Lisica Mica http://blog.dnevnik.hr/lisicamica

srijeda, 21.06.2017.

Dječji lijekovi, klima i toalet papir

Ajmo svi na Kujundžića. I ko u lijepim pričama, za 20 godina sedmoro djece, tada odraslih, zahvalno će pisati u novinama o senzacionalističkim novinarima i pljuvačima sa facebooka koji su im spasili život. Nažalost, život nije bajka. Možda im je Kujundžić i napravio uslugu. Otkuda svi ti moralisti s facebooka znaju da li djeci treba takav lijek? Jel znaju išta o tom lijeku? Znaju li uopće ti moralisti što su citostatici i kemoterapeutici? Znaju li mehanizam djelovanja? Znaju li što kako se lijek provjerava u kliničkim studijama i ispitivanjima? Nuspojave od kojih neke možda i doslovno ubijaju? Da je moje dijete bolesno, bila bi u velikoj dilemi da li da umre ranije ili da mu od to malo života radim muku i patnju. Ne postoji lijek koji će ih jednostavno "ozdraviti" ako imaju malignu bolest, kao što će aspirin spustiti temperaturu. A kad treba tražit vezu da nas operira "najbolji" onda smo silno uvjereni u njegov autoritet, ali u ovakvim pitanjima autoritet liječnika ne postoji. Ali glavno da se pljuva i vrijeđa po facebooku. Nek izlaze otrov i frustracije. Kome je od toga bolje?

O novcima u zdravstvu da ne govorim. Postoji kolektivna iluzija da je zdravstvo samo po sebi besplatno. Uređaji, plaće liječnicima, specijalizacije, reagensi,... sve je to besplatno i to baš danas, kad su troškovi u medicini najmanje 10 puta veći od onih u socijalizmu koji su bili besplatni. Danas nam je besplatno pet puta više od onoga za što smo "svi plaćali i plaćamo". Realna cijena zdravstva je ona u privatnom sektoru. Pa kad se netko razboli neka si tako izračuna da je njegovo liječenje, operacija, boravak u bolnici, rehabilitacija kod nekog benignog oboljenja koštalo recimo 45 000 € - red veličina. A u privatnom sektoru zemalja EU te bi iste usluge koštale 3-5 puta više. Ne mislim da nam zdravstvo funkcionira odlično, ali obzirom na ekonomiju, mislim da nam zdravstvo funkcionira i više nego odlično. I nisu to samo monstrumi srca kamenoga nego je priča puno složenija. Kujundžić, konkretno, razmišlja o skandinavskom modelu rezanja troškova za 90% uvođenjem isključivo generičkih lijekova. Ali našli bi se pametni i pljuvači po facebooku i opet bi mu zamjerili. Imali bi u nečem i pravo, jer kvaliteta košta. Ali ako si skandinavske zemlje ne mogu priuštiti takvu kvalitetu u zdravstvu pa gdje smo onda mi? I da, po tom modelu bi jako puno ljudi u farmaceutskim firmama dobilo otkaz i sredstva za R&D (istraživanje i razvoj) bi se gadno smanjila i novi lijekovi bi izlazili znatno manje, ali kaže narod „pružiš se koliko ti je ćebe dugačko“. Stvar je vrlo jednostavna: teško je za vjerovat da će se u jednoj zemlji ovako korumpiranoj od vrha do dna naći dovoljno podrške Kujundžiću za provedbu takvih ideja, i da je najbolji ministar na svijetu,. O centraliziranoj nabavi da ne govorim. Korupcija je u svim porama ovog društva. A evo i primjer.

Kad je moj nepokretni svekar bio u Krapinskim toplicama gdje su uvjeti i odnos prema pacijetima u najmanju ruku nehumani (odjel neurologije, da ne pljucam po svima redom kao što je praksa na društvenim mrežama), odlučili smo malo motivirati osoblje da se malo više potrude oko njega. Kupili smo klimu. Ali, ne lezi vraže. Kupili smo klimu za njegovu bolesničku sobu. I to nije bio pametan potez. Rekla nam je jedna bliska osoba da smo krivo napravili, da nismo trebali kupiti klimu za bolesničku sobu već za sobu liječnice i da smo im se samo još više zamjerili. Dakle, nebitno je kako se osjećaju nepokretni pacijenti u svojim dugim, mučnim pa čak i zadnjim danima. Nebitno je što će ta klima ostati i mnogim drugim pacijentima godinama poslije. Bitan je status liječnice. Ne mogu to nazvati niti komforom, već samo statusom, jer ona je oko 4 sata dnevno u svojoj sobi, a pacijent je 24 sata. Ako niti toliko suosjećanja nema i ako tako razmišlja, a još važnije ako ima puno takvih kotačića u sistemu, nema nam spasa. Ne mogu tvrditi da je liječnica tako razmišljala, iako je odnos prema mom svekru, količina pomoći i stvarne rehabilitacije bila mizerna. I to od prvog do zadnjeg dana, bez obzira na klimu. Možda smo ipak sa klimom gadno fulali. Ko bi to znao? Ali ono što me u cijeloj priči najviše ježi, to je zaključak bliske osobe kojoj je bilo sasvim normalno da se klima montira u sobu liječnice. I dapače, nije joj bilo jasna naša odluka da klimu montiramo u bolesničku sobu. E to je korijen korupcije i uzrok svih problema. Piramida je prljava od dna do vrha i od vrha do dna. Kad ne bi davali koverte, kad bi svi kupovali klime bolesničkim sobama, a ko nema za klimu neka im ponudi toalet papir za odjel, sustav bi se vrlo brzo pročistio. Pomogli bi bolnicama, imali bi generičke lijekove, centralilziranu nabavu i dovoljno novaca za sve lijekove za djecu (iako, za ove nisam sigurna da li im trebaju ili ne trebaju, priča je tu vrlo složena).

Na kraju balade mislim da konstruktivna kritika ima svoje mjesto, ali otrov, frustracija i površnost nemaju. Većina, međutim, rađe zagrebe površno, pljuca po svuda i truje prostor svojim frustracijama, a manjina razmišlja što se konkretno može napraviti i tako i postupa. Svi smo mi kotačići i imamo utjecaj, čak i odgovornost i svojim postupcima i odlukama mjenjamo svijet na bolje ili lošije.

21.06.2017. u 11:02 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 15.07.2016.

Kako izaći iz javne garaže bez plaćanja

Ne znam 1001, ali od danas znam jedan način. Bilo bi mi drago doznati za još koji način, u slučaju da se kao danas opet nađem, rekla bi moja djeca, „u nevolji“.

Ukrali mi novčanik pred 9 dana – osobna, vozačka, zdravstvene moje i od djece i četiri kartice od kojih dvije koristim. Jučer sam, zbog osobne, dva puta bezuspješno otišla s posla u Petrinjsku. Zbog ljetnog radnog vremena gužve su u MUP-u nenormalne. Treća sreća, pa sam jutros u 7 već bila tamo. Sve sam obavila elegantno, od parkiranja do predaje zahtjeva, za nevjerojatnih 45 minuta. Ali vrag ne spava.

Jučer mi je muž kupio novčanik i ovaj put sam sve organizirala u dva novčanika – mali za kartice, a veliki za keš – po principu neš me više! Međutim, neznalica mi je predao prazan novčanik. Unutra niti medeka. I evo ti zle kobi. Kaže mi pametno kako mi je i prošli dao bez ičega unutra. Ne trebam naglašavat kako je završio. I tako sam ja oba novčanika, veliki i mali, spremila u krivu torbu. I jutros, kada je trebalo platit parking u Patrinjskoj, u torbi niti kune. Zovem muža, on mora u Banjaluku i nema šanse da stigne do Petrinjske. Kaže mi da sam se jutros lijepo obukla pa da ne bi trebao biti problem. Ali na parkingu samo automat za naplatu i rampa. Njima je svejedno kako sam obučena. Taman crni Opel izlazi sa parkinga i ja zamolim šofera da izađem „za njim“ jer sam doma ostavila novčanik. Čovjek me je malo pričekao, ja sam mu se malo priljepila i ne da mi je s lakoćom uspjelo, nego su mi se po glavi počele motat grešne misli o plaćanju garaža. Pa evo, ako ste u nevolji, bez problema možete iz garaže izać za nekim. Potvrđeno u praksi. A ako slučajno negdje u Jutarnjem vidite sminku Nissana Qashqaija kako izlazi iz garaže zalijepljen za crnog Opela, znate ko ga vozi i znate da me čista nužda i nevolja na to natjerala. Iako, ne mogu priznati da nije bilo slatko.

15.07.2016. u 10:25 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 19.09.2014.

Što je muškarac bez vijetnamke?




Postala sam sinka svoga četverogodišnjega na fejs u vijetnamki, uz koment: što je muškarac bez vijetnamke? Vidim po jednoj stvari da je za mene to neosporna činjenica. Jedan jedini mi se sviđao koji nije nosio vijetnamku i taj nije prošao test. Imam naime nepogrešiv test kojim mogu utvrditi da li mi se neki tip u prošlosti stvarno sviđao ili u stvari i nije nego sam se zavaravala. Tko god mi se sviđao ne mogu mu zamisliti lice. Prepoznala bi ga na cesti, ali ga ne mogu predočiti. Ne vidim ga unutarnjim okom. Isto je bilo i onda. Mislim, ne sad nakon pustih godina nego baš u to davno prošlo vrijeme. Ako bi prošlo više od par sati da dotičnoga nisam vidjela, zaboravila bi mu lice. Ali samo ako mi se sviđao. Svim drugim ljudima sam mogla predočiti lice.

Taj jedan je nosio famozni Dolomite skafander i dan danas mu mogu zamisliti lice. Vrlo živo, kao da sam ga pred pet minuta vidjela. Znači, pao je test. Onih par u vijetnamkama, e to je već druga priča. Nezamišljivi su.

Neki dan sam s mužem pričala i doznala kako nije muškima tada bilo lako. JNA čizme su se nabavljale na vojnom otpadu. Takva obuća baš i nije bila udobna, a neki su htjeli i nešto bolje izgledom i udobnošću. Tako je moj muž iz svoje pripizdine četiri puta išao u Zagreb po čizme. Prvi put iz nekog razloga nisu valjale. Drugi put mu ih je postolar radio po narudžbi i kaže da su te bile očajne, da ih na noge nikad nije stavio. Treći put opet nešto nije štimalo i četvrti put su konačno bile ok. Roditelji, prosvjetni radnici u doba rata su bili na granici strpljenja – financijski prilično zahtjevno obzirom na vrijeme i mjesto radnje sretan . Šašavo je da sam neki dan to prvi put čula. Svi muški su nosili JNA čizme, u dućanima ih nije bilo, a ja se nikad nisam zapitala otkuda im. S vijetnamkom je navodno znalo bit i teže. Stvarno ne kužim kako su ju onda svi nosili.

Ja nisam imala takvih problema, bilo mi je neusporedivo lakše. Prvo sam otvorila ormar od pokojnog pranonića i izvadila gaće od pidžame. Onda sam otvorila ormar od nonića i izvadila njegovu košulju. Od glinamola sam napravila nakit, pobojala ga temperama, pobojala svilu za maramu, kupila najjeftinije isusovke u prvom borovu i od glave do pete, baš kako sam htjela. Vrhunac stila bila je hipijevska košulja kupljena u indijskom dućanu u Trstu. To je bila krupna investicija – isto obzirom na vrijeme i mjesto radnje i financijske okolnosti. Ipak, investicija se isplatila. U njoj sam „zaradila“ prvi poljubac naslonjena na frižider u Marijinoj kuhinji na tulumu za njezin rođendan. U stvari drugi, ali prvi nije valjao. A i taj drugi baš nije bio pravi, ali ja si malo prilagodim činjenice. Da meni samoj bolje zvuči.

Ja danas u H&M i sinku malomu za 100 kunića kupim jaknu. Jedino su vijetnamku imali, pamučna je i udobna, bolje ne može. Nisam imala nikakvih drugih pomisli. Ali kad sam ga vidjela u njoj nametnula se misao „što je muškarac bez vijetnamke“. Zanimljiva je činjenica da smo mu prošlu jaknu, „podosta“ šminkersku, izgubili pet dana nakon što smo ju kupili. Vijetnamka traje već mjesecima. A prije ove vijetnamke mu je teta čuvalica isto kupila vijetnamku, pa ju je počeo nositi već sa dvije i pol godine. Nekako me sinkronicitet u događajima vuče na to da moja podsvjest tu ima neku ulogu. Po principu ništa nije slučajno. Bit će da mi je duboko usađen podsvjesni program „što je muškarac bez vijetnamke?“

19.09.2014. u 23:25 • 4 KomentaraPrint#^

četvrtak, 04.09.2014.

Da mi je biti super mama

Kad se oko 10 navečer na fejsu vidi tamo desno zelena točkica uz moju sličicu i ime, i tamo je već pol sata, to je čisti privid. Ja nisam tu.
Nakon što sjednem za kompjuter prvo zahvaljujem na miru božjem jer su u krevetu. Onda se psihički oporavljam od kupovanja svjetlećih tenisica. Pa od hodanja po City centru deset minuta za udaljenost koju sama prijeđem u dvije i na kraju od svih ostalih trauma od tuluma po šoping centru s njih dvoje. Kad malčice dođem sebi, nakon dvije minute kreće šou. Šora u krevetu. Počinjem prijetit. Pa razdvajam jednog u naš krevet. Pa ih je strah same. Pa su žedni. Pa se izderem jer više ne mogu i onda kreće histerično pospani plač. A neće da spavaju. Pa ih na kraju stavljam opet u isti krevet i ležim pored njih i pitam se da li je to bilo neophodno i da li sam možda opet ispala glupa. Kad ih pustim da se deru pitam se da li sam mama srca kamenog. Da mi je uhvatit onu tanku nit koja dijeli manipulaciju od istinske potrebe za mamom nakon ludog dana…. bila bi super mama i super heroj, gledali bi crtić na mene, oblačili se u mene na maškare, a i vi bi im kupovali igračke na mene.

04.09.2014. u 23:14 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 29.01.2014.

Sretne koke


Biznis kejs sa MBA mog muža:

Koke jednog uzgajivača su zbog bolesti oslijepile. Brižni Uzgajivač ih je želio ozdraviti i pozvao je Plemenitog Veterinara. Plemeniti Veterinar ustvrdio je da ima lijeka. I na radost Brižnog Uzgajivača, Plemeniti Veterinar ih je ozdravio. Međutim, ne lezi vraže, u međuvremenu je Brižni Uzgajivač primjetio da su mu prinosi veći. Razlog leži u tome što među kokama ima manje kanibalizma. (Očito je da su od viška prostora prebrzo trčale i često oborile jedna drugu što je uzrokovalo smrt nesretnice. Možda bi, također sluđene viškom prostora i poletjele, pa bi se u zraku sjetile da one ne lete i u šoku stropoštale na zemlju. Tu bi podlegle ranama od pada ili psihičkog šoka. Kojiput bi pale na drugu koku pa bi i nju usmrtile. Nesretnice. No, to su samo moje ironične pretpostavke pa da nastavim s pričom.)

Kanibalizam je drastično smanjivao prinose, pa je trebalo zaključiti kako produljiti razdoblje smanjenog kanibalizma. Nametnuo se jednostavan zaključak: ako su slijepe koke manje krepavale od kanibalizma, koke treba oslijepiti. Tada je Brižni Uzgajivač odlučio zaustaviti kljucanje do smrti, jer jadne životinje pate, pa će ih plemenitom gestom Plemenitog Veterinara oslijepiti. I tako je Plemeniti Veterinar izumio leće koje osljepljuju kokoši i Brižni uzgajivač je na svojoj prostranoj farmi imao slijepe i sretne kokoši.

Vidite kako nisu svi uzgajivači životinja bešćutni i kako biznis i želja za profitom može ljude oplemeniti.


Posvećujem inspiracijama, Primakki i Indijanki :-)

29.01.2014. u 23:28 • 19 KomentaraPrint#^

petak, 24.01.2014.

Oko za oko, prst za prst

U današnjem kijametu sam bila bez auta. Na popravku. Baš danas. Poznato je da u danima kao što je današnji na taksi možete zaboraviti. A plan je bio s posla taksijem otići po djecu u vrtić, a onda tramvajem doma. Naravno, i glupomu jasno da je snijeg pomeo moj plan.

Krenula ja hrabro, kako Bog da. Dvjestotinjak metara do križanja Selske i Baruna Filipovića, pa Selskom naprijed. Odredište: Vrbani 3. Taman sam prošla prugu i most, zalaufala se, mislim si nije ovo tako ni loše, ugodna šetnjica po snijegu. Prilično dobro obučena, tople čizme, kapuljača na glavi, 5 manje kvarat, vani nije hladno, a ja moram gazit samo do iduće busne stanice. S pretpostavkom da neću dugo čekat bus. Pozitivan stav.

Usput sam prošla jedan genijalan pothodnik: star, u stvari jako star, prevladavajuće smeđe nijanse, ofucan, krcat grafitima, začudo ne smrdi i voda kaplje posvuda. Usisao me u vremeplov studentskih dana, kad nisam ni u najluđim snovima pomišljala na mogućnost da ne budem dio tužne raje osuđene na ZET, kad sam u martama, btw jedinim cipelama, redovno pothodnicima gazila do svojih gajbica u novozagrebačkim limenkama, kada uopće nisam mogla predočiti kako izgleda život „odraslih“. U tom predočavanju bila sam bliža mojoj djeci u prosjeku staroj 5 godina, nego sebi danas. Nisam doduše niti pomišljala da ću si time uskratiti uživanje u ovako inspirativnim eks/interijerima. Ovdje dugujem napomenu da ima puno uzrečica o ukusima, a moj nonić je običavao reći: „Niki voli vrčinu, a niki ono ča j' va vrčini.“ (vrčina se još zove i noćna posuda, drugi naziv ne znam).

Taman sam prošla most, kad evo ti busa. Odmah sam procijenila da neću stići prije njega na stanicu. Zaustavljanje busa u gužvi i kucanje po prednjim vratima uz molećivi pogled kakvim me moja Belina svaki dan gleda kad žica hranu, jedina su mi šansa. I uspijem, uz, nazovimo to brzi hod, stići do prednjih vrata i kucnem. Prvi put ne čuje, ali na moju sreću kraj šoleta stoji drugi zetovac koji me primijeti. I tako kucnema ja, uvjerena kako valjda još ima trunke ljudskosti u ogrezlim zetovcima. Ipak ovo nije jedan sasvim običan zimski dan. A zetovci, oba, me pogledaju prvo kao da uopće ne razumiju o čemu ja to, a onda na moj još molećiviji pogled, kao da sam otprilike pala s kruške i baš njima na oči sa nekim potpuno čudnim zahtjevom, a vani je krasni sunčani proljetni dan. Onda su mi pokazali prstom naprijed. To je valjda bio edukatvni potez prstom, s namjerom da me nauče u mojoj 39-toj da postoje autobusne stanice. Naravno da je više nego očito bilo kako ni po suhom ne bi stigla do stanice prije busa, a pogotovo u ovim uvjetima, uz semafor velikog raskršća preda mnom. Igrom slučaja, dok je bus stajao na semaforu, izgledalo je da ću stići ponovo kucnuti na prednja vrata, ali ovaj put s namjerom da na njihov prst odgovorim svojim prstom. Narafski srednjim. I dok sam mislila hoću-neću, i nije baš u mom stilu, ali kojiput, pogotovo petkom popodne za kraj tjedna može biti stvarno ljekovito zetovcu pokazati srednji prst i onda sa smješkom mahnuti i okrenuti glavu. Pet metara prije nego sam došla ponovo do mjesta zločina, njihovog koji je trebao postati moj, presudilo je zeleno na semaforu. I bus je krenuo.

Nastavila sam Selskom, opake namjere su se brzo raspršile, a šetnja se pretvorila u gušt iako nije bio proljetni dan. Bus i ja smo se, ko neki stari poznanici kojima se pod normalno putanje isprepliću, stalno utrkivali. Tko će brže napredovati Selskom. I nakon vrlo kratkog vremena postalo mi je savršeno jasno da mi je zetovac napravio uslugu i uljepšao dan. Umjesto stajanja i guranja u autobusu koji je uglavnom stajao, a ponekad se i kretao brzinom sporijeg bicikla, u gužvi koja je i izvana smrdila po vlazi i isparinama sprešanih i umornih ljudi, ja sam lagano šetala po snijegu i uživala. Muž je otišao po djecu u vrtić, pa po mene na dno Selske.

I kad sam se na kraju balade grijala u toplom autu, postalo mi je savršeno jasno naravoučenije današnjeg dana: „Nikad nikom ne pokazuj prst, jer ne znaš koliku ti uslugu radi.“

24.01.2014. u 22:34 • 10 KomentaraPrint#^

četvrtak, 16.01.2014.

Mjesto za tišinu

Večeras su rano bili u krpama. Rano sam im zagasila svjetlo. Već u 9 i 10. Otišla sam u kuhinju pojesti juhu, sva sretna da ću se možda naspavati, a možda i potrošiti malo vremena na samu sebe, štogod mi to večeras značilo. Još nisam bila odlučila.
I tako u miru, uljuljkana u divne planove, primijetim tišinu i počinjem ju osluškivati. Razabirem da se sastoji od tri zvuka. Jedan je blago zujanje, iznenađujuće ugodno, vrlo različito od uobičajenih stanskih zujanja tipa frižider, centralno i razna druga više (ili manje) živčana. Drugo je čudan pozadinski zvuk koji se jedva primjećuje, ali je ipak tu kao zasebni zvučni entitet. Oba nepoznatog porijekla, i ugodni. A treći je ikein sat, star oko 5 godina, tiktaka toplo i starinski, što me čudi, ali vodi me drugoj tišini. Tišini u kući moje none.

Počinjem ju čuti u uhu skoro kao da sam tamo. Kućna tišina. Potpuno drukčija od tišine šume ili recimo plaže u kojima se najglasnije čuje prostranstvo. U njoj se čuju zidovi. I definitivno je to vrlo noćna tišina. Osim što je čujem potiho, ne mogu se sjetiti što ju čini, od čega se sastoji. Znam da je glasnija od svih tišina koje pamtim. Počinje sa zvukom none u svojoj sobi. Upravo se smjestila na krevet i zvuk prestaje. Gdje taj zvuk prestaje, počinje tišina. U uho mi stiže i nadnaravno glasni zvuk sata kojega je barba pred nekoliko desetljeća donio odnekud s broda. Sat je vrlo „retro“. Zavrtio me u vremeplovu, pa ju sad već čujem u umu. Kristalno jasnim zvukom. Znam i koliko sam otprilike imala godina, i što sam taj put radila kod none i koliko sam dugo tamo bila. Nije mi to bilo utočište, jer po prirodi stvari ono može biti samo u meni. To mi je bilo sklonište. Mjesto fizičkog prostora. Nonina kuća bila je poput boksa formule 1. Uđem, dođem sebi, izađem i idem dalje. Bez obzira koliko traje boravak u boksu, on uvijek ima istu svrhu – doći sebi. U jednom trenu odaberemo život koji nas onda zauzvrat stišće svojim očekivanjima. Kod none ih nije bilo. Ili sam ja ispunila nonina očekivanja. Nešto od navedenog u svakom slučaju.

Prostor te tišine oblikovao je moj nono koji je sam pregrađivao, nadograđivao, stavljao tu brodski pod, tamo pločice, nona koja je sama birala namještaj, koltrine, tepihe, tata i barba koji su uvijek nešto donijeli. Nisu ga oblikovali arhitekti ni dizajneri. Možda bi mi neki audiofil ili tonmajstor znao detaljnije razložiti tu tišinu. Možda je to jednostavno zvuk kuće namještene po mjeri čovjeka. Bez hermetičkog zatvaranja stiroporom, bez dizajnerskog namještaja ravnih kockastih ploha visokog sjaja, bez radijatora, bez klime, bez frižidera, s tamam toliko zavjesa i tkanina koje upijaju zvuk, prozora i zidova koje ga odbijaju, s taman toliko stvari potrebnih za pristojan život. Da li kameni zidovi zvuk odbijaju jednako kao i betonski? Da li tišina dio svog savršenstva duguje pola metra debelim kamenim zidovima?



Sigurna sam da svi imamo neke kuće i bokseve svog djetinjstva i mladosti. Interijere koji su nam nekad bili čobanski i seljački, a danas više ne postoje kao fizički prostori, a mi bi sve dali da se možemo bar na tren zavući u njih i provesti malo vremena sa ljudima koji ih više ne nastanjuju. I tako ih jasno vidimo svojim unutarnjim okom i te tišine i zvukove čujemo unutarnjim uhom. I sve su te gomile sjećanja na kuće i bokseve,pa i na sklisku cestu i zavoje, pohranjene u neredu i mraku, u šupama i garažama našeg bića. A onda, uzmemo kolačić....

U stvari ne mora biti kolačić. Proust imao svoje madlen kolačiće, a ja imam svoju tišinu.

16.01.2014. u 23:44 • 6 KomentaraPrint#^

srijeda, 04.12.2013.

Pisati ili spavati?

Evo to me muči. Nakon dugo vremena bez ijednog poroka, btw je… čovjeka bez poroka, evo me na dva: čokolada i bespuća interneta.
Kreće zaplet! Prvi je uvijek nadohvat, ALI za drugi nemam vremena. A treba mi. Fix navečer, kad svi zaspu. I muž, i djeca, i mama kad je tu. Moram priznat da imam cijelu vojsku anđela koja mi pomaže da vodim normalan život i da mogu spavat svaki dan više od 6 sati, a da su svi kućanski poslovi napravljeni i djeca propisno zbrinuta i da za svaki kašljuc-kašljuc ne moram na bolovanje. Anđeli nižeg reda su na plaći, a višerangirani su besplatni. Uza sve to, ja ne stignem namiriti svoju ovisnost koliko mi je potrebno. Još ajde nekako 10ak minuta fejsa i još toliko pa malo i više bloga. Ali kad nešto napisat??? Na blogu su svi kreativci, a neki i hiperaktivci. Ja nisam ovo drugo, pa upadam u problem. Dok nahranim djecu, nahranim sebe, stavim suđe prat, pospremim kuhinju, stavim robu prat, stuširam djecu, pročitam priču, ajde mama masiraj nam stopala, žedni smo, (znam da me zaj… , ali nekad budu stvarno žedni pa moram), mama ne mogu zaspat (nekad stvarno ne mogu)... treba rituale privest kraju. I tako cijelu večer skačem ko koza, pa još dok sebe stuširam, pripremim robu njima za vrtić i sebi, namirim se bar mrvu, eto ti 10-11 sati. Ako sad počnem pisat bit ću kronično neispavana. Ne mogu ja frc-frc 10 minuta i gotov post. Jest da mi je blog u biti WC šolja, kako kaže naš dragi Neverinac, ali ja ipak držim do svog WC-a. Počela sam raditi na novom poslu pred dva mjeseca, ovaj put vrlo ozbiljnom i stalo mi je do ovog posla. Kad ne spavam, na pol sam koplja. Znanstveno dokazano, ako meni ne vjerujete. I sad sam „biti ili ne biti“ iliti „pisati ili spavati“. Što mislite koliko je sad sati? 22 sata, 45 minuta. Zar ste sumnjali?
Pa si mislim. U RH 350 000 nezaposlenih. Puno visokoobrazovanih. I kreativnih. A kad nisi na poslu kreativni potencijal, a bome i frustracija mora negdje izać. A tu je blog. I mislim si dalje. Jesu li svi blogeri nezaposelni? Ili su samci? Ili su u vezi, ali bez djece. E, to je ključno – bez djece! Koliko vremena……….., pa oni pojma nemaju što imaju. I tako je trava u susjedovom vrtu uvijek zelenija, pa si čak koji put pomislim što je meni ovo trebalo? Što mi je trebao ovakav krvavi faks i ovakvi ozbiljni poslovi. Mogla sam završit… bla bla, i radit bla bla…. I ne imat djece, i izlazit najmanje dva dana u tjednu, i narafski cijeli vikend klatit okolo. I cijeli godišnji biti izvan Zagreba i po mogućnosti izvan Hrvatske. I mijenjat frajere kako mi dolete, bez obaveze čim stvari krenu dolje. I ići na jogu redovno dva puta tjedno. I vidjet se s prijateljima češće od jednom godišnje, ako je dobra godina. I otići u šoping terapiju, kava terapiju, izložbe, koncerte… I pisati, pisati, kad god mi dođe, što god mi dođe, kad god se napunim koječega zlog i naopakog, a i dobroga kojiput. Pisati kad god mi se ćeifne. I uživat. Tako lijepo uživati u ovom kratkom i prolaznom životu i živjet ga za sebe i zbog sebe. Bome samu sam sebe narajcala, evo slinica mi curi. A onda se sjetim mog dragog četverogodišnjeg miška kako rub kade pretvara u poprište bitke. Najmanji i najobliji je Artuditu, visoki žuti je Pristimio (C3 PO), s tamnoplavim čepom je Darth Vader, bijeli je Džedaj (misli na Luke Skywalkera), neki drugi bijeli je zločesta svemirska policija, a rozi je princeza Leia. Jedan je i Vuki, samo ne znam po kojem je kriteriju odabran. Radi se o tekućim sapunima. Nekad su poslagani na rubu kade po samo njemu znanom redu i logici, a nekad lete po zraku, sudaraju se uz zvukove poput kššššššššš, pfu-pfu, bang i sl. I skoro svaki dan se i po pola sata odigravaju Storvars svemirske bitke na rubu naše kade. Propuštam puno od života, znam. Ali da imam sve ovozemaljske gušte, propustila bi svemirske bitke. Nekima nije puno, znam puno takvih. Ali meni je neprocjenjivo. I na kraju ipak mislim da se slažem s onom mudrom Štulićevom: „Ako si u kremenadli, nisi za kobasice.“ A pisati ili spavati? A valjda ko i do sad, od dana do dana.

04.12.2013. u 23:22 • 8 KomentaraPrint#^

petak, 26.07.2013.

Basic instincts



Ima neki tip na placi što mi se uvijek nabacuje. Kupujem kod njega povrće. Dosta manji od mene, stariji jedno 10 godina, ukratko jedan od onih o kojima nikad, ali baš nikad, ne razmišljam u tom kontekstu. Ali on očito razmišlja. Sad mu je zadnja fora da kad mi dodaje vrećicu s povrćem onda mi, kao slučajno dotakne ruku. Stvarno je kreten. Nakon par puta što bude naporan, ja podivljam i ne kupujem kod njega neko vrijeme. Zaobilazim ga u širokom luku i ne pozdravljam. Onda opet počnem. Ima puno vrsta povrća, uvijek je kvalitetno, nikad me ne prevari, pa kad nemam vremena lutat pol sata po placi, najjednostavnije mi je sve kupit kod njega.
To njegovo glupo ponašanje traje, skoro mogu reći godinama. I nikad mu nisam dala ni najmanji povod. Ili potpuno ignoriram izrečene floskule ili dapače, vrlo otresito odreagiram na njegove neukusne upadice. Ali niš ne pomaže. Zadnji put mi je nježnim glasom rekao „sve je lakše u dvoje“. Onda me je značajno pogledao i da stvar bude još luđa zatražio moju potvrdu: „jel tako?“. I dodao mi vrećicu da su nam se ruke dodirnule. Bljak. Kreten velikog kalibra. Prešla sam preko toga po sistemu „ja Klaudije“ iliti pravim se luda i niš ne kužim. Tako mi je najjednostavnije. Sad opet neću jedno vrijeme kupovat kod njega povrće. I tako valjda dovijeka, jer takvima se pamet nikad ne prosvijetli.

A kad je njegova žena s njim na štandu sretan To trebate vidjet. Ne vidi me, ne čuje, kad dođem na štand ili samo prođem pored, nekako slučajno, baš taj čas ima jako važnog posla i sav je zadubljen. Jer ja nikad nisam ništa kupila kod njega i prvi put me vidi. Živi smijeh. I jadna žena. S takvim iz dana u dan, cijeli život. Strašno.

Jednom sam razgovarala o njemu s mojom susjedom. Trebalo nam je dugo da shvatimo da ipak razgovaramo o istom čovjeku. „Ljubaznom i nasmiješenom.“ Ona ima 60 godina, puno više kila i niža je od mene. Prema njoj je toliko neljubazan da ju je jednom skoro potjerao sa štanda. Ista priča je bila sa jednim drugim prodavačem s placa. Dok se meni smješkao, cjenkao sa mnom za pomidore, spuštao cijene bez problema i lagano ćaskao, došla je jedna penzionerka, u stvari starica i tužno zaključila kako se vidi da su pomidori pravi domaći, ali ona nema toliko novaca da si ih može priuštit. Odgovor koji je uslijedio bio je kratak i odrješit, u najmanju ruku okrutna konstatacija da pomidori toliko koštaju i otprilike take-it-or-leave-it. Jadna penzićka se pokunjeno okrenula, a on se sa velikim smiješkom okrenuo prema meni i otprilike nastavio sa „a gdje smo ono stali?“. Meni je došlo da mu kažem what the fuck? Kakav si ti to čovjek? Ali šta da mu kažem da bi on to razumio? Kako da uobličim rečenicu kad je na djelu testosteron, koji se očito još jače osjeti u njegovim godinama kad bi se biološki već trebalo smanjit njegovo lučenje. Tip ima 60+, ogroman trbuh i ćelavu glavu. Ja imam 38 i tako i izgledam. Daljnji komentari nepotrebni.

Davnih, davnih, još studentskih dana, kad mi naivne studentice nismo bile ni svjesne te dimenzije stvarnosti, susrela sam se s „neobičnom“ reakcijom dečka moje najbolje prijateljice. On je bio oličenje pažljivog i finog muškarca, pažljivog oprema njoj, njenim prijateljicama i ljudskom rodu u cjelini. Doduše i muškarca koji je svojoj curi volio kupovati donji veš i imao doma pokoji porno časopis. Ali bio je tako nježan, fin i uviđavan da je to sve ostalo nekako palo u drugi plan. Jednom nas je vozio do faksa, prošao zebru ne zaustavivši se i pritom izgovorio: „Neću ti stat, ružna si.“ Nas dvije smo bile u totalnom šoku. Civilizirano i besprijekorno (tad smo to mislile) muško stvorenje izjavilo je to i postupilo prema svojoj izjavi.

Neki dan sam bila u servisu kućanskih aparata i opet ista situacija. Debeli postariji serviser razgovara sa mnom i vrlo je ljubazan. Dolazi mlađi muškarac i serviser mu se obraća blago iziritirano iz razloga što ga prekida „u poslu“. Nakon što sam otišla, ton prema mladiću se promijenio i njih dvojica lijepo razgovaraju. Ipak je on kupac.

Možda sam paranoična nakon onog s place? A možda samo nisam više naivna? Vi mi recite. Koliko toga stvarno ima oko nas?

Čisto u kontekstu teme, da me se krivo ne shvati, imam potrebu malo sebe opisati i naglasiti kako nisam baš neka fatalna žena. Možda sam nekima i bila pomalo fatalna, ko što smo svi nekad nekome bili, ali stvarno nisam onaj tip fatalne. Nikad nisam hodala s najjačim frajerom u kvartu. Nisam sisata ni guzata ni lomna u struku. Ne dajem svakim svojim pokretom signal čitavom muškom rodu kako čeznem za muškom zaštitom. Ne smijem se glasno i pri tom se ne savijam u struku zavodljivo. Ima takvih žena dosta, ali ja jednostavno nisam jedna od njih. Tim čudnije su mi ove nenormalne testosteronske reakcije. Možda da ipak ne svaljujem odgovornost na molekulu, koliko god kontroverzna bila. I muški rod ima mozak (mislim, onaj gornji) i svijest jednako kao i mi žene i puno pravo od boga dano da ga koristi. Zašto onda dozvoliti jednoj običnoj molekuli da zagospodari i rasplamsava vrlo primitivne, da ne kažem najniže oblike ponašanja? Kad sam diplomirala, jedan čudan susret i upoznavanje preko intereneta suočilo me po prvi puta sa činjenicom, tada sam ju točno ovako uobličila: da je ljudski život prožet težnjom za seksom i moći. Te teme seksa i moći i njihova dominacija kod mnogih ljudi, nadam se ne i većine, plašili su me, a plaše me i dan danas. Valjda sam zato oduvijek bila sklona bježanju u neki svoj svijet, jer sa malo godina nije moguće raspoznati o čemu se tu zapravo radi. Te teme buknu u adolescentsko doba, ali ja još uvijek čekam da se stišaju, godine idu, a ništa se ne mijenja. I dan danas mi se teško suočiti sa tim i živjeti u takvom svijetu. Prvenstveno svijetu u kojem bjesni borba za preživljavanje, borba za dominacijom i grabežom za sebe, a čvrsto sam uvjerena kako tako uopće ne mora biti. Naravno da nije testosteron i djetinjasto muško ponašanje odgovorno za sve. Ali ono je u stanju razoriti obitelj, povrijediti mnoge, čak dovesti do samoubojstva ili ubojstva iz strasti. Upravo ta potpuno podsvjesna borba za alfa ženku i dominaciju u čoporu u pozadini je mnogih seksističkih, krajnje sebičnih i povrjeđujućih činova. Ove naizgled benigne crtice moje komunikacije na placi u stvari uopće nisu benigne i govore o prevazi niskih strasti u ljudima. O manjku kontrole razuma. O svjesnim i podsvjesnim frustracijama. Ili samo o izbijanju instinkta koje je evolucija utisnula duboko u sve nas. Iako, mišljenja sam da je ljudskom rodu ista ta evolucija namijenila ulogu izdizanja nad instinktima. Mislim da smo upravo zato jedina biološka vrsta obdarena razumom i moću razlikovanja. Svi smo rođeni s glavom, (neki s dvije sretan ), ali samo neki su je odlučili koristiti, a još rjeđi i spojiti sa srcem.

26.07.2013. u 14:43 • 19 KomentaraPrint#^

subota, 22.06.2013.

20 godina mature

Nevjerojatni osjećaji su me preplavili kada sam nakon fešte dobila sliku obične ploče na kojoj piše ime moje škole. Tuga, plač i silna potreba da uhvatim komadić tih vremena, da opet bar mrvu budem dijelom tog svijeta koji više ne postoji. Nisam razumjela, kao što još ni sad ne razumijem zašto se sve to pojavilo. U razgovoru sa prijateljem postala sam svjesna da koliko god me rodni grad tada ograničavao i koliko god puta sam bila iznevjerena samo zato jer nikad nisam unaprijed primjećivala zlobu i prijetvornost u ljudima, jer sam bila beskrajno naivna, toliko sam u razredu bila sretna i neopterećena. Sve je bilo loše, u razredu je bilo dobro. Nisam imala neko posebno društvo, samo dvije prijateljice. Kao ni nikada poslije jer sam bila previše svoja i premalo prilagodljiva. Ali upravo takva zajednica smo bili – zajednica jakih individualaca, uz pokoju iznimku prilagodljivijih jedinki. (Interesantno, na faksu je bilo upravo obratno: stado uniformiranih žena, van toga odlični ljudi i to svud oko mene i konačno dovoljno veliki grad.)

Danas sam na poseban način ponosna na svih nas. Potpuno svjesno, iz meni potpuno nepoznatih razloga jer to inače nikad ne činim, idealiziram svoj razred i sve ljude u njemu. Nitko iz razreda nije dogurao do zvjezdanih visina ni u politici ni u biznisu (ovo možda nije skroz istinito) ni u estradi i baš zato sam ponosna na nas. Imamo puno palih junaka, palih u igri tuđih grešaka, interesa i taština, palih kao žrtveni janjci ili pak kao kolateralne žrtve.

Cura iz prve klupe, besprijekorna, pet nula od prvog do četvrtog matematičke gimnazije, završila je medicinu, ako ne s pet nula, u svakom slučaju sa najvišim ocjenama. I uvijek vrlo poštena i odgovorna, kao i svi gušteri radila je na hitnoj. Navodno (moram reći tu riječ jer priča ne ide iz prve ruke), imala je težak slučaj na hitnoj, konzultirala se sa nadređenim odgovornim liječnikom i postupila prema njegovom naputku. Pacijent je preminuo, a ona je bila u potpunosti odgovorna. Mislim da se spominjala i privatna tužba, a pomoć niti pravnu niti ikakvu od KBC-a nije dobila. Uskoro nakon toga je otišla iz Hrvatske i sada se na dalekom sjeveru bavi istraživačkim radom.

Liječnik „broj dva“ na jutarnjem sastanku se usprotivio ravnatelju KBC-a. Pred svima. Nakon toga više nije bilo mjesta za njega na KBC-u i seli na otoke. Danas je liječnik specijalist, nije u KBC-u, ali uživa u svom poslu i obitelji. Što je sve točno prošao ne znam, ali sve je dobro što se dobro svršisretan.

Liječnik „broj tri“ tijekom i nakon specijalizacije radi na doktoratu. Istraživanje slijedi određena pravila o broju pacijenata i uzoraka. Zbog učestalosti rada u ambulanti, nije u mogućnosti sakupiti dovoljan broj i daje zamolbu za produženjem roka. Zamolba je odbijena, navodno njegova mentorica rješava stvari samo kad je motivirana kovertom, a njemu to nije opcija. Doktorat poništen, idemo ispočetka.

Liječnik „broj četiri“ radi par godina pod nekim „gušterskim“ ugovorom (čitaj: manja plaća) na KBC-u, uz obećanu specijalizaciju. Kada je konačno svanuo taj dan, nude sličan ugovor uz pomaknuti rok specijalizacije. Usprotivio se, odbija takav ugovor, na KBC-u za njega više nema mjesta ni perspektive, radi po mnogim bolnicama i dan danas čeka specijalizaciju.

Ljudi moji, neka i nije svaki od ovih navoda istinit, ali što je s tom medicinom? Ne bi li ona trebala služiti pacijentu i čovjeku? Kakve su šanse za to u ovakvom sustavu?

Osoba „broj pet“ studira teologiju, ženi se, ima sina. Diplomirao je i radi kao vjeroučitelj u osnovnoj školi. Razvodi se. Ali gle strave, ponovo se ženi i istog časa dobiva otkaz. Zapošljava se u drugoj školi i opet dobiva otkaz. Crkva tražila, crkva ishodovala i napravit će to koliko god puta treba. Za njega više nema posla u RH. Ide za jedinom opcijom – upisuje novi fakultet oko tridesete – strojarstvo. Svoj slučaj daje na sud. Nakon mnogih loptanja i izvrdavanja presude, nitko se ne ufa zamjerit se, stvar je tijekom tih pustih godina dospjela do ustavnog suda. Presuda: prekršio je kanonski zakon i pravo mu budi. Država u takvim slučajevima treba radit i financirat zaokret u profesionalnoj orijentaciji sretan. Ko tu koga, pitam se ja? Hoće li mu danas, retrogradno, sa par stotina tisuća kuna država kompenzirati štetu? Barem onu materijalnu. Ili da se bolje obrati crkvi?

I sama sam dvaput bila žrtvom ljudi s dijagnozom. I njihovih ludih ambicija, zavisti ili grešaka. Imala sam olakotne okolnosti u životu, pa nije bilo tako strašno. Ali neću sad o tome. Mogu si samo pridružit „broj šest“ sretan

Imamo i regionalnu šeficu (ex Yu i još par zemalja) u uglednoj farmaceutskoj firmi. Imamo i šefa kadrovske jedne jako uspješne firme na wall-streetu, sa magisterijem na Harvardu u svom životopisu (jedini nekadašnji par iz razredasretan). Imamo i „ekscentričnog znanstvenika“. Ipak bi rekla da je baš on najinteligentniji u razredu. Nakon inženjerske fizike na PMF-u ide u Švedsku. Pred koju godinu je tamo završio post-doc iz fizike. Govori 5-6 jezika, planinari i bavi se podvodnom fotografijom u ledenim švedskim jezerima.
A zaštitni znak razreda je svojedobno bio predsjednik razreda, izabran „urotom“ svih nas, iz sprdnje. Dan danas je direktor jedne državne agencije, novine pišu da je tamo postavljen politički na mjesto stručnih ljudi koji nisu bili dovoljno suradljivi. Inače, dobroćudnijeg stvora u životu nisam upoznala. Stoički je trpio, i ne samo trpio nego ponekad i sudjelovao u šalama na svoj račun. Zvali smo ga Sizif. Camus-ev Sizif – gura kamen, ali je sretan sretan Uvijek nasmijan i dobre volje, oličenje pozitivnog stava. Takvo strpljenje i odsutnost taštine su uistinu rijetkost. Imamo i nagrađivanog arhitektu. Puno ljudi radi na sveučilištima, gotovo svi su diplomirali teže fakultete, jedan čak i fiziku, a nitko prometsretan.

A imamo dvije veze i sa Letom3. Prljina žena i prateći saksofon tijekom par godina.

I tako smo pred par dana svi bili vidno sretni što smo ponovo skupa. Jako smo se naveselili jedni drugima i bilo je dirljivo to primjećivati. Da li je glupo folirati ljude koji su vas upoznavali svakodnevno tijekom četiri godine, ili smo jednostavno normalni ljudi pa ne glumatamo? Tako se dobro znamo da svaki pokušaj prikazivnja sebe boljim nego je, biva osujećen u nastajanju. Čudno, u životu sam srela toliko preseratorstva, prodavanja priča, u razredu toga jednostavno nema. Doduše, dva potencijala za takve ispade nisu bili/bile prisutni/e sretan. A promijenio se nije nitko niti mrvu. Po inteligenciji ili ne-inteligenciji, po lijepom ponašanju, po senzibilitetu, po glasnoći, po isticanju, po humoru, po taštini, po interesima - stanje svijesti nepromijenjeno. Identično. Jedino je bilo manje skupljanja u „grupice“, jer smo se stvarno jedni drugih zaželjeli. I nema više dugih kosa tuzan , svi su ošišani na kratko, spašavaju što se spasit da sretan.





















22.06.2013. u 01:23 • 11 KomentaraPrint#^

subota, 15.06.2013.

Šalata tonight

Evo me doma, frisko sa Šalate. veceras je bio koncert Rambo Amadeusa i TBFa na Šalati. Rijetko idem van, uglavnom je šema poso-kuca-birtija, najčešće bez birtije. A u kući djeca. Tu i tamo dodje vrijeme da se razbije monotonija. Veceras je bila ta noc.
Preljepa dugo ocekivana ljetnja noc. Dobra mjuza i pretpostavljam jeftina cuga i transparernt Johny vrati se i budi presjednik (bez d). Na dnu Šloserovih, tip nam nudi ulaznice za 50 kuna, navodno su 120. Pijan, djeluje malo kronerski pa u neverici provjeravam tudje karte da nas ne ozeni za 100 kuna. Te njegove karte su gratis, pa ne mozemo provjerit, drukcije su od obicnih. Odlucimo riskirat, uzimamo karte i ulazimo bez problema. Čim je tako počelo, mogla sam znat da će bit odlično. I bilo je.

Usla sam među ljude i osjetila se doma, ko da je bilo jucer, ko da se izmedju nista nije dogodilo, samo sam 15ak (mozda malo i vise) godina starija. Na samom ulazu poznati miris koji se siri sa skrivenog mjesta :-) u moje vrijeme za to se islo u zatvor. Nadam se da danas ganjaju bar mrvu krupniju zvjerad. Drustvo odlicno - moj muz. Ipak godine idu i zivci lagano odlaze, postajemo manje tolerantni, pa mi se stvarno ne da ulagati pretjerani trud u komunikaciju. Ljepse je s nekim s kim ide bez suvisne price. U stvari tako je kod mene oduvijek bilo :-)

Gledam oko sebe, vidim nista se nije promijeilo, osim sto je Rambo rekao: "Ugasite elektriku da vidimo mobilne." a tih vrazjih naprava u moje vrijeme nije bilo. Ostalo sve po PSu, ko da je vrijeme stalo. Curice u trapericama, na nogama starke ili startasice. Jedino je marti malo manje. Bolje, lakse se prezivi gazenje. Decki u t shirtevima s angaziranim ili pivskim slikama i porukama, tu i tamo pokoja majica benda. Karirane kosulje, pive i cigarete. Nisam najstarija, mozda samo malo iznad prosjeka. Ili se tjesim. Rambo je nazalost vec bio prikraju kad smo dosli. Svirao je "cobane, vrati se", ljudi pjevaju, a ja se pitam znaju li uopce o kome je ta stvar (Josip Broz za neupucene). Pa "Te jedno te isto..." Ne odnosi se ta poruka samo na muziku, slazete se? Nije zaboravio reci da ga vole zene i spomenuti Dzemota. Bio je raspolozen, dobar performer ko i uvijek. Inspiriran Hendrixom malo vise nego inace. Rekla bih poslovicno dobar i dosljedan sebi. Britak, smislen, inteligentan.

Odmah nakon Ramba dolazi TBF. Postali su veliki, odmah se vidi. Mislim veliki hrvatski bend. odraduju koncert s lakocom i gustom. Opusteni, dobre vibre, lagano zagrijavaju atmosferu prema svojim vrhuncima. Kojiput mi malo fale teske teme, jer i tu su odlicni, ali ljetnji je dan, budimo danas opusteni i nista mi nece ovi dan pokvarit. Bila je tuzna fantasticna, nije bilo preforsirane nostalgicne. Prema vrhuncu su vodile guzice i sise, a sam vrhunac je bio veseljko, uz malo kasnije moja mater te trazi. Najbolja pjesma o prekidu, bez obzira na zajebanciju refrena. Puno vristanja, ruke gore, moje i tudje, Zagreb ih voli, svi ih vole. Decki su istinski i veliki kreativci i kad pomislim da nemaju vise sto rec, shvatim da su opet nadmasili sami sebe. I pred kraj bog i zemljani, meni najdraza psihodelicna, a za kraj smak svijeta. Mozda sam preforsirala glasnice, sutra 20 godina mature, ko ce sve to :-) ali da citiram Ramba: ja ne pristajem na onu "losije danas za bolje sutra, govore meni od jutra do jutra." Nego "vreme tece, zivot je kratak, guska se pece, a meni ce batak" :-) i tako dok sam skakala na TBF sjetila sam se svoje stare izjave kako imam osjecaj da cu s trideset skakat po rock koncertima. Trideset mi je zvucalo kao daleka nedostizna buducnost. Evo mene pred cetrdeset, a jos skacem :-)

15.06.2013. u 01:43 • 6 KomentaraPrint#^

petak, 19.04.2013.

Crtić u 7 i 15

Mislim da je jedan moj prošli post ostao bez važne informacije o nečemu što nam je svojedobno, doduše jaaaako davno, život značilo. Doslovno. Bar ja to tako pamtim. Crtić u 7 i 15


I evo, upravo sam shvatila da je to dostojna tema za cijeli jedan post.

Crtić u 7 i 15 je bio institucija. Pavlovljev refleks za svu djecu. Mjera vremena i simbol završetka dana. I to, sigurna sam, ne samo za mene nego za sve „nas“. Generaciju. Nakon crtića - išlo se spavat. I to svi i svugdje. I to se činilo kao da je zakonom propisano i u kamenoj pločici uklesano. Kao da u prostorno-vremenskoj dimenziji ne postoji niti jedna druga mogućnost osim da svi u to vrijeme sjedimo ispred televizora u našim dnevnim boravcima dok su se odrasli ukućani spustili u niski start da nas strpaju u krpe. A onda njihov dnevnik. U prostorno-vremenskom kontinuumu toga vremena jednako čvrsto definirana institucija.

Crtić je označavao red i sigurnost. I jednostavnost tadašnjeg života. Ili mi se samo tako čini jer je to dio mog djetinjstva? A u djetinjstvu sve pamtimo „roze e fiori“ (nešto kao „ružičasto“ prev. za ostatak hrvatske). Naša su djeca zakinuta za tu sigurnost. Zbog tempa života, zbog roditelja, njihove opterećenosti, pa i zbog samih crtića. Crtići se danas mogu gledati bilo kad, bilo koji i koliko god. Na programu, na CD-u, na you tubu. Vrsta i mjera ovisi isključivo o nama. A moji dani nisu isti. Niti jedan nije ni sličan onom prethodnom. Ne znam da li je to zbog mene ili nam je svima došlo takvo vrijeme? Vjerojatno je oboje dalo svoj obol. Stalno imam taj osjećaj da su moja djeca zakinuta za onu u-kamenu-uklesanu-sigurnost koju sam ja imala. I da im sigurno fali.

Reklame smo nekad zvali EPP, sjećate se? To je bila skraćenica za ekonomsko propagandni program. Fant-fant-fantastično (ja sam pjevala pan-pan-pandašica). Neke reklame su bile toliko jadne, da su u stvari bile antireklame. Jedno od najgorih razočaranja u mom životu bila je reklama za vegetu - Stevo Karapandža četvrtkom. Onda nije bilo crtića. Pamtim točan osjećaj silnog, čak pomalo razdirućeg razočaranja koje se pojavilo onog četvrtka kad sam potpuno zaboravila da bi se TO moglo dogoditi. To je bio horor. Najgore od svega. Problem je bio što Stevo nije bio na programu svaki četvrtak, nego svaki drugi, ili je to čak išlo po nekoj neshvatljivog šemi. I onda sam se uvijek nadala da to nije baš ovaj četvrtak. Ili, što je bilo najgore, nisam uopće razmotrila tu mogućnost nego sjela pred televizor i čekala crtić. A kad tamo Stevo.

Dan danas Stevo Karapandža izaziva u meni negativne asocijacije. Mislim da nikad ne bi kupila njegovu kuharicu, pa da je najbolja i besplatna. Sigurna sam da mi se Stevo uprogramirao negdje duboko u podsvijest.

Tada nije bilo niti jedne reklame za igračke. Bar ja ne pamtim. A danas? Muž i ja nepogrešivo gasimo televizor kad krenu. Te su reklame jedina neoboriva granica koju smo skupa, jednoglasno postavili. (Barem jedna je sigurna sretan ) Reklame su zabranjene. Zakonom! Od reklama polude: kupi mi to, kupi mi to! Rekli smo im da im nećemo kupovati dok god ne prestanu vikati „kupi mi to, kupi mi to“. I naravno, onda smo čuli: „Kad prestanem govoriti kupi mi to, kupi mi to, onda ćete mi ovo kupiti.“ Jednostavna, iskrena dječja logika.

I Bratz su zabranjene. To su neke fufe, vjerojatno najsličnije pojmu udavače, koje imaju svoj bend, idu u šoping i ganjaju frajere. I od toga se više-manje sastoji njihov život. Rekla sam odlučno i razumljivo: Bratz su zločeste curice i to ne smiješ gledati. Winx još nekako istrpim. I Power Rangerse i Gormite - da ne mislite da sam neka frustrirana frikuša koja maltretira djecu jednosatnim molitvama. Ali granice moraju postojat! Iako, nekad pomislim da na njih to ne utječe tako devastirajuće kao što se nama čini? Možda su te granice potrebnije meni nego njima? Da si olakšam savjest zbog drugih propusta.

19.04.2013. u 00:50 • 22 KomentaraPrint#^

utorak, 26.03.2013.

Stanje na cestama

I ja sam jučer popušila.

Zamjenjujem kolegicu koja radi oko 30ak km od moga radnom mjesta, a oko 50ak km do Zagreba. Dužna sam napomenut da sam ujutro došla na svoj posao, pa oko podna krenula dalje. Oko 2 i pol sam krenula u Zagreb. Imam odvoženih oko 250000 km, srcu mi draga korporacija častila me i školom sigurne vožnje (uvijek priznam da je bilo i dobrih strana) gdje smo imali simulaciju vožnje po ledu. Smatram se osposobljenom za vožnju po snijegu. Ali Zagorski bregi su zahebani. Spustila sam se po jedno 5-6 gadnih serpentina, i onda kako to obično biva, na zadnjem zavoju prije sela koje u svom nazivu ima „dol“ odskizala u rinzol. Čuo se jaki prasak i nakon toga tup-tup-tup-tup.. Na autu nije bilo vidljivih oštećenja. Odmah mi je bilo jasno da je stvar za vulkanizera. Nazvala kolegicu da pitam gdje je najbliži vulkanizer, ali ona se nije javila. Odlučim krenuti dalje put Zagreba. Upalim 4 žmigavca, opet tup-tup-tup-tup-tup.. volan se trese, nešto grebe i vidim, bolje mi je ne vozit preko 30. Stanem ponovo na neki parking, mudro gledam auto, ko da ću nešto pametno vidjet. I vidim da nemam ratkape. Vraćam se nazad po ratkapu, ali neki stari stao na pol parkinga i čisti auto. Čekam… stari se smiluje i krećem dalje. Na izlazi za glavnu cestu, stari opet stane i čisti auto. Ne mogu nigdje, otvaram prozor, ljutim se na njega, ali čekam ga. Viče da mu se lede stakla. Odem pomoć čovjeku sa svojom boljom strugalicom, kad tamo stakla skroz ok. Stari je čikenšit. Krene stari konačno, a ja po ratkapu. Ratkape nema, na „onom“ mjestu nađem neki komad, očito mog auta. Krećem dalje, ipak su mi ženske objasnile najkraći put do Zagreba, pa imam valjda neke šanse. Valjda neću poderat auto. Tup-tup-tup-tup-tup…. lupkam ja kroz sela i zaselke Hrvatskog Zagorja, na cesti samo ja i ptičice i pada li pada, pada… Bar je bilo krasan ugođaj. Nakon par kilometara vidim mehaničara i tablu „špur guma“. Zaustavim se, potrubim. Nikog živog. Odem pozvonit na kuću u nastavku radione. Otvara žena i kaže da joj je muž mehaničar ali ga nema doma. Pozove me u kuću. Sjedam u kuhinju, u kuhinji hladno. Gledam oko sebe neki drugi svijet. Brodski pod – jedna vrsta po zidovima, druga na stropu. Kuhinja pretpotopna. Orhideje po prozorima. Moja domaćica je Slovenka, pred 15ak godina nakon porodiljnog je dobila otkaz i od tad je doma. Ima 3 stenta i uzima tablete da opet ne dobije infarkt. Muž lokani automehaničar. Pitam se od čega žive. Neće tako skoro renovirat kuhinju. Pada mi na pamet kako sam razmažena i kako se može živjet od zraka. Pitam se što radi po cijele dane? Kako izdrži? Ko zna, možda je sretnija od mene, a ja arogantna u svojim pretpostavkama.

Žena nazove lokalnog vulkanizera, ali broj se više ne koristi. Uz put mi je, pa ću otić do njega bez najave. Zaustavljam se drugi put i trubnem. Opet nigdje nikoga i orhideje po prozorima. Kucam na vrata garaže, motam se oko kuće i zgođušan zagorec mojih godina proviruje kroz vrata. Za 3 minute bio je vani, obučen, spreman za akciju. Upeljala sam auto u garažu, a on odmahuje glavom, kaže nije dobro. Samo guma je dobila po repu, ali se felga spigala. Rješenje: otraga rezervnu gumu (upola tanja od ostalih), a stražnju naprijed. Dao mi je broj Vulkala, taj čas sam dogovorila popravak. Sutra u 7 ujutro. (Evo upravo sjedim u kafiću „Gumeni“, pijem kamilicu i pišem sretan ) Pitam čovjeka koliko sam dužna. Kaže 40 kuna. Ne mogu vjerovat. U Zagrebu nitko ne naplaćuje ispod 100kn, a za ovakav slučaj, u 3 popodne je morao izaći iz tople kuće, radio 20ak minuta u hladnoj garaži i 40 kuna???? U Zagrebu bi to koštalo 200. Bar bi probali, ako ide, ide. Dajem mu 50 i kažem da je to za vremenske uvjete. Krećem dalje i za par kilometara vidim ovo:


Da nisam ovo slikala, nikad ne bi pisala ovaj post. Motivirana sam ovom slikom, baš sam ju htjela objavit sretan

Dalje na put i zahvaljujem da se ovo nije meni dogodilo. Dolazim na dno „brega“. Na pol puta do vrha stoji kamion. Krećem ga pretjecat. Auto ispred mene je uspio, ja u drugoj, mrvicu kližem, auto mi se muči jer idem presporo i prebacujem u prvu. Greška! Moram odsklizat nazad. Drugi pokušaj. Odmah u prvu, pa na pol puta u drugu. Ide bolje, ali više proklizava. Usko je, s jedne strane kamion, s druge strane gadni jarak, pol metra sa svake strane. Iz nekog razloga se ne bojim, samo idem. Kažu bog čuva pijane i lude? Prošla sam i taj kamion, i još hrpu drugih. Kamioni, ralice, mimoilaženja, zastoji, kolone… Otišla sam još usput dat kaparu za neke zavjese jer je zadnji dan popusta. Zakasnila po dijete u vrtić, ali nije bila zadnja i drugi roditelji su guslali u prometu. Otišla kod tete čuvalice po sina i došla doma u 7. Od 2 i pol do 7. Kad zbrojim dolazak na posao, vožnju do mjesta zločina, vožnju do Zagreba doslovno sam pola dana provela u autu. I na kraju zahvaljujem. Nakon svega što sam po putu vidjela i nakon što ću vam nešto priznat, zahvaljujem što osim materijalne štete nije bilo ljudskih žrtava.

A sad ću priznat, što nikom živom nisam priznala. Čak me i na blogu mrvu sram ovo napisat. Muž bi me se odreko preko novina da zna. Ja cijelu ovu zimu vozim s ljetnim gumama. Taman nakon onog najgoreg snijega zvali su me od mog vulkanizera i pitali da li ja kanim doći po svoje zimske gume. Nije mi bilo jasno o čemu oni to jer ja imam zimske gume na autu. Ali bila sam pametna pa sam tren zašutila i shvatila da ipak nemam. Da sam cijelu zimu, svaki dan vozila do posla i nazad 116km sa ljetnim gumama. Da su mi susjedi lopatali snijeg da bi se uspjela izvuć iz uličice, a ja sam samouvjereno svima tvrdila kako imam zimske gume. Evo, samoj sebi ne vjerujem. A to mi nije prvi put. I desit će se još puno puta. Ne možda s gumama, tu sam naučila lekciju, ali ima u životu milijon drugih potencijalnih situacija. Znam da se živom čovjeku sve može dogodit, ali meni se jednostavno to „sve“ malo više događa. I tako od malena. Jbg, treba naučit živit s tim. Bez srama, krivnje, grižnje savjesti. Trudim se. Kažem: sebi sam dobra, a kome nisam njegov problem.

I mama mi je smotana na isti način. Nonić mi je umro od Alzheimera i to je bilo jako bolno gledati. A kamoli njemu kad je u lucidnim trenucima shvatio kako stvari stoje. A sigurna sam da je bilo tako. Njega su nona i mama njegovale doma, u njegovom krevetu - do kraja. Tko će mene njegovati, u kojem krevetu, što ću sve pričati? Evo, taj gospodin njemačkog prezimena jedna je od stvari kojih se najviše bojim. Evo mene zabrijala od felgi do Alzhaimera .

A nakon što su me onomad nazvali od vulkanizera, otišla sam produžiti skladištenje i na sugestiju majstora, odlučila sam ostati s ljetnim gumama jer sam mislila da više neće biti snijega. I kao što smo se svi već puno puta uvjerili – misliti je drek znati.

26.03.2013. u 09:17 • 8 KomentaraPrint#^

utorak, 19.03.2013.

Moje drage borosane



O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti…

...ja radim u državnoj službi! Šefica sam samoj sebi. I drugima. Moje su zaposlenice srednja stručna sprema, starije žene, životno mudre i ne bježe od posla. Ni jedna mlađa od 40 i samo ih je četvoro. Nije loše, a? Moja šefica je na pristojnoj udaljenosti od 30ak km i vidim ju jednom u 2 mjeseca. To je pak, još bolje. Ima se tu i tamo vremena za fejs, kao što vidite i za blog. Ima tu i loših strana, ali o tome neću danas. Ma neću ni drugi put. Pozitivan stav, nemoj biti minus :-)

Nema više korporacije! Pranja mozga! Uvjeravanja da je moj proizvod najbolji na zemaljskoj kugli, mliječnoj stazi i svim susjednim galaksijama. I da u to moram uvjerit cijeli svijet, jer inače nisam vrijedna postojanja ni ljudskog života! Nisam više stalno na cesti, ko pasji drek! Ne moram pakirat kofer nedjelju navečer. Nema više putovanja s klijentima, propuštanja muzeja (onaj Kikladski u Ateni neću prežalit do kraja života). Nema više lažnih osmjeha! Nema više šefa mobera koji kaže da smo mi prodavači (prodavačica ti je mama, mamicu ti!). Nema više idiota koji kaže da mu to nije firma nego obitelj. Zamislite vi tu dubinu misli! Obitelj! Ni manje ni više. Amerikanac, naravno, zar ste sumnjali? I dan danas mu pamtim ime: Cliff Mc……, motherfucker! Nema više korporativnih sijela prodajne silne sile iz polovice svijeta. I dok je u Zagrebu minus pet, ti si u Južnoafričkoj republici, ali po cijele dane sjediš u prostoriji bez prozora s umjetnim svjetlom, u kratkim rukavima na 18 celzijusa i smrzavaš se. I nema više korporativnih "survey-a" kojim cijeli tim šefa ocijeni sa 38% i nakon toga tom idiotu ne nabiju nogu u guzicu i oslobode nas gluposti, terora i prijetvornosti. Ali pošalju glavnog EMEA HR-a koji sa njim razgovara. Ali, znate, ozbiljno razgovara. I dijeli mu dubokoumne kadrovske savjete. I nakon toga sve se promjeni. Šatro!

Smijem se kad mi se smije, plačem kad mi se plače!

I imam podočnjake koje ne skrivam tekućim puderom, iako su lijepi ljudi uspješniji po svim istraživanjima.

Jesu, jesu, zamjerili su mi se. "Place to work". Tada druga firma na svijetu na rang listi poželjnih firmi u kojima sretni ljudi rade. Znate oni presimpatični, u stvari antipatični, silno sretni i nasmijani koji vas gledaju s korporativnih letaka. Da, u takvoj sam firmi radila. Hrvatski san. I američki. Iako neudata, bez djece s 30 godina, dobila sam vizu za Ameriku na 5 godina - po kratkom postupku. Jer kad su u ambasadi vidjeli da radim u tako savršenoj firmi, odmah su znali da neću ostat preko bare. Jer tu mi je savršeno, ko onim antipatičnim-presimpatičnim sa korporativnih reklama. I ja sam bila tako nasmješena danju i noću. Ukočila mi se vilica od iskrenih osmjeha.

Bilo je tu i dobrih strana, neću pretjerivati. Voljela sam sjest u auto, upalit radio i družit se sama sa sobom. Ili telefonirat čitavim putem, i nabit 2000kn mobitela. Ima se... Ali nisam voljela kad mi se u Slunju u ponoć počelo spavat, nakon što sam po staroj cesti pretekla 30 kamiona (jer Dalmatine još nije bilo). I onda nakon 20 minuta sna, shvatim da mi se sad spava još više i da mi je u očima još više pijeska. Jer jučer sam došla u Split, a danas se vraćam. A Zagreb je još daleko…A sutra u uredu licem u lice sa šizofreničarom: malo je hemoroid na analnim otvorima važnih klijenata, a malo zlostavljač kad se mora na nama ispuhat od „kakanja“. Jer „kakanja“ su ga vjerojatno ipak boljela, mada nije priznavao.
I nije bilo tako loše dok je trajalo. Ali drago mi je da je završilo.
Zahvaljujem dragom bogu, anđelima i svima zaslužnima (sebi možda najviše :-)) da je ta priča odrađena. Prošlo svršeno vrijeme.

I tako, svako jutro, ritualno, ja obuvam moje drage borosane, moju dragu metaforu boljeg života. I počinjem raditi.... I život je lijep....



P.S. Usput ću pokucat u drvo, 3x pljunut i uhvatit se za petu (dajte još koju ideju protiv uroka :-)). Jer kad god sam se pohvalila, život se žestoko potrudio da me demantira. Nema veze, bit će onda nova tema za idući post :-) Pozitivan stav, nemoj biti minus!

19.03.2013. u 07:52 • 14 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.01.2013.

Mitska bića moje 17te



Bilo ih je nekoliko. Dobro ih pamtim dan danas, iako mi je percepcija danas potpuno drukčija. Ali bitna stvar je da pamtim i moju tadašnju percepciju. A to je vjerujte, vrlo zanimljiva stvar, pa ću o tome i pisati.

Bio je jedan usputni, pomalo nebitni. Nosio je plavi Dolomite skafander. Uvijek, skroz do ljeta. Išao je u elektro školu, a nick-name mu je bio Isus Krist – duga smeđa kosa i pogled u daljinu. Njega sam tih dana odabrala više kao razbibrigu. Da imam koga gledat dok stojim na Kontu. A tamo je bio inventar, pa je bio ziher. U stvari mi se nije pretjerano sviđao, ali trebalo je naći nekoga da popuni rupe razgovora s prijateljicama. I izgledao je dovoljno alternativno da bi mi se sviđao. Nema ga fejsu, putevi nam se nikad nisu križali i danas ne znam o njemu apsolutno ništa.

Bio je fatalni, nick-name mu je bio Istomeni, jer se zvao isto kao i fatalni moje najbolje prijateljice. Za njim sam venula godinama. Sad mi je upravo muka što o njemu pišem i ne želim mu dati niti onaj prostor koji zaslužuje, čut ćete zašto. Imao je poludugu do dugu kosu, prekrasne tamnosmeđe oči i strašne okserice. Mislim da je on postavio standard ili se jednostavno u njega uklopio, jer do dana današnjeg volim takav „tip“ muškarca. Malo viši od mene, smeđa kosa i oči i komad nosa. Takav mi je i muž.

On mi se sviđao još u osnovnoj. Tad mi se stvarno sviđao. Onako propisno, mitski. On je u stvari bio najmitskije biće mog života. Količina mitologije u mojoj glavi tijekom osnovne škole bila je stvarno ogromna. A dopao mi se i mit dugogodišnje zaljubljenosti, pa sam s tom fiksacijom nastavila i u srednjoj. Nekako je to bilo meni slično, anti-površno, suprotno od nekih mojih prijateljica koje su svaka dva dana mijenjale svoje objekte. Jer to su u stvari bili. Objekti naših nadanja, ideala, nabujalih hormona, potrebe za romantikom ili patetikom ili jednostavno lako dostupna zabava i razbibriga. Meni je mislim, imponiralo biti Werther i patit. Weltschmerz. U stvari mi se taj tip u srednjoj uopće nije sviđao, jer pamtim da su mi se sviđali drugi, a on je bio kao pozadina moje mentalne scene. Pa kad sam ostala bez objekta, tu je uvijek bio on. Također, zadovoljavao je u potpunosti potrebu za teatrom svojstvenu adolescentskom dobu. A dan danas mi je žao ko pasu da sam uopće potrošila ijednu svoju misao na njega. Kad smo već kod pasa da završim s njim brzopotezno, jer više nije ni zaslužio. A priča završava baš sa psima. Inicirala sam susret (reklo bi se „imala sam muda“), da nakon pustih godina i prije odlaska u Zagreb otkrijem s kim u stvari tu imam posla. Tip mi je govorio o svojoj strasti: borbama pasa. I kako uživa kad njegov pas poganja mačku na stablo, a još više ako ju ulovi i rastrga.

Dramatska stanka.

Što uopće reći?
Dno dna.

Gimnazijalka, intelektualka, vegetarijanka, duhovno osviještena, angažirana po svim pitanjima, još najviše po pitanju prava životinja, bila je u šoku. Cijeli život sam neka sirota bića hranila u kvartu, udomljavala, donijela bi doma i zmiju da ih se ne bojim. Danas nekako mislim da sam tu gadno pretjerala s mitologijom, isforsirala ju do karikature, pa tako mi i treba.

Nema ga danas na fejsu, ali sam doznala jedan podatak koji se savršeno uklapa u njegov nivo. A to je nivo polusvijeta. Nisam intelektualni snob, ali pomorska škola i skoro pao razred? Mogla sam znat. Sama sam si kriva za tu grešku kad se nisam cijenila. I tako je to vrlo neslavno završilo.

Bio je jedan bez nick-name-a jer se sve odvijalo jako brzo i netipično. I nisam za njim patila u nekom vremenskom kontinuumu. Znala sam ga sa jedne slobodne aktivnosti još iz djetinjstva. Ali, naravno kad sam imala 15, a on 18, nije me pozdravljao. Iako me je sigurno znao. Pozdravljanje mulice moglo bi mu narušiti reputaciju. Tako su valjda pravi frajeri razmišljali. U djetinjstvu nije ostavio dojam na mene, pamtila sam ga samo kao ime, prezime, godište i lice. Ali, kad sam ga sa svojih 15 jednom vidjela negdje u gradu, oči su mi ispale. Imao je prekrasnu dugu smeđu frčkavu kosu, prošaranu plavim pramenovima (do sad je vidljivo da su sva mitska bića imala dugu kosu) i plave oči na tamnoputom licu vrlo odlučnog izraza. A obučen je bio kao što su bili obučeni svi koji su držali do sebe: traperice, bijela majica, vijetnamka i JNA čizme. Ukratko - u par godina pretvorio se u labuda. Držao je ruku preko ramena svoje cure kao da je uhvatio boga za bradu. A cura mu je (znala sam je iz škole) mislila za sebe da je jako važna i malo mi je uvijek djelovala nimfomanski. Ruku na srce, za jednog 18godišnjaka to uopće nije loše :-). I tako su njih dvoje šetali gradom kao bogovi, u stvari kao bog i polu-boginja (jer ona mi je zbog „važnog stava“ malo išla na živce), kao da im noge ne dodiruju tlo. Normalno hodaju, a u stvari neprimjetno lebde. Samo par milimetara nad tlom, jer on je definitivno mitsko biće, a ona na pol puta. I tad sam pomislila: „Vau, ko bi reko da će se on tako zgodan napravit.“ Ni više ni manje od toga. Nije bilo zaljubljivanja, fiksacije, samo konstatacija i blaga fascinacija.

Godinu dvije poslije toga slavimo rođendan moje prijateljice na tulumu dostojnom naših godina. Pedesetak ljudi između 16 i 20 godina i dovoljne količine alkohola. Tamo je i Mitsko Biće. Mi smo očito nešto razgovarali, iako se ja ne sjećam sadržaja. Možda zbog alkohola, a možda i zato što nismo razgovarali. Tko bi to znao nakon 20 godina. U svakom slučaju, razmijenili smo dvije tri riječi, dogodio se nagovještaj poljubca od kojeg se zaljuljalo tlo pod nogama i dogovoren je spoj. Sutradan na Kontu.

Mislite da sam se pojavila? Naravno da nisam. Zašto? Pa baš zbog priče o mitskom biću. Jer tu su se nametnule dvije prepreke. Prva: ošišao se (pretpostavka - u međuvremenu je bio u vojsci). Mitska bića imaju dugu kosu. Drugo: pokazao je zanimanje za mene. Kako mitsko biće može pokazati zanimanje za mene, običnu smrtnicu? Smrtnici ne smiju na Olimp. A ako se spetljaju s nekim od bogova, Zeus ili Hera, ovisno tko je ljubomoran, okrutno kažnjava. Ista pravila vrijede i u adolescentskom dobu. Sad se nameće pitanje: da li je on mitsko biće? Jer ako je, onda meni, običnoj smrtnici nije mjesto s njim. A ako nije, što će mi onda?

Osim ove autentične logičke zavrzlame, imala sam još jedan vrlo glup, ali na neki način dobar razlog da se ne pojavim, ali konstatirat ću diplomatski da to nije tema ovog posta :-) . Ako se jako potrudim sjetit ću se i incidenta slijedećeg dana koji me blago rečeno povrijedio. Ali srećom, incidenti uvijek ostanu negdje duboko u mozgu, mutni i nejasni i teško dohvatljivi, dok se poljubaca i pogleda vrlo lako sjetimo.

20 godina ga se nisam sjetila, a onda sam ga sanjala i nedugo nakon toga vidjela. Na prvu sam bila uvjerena da nije on jer je nosio naočale i imao plavu kosu, a ja ga pamtim po smeđoj kosi. I on nije tip koji nosi naočale. Možda zato što je mitsko biće. Jer ne pojavivši se na tom spoju, na njemu sam zauvijek ostavila dašak mitskog bića. Prepoznala sam ga po izrazu lica. Sjetila sam se tog odlučnog, čak pomalo ljutog izraza lica, istog, u stvari identičnog kao pred skoro 25 godina. Danas ima kratku kosu, vjerojatno je razrjeđivanje već krenulo u nevrat :-) . Zanimljivo kako se ljudi mijenjaju, ali u suštini ne mijenjaju.

Jasno mi je da sam onog dana, kad sam spoznala krinku, pa čak i veliku opasnost Mitskih Bića, dozvolila samoj sebi mogućnost sretnog odnosa s muškarcem. Njega pak nikad nisam upoznala. Nakon propalog spoja putovi nam se nisu križali. Zbog moje velike znatiželje, danas smo prijatelji na fejsu. Ne komuniciramo i od njega ne dobivam objave. Drago mi je da je tako i da moja znatiželja nije zadovoljena, jer u tim okolnostima i dan danas blizu moje 40te, ostao je jedan čovjek koji je u sebi zadržao mrvu onog mitskog bića 17 godišnjakinje. Možda je ipak točnije reći da postoji jedan čovjek koji mi se sviđao u 17oj, a do dana današnjeg nije se deklarirao kao kreten. Ali i to je puno.

24.01.2013. u 08:03 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 04.01.2013.

Dogodilo se na jučerašnji dan..

U jednoj od firmi u kojima sam radila, sjedila sam godinu dvije u uredu s kolegicom, doktoricom stomatologije, '72. godište, otprilike generacija. Radila je marketing svog segmenta proizvoda, ja svog i u poslu nismo imale puno zajedničkog osim prostora koji smo dijelile. Možda smo se baš zato dobro slagale. Dežurnu idiotkinju i siledžiju u firmi je zvala "gospođa ministarka". Često sam je se sjetila u zadnje vrijeme jer je Zagreb obljepljen plakatima za tu predstavu. Sutra idem na njen pogreb.

Isto jučer sam doznala je mojoj dobroj prijateljici Ca-125 još narastao na 130. Tumor marker. Normala je do 35, a povišen je već godinu dvije. Pregledala jajnike i dojke i ništa. Ne želi gastro i rektoskopiju. Glava u pijesak. Da je cista bio bi najviše 40.

Mene je jučer ujutro skoro kamion pokupio. Pretjecala sam ga, sve 100% čisto, on da žmigavac i krene skretat u lijevo. Na mene. I ja skrećem u lijevo, srećom ne u bankinu nego na proširenje. Legla na trubu i sve ok. Ipak imam oko 250 000 odvoženih. Čak mi se nisu ni noge odsjekle iako su vjerojatno trebale. Na večer su mi podočnjaci bili do usta. A naspavana.

I tako, dođe i takav dan. Malo nas podsjeti tko je uvijek iza ugla, a nikad ne znamo kad će se pokazat. Još sam i danas sva u sevdahu. Proć će.

04.01.2013. u 14:08 • 1 KomentaraPrint#^

Nebo nad Berlinom

Na Berlin se oštrim već godinama. Napokon, muž i ja odlučili u Berlin i to „nesporazumom“. Doslovno. Djecu uvalili mojoj mami, uzeli 2 dana godišnjeg i luterani (sinonim moje prapranone Vickice za nevjernike) na štefanju ostavljaju domovinu i obitelj i lete za Berlin.

Nakon sumanutog traženja mog pasoša po kući sat i pol prije polijetanja i nakon taxija koji 10 minuta stoji da bi uključio taksimetar i ždere moj zadnji preostali živac, ipak smo stigli u Berlin. Iz Zagreba – sa tri leta. Kad je vidio moje boarding pasove, na kontroli pasoša u Minchenu policajac me pitao: „Do you like flying?“ „It was cheaper this way.“ Jedan od onih ljudi kojima cijelo tijelo veselo pjevuši, tako je dobre volje da se zbunite. Toliko se smješkao i 3 sata vrtio moj pasoš u rukama da sam se usrala. Nešto mi ne štima s pasošem. Sad će sa smiješkom na licu reći: „Please, come with me.“ Međutim, s tim istim osmjehom mi je poželio dobrodošlicu. I shvatila sam da doma više ništa nije štimalo, a ovdje me raširenih ruku dočekuje policajac anđeoskog stava. Očito trebam biti ovdje. A moja reakcija straha je bila sasvim prirodna. Dolazim sa Balkana, a tamo ne rastu takvi policajci :-) .

Taksijem do hotela. Veliki prostrani mercedes, ugodni i pošteni taksista. Rijetka pojava u mnogim EU gradovima. Hyatt, odmah kraj Potsdam placa, u strogom centru Berlina. Nije mi prvi luksuzni hotel. I moja i muževa korporacija su me obilato častile, ali ovo još nisam iskusila. Pure pleasure. Nije stvar luksuza, stvar je stila. I kreativnosti. Moj prvi sight seeing – Hyatt. Klasičan, ali originalan, s daškom umjetnosti. Lego mi je. Redovna cijena naše sobe je 595€. Za 4 noćenja 2380€. Za te novce hrvatski penzioner živi skoro godinu dana. Na našem katu, sedmom najvišem (tzv. executive floor), nalazi se neki Hyatt club ili kajgod, koji radi cijeli dan i možemo se džabe okrijepiti pićem, a od 6 i hranom tzv. pre-dinner. Iz sobe pogled na nebo nad Berlinom: Berlinska filharmonija pod nosom, a u daljini wendersov anđel. Nisam zalud dala ovaj naslov J. Daljinskim upravljane zavjese, grijani mramorni pod u elegantnoj kupaoni od skoro 20 kvadrata, Bang & Olafsen tv (briga me za ime, ali „deluje“). I sve to džabe. Nije moj muž zalud derao cestu do Beograda 8 godina :-) . Čarobna formula: Beogradski Hyatt – loyalty card i puuuuuuuuuuno bodova na njemu.

U sobi ekspres raspakiravanje i u „kajgod“ sobu na čaj. Prefini Roibos, delišes! Takav možeš popiti samo u Engleskoj ili Njemačkoj. Nacionalne kuhinje sad nisu predmet razgovora, ali u Italiji nemoš popit dobar čaj.
U krevetu, muž i ja se svađamo ko će dobit tablet. On mora organizirat sightseeing, a ja želim napisat dvije trije o današnjem danu. Baš me uhvatila želja (a malo i potreba) za pisanjem. Ako mi ga uzme ode gušt, ode inspiracija. A onda mi sine! Može se pisati i olovkom po papiru. I to sad upravo radim. Ide malo sporije. Puno križam i umećem jer sam navikla na copy, paste, backspace, ali ide. Nesvakidašnje iskustvo. Zato sam morala otići skroz do Berlina.
I tako, ode dan prvi….

DAN DRUGI

Mobitel zvoni u 6 i 15, u 6 i pol se izvučem iz kreveta. Muž pita kolik je sati, lažem da je 7. Perem zube i čujem vrisak: ti si luda, 6 i pol je. Frikušo! Smiješi mi se bazen. Idem do kajgod sobe na voće i sok. U kajgod sobi sok od grejpa, pa malo multivitamina. Naravno, sve svježe cijeđeno, reko bi moj nonić – preprirodno. Malo voćne salate i do sobe u bademantel. Bazen, očekivano, razočaranje. Malo veća kada od 15 metara. Ok, prilagodljiva sam, malo slabije se odgurnem i mogu i plivat. Od plivanja ne očekujem puno jer od delfina mi se grči desna noga, a za leđno mi treba kompas. Voda oko 28-30 celzijusa, ja opet tri sata ulazim u bazen. Plivam delfin, 3 dužine, nema grča. Plivam leđno, a na stropu neke drvene letvice koje svojim rubovima čine prugu. Pa prsno, pa kraul i evo 200 mješovito. Pravo plivanje nakon oho-ho-ho-ho… godina.
Tuširanje, pranje i sušenje kose. Evo, ni Hyatt nijesavršen. Fen je slab, nikad kosu osušit. Doručak u kajgod sobi – na nivou. Vrhunski losos i neka dimljena riba, bo, valjda haringa. Sirevi tri četiri vrste: brie, gorgonzola, neki čak i meni presmrdljivi… perverzije. I što je najvažnije – odličan pekmez od naranče i tost koji s pritiskom puca izbaciš iz tostera – kad je pečen baš po tvom ćeifu. Kajgod soba izgleda ko veliki dnevni boravak. 6 malih stolova i 2 kauča, još par stolića s foteljama, 2 televizije i dvije biblioteke s konkretnim knjigama: Bauhaus, Pariz, monografije, vodiči Berlina,….

Na izlazu iz hotela, muž se sjeti da je zaboravio zabilješke u sobi. Kasnimo na turu, ja trčim u taxi i objašnjavam na engleskom gdje trebamo ići. On njemački, ja engleski, mučimo se oboje. On tvrdi da je bus za organiziranu turu iza ugla i da mi ne treba taxi. Ja mu pokušavam objasniti da to nije ta tura, ali uzalud. Vidno je iznerviran što još sjedim u autu i ne kužim da mi je bus iza ugla. I tako se ne kužimo, raste napetost i konačno iz hotela izlazi moj muž. Otvaram vrata i vičem: „Ovdje sam!“ Taxista meni: „Pa mi se razumijemo“. Svuda ista stara priča :-) . Sjetim se Coppenhagena. Na aerodromu me dočekao taksist crnogorac. Crn, skoro 2m visok, čim sam ga vidjela znala sam da je neki naš, skoro sam mu instinktivno rekla dobar dan. Moja djeca vjerojatno neće imati taj osjećaj „naši“. Naš taksist je bosanac, iz Posavine, ovdje je skoro 20 godina. I kaže doma je najljepše. Priče o životu doma, o rodbini u Zagrebu. Na kraju vožnje onaj poznati osjećaj bliskosti i poželimo si iskreno „sretno“.

Stižemo zadnji čas, za pol minute ih više ne bismo našli. Vodič Nikolaj, sa 7 god. iz Bugarske emigrirao u Ameriku. Razumije nešto hrvatskog, požuruje nas sa „ajde“ :-). Vrlo je uljudan, pažljiv, elokventan (možda i previše za mene, native speaker :-) ) i organiziran. Savršen vodič. (Tura se zove Insider Tour, tražite Nikolaja). Krenuli smo od početka: riječ Berlin potječe od slavenske riječi za močvaru jer su naselje osnovali Slaveni na močvarnom području. Uz bogat noćni život u 20-tima i tradicionalnu lijevu orijentaciju to je jedan od razloga zašto Hitler nije volio Berlin. Osnovala ga niža rasa. Njegov omiljeni grad bio je – pogađate – Munchen. Papa Benedict (Hitler jugend, od milja zvan Panda) je iz okolice Munchena. Sve se nekako poklapa, Berlin dobiva pluseve (Munchen minuseve).

Pod pruskim carevima, nijemci se ujedinjuju tek 1871. Zavidni Londonu i Parizu grade svoju katedralu u neobaroku i završavaju ju oko prijelaza 19. u 20. stoljeće. U savezničkom bombardiranju zapaljena, pa obnovljena, stoji ogromna i ne baš lijepa (ni barok puno puta nije lijep, a kamoli neobarok), spomenik potrebi za natjecanjem i grandecom.
Nikolaj nas uči o Karl Friedrichu Schinkelu. On je za Berlin bio što i Gaudi (i Domenico Montaner) za Barcelonu. Po utjecaju samo. Ljepota nije usporediva :-) . Schinkel je gradio dosta ranije (1./2 19. st.) i to u nekakvom „neoantičkom“ stilu. Naziv sam, naravno izmislila da nekako približim o čemu se tu radi. Pročelje se sastoji od gomile stupova i friza na vrhu. I tako puno puta. (Famozni opis Vivaldija - by Stravinski :-) ). Možda sam subjektivna, ali ovo je moj blog, pa imam na to pravo.

Na velikom trgu stoji praznina na mjestu kraljevske palače. Dokrajčili ju Rusi, jer je trebalo srušiti sve što podsjeća na monarhiju. Na tom mjestu su sagradili čudovišno zdanje za istočno njemačke oligarhe – partijce. U zgradi je bilo puno neiskorištenog prostora koji se vremenom počeo koristiti za plesnjake, kuglanje… i sl. Onda su 90-tih zapadnjaci po istom principu morali srušiti sve što podsjeća na komunizam, iako su istočnjake uz tu zgradu vezale lijepe uspomene :-( . Na tom istom trgu, ispred Schinkelovog partenona Hićo je držao govore SS-ovcima. One povijesne snimke su izgleda tamo nastale. Nije dozvolio da tamo raste trava nego je sve izbetonirao. Kad smo kod Hitlera – s tog trga se vidi gradska vijećnica – crvena (od crvene cigle) za koju sami Berlinci kažu da su toliko crveni da im je čak i gradska vijećnica crvena :-) . Gradonačelniku je ovo već treći mandat. Nakon što je izabran, izjavio je: „I am gay and this is absolutely fine.“ Na mjestu Hitlerovog bunkera danas je parkiralište ispred stambenih zgrada, ničim obilježeno. Berlin je svoje rekao, nemam ništa za dodat :-) .

To be continued...

04.01.2013. u 07:48 • 7 KomentaraPrint#^

utorak, 04.12.2012.

Danas, kada postajem pionir

Sjetila sam se onog:
P ošten
I skren
O dan
N apredan
I strajan
R adišan
Imam negdje slike s "krunidbe" :-)

Nema svaka obitelj auto, ako ima, ima najviše jedan.
Namještaj svima više-manje isti.
Socijalistički stanovi dobivaju se preko poduzeća ili silno povoljnih kredita čije rate uskoro pojede inflacija.
Ili se živi s roditeljima.
Ili se gradi kuća: pomažu susjedi, roditelji, rodbina, i to traje od 5-10 godina. Ne uzima se arhitekt. Onda obitelj konačno useli, a u međuvremenu žive sa svekrvom&svekrom ili punicom&puncem.
Nekad takav život traje i 10ak i više godina ko teti Vanji i barba Žarku.
Pazi se koliko se priča ne telefon, jer telefon je skup i služi samo za dogovor.
Obučeni smo tjedan dana u istu robu.
Peremo kosu svaku nedjelju navečer.
Treba gasit žarulje jer je struja skupa. ponekad su i redukcije. Onda upalimo petrolejku i svi skupa igramo tombulu.
Sapunice ne postoje. Najduže serije imaju 10 nastavaka. I gleda se Kviskoteka, Lazo Goluža i Oliver Mlakar.
Imamo bonove za benzin, redukcije struje.
Susjeda je pozvonila i rekla da je u market stiglo ulje. Pohitali smo u market po ulje, sve tri, osim nonića. Stojimo u redu, sve tri naravno, jer može se dobit litra ulja po osobi. Dva puta smo išle u market. To znači da smo donijele doma 6 litara ulja. Ako ne i 9, jer možda smo išle i tri put. Vau! Koliko ulja. Kad smo se vraćale ja sam vitlala s najlonom. Mama i nona su rekle: ne vitlaj! Ja sam i dalje vitlala. Odletilo ulje na pločnik. O ne! Naša dragocjenost! RAZBILA SI LITRU ULJA! SMO TI REKLE DA NE VITLAŠ! Kriva po svim stavkama optužnice, pokunjena ulazim u portun. I to je ta priča.
Dugo sam čekala na Barbie jer su mi rekli da je skupa. Poslije sam imala čak dvije Barbie!
Štedimo za BRAVO mjesec dana. I gađamo onaj s naljepnicama ili s velikim Limahlovim posterom. Naljepnice ljepimo na ladice pisaćeg stola.
Na plivanje idem sama sa 8-9 godina. Sa Belvedera na Kantridu. Nitko se ne boji da će me auto.
U školu, naravno, od prvog dana. Jer na Belvederu nema auta i tu jednu cestu valjda mogu prijeć.
U muzičku isto.
Na plivanju ima bogatih. Njima tate plove na stracima. Oni imaju Dolomite skafandere i Nike tenisice. Mi ostali samo gledamo te nedostižne statusne simbole. I onda konačno i mi na Baš čaršiji kupimo šalove od filca sa naljepnicama Nike i Benetton. I onda glupi Polo Damir kaže da smo jadne jer to nisu originali. A ja uopće ne kužim o čemu on to. Pa piše Nike???
Uvijek sama nosim svoju torbu. Torba je slična je ko sve ostale u razredu i ima po jednu knjigu iz svakog predmeta. Nije na kotačiće, nego nosimo na rameniima, jer to ravna kičmu.
U razredu nosim kutu i papuče. U prvom osnovne sam izgubila 5 pari papuča, u petom izašla iz škole bez torbe :-) Glava u oblacima, bila i ostala. I mojoj Esteri je sad :-(. Ah, krv nije voda.
Sama pišem zadaću od prvog dana. Ne idem na instrukcije, osim iz francuskog jer sam ga željela dobro naučit. (BTW, danas se sjećam još samo Je m'apelle Ana.)
U nižim razredima svaki dan imamo 4 sata, bez iznimke. Nema predsata, nema vjeronauka. Ukratko, sve je jednostavno. (Osim onima koji su išli na vjeronauk. Njima je bilo jebeno. Bile su prozivke, ko kužni su se morali ustat pred cijelim razredom)
A vjeronauk je bio samo u crkvi. A tamo je bila časna koja je devetogodišnjacima vrištala: SVI ĆETE VI GORJET U PAKLU! (Istinita priča). U crkvi se nije govorilo o politici.
Gay ljudi nisu postojali (moš mislit). A ako postoje, preko sedam mora i sedam gora, mi ih sigurno ne poznajemo. (Uz sav današnji primitivizam ipak im je sad mrvu bolje)
Bila je kriza. Govorilo se o Agrokomercu i Panorami. Ali nije se govorilo o životu na rubu egzistencije i izgladnjelim penzionerima.
Svi su nosili doktorima pršute, neki i koverte, ali nije se znalo koliko koja operacija "košta".
Svi su bili članovi sindikata, iako se sindikat, ruku na srce nije imao za što boriti.
Ako ste jednom dobili posao, koliko god se trudili, niste ga mogli izgubiti.
Uglavnom su svi na istom poslu ostajali do kraja života.
Rijetki su se vozili u avionu.
Narkomani su neki ljudi koje nitko nikad nije vidio. Postoji samo droga, ne i vrste droga.
Nasilje na stadionima ne postoji.
Ne postoje političke stranke. Na izborima ponekad ima jednako kandidata i mjesta na listi.
Samoupravljanje. Skupština općine Rijeka. OUR i OOUR i SOUR. I "nešto" udruženog rada.
U našim glavama politika je svedena na njemci i partizani. Bili i još neki ustaše i četnici. Ostali spadaju u marginalne skupine.
Partija je dobra i ne znam zašto moja mama nije u partiji?
Nitko se ne boji da će mu banka uzet stan.
Nitko se ne boji švicaraca.
Jebi ga, nekad nema čokolade nego samo šećerna tabla.
Kava se kupuje u Trstu. Jer je kod nas nema i jer je jeftinija. Kupuje se samo najjeftinija kava u Cremcaffeu. Za Illi cafe nikad nitko nije čuo. A koji put odemo u Orvisi. Po igračke :-). Benetton je preskup, samo gledam izloge.
A onda, vrag ne spava! Uveli depozit. Prvi 500 hiljada. Idući 700 i tako dalje. I više nitko ne ide u Trst. Iako ti vrate pare na povratku. Ne kužim zašto onda nismo išli.
Devize se kupuju sa provizijom od 10%. I onda se skrivaju u čarapi, madracima.....
I ne daj ti bože reć u školi ove ružne stvari o politici koje smo čuli doma!

To be continued..... pod naslovom "ZA 30 GODINA..."
Ali to vam ne trebam pisat :-)

04.12.2012. u 18:50 • 13 KomentaraPrint#^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Što je lijinom srcu drago

Linkovi

Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
ostati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ću te
do zadnjeg daha!
Ježurka Ježić


Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
Branko Miljković


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

A. B. Šimić


Manja buha - veći skok.
Moj pranonić

Život je ritаm koji se morа spoznаti. Jа osjećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovjek i zvijezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svjetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čojvek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svijetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz svemira; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osjećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovijek. Zvijezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo oveć obuzeti sobom rаzumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovjek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.
Tesla

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se