže da smo jadne jer to nisu originali. A ja uopće ne kužim o čemu on to. Pa piše Nike???
Uvijek sama nosim svoju torbu. Torba je slična je ko sve ostale u razredu i ima po jednu knjigu iz svakog predmeta. Nije na kotačiće, nego nosimo na rameniima, jer to ravna kičmu.
U razredu nosim kutu i papuče. U prvom osnovne sam izgubila 5 pari papuča, u petom izašla iz škole bez torbe :-) Glava u oblacima, bila i ostala. I mojoj Esteri je sad :-(. Ah, krv nije voda.
Sama pišem zadaću od prvog dana. Ne idem na instrukcije, osim iz francuskog jer sam ga željela dobro naučit. (BTW, danas se sjećam još samo Je m'apelle Ana.)
U nižim razredima svaki dan imamo 4 sata, bez iznimke. Nema predsata, nema vjeronauka. Ukratko, sve je jednostavno. (Osim onima koji su išli na vjeronauk. Njima je bilo jebeno. Bile su prozivke, ko kužni su se morali ustat pred cijelim razredom)
A vjeronauk je bio samo u crkvi. A tamo je bila časna koja je devetogodišnjacima vrištala: SVI ĆETE VI GORJET U PAKLU! (Istinita priča). U crkvi se nije govorilo o politici.
Gay ljudi nisu postojali (moš mislit). A ako postoje, preko sedam mora i sedam gora, mi ih sigurno ne poznajemo. (Uz sav današnji primitivizam ipak im je sad mrvu bolje)
Bila je kriza. Govorilo se o Agrokomercu i Panorami. Ali nije se govorilo o životu na rubu egzistencije i izgladnjelim penzionerima.
Svi su nosili doktorima pršute, neki i koverte, ali nije se znalo koliko koja operacija "košta".
Svi su bili članovi sindikata, iako se sindikat, ruku na srce nije imao za što boriti.
Ako ste jednom dobili posao, koliko god se trudili, niste ga mogli izgubiti.
Uglavnom su svi na istom poslu ostajali do kraja života.
Rijetki su se vozili u avionu.
Narkomani su neki ljudi koje nitko nikad nije vidio. Postoji samo droga, ne i vrste droga.
Nasilje na stadionima ne postoji.
Ne postoje političke stranke. Na izborima ponekad ima jednako kandidata i mjesta na listi.
Samoupravljanje. Skupština općine Rijeka. OUR i OOUR i SOUR. I "nešto" udruženog rada.
U našim glavama politika je svedena na njemci i partizani. Bili i još neki ustaše i četnici. Ostali spadaju u marginalne skupine.
Partija je dobra i ne znam zašto moja mama nije u partiji?
Nitko se ne boji da će mu banka uzet stan.
Nitko se ne boji švicaraca.
Jebi ga, nekad nema čokolade nego samo šećerna tabla.
Kava se kupuje u Trstu. Jer je kod nas nema i jer je jeftinija. Kupuje se samo najjeftinija kava u Cremcaffeu. Za Illi cafe nikad nitko nije čuo. A koji put odemo u Orvisi. Po igračke :-). Benetton je preskup, samo gledam izloge.
A onda, vrag ne spava! Uveli depozit. Prvi 500 hiljada. Idući 700 i tako dalje. I više nitko ne ide u Trst. Iako ti vrate pare na povratku. Ne kužim zašto onda nismo išli.
Devize se kupuju sa provizijom od 10%. I onda se skrivaju u čarapi, madracima.....
I ne daj ti bože reć u školi ove ružne stvari o politici koje smo čuli doma!

To be continued..... pod naslovom "ZA 30 GODINA..."
Ali to vam ne trebam pisat :-)

04.12.2012. u 18:50 • 13 KomentaraPrint#^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Što je lijinom srcu drago

Linkovi

Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
ostati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ću te
do zadnjeg daha!
Ježurka Ježić


Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
Branko Miljković


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

A. B. Šimić


Manja buha - veći skok.
Moj pranonić

Život je ritаm koji se morа spoznаti. Jа osjećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovjek i zvijezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svjetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čojvek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svijetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz svemira; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osjećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovijek. Zvijezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo oveć obuzeti sobom rаzumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovjek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.
Tesla

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se