lisbeth

14.12.2017., četvrtak

Jedan dan prekasno

Već par mjeseci, svaki dan prolazim parkom. Nije to baš park, to su mračni ostaci šume; neuredni, stari, mirišu na staro i gotovo nitko ni ne prolazi tuda. Psi, pokoji narkoman i ja.
Rano ujutro odem do pekare, kupim kruh od jučer, na povratku pregledam kontejner i uzmem prazne boce ako me nitko ne gleda. Ako ima netko, prođem i čekam u parku, pa se vratim. Što nitko nije vidio, nije se dogodilo. Poslijepodne ih odnosim u dućan i kupim večeru. Možda…

Moj ponos ostao je u tom kontejneru prvi put kad sam se sagnula u njega. Osjećaji otupili kad sam progutala svoj bijes duboko u sebe da čuči kao razjareno pseto u kavezu iskešenih zuba i krvavih očiju, ali bez glasa. Život mi je niz koraka, matematički određenih, hladno. Ne žalim se, ne krivim, ne sudim, samo hodam. Nastavim li hodati, preživjet ću. Trebam samo preživjeti dovoljno dugo. I ta zvijer u meni, umorit će se, zaspati, smiriti se. Stanem li, prije smrti pojest će mi dušu.

*
Bliži se ljeto, sve ranije sviće i sve se ranije moram buditi da izbjegnem ljude. Ionako sve manje volim ljude. Oni su neki drugi svijet, neka čudna paralelna dimenzija neke budućnosti ili prošlosti, nečeg što bi moglo biti, ili je bilo ili neka tako čudna varijanta, jer to nije svijet u kojem ja živim. A svakim dužim danom, sve ga više moram gledati. Zima je bolje skrivala i mene i njih, i staru kuću na rubu parka. Jutros sam je tek ugledala dok sam čekala da čovjek sa psom prođe pored kontejnera. Pored kuće, još manja kućica. Prevelika je za psa, možda za drva, ali najvjerojatnije je za kokoši. Ja volim kokoši. Kuhane, s umakom od hrena ili pečene, sa krumpirima…
Da li bih mogla? Ubiti svojom rukom živo? Ne, dobro je, dan za danom.
Čovjek je otišao, žurim do kontejnera i punim ruksak bocama, vraćam se opet kroz park. Ispod oka promatram kućicu. Kokoši nesu jaja. Rano ujutro. I gazda se sigurno budi rano. Koliko rano?
Poslijepodne odlazim u dućan. Dvadeset boca, deset kuna. Paketić hrenovki, litra mlijeka i kuna za kruh sutra. Kćer se žali da joj nikada ne kupim čokoladu. Ignoriram ju jer drugo ne mogu. Ne mogu joj objasniti, premala je da razumije i ne želim da me razumije, jer kad bi, to bi značilo da zna što je glad, to bi značilo da sam ja podbacila. Moj je posao da je od toga zaštitim i zato šutim njoj, kao i svemu drugome: ljudima, svijetu, sebi. Sve je jedna jebena kulisa, neki reality, šala nekog idiota kroz koju samo hodam da preživim. Trebam samo izdržati dovoljno dugo. Za to ću biti nagrađena. Dobit ću svoju plaću koju sam odradila prije šest mjeseci.

Kažem joj da ćemo u šetnju i odlazimo u park. Ipak jesu, kokoši su. Drijemaju pored svoje kućice, ima ih puno. Oprezno se približim. Nema lokot, samo poprečna daska na vratima. Kako naivno, glupo, ili nije bilo potrebe do sad? Ili? Provjeravam postoji li pas. Ne nalazim tragove. Nema ga. Samo dvije prepreke: jedna niska ograda i daska na vratima. Naravno da bih mogla, trebam ju samo čvrsto uhvatiti za vrat da se ne čuje. Sitnica. Svi smo mi životinje, njihova je svrha da ih jedemo. Ujutro…

Čekam zoru budna. Tiho se obučem, pokrivam kćer. Čvrsto spava. Zaključam stan i odlazim. Obukla sam sve crno i ponijela ruksak. Bez problema sam preskočila ogradu i skinula poprečnu dasku. Polako otvorim vrata da ne škripe i vrlo sporo, bez naglih pokreta guram ruku. Osjetim kokoši, meke i tople, stisnute jedna uz drugu. Nisam ih uplašila i one mirno i dalje spavaju. Možda ipak, još jedan dan… Spustim ruku i guram ispod njih. Napipam jaja i uzmem četiri. Nježno ih smjestim u ruksak, tiho zatvorim vrata, vratim poprečnu dasku i polako odem. Tiho je, mirno. Produžim u pekaru, kupim kruh, neometano skupim boce i vratim se doma.
Ništa se nije dogodilo. Sve je isto. Ja sam ista. Ljudi me isto pozdrave na stanici, šofer mi isto čini uslugu i staje ispred vrtića da stignem na drugi bus i ne zakasnim na posao. U jedan kratak tren osjetih sram ali on nestade, isto brzo kako se stvorio, iza krvavih očiju u meni koje mi nijemo govore: hodaj! Dan za danom, tjedan i novi mjesec, nova nada, nova obećanja firme, novi dani za proći. Posjećujem kokoši dva-tri puta tjedno. Ne smijem pretjerivati, mora i gazdi ostati. Ako primijeti, stavit će lokot, a lokot bi bio problem.

*
Nedjelja je. Budna sam već dugo, gledam u mrak sobe, slušam kćer kako mirno diše, pokoji auto iz daljine. Boli me trbuh. Gladna sam. Imam mlijeka, dva jaja, jedan namaz. To je za nju. Moj Bože, koliko će to još trajati?
"Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu.“ Evanđelje po Mateju, 6.31.To sve pogani ištu jer zna Otac vaš Nebeski da vam sve to treba... Ne brinite se dakle za sutra, ono će se samo pobrinuti za sebe… Pa, ne brinem ja za sutra, brinem se za danas. A danas je taj dan. Pričekat ću još sat-dva zoru, jer neću vidjeti ništa u onom mraku. Bez razmišljanja, matematički, hladno, korak po korak bez gubljenja vremena i milosti. Strah me toliko da osjećam daleko više snage u sebi nego je imam. Korak mi je brz i tih, odlučna sam i fokusirana. Preskočim, tiho skidam dasku, odložim na pod, otvorim, uguram ruku i osjetim silan udarac u leđa. Izbio mi je zrak iz pluća, ne mogu se ustati, pokušavam se okrenuti kad osjetim novi, točno preko desne ruke. Skupim se i čvrsto prekrijem glavu rukama, sabijem se cijela u koljena - moram pobjeći, ali udarci samo dolaze…
„A tu si lopove, ništ' koristi, neradniče! Dolijao si sada! Mene ćeš krasti?!“ odzvanja glas iznad mene dok u meni reži muklo-ustaj! USTAJ!
„Mene? Idi radit, kriminalac jedan! Drogeraš! Znam ja takve! E sad ćeš vidjeti svog Boga!“ Svaka riječ, novi udarac! Cijelo mi tijelo jedna bol. Postajem svjesna da on neće stati dok me ne zatuče ovdje. Jesam, kriva sam, ali zar takva kazna zbog par jaja? Jedne kokoši? Moj život, sudbina mog djeteta? Zaključana u stanu! Sama! Smrtan strah mi se prolije tijelom, pogledam kroz krvave oči čovjeka iznad sebe. Vidim samo obrise lika i pomislim: nisi ti ništa više čovjek od mene. Ne vrijediš više od mene i nemaš pravo da mi presudiš. Ne preživljavaju ni najjači ni pravedniji, ni najbolji; prežive sposobniji.
Bijes mi otupi bol i vrati snagu: život za život. On uzima novi zamah, ja se izmaknem, dohvatim onu dasku što sam skinula, ustanem i udarim svom snagom, i još jednom, i još jednom, i napokon ga srušim. Jedan tren stojim iznad njega i čekam. Ne miče se. Ubila sam čovjeka. Osvrnem se oko sebe. Tišina je, par kokoši stoje na ulazu, premračno im je da izađu, svijet i dalje stoji; ne rastvara se zemlja da me proguta, ne otvara se nebo da me ruka Božja dosegne. Tišina. Par kapi kiše začuh na lišću. Plače li nebo za mojom dušom?
Na brzinu se sagnem, dohvatim jednu kokoš i zavrnem joj vratom prije nego što je pustila glas. Sada je ionako svejedno…

*
Kiša je padala cijeli dan. Daleko iza mog prozora,ljudi su zaklonjeni kišobranima odlazili u crkvu, vraćali se svojim kućama u kojima je mirisao nedjeljni ručak , baš kao i kod mene u stanu dok sam iza zatvorenih vrata kupaonice provjeravala ozljede. Ništa što dugi rukavi ne mogu sakriti. Sve je isto. Moj odraz u ogledalu, moje ruke. Kiša će isprati moju krv i tragove i ovaj dan iz mog sjećanja. Sutra je novi dan i kad svane, danas će biti daleka prošlost. I svi oni dani prije, sve ono što me stvorilo i vodilo da budem što jesam danas, biti će nešto davno i netko davno. Možda je sutra jedan dan prekasno, ali i ono ima svoje sutra.

Image and video hosting by TinyPic


- 07:52 - Uspomena za autora (17) - Ne printati, ne, ne.... - #


13.12.2017., srijeda

imam i ja konja za utrku :)

Image and video hosting by TinyPic


Ovako je izgledala kad sam ju našla :)))

Image and video hosting by TinyPic
- 10:48 - Uspomena za autora (19) - Ne printati, ne, ne.... - #


11.12.2017., ponedjeljak

Priča za cure i priča za dečke

Dečki:

Nitko nije pogodio, ali, kako vam oduzeti želju za čitanjem? To bi bio grijeh.
Priča za dečke, desno, ispod kalendara, prosinac 2015
Imajte u vidu dečki da a) neke će dame ipak poćiriti pa sam to morala uzeti u obzir
i b) neke stvari ipak ne mogu na blog.
Dame, vaša odluka, vaš rizik, nemojte poslije po meni.
Ti, moja damo s brojevima-znam da ćeš ići čitati, ali nemoj me se poslije bojati :)))

Cure:
Ovo je priča moje kćeri. Od njezinog najranijeg djetnjstva potičem joj maštu i dajem poticaj da smišlja priče. Još uvijek je moram povući, sudjelovati, davati joj smjerove, ali kad uhvati pravi smjer, zakotrlja se prilično dobro. Njezine priče su moj album s fotografijama.
Ova je potaknuta temom nekog natječaja.


Priča o zimi

U ona davna vremena, kad se tek počeo krojiti život na Zemlju, Vrijeme pomisli kako bi za sve bilo najbolje kad bi svoj posao podijelilo na par manjih dijelova. Uvjereno u svoju ideju, ostavi Zemlju samu i povuče se u svoj vrt. Tamo uzme četiri sjemenke najljepšeg cvijeta, zagrije ih svojim dahom i posadi na najljepše mjesto u vrtu.
Vrijeme je ljepota, pomisli, i djeca vremena će biti ljepša od vremena samog.

Čekalo je dugo Vrijeme, ali nikuda mu se ionako ne žuri, ta ima vječnost ispred sebe, kad se napokon iz zemlje pokaže prvi pupoljak. Bio je siv i hladan na dodir, ali nije to ništa značilo još. Ima mnogo primjera u kojem početak nekog života bude gotovo pa ružan, da bi se kasnije pokazao savršenim.
Iza sivog pupoljka nikne svjetlozelen, nježan i krhak, sa bijelim obrubom na vrhu. Vrijeme se razveseli toj ljepoti i ne stigne ni razgledati ga dobro kad iskoči treći -žut kao sunce, sjajan i vruć, u njemu vrtlog sjajnih i zaigranih boja. Vrijeme je i iz daljine osjećalo ugodnu toplinu što je zračila iz njega.
Na kraju, podigne glavu četvrti pupoljak. Jednak trećem, boje se miješaju i iskaču, ali toplije i nježnije, smirujuće. Vrijeme je bilo ushićeno. U čekanju da se pupoljci otvore maštalo je o izgledu svoje djecu i zamišljalo kakvu će samo ljepotu prenijeti Zemlji koju je dobilo u zalog.

Jedno jutro , dok je još drijemalo, na zemlju stupe iz svojih pupoljaka četiri djevojčice, tihe stope na mekoj travi probude Vrijeme: bile su sve što je željelo, ali bile su tri. Četvrte nije bilo. Vrijeme potraži po vrtu i ugleda sivu i tamnu djevojčicu skutrenu u najtamnijem dijelu vrta. Njezina je haljina bila siva, njezina kosa, a lice i koža kao led. Vrijeme je uzelo dijete i donijelo na livadu pored ostale tri, ali one su pobjegle od nje, a trava i drugo cvijeće u njezinoj blizini uvelo.
Vrijeme zaključi da je počinilo grešku pri sađenju, da možda nije zagrijalo njezinu sjemenku dovoljno, ali i da nema druge nego da je pusti da se skriva u hladu i mraku, jer će inače uništiti sve oko sebe. U duši pomislilo je, kako još ima nade da se promijeni dok odraste. Drugim djevojčicama da imena: Proljeće, Ljeto i Jesen. Za nju nikako nije moglo naći pravo ime.

Djevojčice su dorasle da preuzmu svoju ulogu, ali bezimena djevojčica ne. Ona je i dalje isijavala samo hladnoću i sivilo. Vrijeme odluči i povede samo tri na Zemlju. Podijeli im posao i pusti ih da rade. Bile su zaista savršene i gdje god da su prošle, bujao je život, osim kod Jeseni. Njezino je vrijeme bilo savršeno u početku a onda bi biljke sve više tamnile i nestajale. Vrijeme pošalje Proljeće da ih potakne na život i uspijevalo je tako neko vrijeme, ali na kraju, biljke su počele umirati i nestajati. Savršenstvo je pokazalo svoju manu. Savršena ljepota, a sve na kraju umre. Zašto, pitalo se Vrijeme, ali ne pronađe odgovor. Na kraju, zaputi se opet u svoj vrt da u miru pronađe rješenje.

Međutim, kad uđe u vrt, pronađe djevojčicu usred snijega i leda. Svo njegovo carstvo cvijeća i biljaka bilo je golo, okovano ledom i zatrpano snijegom. Vrijeme se naljuti kao nikada do tada i protjera je iz svog doma na daleko i nedostupno mjesto na vrhu planine, gdje njezina hladnoće nema kome štetiti jer je tamo samo goli kamen.
Oh, kako je Vrijeme samo bilo ljuto! Kao da mu nije bilo dosta što njegovo savršeno potomstvo ne uspijeva održati život na Zemlji, sad mu još to jedno neuspjelo dijete uništi njegov vrt! Spopadne ga silna tuga i zatvori se u svoju kuću da ga nitko ne vidi takvo. Nakon dugo vremena brige i razmišljanja zaspe snom bez snova.

Djevojčica je pri odlasku u džepovima svoje haljine odnijela smrznute male jabuke, bile su tako crvene i sjajne da je pomislila kako bi im se Vrijeme moglo razveseliti i možda je napokon zavoljeti. Nije mu ih stigla dati i sjeti ih se dugo poslije da su i dalje u džepovima.
Na mjestu gdje je protjerana postojalo je samo jedno drvo, kao nekim čudom izraslo u kamenu. Učinilo joj se da je jednako njoj, odbačeno od svih da živi od kamena i onih par kapi kiše što padnu na tim visinama; niti dovoljno da živi niti premalo da umre. Sažali se nad njim, te ga zaogrne snijegom, da ga sačuva od svoje hladnoće i vjetrova što ovdje pušu, pa izvadi one malene crvene jabuke i daruje mu ih. Poslaže ih na njegove grane i tako je na trenutak, izgledalo sretno i živo. Mjesec ih obasja i zasjaji inje i led na njemu. -Savršeno si -kaže mu djevojčica,- baš savršeno. Učinilo joj se na trenutak da se drvo ispravilo u ponosu. Da mu je drago. Nekome je drago, pomisli, nekoga sam ja uspjela usrećiti.
-Ti ćeš biti moj dom- reče mu, -moja obitelj.- Sklupčala se pod njegovim granama i usnula prvi put u životu sretna.

Kad se vrijeme probudilo, snijeg se rastopio odavno. Pogledalo je van i vidio kako raste mlada trava, pupaju novi pupoljci, kao se već neki cvjetovi otvaraju. Sve je bujalo životom, kao što nikada nije na njegovoj Zemlji i shvati da je pogriješilo. Djevojčica je trebala ići s njima jer Zemlja mora isto spavati, i biljke, da bi imale snage za novi rast.
O kako sam pogriješio, pomisli kad je shvatilo što je učinilo. Požuri Vrijeme na planinu da vrati djevojčicu kući, ali ona odbije. -Ovo je sad moj dom-kaže. -Ovo usamljeno drvo koje jednako kao i ja živi odbačeno od svih. I ja neću, kao što ste vi mene, ostaviti ga.-

Vrijeme kaže-Ne moraš. Kad ti prođeš i uspavaš zemlju, tvoje tri sestre prolaze iza tebe, pa ćeš imaš dovoljno vremena da se vratiš ovdje, ako želiš. Na Zemlji ima puno njegove braće i sestara koji su jednako usamljeni i umiru, jer nemaju sna. Molim te, umrijet će, zbog moje greške.-
To pokoleba djevojčicu, pa pogleda u svoje drvo. I ono mora rasti, pomisli, a ja ću zauzvrat što sam ga ostavila samog, donijeti mu još novih poklona i bit će najljepše drvo na svijetu. -Hoće li moje sestre doći i ovdje?-
-Naravno- odgovori vrijeme.
Na to djevojčica pojuri na Zemlju, zaogrne ju debelim pokrivačem snijega i pokupi sve najljepše i najsjajnije ukrase za svoje drvo.
Kad mu se vratila, ono je bilo više i jače, pustilo je svoje lišće pred nju da joj bude mekano pod njegovim granama, a ona ga ogrne snijegom kao kaputom i ukrasi najljepšim ukrasima. Kad je mjesec izašao, drvo zasjaji kao zvijezda na vrhu planine i svi su ga mogli vidjeti.

Vrijeme pogleda prema planini i kaže samo sebi-toliko ljepote u mojoj djevojčici, a ja je nisam vidio. Zvat će se Zima i za nju ću svake godine ukrasiti jedno drvo i čekati je da se vrati kući.
Od toga dana vrijeme je na Zemlji podijeljeno na četiri dijela, a Vrijeme još i danas čeka svoju djevojčicu da mu se vrati…



- 08:34 - Uspomena za autora (13) - Ne printati, ne, ne.... - #


10.12.2017., nedjelja

Mojim čitateljima

Još sam uvijek pod dojmom činjenice da je blog uspio „podnijeti“ ovako dugu priču, a nekako mi se komentar čini premalen i prehladan za zahvalu (čitaj, ne znam pisati kratko:)), pa vam svima zahvaljujem na ovaj način.

Zahvaljujem od srca na tome što ste me pratili, iskreno, stvarno ste mi pomogli da ove dane bolovanja odbolujem lakše, a svoje sumnje i brige, zaboravim. Naravno da bih ja pisala dalje i da me niste pratili, ali ovako je bilo ljepše.
Posebna zahvala onima koji su me čitali bez obzira jesam li ja čitala njih, da li je bilo pusić, kisić i tako dalje..

Za početak-svi ste me razočarali jer ste znali kraj. Užas. Bila sam uvjerena da neće nitko. Znači, moram još puuuno, puuuno učiti :)) (fresh, to je bilo to)

Da se osvrnem na neka vaša pitanja i savjete i sve lijepe riječi kroz „O piscu post“.

Malo o meni:
Djetinjstvo sam provela u Prigorju, školovana u Zagrebu, živim u Dalmaciji. (eto Diablo, blizu tebe). Imam petero djece: kćer, muža, mačku, psa i kornjaču Gonzalesa koji sad spava. Nijedno osim kornjače me ne sluša, a i on samo jednom godišnje kad mu kažem da ide spavati.
Zbog činjenice da živim u dva toliko različita područja dijalektom, ne pričam nijednim. Samo psujem na dijalektu. Puno. Kad vozim, najčešće. Razmišljam da ugradim na zadnji prozor displej, programiram par uobičajenih želja i pozdrava i gumbić na koji bi ih palila.

Dijalekt ima, za mene, određenu melodičnost, tople i hladne tonove, pa neka riječ, neka rečenica izgovorena u dijalektu može biti teža ili lakša. Kad pričam o teškim stvarima, često ću posegnuti za dijalektom da smanjim težinu. Uživo ne pričam teške priče, ali teške situacije opisujem kroz svoj dijalekt. On je smiješan ljudima koji ga ne poznaju, pa se tema priče bezbolno provuče.
Kad pišem, jednako je, što je teža tema, to je više dijalektalnih izraza koji će se provući, pa čak i rečenice. Ali ne znam nijedan dovoljno da bih mogla pisati čisto. Zaboravljam svoj „jezik“ i žalim zbog toga. Umiru riječi bez ljudi…

Što se tiče grešaka, lektor bi zaradio na ovoj priči, a ona moja Banovka, što me kao dijete učila, bi me se odrekla. Ali tako to bude sa, kako ih ja volim zvati, kosturima priče, posebno kad se pišu u cugu. Nekad je to bilo grozno, kratko, čupala sam rečenice iz sebe i tražilo je više ispravljanja nego je bilo riječi, a s vremenom je došlo do desetak kartica koje mogu napisati odjednom. Ustvari, ponekad bih mogla bih pisati cijeli dan, kad bih imala toliko vremena. Ipak, meni još uvijek treba vremenski odmak da „vidim“ napisano. Nakon određenog vremena lektoriram i uređujem. Pravi pisci vide odmah. Ja sam „željela bih biti pravi pisac“.
Neki vaš komentari su bili ljepše napisani nego moje najljepše rečenice. Hvala vam.
Iskreno cijenim što me niste razvlačili zbog grešaka, na tome vam isto veliko hvala.

S ovom pričom smo napravili čudo i Domenica natjerali da čita. Mislim da je to vrijedno spomenuti. Što reći na to? Njegova žena će mi biti zahvalna hahahaha. Iznenađujuće, nije bio jedini muški ovdje (dobro, to ne znam baš u potpunosti, ali čini se da su oni drugi muški), pa je time razbijena dogma da muški ne čitaju.
Kad sam bila na prvoj promociji zbirke u kojoj je moja prva priča, Bauer mi je rekao da unatoč mojem neiskustvu znam čitaoca uvući u priču, tako da jadan Domenico nije imao šanse:).( Onda sam, naravno, hvalila njegova djela, a on se čudio, valjda, što sam ih pročitala.)

Interesantno je kod mene, meni ,ne znam da li se to i vama događa, da kad napišem kraj, onda mi se otvori bar još deset smjerova kojim priča može ići i mogla bi ići. Kao da je živa i bori se za život…

Što je kraj ovdje, odgovor jednom našem muškom, koji je zbog velikih briga oko toga znam li ili ne znam reći ne, previdio kraj. (ps. osobno smatram da je za brak najkorisnije ne znati reći ne. Dobro, ponekad otrčati tri kruga oko kuće, kao ona koka u vicu, tek toliko da bude interesantnije)

Dakle, kraj: Liz je luda. Ne, nije luda baš, luda, ali blizu. Njezina je trauma stvorila drugu ličnost, Belu, koja je postala dominantna ličnost i štiti nju, koja je ostala slomljena i bez pravog karaktera. S obzirom da su dvije ličnosti u čovjeku nesvjesne jedna druge, Izvadila sam Belu „van“ kao pokazatelj njezine bolesti. Tek kad jedna ličnost počinje preuzimati kontrolu i „vaditi se“ van, počinje se uočavati razlika u ponašanju i vidi se poremećaj. Evo, kao Gollum, kužiš? S obzirom da sam koristila svoje ime, shvaćam da to mnoge buni.

Zašto ja koristim svoje ime toliko često?
Jer imam grdi problem s imenima. Ne pamtim ih, a što je najgore, ime povezujem s karakterom lika, i to je najteži dio mog pisanja. Dati imena likovima, pa najčešće koristim svoje ili varijacije na temu imena koje znam, njih 5-6, jer izbjegavam koristiti ime nekoga koga osobno poznajem. Možete mi u komentare upisivati imena, ako ih imate viška, dobro će mi doći.

Elizabeta jest moje ime; moje srednje ime, moje prvo je jedno prekrasno starohrvatsko ime, vrlo rijetko i tko pogodi dobije priču po želji. Diablo, evo, ako pogodiš, erotska 18+ priča :)

Teta koja se potpisuje brojevima u komentarima ne dolazi u obzir za ovaj nagradni natječaj, jerbo me osobno poznaje. To je jedna krasna teta koja zna nositi haljinu, a u njoj izgleda tako da i mene srce strefi kad ju vidim i prosto počnem suosjećati s muškarcima. Inače to je vrlo pametna žena, draga i to, ali to je manje bitno od njezinog izgleda u haljini :)

Pitanje za jedan dio bilo je da li je to fikcija? Ne mogu vam odgovoriti na to, to je vaša odluka.

Do sljedećeg pisanja, sljedeće priče, svima veliko hvala.



- 11:14 - Uspomena za autora (14) - Ne printati, ne, ne.... - #


09.12.2017., subota

Zaštitarska (VII-nastavak i kraj)

Dugo smo sjedile u tišini poslije moje priče. Očekivala sam da će postaviti neko glupo pitanje, a to bi me zaista razočaralo i prestala bi mi biti draga. Bolje je šutjeti nego reći, ajme, žao mi je ili još gore, to je iza tebe, nemoj misliti na to i te šablone..
Ona je pitala -Kako si se oporavila?-
Dobro je, nije me pitala jesi prijavila, zašto nisi prijavila, ja bi ovo, ili ono i te gluposti koji ljudi izvale. Ma vi bi ….
-Okupala sam se i otišla na hitnu. Pokrpali su me i uvalili u gips. Rekla sam da se ne sjećam tko mi je to napravio. Dali su mi uputnicu za psihologa, jer amnezija je normalna za takve događaje pa nisu nešto previše ispitivali. A tada, sve je bilo, recimo, manje bitno od ratnih događanja. Nije se policija zajebavala s traženjem nekog tko je istukao neku žensku iza koje nema otac ili brat ili muž koji bi ih natjerao na to. Nebitan si.
Nazvala sam staru prijateljicu iz škole, ona me odvela k sebi i brinula za mene. Kad sam se oporavila, nastavila sam gdje sam stala. Nisam imala osjećaj da me promijenilo ili ostavilo traga u meni.
-Kad si primijetila poremećaj?
-Pa, ne bi čovjek rekao, izgleda da sam poslije toga spavala, recimo, s puno nepoznatih muškaraca. Mislila sam da nemam pravo reći ne, da će me ako kažem ne čekati isto što i prvi put, mislila sam da je to tako normalno. Ja se sjećam tih razgovora, sjećam se tih muškaraca, ali se ne sjećam da sam ikad bila nasamo s njima. To sam saznala kad sam čula da me zovu ludačom koja napada muškarce.

Izgleda da sam do neke određene točke bila ok s njima, a onda bih, u nekom trenutku, podivljala, grizla, udarala, vrištala, neke sam i dobro ozlijedila i bježala. Primjećivala sam tragove na odjeći koji mi nisu bili jasni, vidjela bih uprljane cipele pune blata, ponekad i krv, bez ikakve ideje otkuda mi to.
-Nije te to brinulo?
-Ne, začudo, uopće nisam osjećala ništa, ni strah ni brigu , pa čak ni radoznalost, ništa. Očistila bih to ili bacila..
-I onda?
-Što onda?-
-Pa morao je biti neki „onda“ koji te natjerao da shvatiš što se događa…-
-Da, točno, onda… Onda se zvao Renato, bio je posljednji u tom nizu, ne zahvaljujući meni. Njemu sam se svidjela. Možda sam se svidjela i ovima prije, možda nisam, možda su me smatrali droljom, tko zna. Ali Renato se svidio meni. Bio je lijep, imao je velike, pune usne i prekrasan osmijeh. On nije pokušao spavati sa mnom. Bio je u uniformi i sljedeći dan trebao poći na teren. Rekao je, ako mi je ovo posljednja večer, volio bih je provesti s tobom.
-To je priznajem, sasvim solidan ulet.-rekla je Bela
-Pa da, moglo bi se tako reći-nasmijala sam se tome. Nisam prije pomislila na to, možda je zaista samo bio dobar ulet, ja sam vjerovala da je istina.
-Eto, tog dijela se sjećam, dalje ne. Ali je ta rečenica nekako ostavila dojam na mene i prestala sam izlaziti, odlučila sam ga čekati. Htjela sam ga vidjeti ponovno i jesam, vratio se nakon nekog vremena i došao gdje sam radila. Prepoznala sam ga. Bio je veseo, nasmijan, pozvao me van i rekao-molim te, ovaj put me nemoj tući.

Ispalo je da smo nas dvoje cijelu noć bili zajedno, pričali o svemu i svačemu, pred jutro me dovezao kući i pokušao poljubiti na rastanku. Pritom me slučajno povukao za kosu, i ja sam , kaže, pretvorila se u zvijer, počela sam vrištati, udarati ga i pobjegla iz auta bez poljupca.
Njemu sam povjerovala, za sve druge sam mislila da lažu. Ispričala sam mu se i rekla iskreno da se toga ne sjećam.
Rekao je, ja ti neću učiniti ništa loše, ja te neću nikada povrijediti, nikada neću napraviti ništa što sama nećeš htjeti, ja ću ti pomoći da Ja budem jedino čega ćeš se sjećati. I zaista je. Trebalo je dugo, dugo. Prošli smo puno pokušaja, njemu sam ispričala sve, iako, on je znao da mi se tako nešto dogodilo, jer je davno prije imao curu sa sličnim problemom.
-Gdje je on danas?
-Renato je poginuo u Oluji. Ona njegova rečenica na kraju je bila sudbinska, zadnju večer svog života proveo je sa mnom…

Vrata su se otvorila, zaboravila sam na vrijeme, moj muž danas ima kraću smjenu. Pogledao je bez pozdrava u mene zabrinutim pogledom.
-S kim pričaš, Liz?-
-Pa s Belom, sjećaš se Bele-začuđena pitanjem, pokazala sam rukom prema njoj. Ona mu se nasmiješila i kimnula glavom.
On je promrmljao-K vragu, kvragu, opet ne djeluje...
-Što nije u redu, dragi?-
-Nema nikoga, Liz.-
Kako misliš nema nikoga, ne razumijem o čemu pričaš?
-Nema nikoga za stolom, Liz. Sama si. Pričaš sama sa sobom.

- 11:57 - Uspomena za autora (13) - Ne printati, ne, ne.... - #


08.12.2017., petak

Zaštitarska ( VI-liz priča svoju priču)

Čekala sam Belu spremna, odradila sam u sebi tu priču i ispričat ću je. Nije mi drago da moram pričati baš ovu priču, ali ona je odgovor na njezino pitanje. Možda će ona biti normalna i neće izvaliti neku glupost.
Šutke je ušla, sjela, zapalila cigaretu, privukla kavu i rekla- Slušam.-
-Dobro -rekla sam, -slušaj, i nemoj me prekidati dok ne završim.

Svirala je Tijana u klubu, moja nova prijateljica Vesna i ja vječno smo plesale. Obožavala sam te mračne klubove i snažnu glazbu. Bila sam tek punoljetna i u potpunosti sama-nikome se nisam morala opravdavati. Osjećala sam se slobodno i sretno, to je bio taj odrasli svijet koji mi je bio tako dugo branjen. Što ima loše u njemu? Lijep je. Ja sam u svojim očima bila odrasla žena, zarađivala sam, plaćala stan, izlazila, trošila, zarađivala, trošila i tako u krug. Nisam pila, nisam podnašala alkohol. Mogla sam popit čašu piva i povraćati. Ali, drugima oko mene je činio „dobro“, oni kao da su imali neke strašne kočnice u sebi koje bi nakon par pića nestale i tada su bili sposobni se veseliti, smijati, nekako bi tada bili ravni meni. Ponekad bi te kočnice čak i previše nestale, onda bi ja bila dežurna, kao odrasla starija sestra koja bi cure iz svog društva čupala polugole iz, ne bi baš opisivala, ali nimalo dobrih situacija. Na kraju bi se sutradan smijali tome…
Ja nisam znala za strah. Nije postojalo to čega sam se bojala. Bila sam kao ti…

Tu večer smo kao neki dečki, plaćale, valjda deset puta tu Tijanu. Obožavala sam je tada, čak i danas. To se nije promijenilo, jedino to. Kad smo izašle van, padala je kiša. Stajale smo pred vratima i čekale da stane. Klub nije bio daleko i uvijek smo išle pješice. Od dva zla manje. Nepoznati ljudi i auto nije dobra kombinacija, a na putu do kluba je vojarna. Njih se jesam ipak malo bojala. Bili smo naveliko u ratu, a dečki su, što je duže rat trajao, sve više gubili svoj moralni kompas. Radili su prilično problema curama, bili grubi i napasni, uniforma ih je i skrivala i jačala. Naoružanom čovjeku je teško reći ne. Kad smo prolazile pored vojarne, pokušavale bi biti tihe do te mjere da je Vesna skidala pete i hodala bosa. Ja sam vječno bila u tenisicama, tako da nisam imala taj problem. Dobro, jesam, kad bi je cipele nažuljale toliko da sam je morala nositi na leđima doma kao malo dijete, onda bi mi se korak ipak čuo. Gotovo je i bila tolika, bila je sitna do smijeha. Sitna, niska, crvene kovrčave kose i karaktera crvenokosih žena. Kombinacija koja je mene podsjećala na one male pjevčiće što ih ljudi imaju oko kuće više kao ukras nego bilo što drugo. Zovu ih đureki, a ja sam nju zvala đurica, samo ja sam to smjela…

Iz kluba je izašao jedan njezin poznanik kojeg poznaje već duži niz godina, on će nas odvesti. Ona je rekla idemo, ja sam vjerovala. Vozio je kombi, obje smo sjele naprijed. Odozada je bilo sjedala, ali stakla su bila tamna i nisu mi se sviđala. Između naših stanova bilo je oko pola kilometra, htjela sam to proći pješice. Gradovi noću, kad nikog nema, a svjetla crtaju sjene po cesti kojoj sad napokon vidiš kraj, tamo negdje, meni su bili savršena fotografija. Obožavala sam to. Vesna je inzistirala- Ma šta se bojiš, nećeš po kiši hodati, nek te odveze.-
Vjerovala sam Vesni.

On je na pola puta skrenuo, rekao je odmah - Idem samo skupit jednog prijatelja. Mi sad moramo na put, pa da se ne vraćam.- Rekla sam dobro.
On je zaista stao kod jedne kuće i drugi nepoznat mi čovjek je prišao kombiju. Uljudno me pozdravio, upoznao se sa mnom i ušao odozada u kombi. Imao je veoma ugodan glas, čist naglasak, nimalo purgerski, jasan književni izgovor poput spikera. Po tom glasu sam ga prepoznala desetak godina kasnije.

Vozač me pitao da li bi htjela raditi vani, da oni imaju prijatelje koji zapošljavaju naše cure jer smo dobri radnici, da bi zaradila više. Pričao je dugo o tome, ja nisam bila zainteresirana jer sam sasvim solidno zarađivala, daleko više nego mi je u tim godinama trebalo. Uporno sam govorila, ne, hvala, ne hvala. Dok je taj razgovor trajao, put mi se činio previše dug i nepoznat. On je rekao da je okolo malo duže, ali nema brze ceste tamo gdje ja živim.
Kad je skrenuo na brzu cesti, tražila sam da me pusti van, on je odbio, rekao da ne može sad stati, da šta sam se uplašila, da je on mislio da odemo tu do jednog kluba još popit piće, ja sam vikala stani, on nije htio, ja sam otvorila vrata i pokušala iskočiti, uhvatio me za ruku, auto se zaljuljao na cesti i stao, ja sam istrčala van, on za mnom. Dostigao me i počeo udarati. Ne kao žensku; kao muško, šakom, gdje je stigao, bježala sam od udaraca, spoticala, se padala, dizala, branila. Bože, koliko je auta prošlo pored nas, još danas ih vidim, ali ni oni nisu stali, ni on. Počela sam gubiti svijest kad sam začula glas onog drugog, vikao mu je da prestane, zar ne vidi aute, netko će im zapisati tablicu i prijaviti ih. Vozač me podigao s ceste, imala sam svjetlu kosu do pojasa tada, sad se slijepljena krvlju vukla po asflatu, ubacio me kao vreću u kombi na zadnja sjedala i bijesno zatvarao vrata. Osjećala sam vožnju, bila je brza, puno kočenja, puno gasa, spiker je šutio. Vozač je stao je nakon nekog vremena i spiker je izašao iz auta. Rekao je, pazi gdje je ostavljaš, nemoj napraviti pizdariju kao prošli put, i krenuli smo dalje. To je to, pomislila sam, tako ću umrijeti…

Bila sam izubijana, slomljeno rebro, arkada, nos, oko mi se zatvaralo, gušila me krv koja mi se slijevala u grlo, ali, to je u čovjeku, instinkt. Kad sam pomislila da ću umrijeti, prestala sam osjećati bol i kao kuče stjerano u kut tražila prostor za bijeg. Pregledala sam u onom mraku kvaku i pretpostavila da je mogu otvoriti. U trenutku kad je kombi počeo usporavati, udahnula sam par puta duboko i vidjela samo jedan cilj-pobjeći s ceste, skočila sam na vrata, otvorila ih i počela bježati u prazan prostor, nigdje ni ceste, ni šume ni ičega iza čega se možeš skloniti, ispred mene mjesec na crnoj površini-jezera, jebenog jezera, u jedanaestom mjesecu, ali ipak sam nastavila trčati, tko mu jebe mater, bolje da se smrznem, nisam više čula auto, ugasio je ili otišao, bila sam na par koraka od jezera kad me uhvatio za kosu i povukao nazad, pljusnula sam na mokru zemlja kao letva, vukao me za kosu da se podignem na koljena, nešto je držao u drugoj ruci, nisam vidjela što dok je nije podigao, usmjerio pištolj prema jezeru i ispalio metak, onda ga okrenuo prema meni i šapnuo kroz zube, hajde, sad probaj pobjeći ponovno.

Čak i ako nikad čovjek nije čuo pucanj, čak i ako ga čuje u nekom normalnom okruženju, to je zvuk koji rađa jezu, tjera srce da brže kuca, a meni, meni je taj pucanj ugasio svaki osjećaj.

Vukao me do kombija za kosu, ugurao na zadnje sjedalo, tražio da se svučem, tražio je da ga grlim, da ga diram, da ga zagrlim kao da ga volim , tim riječima, tražio da uzdišem, da mu govorim da je najbolji, da je dobar, da uživam. Pištolj je cijelo vrijeme držao u ruci na mojim grudima, usjekao mi se u kosti, brojala sam sekunde do kad će slučajno povući obarač, gledala u taman strop auta i mislila—sve prođe, sve, i ovo će proći. Osjećala sam suze na licu, sjetila se trčanja niz livade mog djetinjstva, govorila mu da je najbolji, grlila ga kao da ga volim iako nisam znala kako se grli muškarac kojeg voliš i molila Boga da bude brzo gotovo.

Smijao se kad je bilo gotovo, spremio pištolj iza leđa i ponavljao—jelda da sam dobar, a ti tu pizdiš i bježiš okolo. Obuci se.-
Zatvorio je vrata i krenuli smo dalje. Kad je ponovno stao, reko je, pazi, kažeš li ikome, nećeš proći tako dobro kao danas.
Izašla sam iz auta pred svoj stan, kao da sam ušla u stranu zemlju. Ništa mi nije bilo poznato iako sam sve poznavala. Dovukla sam se do kupaonice i pogledala u ogledalo. Ponavljala sam u sebi -to se nije dogodilo tebi, to je bio samo ružan film koji si gledala. To se nije dogodilo tebi. To se nije dogodilo tebi. I uspjela sam se uvjeriti u to. I uspjela sam razviti disocijativni poremećaj osobnosti.




(ovu priču mi je bilo strašno teško napisati, tako da ćemo nastavak njihovog razgovora nastaviti sljedeći put)
(ako niste pročitali, molim vas, nemojte ju komentirati.)


- 17:33 - Uspomena za autora (9) - Ne printati, ne, ne.... - #


07.12.2017., četvrtak

Zaštitarska ( V dio)

Bela je jutros kasnila. Kava se ohladila i već sam bila sigurna da neće doći. Možda sam joj dosadila..
Ostaje mi dan bez misli, čest, prečest u ovo zadnje vrijeme. Ona, nekako, uspije posadi sjeme iz kojeg nikne krhka nit koja pokušava povezati mene sada i mene nekada. Krhku, tanašnu nit, ali barem je nešto..

Kao iz ničega, uletjela je bijesno i bacila mi hrpu papira na stol -To je tvoje?-
Vidjela sam logo bloga na papiru i shvatila da je pronašla moje priče.
- I još si me imenovala!-
Sjela sam i šutjela.
-Ti nisi normalna! Objasni to! Jesi li se ikada zapitala da li ja to želim? To što znaš spojiti par suvislih rečenica ne daje ti pravo da ljude razmazuješ po papiru kao da su boje koje nikome ne trebaju!-
-Čita me deset ljudi, i nisam te imenovala.-
-To je deset ljudi više nego što bi trebalo, a koliko treba biti pametan da od Marabela dođeš do Bela? Koliko ima još pametnih mami koje spajaju dvije babe u jedno ime kod nas?-
Okrenula se i krenula prema vratima, do mozga mi je doprijelo da bi je mogla izgubiti.
-Malo ljudi na ovom svijetu vrijedilo je toliko da budu razmazani kao boje na nekom papiru… -
-Aaaaa, ulizico jedna!- Obasjala je prostoriju osmjehom. -U redu, oprostit ću ti što me razvlačiš po nekom blogu, ali o Njemu više nikad da nisi pisala. Zapamti, i shvati ako ikako možeš; krvlju sam se znojila, danima, mjesecima, kad sam otišla od njega. Budem li ikad to morala opet proživjeti, jer je, eto, tebi fora o tome pisati, polomit ću ti sve prste. Temeljito. Shvaćaš? Shvaćaš. Dobro, hajde, daj tu kavu.
Danas ću ti pričati o odanosti i pljačkama.

„Sve što sam naučila o odanosti, naučila sam od svog starog i kriminalaca. Odanost je vrlo bitna stavka i mora biti hijerarhijska bez iznimke. U mojem poslu je baš isto kao kod kriminalaca. Uzalud ako smo odani šefu, a kolegi zabijamo nož u leđa. U takvim organizacijama to je put u propast. Poznavala sam svakog kriminalca i dilera, pozdravila ih uvijek i tretirala sebi ravnima. Jesam li ih ikada cinkala, pokušala utjecati na nešto? Ne, nešto takvo stvorilo bi rizik mom poslu. Prvo pravilo zaštitarstva: nije moj posao da rješavam nered, nego da ga spriječim. To čini zaštitara dobrim. Ništa to ne znači kad čuvam samo stvari, ali kad čuvam banku? Dvije klinke za šalterom tek izašle s fakulteta, meni do lakta, s onim foteljama 40 kila zajedno. Što onda? Da mi se neki odan član nekog kojem sam ja napravila problem uleti osvećivati i neka od njih strada? Neće on stati ispred mene , ne, takav bi uletio i počeo pucati nasumce, pogodio bi pet ljudi i tri pauka, a mene promašio. Pa nosi to draga na duši… Mogla bih si uredno propucati glavu, a to ne mogu, jer me strah Boga."

-Pored tebe bi se moglo dogoditi bilo što a ti ne bi ništa rekla?!-
-Eto, vidiš glupog razmišljanja! Naravno da bih rekla, kao što jesam-ovdje i ovdje su ti kamere, pa pripazi samo na to. Zar nisi nikada čula za taktike, diverzije? Ček, di sam ono stala? Aha…

„Jedna lokacija, bila je posebno problematična, iza mene su bile tri žene koje ovise o meni. One me ne gledaju tako. One su se nagledale zaštitara i zaštitara, ja sam im “jadna“, one bi radije umjesto mene imale nekog nabildanog lika. Ali moraju me imati, jer Ja sam osiguranje novca. U njihovim očima. U mojim, ne. Ja čuvam život, a tek onda novac. I nikada, ni u jednom trenutku ne zaboravljam na to. Pred spavanje razmišljam o svim mogućim situacijama, o svim mogućim svojim koracima. Vidim dijete te samohrane majke među njima kako ostaje samo, muževe tih žena, djecu, očeve, majke, i ta slika je uvijek u mojoj glavi. Lako je ako te dođe pljačkati neki siguran lik, problem je kad dođe neki ovisnik, sav nervozan koji na najmanji šum počne pucati. Od tuda kreće sva moja taktika-da će me doći pljačkati budala koja će pucati.
S obzirom na moju taktiku da uvijek postoji vrijeme kad treba biti pametan, a ne hrabar, nisam se petljala u njih i stekla sam određeni respekt-nikad mi se ništa nije dogodilo iako sam vječno bila sam i noću morala proći kroz ne baš ugodna mjesta. Ja sam mogla, mnogi nisu.
A zašto su me poštovali, osim što sam "ja njih" -jer sam bila odana svom poslu i rado bi imali nekog takvog uz sebe.
Odanost imaš ili nemaš.

Kolege me većinom nisu voljeli iz istog razloga, i jer nisam praštala greške.
Pazi, ja bih došla na neku zamjenu, kolega bi mi u čekaonici pred ljudima izvadio pištolj i pružao mi ga kao da je to normalan način predaje smjene. Ponovi to i prijavljen si. Naravno, jebao mi je majku na izlasku.
Svaki sljedeći put, zbog toga što me psovao, lijepo je vadio šaržer, brojao metke, vraćao natrag i tek onda bih uzela oružje. Sa širokim osmjehom na licu.

Drugi put, ulazim kao zamjena, frajer koji izgleda kao kauboj mi predaje oružje. Pitam ga, ima li kakvu manu za koju bih trebala znati-neki su znali imati manu, nešto zapinje, fali metak ili tako nešto. Kaže frajer, nemam pojma. Kako nemaš pojma? Pa ja i kolega samo preuzimamo i ne gledamo ga(!?)
Je li ti metak u cijevi idiotu jedan? Ne zna, slegne ramenima i ode.
Ja uzmem pištolj-metak u cijevi. Po meni, ni on ni kolega ne bi radili dan na oružju. I hajde, imaj takvog kolegu da ti čuva leđa?

Treći put, dolazim u civilu ranije, presvlačim se ljeti na poslu, ne želim znoj na košulji. Kolega me ne prepoznaje, razgovara s nekim likom ispred banke. Znam lika iz viđenja iz ne baš dobrih krugova. Moj kolega mu priča kako on ne bi nikada pokušao spriječiti pljačku i riskirao svoj život za tu mizernu plaću.
To nije odanost. To je otvoreni poziv. Zaštitar je ta jedina brana zbog koje će lopov razmisliti. Ne zbog zaštitara samog, već oružja. Velika je razlika u zakonu između pljačke, oružane pljačke i oružane pljačke sa žrtvama. Kriminalci prilično dobro poznaju zakone koje se njih tiču.
Rekla sam mu-to se ne govori i nemoj to raditi više. On mi se podrugljivo nasmijao-ti ćeš mi govoriti što ću ja govoriti, ja to radim deset godina.
Sljedeću subotu u devet ujutro je ta banka opljačkana, odnešeno je brdo novaca, radnice su proživjele strašnu traumu, jer je on, navodno, bio na wc-u, a istina je da se skrivao u kuhinji i prepustio te dvije radnice potpuno same svojoj sudbini.

Sljedeće, ista stvar, ista vrsta zaštitara na drugoj lokaciji, iste priče i razgovori. Dvije pljačke u četiri mjeseca. Zaštitar je imao rutinu što nikako ne smiješ: u isto vrijeme je išao u dućan, na pauzu. Uvijek u isto vrijeme. U to vrijeme su bile pljačke.
Preuzela sam tu lokaciju poslije druge pljačke.
Jedan dan nakon par mjeseci, prolazi jedan od kriminalčića u usponu, mlad dečko, drag, dijete na putu. Danas je u zatvoru zbog ubojstva. Pozdravi me i kaže-Nema pljački više?-
-Nema-rekoh.
Kaže on-Nema, nema, jer znaju oni da bi ti pucala.-
Nasmijala sam se i dobila potvrdu svih svojih razmišljanja. Nanjuše te. Ispipavaju teren, ispituju, odrađuju pripreme. Ne odluče oni jedan dan između druge i treće pive- e, ajmo opljačkati nešto.

-Ti nisi nikad to doživjela?-
-Ne znam.-
-Kako možeš ne znati dal te netko pokušao opljačkati?-
-Vjeruj mi, ni dan-danas ne znam.-

„Bila je zimska večer i šporka bura, pravo nevrijeme. Takvih se vremena bojim, to je vrijeme za pljačke. Odbrojavala sam sate do zaključavanja i mrak me činio nervoznom. Svjetla su unutra jaka, a vani ih nema, čak je i ono iznad vrata taj dan krepalo; kroz prozor nisam vidjela ništa do svog odraza. Netko pokuca, na slijepo otvorim vrata, uđe čudan lik, činio se drogiran, u prevelikoj debeloj jakni. Držao je ruke u džepovima, mogao je imati i kalašnjikov ispod te jakne, ne bih mogla primjetiti. Zavrtio se po sredini banke i odjednom viknuo iz sveg glasa-Ovo je pljačka!-
Svi su se smrzli, ja sam se smrzla. Nikako nisam mogla vidjeti ima li u jakni pištolj usmjeren prema nekome, osjetila sam jezu niz kičmu, prošlo mi je tisuću varijacija kroz glavu u djeliću sekunde. I odlučim, krenem prema njemu, pogledao je u mene, oči kao mutna voda razlivena fiksirane na meni, osmjehnula sam se i zakoračila pred njega za slučaj da zaista ima pištolj i ako misli pucati, pogodit će mene. Nisam dirala svoj pištolj, ni pokazala namjeru, primila sam ga za rame i polako pogurnula prema izlazu , mahnula iza leđa curama na šalteru da bježe u drugu prostoriju i rekla mu baš na onaj način na koji bi sprječavao pijanog druga u nekoj glupoj namjeri- Nemoj molim te moju banku, evo, imaš tu sto metri niže drugu banku.-
Otvorila sam vrata i izgurala ga van, zaključala i odmaknula se na brzinu od vrata. Čekala sam hoće li pucati u vrata iz čiste ljutnje. Neprobojna su. Ništa. Ugasim svjetla da vidim van. Nema ga. Pogledam iz svih kuteva, ništa. Moram provjeriti, ne možemo sad kao kokoši tu stajati. Izvadim pištolj, držim ga prislonjenog uz nogu, ne smijem ga repetirati dok nisam direktno ugrožena. Otvorim vrata na onaj automatski gumb, tako da se više ne mogu otvoriti izvana i na brzinu izađem. Nema ga. Gledam u mrak koliko mogu, skrivam pištolj koliko mogu jer ponekad samo pogled na pištolj u ruci može izazvati nepotrebnu reakciju. Nigdje nikoga, pustoš.
Vratila sam pištolj u futrolu, pokucala da me puste, upalila svjetlo, radi se dalje. Obukla sam jaknu i izašla van i stajala tamo do kraja radnog vremena, više od dva sata. Nikad neću znati da li je mislio ozbiljno.
Nisam čak ni prijavila to nikome, cure su tražile da zovem policiju. Za što, napravit će zapisnik i onda staviti moje inicijale i lokaciju banke u neki članak. Tako da svi znaju gdje sam."


-Kakve bi to veze imalo s čim?
-Kako nema, onda ne bi pokušavali pljačkati moju banku, nego sve druge!
-Isuse, kako si ti prepotentna!
-Naravno da jesam, pa počinjem od sebe same. Zar ću gazit sebe i svoju vrijednosti, prljati ih, kržljati i čekati da me drugi grade? Svašta. Zato sam ja alfa, draga, a ti to nikada nećeš biti…- počela je oblačiti jaknu i spremati se. -Hajde da te pitam nešto-pogledala je oštro u mene. Njezinu su plave oči mogle biti i sunce i led.-Da li te mene smatraš glupom? Nesposobnom?-
-Ne, nikako, odakle ti to?-
-Odakle tebi onda ideja da te ja ne vidim? Da ne vidim rasulo u tebi i tvoju slabost?-
Pocrvenjela sam i spustila glavu.
-Sljedeći put, ako želiš da ti budem hrana i dalje u tom tvom nekom problemu, morat ćeš mi ispričati što te dovelo do ovog stanja. Nisi baš toliko slaba da bi bila parazit.


( Za sve one koji me čitaju: ovo nisu priče, ovo je kostur priče, kao što bi vam to netko pričao za stolom. Da bi to bila priča, ona mora biti kraćena, ispravljana, imati prave navodnike-oni olakšavaju čitanje dijaloga, treba razradu likova daleko više od karakterne nijanse i puno više dubine. Ali blog nije prostor za to, za blog i kostur je previše. Da li ću ih ikada pretvoriti u priče, tko zna.)
(Dodatak za jednog čitaoca-najteže je u pisanju naučiti: dijalog, posebno ako je ukomponiran u radnju, opisati seks, i dijalekt. Posebno ako odrastaš u različitim dijalektima pa su ti svi isti i pomiješani. To je kao strani jezik, moraš ga zaista, zaista poznavati da bi mogao dati dubinu tim rečenicama. A ja to još ipak ne znam)


- 10:37 - Uspomena za autora (11) - Ne printati, ne, ne.... - #


05.12.2017., utorak

Zaštitarska (IV dio )

Što je utakmica Hajduk-Dinamo?
Spektakl, doživljaj? Ne, to je događaj visokog rizika. Za zaštitara to znači doći pet sati prije utakmice zbog nekih protokola. Svaki ulaz, 6 muških i jedna žena. Specijalci na stepenicama prema tribini. Oni su rješenje za sve pametne. Belin je ulaz K, od prvog do zadnjeg puta, najgori ulaz, jer je nekako najbliži cesti i sredini tribine.

„Za mene su utakmice najbolji dio, zaštitari ih baš i nisu voljeli, rizik je ogroman i uvijek bude budala. Na prvoj sam shvatila da što je veći pritisak, galama i rizik, ja bivam mirnija. Svi zvukovi postaju tiši, kao da ih upijem u sebe i daju mi nevjerojatnu sigurnost u sebe. Ja im nisam govorila, vikala, svađala se s njima, ja bih samo pokazala rukom i oni bi poslušali.


-Ono , Mišo đir?
-Ne zajebavaj ako hoćeš da ti pričam.

Već sam ti govorila, nitko ne zna tko si ni što si dok im ne pokažeš. Ja sam mršava, visoka ženska koja stane pred nabrijanu grdosiju koji hoće proći bez pregleda i pokažem rukom da se vrati. Šutke. Stojim ispred njega i gledam ga u oči. Pogled je moćno oružje. Frajer se vrati i dozvoli pregled, a ja mu se ljubazno zahvalim. Sljedeći put mi se nasmiješi na ulasku i nikad s njim više problema. Misliš li da će itko od onih koji su u redu iza njega pokušati proći bez pregleda? Neeee, alfa je stvoren.
Ženske su posebna priča. Njih ja pregledavam. Kako naiđe koja zgodnija, moji kolege stanu, gledaju kako je pregledavam i sline. Da je njima da to mogu… Moram ih podsjećat gdje su. Iz tog razloga, žene su bile pregledavane dva koraka od linije u kojoj su moji kolege pregledavali muške.
Jedno ljeto, naišla mi je zaista velika gospođa, sva znojna i valovita. Kad sam je vidjela pred vratima, klimnula sam onom koji se najviše palio, hajde, nju možeš pregledati…


-Stani, sve je to ok, i ti si stvarno sposobna žena, ali nekako mi se to čini malo pretjerano. Da baš ti od svih muških budeš ono, glavna.
-Nisam baš rođena s tim, i ja sam učila. Brzo sam pokupila cake koje pale. Nema toliko žena za pregledati, pa sam mogla promatrati kolege. Ovu tišinu sam pokupila od jednog iz pratnje. Bio je niži od mene, zguren u leđima, djelovao je rahitično, ali srce junaka. To je bila njegova caka-pokazao bi rukom, gledao uvis u čovjeka i čekao. I palilo je. Kad sam imala njega na ulazu nisam trebala brinuti, problem su bili dečki koji su nemarni i brzo izgube živce. To je nešto što ti ne treba u toj situaciji. Ja rješavam probleme, i dok je tako, sluša me se.
-Što je bilo s tom utakmicom?

Tad sam se prvi put uplašila za svoj život. Utakmica je bila kasno, zbog vrućina, a bilo ih je milion, tako se činilo, nepregledno more ljudi koji su baš svi odlučili ući u pet minuta prije početka. To je loša i stalna navika sjeverne tribine. Kad utakmica počne, svi krenu kao val na vrata u pokušaju da uđu što je prije moguće. To je preloman trenutak. Taj put nije bilo specijalaca iza nas na ulazu, već su stajali na stepenicama vani. Možda baš zbog toga, to je guranje taj put bilo jače i masa je pritisnula jednu ženu uz ogradu. Zbog težine ljudi, a možda i straha, onesvijestila se i ostala tako napola naslonjena na ogradu. Ljudi uopće nisu marili, samo su nastavili se gurati.

Pokušala sam otvoriti srednja vrata da dođem do nje, ali bilo je nemoguće. Na malim vratima bila je hrpetina ljudi, zapeta ramenom o rame u očajničkom pokušaju da se preguraju. Pokušala sam proći-ne, pokušala sam ih vratiti-ne. Nisu imali kamo nazad, bio je zid ljudi iza njih. Skočila sam na rukohvat i mahnula specijalcima. Kad su me ljudi vidjeli gore, stišali su se dovoljno da viknem-Nazad! Pregazit ćete čovjeka!
Ljudi su se počeli micati unazad dovoljno da mogu doći do žene. Bila je plava u licu, beživotno visjela u mojim rukama. Nisam imala mjesta ju poleći, nego podići i uz pomoć specijalca iznijeti izvan mase. Hitna je uvijek tu negdje i preuzeli su je, a ljudi su ostavili put da se vratim. Došla sam do vrata, još je bila tišina, okrenula sa prema njima i rekla-Jedan po jedan, bez guranja, inače zatvaram vrata.

Prošlo je sve kasnije bez problema, ulazili su poslušno kao školarci i žena je bila dobro.
Kad ljudi uđu, prođe šef i pokupi muške sa ulaza za teren. Ostane eventualno jedan. Ovaj put, taj jedan je bio gore na tribini pa ga šef nije vidio. Tako je ostao sa mnom, recimo.
Do poluvremena, pao je mrak. Wc je u podrumu u kojem nije bilo svjetla. Bio je totalan mrak, nikako se nisi mogao snaći. Nema vode, nema aparata za sokove kao na istočnoj i zapadnoj, nema ništa-a ne mogu van. Ako izađu, više se ne mogu vratiti. Prijavila sam stanje i tražila dozvolu da im dozvolim povratak, rekla da ću ih pregledati ponovno, ali predsjednik njihovog osiguranja odbija. Taj je nadrkani tupan obišao sve ulaze i izrecitirao nam pravila. Ponovila sam-Nema svjetla dolje, ne mogu do vode, vrućina je, to jednostavno nije humano.
-Nije me briga- rekao je,- ne može.
Rekla sam- Gospodine, jesu li ljudi na ovoj tribini za vas stoka?
On se okrenuo prema mom šefu i rekao -Ovo mi više ne dovodi na utakmice.
Ovo, pazi, rekao je: ovo.
I odsviralo je poluvrijeme, ljudi su jednako kako su dolazili, kao jedna masa krenuli prema meni. Ja sama dolje, iza mene zaključana vrata i stotine njih. Gledala sam ih kako se približavaju i mislila, ovo je kraj, polomit će me kao ljusku jajeta, ali stajala sam, s rukama na leđima i čekala.
Stotinu pitanja i stotinu odgovora-ne mogu. Možeš izaći ali ne i vratiti se. Probala sam, zaista jesam, evo, pokazala sam rukom, namjerno, taman je taj tupan stajao na vrh stepenica iza policije, on je zabranio. Dečki su me zaobišli, pomislih da će pokušati slomiti ogradu, umjesto toga, poredali su se duž ograde, okrenuti prema specijalcima i tom biseru, izvadili penise i pišali. Svih pedesetak koliko ih je stalo uz ogradu. Pomislih, jebote, ni u porniću nema jedna ženska i pedeset penisa.


-Čekaj, ti si to vidjela?
-Ne, nisam nijednom vidjela konkretno ništa. Vidjela sam i čula rezultate.
-Što je policija napravila?
-Ništa. Mislim da je jedan snimao. Ali ja sam se zato tako smijala, da me onaj tupan čuo. Skupio se i otišao. Dečki su završili i otišli a ja sam ostala usred velikog wc-a. Do tad, mislila sam da bi bilo seksi vidjeti pedesetak mladih, golih…, ali jebga…
-Iskreno,to ne bih nikome drugom povjerovala!
-A slušaj, to je tvoje pravo-slegla je ramenima i pripalila novu cigaretu.
-Ali ti si ipak još godine radila utakmice?
-Da, nisam radila samo one nebitne.
-A predsjednićić?
-Aaaa, on! Srela sam ga na sljedećoj utakmici. Prepoznao me.
Rekao je-ti si ona od prošli put?
-Tako je.
-Kako si nakon prošle utakmice opet tu?
-Eto, ovako kako me vidite, cijela, bez da mi fali dlaka na glavi. Unatoč tome što ste me VI stavili u ogroman sigurnosni rizik. A kako ste vi nakon prošle utakmice?
-Znaš šta-zapjenio se-ti nećeš više nigdje raditi kao zaštitar!
-Naravno da hoću, ja sam najbolji zaštitar ovdje. Da ste vi bili na mom mjestu prošlu utakmicu, razapeli bi vas na ovu ogradu. Možete biti sretni što jesam ovdje.
-On je tada bijesno odjurio, valjda mom šefu.
-Kako to da te nisu maknuli?
-Jer sam ja-pogledala me s jasnom tugom u očima, -imala šefa za kojeg se gine.


(posebni dodatak za Domenica
Tada je, slomljena tugom za izgubljenim, sretnim vremenima, izvadila šuriken i zabila ga u zid iznad moje glave. Rekla je neka ovdje zauvijek ostane kao uspomena na priču od pedeset, pardon, na priču o jednoj velikoj utakmici:)))



- 20:47 - Uspomena za autora (16) - Ne printati, ne, ne.... - #


04.12.2017., ponedjeljak

Zaštitarska (III dio )

Što je Belu moglo izbaciti iz takta?
Nitko nije pogodio, a tako je očito.
Da, sigurno da bi ona reagirala na nepravdu pravednim gnjevom, ali ono što je moglo srušiti njezin gard, ugasiti njezino šesto čulo, bio je-On.
Često ga je spominjala, ali nikada mi nije u cijelosti ispričala tu priču, ja ću je sastaviti iz njezinih dijelova. A neki od tih dijelova, kad mi ih je pričala, izbacili su i mene iz takta.

Bila je to usred ljeta opet zamjena za godišnji na banku. Nema banke u kojoj ona nije bila, jer je voljela to pa se dobrovoljno javljala za zamjene.
Ljeto je vrijeme kad su ljudi pretjerano nervozni kad moraju čekati duže od tri sekunde, naporni, zahtjevni, dosadni i često bi imali naviku preispitivati njezinu sposobnost.
Ona bi svoje vrijeme najčešće provodila uz vrata, ili prozor i veoma brzo počela prepoznavati ritam ljudi. Kad je tko išao na kavu, kad je tko išao u dućan, u šetnju, koji su psi redovni gosti parka ispred banke. Tko radi u objektima oko nje, kad prolazi dostava, poštar, novac za poštu. To je bilo bitno, što prije shvatiti što je rutina, tko su ljudi koji su tu domaći, a tko sumnjiv likovi.

Jedno jutro, niz rivu je šetao On. Imao je majicu prebačenu preko ramena, gol do pasa, u kratkim hlačama i japankama koje je vukao za sobom. Znači, bio je domaći. Mornar vjerojatno.
Mornar je šetao svako jutro u isto vrijeme, na isti način. Kamo je išao, nije znala, ali je postao bitan. Kad se spremala ujutro na posao, počela je više nego inače paziti da joj je košulja besprijekorno štirkana i ispeglana. Šminku nije nosila kad je radila, nosila je sat-muški i prilično velik. Njoj je to bilo seksi, ona se osjećala seksi s tim satom na ruci. Čudila bih se da nisam i sama kontradiktorna. Potrudila sa da u to vrijeme kad on prolazi bude ispred banke. Jednom se zagledao u nju, vjerovala je da je pokušavao shvatiti da li je muško ili žensko. Da ga razuvjeri, osmjehnula mu se, on njoj, i ušla nazad u banku.

To jutro kad su se upoznali, baš je pogledala na sat i krenula sporim korakom prema vratima banke, kad je jedan mlađi čovjek iz reda upitao, iz očite dosade -Kad bih ja sad krenuo opljačkati banku, što bi vi učinili?
Ona je brzinski odmjerila njegovu odjeću, džepove, ruke za slučaj da misli ozbiljno. Nije bilo opasnosti.
-Spriječila bih vas, naravno.
Cijeli je red gledao u nju. Osjećala se kao na sceni kazališta.
-Pucali bi?
-Ne, jer niste naoružani.
-Istukli bi me?
-Ovisno o tome koliko bi bili uporni u svojem pokušaju.
-Ali ja treniram.
-Onda bi se možda malo pomučila, ali isto bih vas istukla-odgovorila je mirno.
Ljudi u redu su se nasmijali, a dosadnom je prestalo biti dosadno. Tako dugo dok im ne pokažeš koliko znaš ili možeš, ljudi ne mogu znati. Dobar blef može te učiniti nepobjedivim, govorila mi je često.

U sebi je bila ponosna na sebe i ljuta na tikvana , jer joj je oduzeo tih minutu u danu za njezinu dušu. Vrata su se otvorila, ona se okrenula prema njima i stala lice u lice s njim. Ne baš licem u lice, više licem u njegova gola prsa. Nije joj se iz daljine činio toliko visok. Sad ga je napokon vidjela i umjesto da zaštitari, pozdravi ga ili nešto, gledala ga je kao što se sliku gleda. On se smiješio i čekao, očito svjestan dojma koji ostavlja. Imao je sigurno petnaestak godina više od nje, u odličnoj formi, pisalo mu je na čelu da je kurva, ali, bio je-savršena kurva.
-Bez obzira na to koliko lijepo izgledate, morate obući majicu.
To joj je bila jedina naredba koju je u životu rekla a da joj je bilo žao.
Kad je on bio u banci, ona je morala biti vani. Bila je u potpunosti nesposobna. Oči bi joj se zamaglile, dah postao plići, ruke drhtale, u glavi samo jedna slika. A on je sa širokim osmjehom počeo dolazio svaki dan.

Kad je postalo neizdrživo, pitala ga je- Želiš li da izgubim posao, ili me pozvati na večeru?
Rekao je-večera, danas, ja kuham. Prva ulica lijevo, druga kuća desno-pokazao je niz ulicu od kud je svako jutro dolazio. Vrata su otvorena.
Za nju, on je bio savršen ljubavnik iako je znala da ima drugih žena. Pitala sam kako je to ne smeta?
Zašto?- slegla je ramenima, -On je savršen, neumoran i toliko uživa u tome kao da to nije radio godinu dana. Svaki put. I ako on to može tako svako dan, briga me, tako dugo dok je sa mnom kakav je.
-Meni to i nije baš normalno.
-Ti si previše konzervativna ili gušiš samu sebe. Savršena kurva je najbolje od muškarca što možeš dobiti. On je vješt, pažljiv, u potpunosti posvećen tebi i tvom užitku. U jednom vikendu ja sam dobila više kvalitetnog vremena s njim, nego ti u mjesec dana sa svojim mužem s kojim živiš.
-Dakle, sve se svede samo na seks..
-A što žena zaista želi od muškarca? Za što će mu sve oprostiti, za što će sve dati? Nemoj odgovoriti, jer ćeš mi sad pričati bajke od dvije strane, a nije istina. I sama znaš da nije. Sve što žene žele je malo pažnje i dobar seks. Ne onaj u kojem on glumi porno glumca, a tebi je neugodno promijeniti pozu, nego onaj u kojem ga osjećaš svakom porom, u kojem ti ništa nije neugodno, u kojem ne osjećaš granicu svojeg tijela, u kojem oslijepiš, doslovno, i ravnaš se samo po osjećaju.

Nakon tog razgovora nazvala sam muža i rekla da hitno mora doći doma. Rekla sam-Dragi, sad mi treba malo pažnje i puno seksa.
On se nasmijao i rekao-Ne zajebavaj nego mi daj nešto za jest.

Nakon godinu dana, ipak ga je ostavila. Počela se vezati za njega. Rekla je-Nadala sam se da će pogriješiti negdje. Ali ne, gad zna sve cake….
-Tome ima već dugo, zašto si i dalje sama?
-Možda, jednom, kad zaboravim taj osjećaj…

Nisam je pitala više za njega. Nastavile smo svoje razgovore o zaštitarskim pričama…


(sljedeći put, utakmica Hajduk-Dinamo, i ulaz K, kao slovo K)

- 23:13 - Uspomena za autora (18) - Ne printati, ne, ne.... - #


Zaštitarske priče (II dio)

Probudila sam se s upalom mišića. Čak i da se nisam probudila u noći zazivajući svog muža, znala bih po bolu da sam imala noćnu moru. Moji su snovi bili dar, polovicu mog života. Od kad sam se razboljela, kazna su. Iz mojih snova, nastale su neke od mojih najboljih priča, sada, kao da je Bog odlučio da mi je dosta dao. Dobro je kad mi se noćna mora prenese u stvarnost pa vičem i bježim po sobi; najgore je kad me paralizira san, a budna sam, bez kontrole nad svojim tijelom, glasom. Grčim se iz sve snage, ali ni prst pomaknuti. Znam da sanjam, san se uporno vrti, mislim u sebi-samo pomakni prst, samo to. Noćas je bilo strašno, trajalo je vječnost dok nisam uspjela.
Ne bojim se snova, bojim se da ću jednom ostati u tom bezdanu.

Bela mi je utjeha sada. Njezine me priče smiruju. Ponekad se ražalostim, ona nije moja najbolja prijateljica, ona je poznanica. Splet okolnosti nas je zbližio. Moja najbolja prijateljica živi vani. Kad je otišla, teško se privikavala. Pisala sam joj pismo svaki dan, mjesecima, dok nije stekla sigurnost u sebe i zakoračila u taj novi svijet onakva kakva jest: pametna, sposobna, duhovita.
Sada, otvaram mejl svako jutro, ali nema pisma, nema neke šablonske rečenice-bit će dobro, samo izdrži još malo. Ponekad, to je sve što nam treba. (eto Luki, možda je to razlog)
Pa sam odustala i počela sjediti pored prozora, uz kavu čekati kad će Bela proći sa svojim smotanim psom koji izgleda kao da je sastavljen od pet pasa, iako je mješanac dva čistokrvna psa.

Ona sad radi kao knjigovođa, od doma. Imala je sreću u tome, ali o tome ću neki drug put. Sad idem skuhati kavu da je čeka kad dođe.
-Znaš- rekla je na vratima, -vani je jebeno zima.
-Ma ozbiljno?-nasmijala sam se.
-Ti izgledaš kao da su te iz vešmašine izvadili.
-Oće to ponekad, oće…
Ona ne zna za moju bolest.
-Pusti to, hajde, čekam nastavak priče.
-O čemu?
-Pa jel neko najebo za krađu tamo?
-Ah, to! Je, to ti je super priča, pravo hrvatska, evo nek pripalim i popijem kavu, jebote, smrzla sam se ko ona stvar. I da znaš, oni koji kažu da se ona stvar ne može smrznuti nisu nikada radili moj posao!

Nisam ništa rekla, sjetila sam se kako sam kćeri jučer objašnjavala vojnike u suknjama i koliko je trebalo biti hrabar da po onom snijegu marširaš u suknjici. Moja je kćer mislila o hrabrosti, a ja o tome jesu li oni imali išta ispod suknje i kako njima nikada nije trebala viagra..

Rekla sam ti da su mojim kolegama iznijeli cijelu kotlovnicu, eto, to je izazvalo ljutnju mog vrlo tolerantnog šefa, jer su ih svi vidjeli, a moji zaštitari ne.
(bila je voditelj te lokacije, pa su njezini kolege bili "njezini" i gotovo vojnički je osjećala odgovornost za njihove greške. Op.a)
Rekla sam im onako nježno, da bude li im se iznio šaraf više iz te kotlovnice, da su najebali ko žuti. Jedan od njih, najstariji, premjestio se u kotlovnicu, nije iz nje izlazio cijelu smjenu, i nakon nekih mjeseca dana, činilo se da su lopovi odustali.
Kad, eto ti pred zoru prođe auto u prostor i ne vrati se. Ja obiđem sve, auta nigdje. Spustim se do kotlovnice i začujem glasove. Glavna vrata su zatvorena i teško ih je otvoriti, ako pokušam ući tuda, pobjeći će na sporedni izlaz, pa ja tiho na sporedni ulaz. Kad sam ušla unutra, vidim njih 4 kako uredno pile jedino što je ostalo, neke velike cijevi koje su razvedene po cijeloj prostoriji i prestaju na nekih metar visine. Tu je vjerojatno bilo nešto na što su bile spojene, a već je odnešeno. Prvi put u životu osjetila sam ogromnu ljutnju, mislim da sam bila sposobna uzeti neku cijev i mlatiti po nekome do iznemoglosti, samo da su pokušali nešto. Iako sam opet ponovila onu neopreznost od prošli put, ovaj put se nisam bojala, ušla sam među njih, vjerojatno je moj bijes iskrio iz mene, ostali su stajati na mjestu. Nisam ništa rekla, pred njima sam nazvala policiju, oni su i dalje stajali. Mogli su pobjeći, bez ikakvog problema, razletjeti se kao rakova djeca, tko bi ih ulovio? Ja jesam brza, ali njih troje su bili momci dvadesetak godina, ne mogu biti brža od dečka te dobi, četvrti je bio stariji čovjek, sumnjiv do bola. Imao je podmukli pogled, bila sam sigurna da bi me jedino on mogao opizdit nečim ako mu okrenem leđa, i jedan dečko koji je izgledao hiperaktivno i nesigurno. Na starijeg sam najviše pazila iako ga nisam gledala u oči, pa na hiperaktivnog.
Pazi, nas pet smo čekali 25 minuta policiju. I oni nisu otišli. Čekali su sa mnom kao psi pod naredbom.
U jednom trenutku hiperaktivni kaže -Zašto nam to radiš? Zar ne vidiš da pošteno pokušavam zaraditi za život?- Neću to nikada zaboraviti: čovjek kojeg ulovim u krađi kaže da pokušava pošteno zaraditi za život; krađom. Nastavi klinac -Na uvjetnoj sam još godinu dana, sad će me opet vratiti u zatvor! Zbog tebe!-počeo se vrpoljiti, njegova nervoza se povećavala, polako se počelo osjećati u zraku da se niti ovog privremenog mira kidaju. Pogledao me sjajnim očima, zjenice su mu bile raširene kao mački pod svjetlom njihove lampe. Zakoračila sam pred njega i rekla -Probaj dragi, i više se nikada nećeš morati brinuti hoćeš li živjeti u zatvoru ili ne.
Disao je na nos kao bik kad se sprema na napad. Ja sam čekala. Moj je pogled bio smiren, kao da gledam dijete, moj stav-ma Chuck Norris je bio mala beba za mene. Nakon par sekundi povukao se i zapalio cigaretu. Okrenula sam se prema drugima i pitala-Da li još netko ima neki problem koji bi htio podijeliti sa mnom?
Svi su šutjeli, samo se starom stegla vilica. Kad bi ostali duže, stari bi bio taj koji bi organizirao pobunu i bez imalo milosti prerezao mi vrat, sporo. Bila sam sigurna u to. Nije mi nikako bilo jasno kako su se njih četvero ukomponirali-možda su starom bili samo fizička snaga…
Na to je došla policija, odvezla njih, odšlepala auto, a ja sam prestala biti žensko u svojoj firmi. Bila sam pojam. Moj šef je rekao, vjeruj mi, devedeset posto muških se ne bi usudilo ući unutra među njih.
Iako sam to i sama znala"


-I što je bilo s njima?
-Ne bi čovjek vjerovao, nakon 5 godina dobijem poziv za sud za taj slučaj. Pa me pitaju da li se sjećam koji je bio tamnije ili svjetlije puti? Rekoh, u noći, pod svjetlom jedne lampe? Izgledali su kao indijanci. Zar ne bi policajci koji su ih odveli bili od veće pomoći? Reče sudac da se oni ne mogu sjetiti.
Stari se vadio na to da on nije bio s njima, da jest krao, a da su oni stigli neovisno o njemu. Pita sudac, da li je to tako? Ne mogu to znati, rekoh, i ne znam zašto je to bitno?
Jer su klinci, a posebno hiperaktivni imali kod sebe i u autu neku količinu droge. Stari je bio pametan, stvarno. Sudilo se tom hiperaktivnom, svi drugi su nekako se izvukli s kaznom, ali on je bio pod uvjetnom. Kad mi je to rekao sudac, da se samo njemu sudi, rekla sam, to je mlad dečko, ovaj se slučaj davno dogodio, možda je dečko našao pravi put. Ne bih voljela da zbog mog svjedočenja završi u zatvoru.
Sudac se nasmijao i rekao, ovo je jedan od pet predmeta što se vode protiv njega. Hvala na pokušaju, ali bojim se da će biti teško vratiti ga na pravi put.
-Kako si se osjećala tada?
-Jadno, da ti budem iskrena. Volim kad spriječim nešto prije nego se dogodi. Nemam ja nikakvog zadovoljstva u tome da netko čami u zatvoru jer sam ja dobra u svom poslu. Ja ipak, nisam policajac.
I nakon toliko godina, Bela je govorila o svom poslu u sadašnjem vremenu…

-Hajde, što ti je bilo najsmješnije?
Pogledala je na sat i rekla-Ajd, na brzinu jedna slika jer moram ići.
„Čuvala sam banku, zamjena za godišnji. U njoj čistačica svaku večer kad dođe, a dođe prije zatvaranja, poziva me da s njom u kuhinji popijem kavu. Ja joj uporno govorim da ne mogu, jer banka još radi, i moram biti tu gdje sve imam na oku. I jednu večer, hajde da se ne zamjerim, kad sam zaključala banku odem do kuhinje i kažem, eto, sad mogu popit kavu. Ženska mi doda kavu, stane pored mene i ne skida pogled s mene. Pitam, reci, što te muči? A ona, kao iz topa: Jel vama lezbijkama teško u ovom poslu?“
-Ozbiljno?-legla sam od smijeha.
Ona klimne glavom-Aha, baš tim riječima.
-I , što si joj rekla?
-Bila sam nježna, rekla sam joj, draga, nije svaka kratko ošišana ženska lezbijka. Više me nikada nije pozivala na kavu.

(sljedeći put o jednoj, jedinoj stvari koja je mogla izbaciti Belu iz takta. Onaj tko pogodi što bi to moglo biti dobije tekst po svojoj želji)






- 12:51 - Uspomena za autora (8) - Ne printati, ne, ne.... - #


03.12.2017., nedjelja

Zaštitarske priče

I dio

Nekad davno, kad je zaštitarski posao bio vrijedan, Bela je bila primljena nakon prvog razgovora. Ponosna na sebe kao nikada do tada. Taj je posao bio najbliže onom koji je oduvijek htjela-policija.
Kažu da policijskom poslu teže ljudi nesređene prošlosti, ostavljeni, odbačeni, nepravedno kažnjavani i zlostavljani, i sve one loše stvari koje se ljudima u mladosti dogode, a ne bi se trebale događati. Autoritet tog posla daje im osjećaj nadmoći nad drugima, ono što nikada nisu imali, ali i osjećaj nadmoći nad prošlošću.
Možda je to razlog zašto ona nikada nije prošla u uži izbor, jer su njezin intelekt i fizička sposobnost oduvijek bili na visokom nivou. Zaštitarstvo je tada imalo autoritet i ona je morala priznati sebi da su te psiho fore o kojima je davno prije slušala, bile istinite.

Kad je prvi put obukla uniformu, namjestila opasač i u futrolu stavila češku zbrojevku koju je dužila, osjećala se kao superjunak. Njezine sve sposobnosti su postale naglašene i kao da se njezino šesto čulo probudilo, osjećala je i primjećivala sve. Poput malog kompjutora spremala je podatke na pravo mjesto, daleko prije nego bi netko uopće došao do nekog zaključka. Biti zaštitar nije bio njezin posao, već način života.
Nije se nikada za vrijeme njezinog rada dogodio ni najmanji nered. Njezina karizma bila je opipljiva; izgledala bi kao da ne mari za ništa što se događa oko nje, ali ako bi svratio pogled na nju-čula je sve, vidjela sve, i našla bi se u blizini nekog problematičnog lika i prije nego što bi on uspio biti problem. Poput psa svetog Huberta, nanjušila bi ih.

Bila je savršena u tom poslu, bilo je to, rekla mi je prije puno godina, njezino najsretnije vrijeme. I onda je to vrijeme prošlo. Kriza ga je svela na mizerne plaće, a s tim i na loš kadar. Biti zaštitar postalo je zanimanje na koje se danas gleda s podsmjehom. Kad više nije mogla živjeti od tog posla, otišla je, ostala su samo sjećanja, a ona joj se vraćaju kao starim ljudima sjećanje na vojsku. S vremena na vrijeme, pričala bi mi svoje dogodovštine, a ja sam je voljela slušati. Ljudi vole pričati, a ja volim slušati.

„Jednom, kad sam tek počela raditi, negdje u ovo vrijeme pred Božić,dobila sam smjenu čuvanja jednog prostora, zaostalog od vojske, u propadanju. Moj je posao biti sprječavanje daljnjeg uništavanja tih objekata. Što je bilo najsmješnije od tih krađa- parketi. Došlo bi njih dvoje- troje, donijelo par piva, sakrili se u neku sobu izvan pogleda iz čuvarskog mjesta i polako skidali parket. Kad su čuli da je došla ženska, prestali su se skrivati, pa su počeli usred dana polako skidati , a noću samo utovarili. Kolege su rekli-ne možemo ih uloviti.

Jedno jutro, pri obilasku, čula sam ih, sva hrabra ušla u zgradu, na drugi kat, niz dugi hodnik, napuštenog i izoliranog objekta, nenaoružana i ušetala u sobu ko' general- Dakle, dečki, radi se?-rekla sam. Bila su dvojica, sjedili na podu i pedantno skidali parket i slagali na hrpe. Primijetila sam na njima da sam u prednosti, da se boje i onda začula korake iza sebe. Ušla sam u prostoriju bez da provjerim ispravno i ostavim sebi prostor za bijeg. Znala sam da sam najebala. Okrenula sam se lagano i hladnokrvno, koliko sam mogla, pogledala trećeg lika. Samo sam gledala u njega, poput zmije, očekivala prvi potez. On je prošao pored mene i približio se njima. Zaključila sam da sam se sjebala pošteno i da mi nema druge nego da okrenem ploču.
-Hajde da čujem vas, što ćemo napraviti?-glas mi je bio blaži. Jedan od njih, stariji, rekao je-Pusti nas, ne radimo mi to što smo lopovi, nego moramo. Ovo će se ionako srušiti, skupa s tim parketom, a mi živimo ovdje u barakama-pokazao je rukom u neodređenom smjeru-na zemlji gotovo. I nemamo od čega kupiti. Evo on, pokazao je na čudnog mršavog pogrbljenog lika što je izbjegavao gledati u mene, evo, on ti je bio ovdje u vojski, i u ratu, a vidi sad. Misliš da njega nije sramota, je. Ali državu bi trebalo biti više. I znaš, ja ne bi imao ništa protiv da me prijaviš, pa da me smjeste u zatvor, imao bi tri obroka i topli krevet, ali neće, samo će mi kazne pisati, pa će mi djeca naslijediti dugove.-

Rekla sam-Ovako ćemo dečki, idite sad. I nemojte mi to raditi preko dana. Nemojte vrijeđati mene i moj posao. Nemojte raditi drugu štetu, nemojte mi dovoditi nekog još sa sobom. Recimo da je istina što ste rekli: ako je, nećete mi skinuti cijelu zgradu, skinut ćete sobu -dvi za sebe. I to je to. Inače ću vas prijaviti i pripisati vam štetu cijele zgrade. I zapamtite, ja nisam moji kolege, ja ću vas sigurno uloviti. Ugodan dan, dečki.-rekla sam i otišla.“


-Nije ti to baš bilo zaštitarski-rekla sam.
-Ne, nije, to je bio moj bijeg. Da su me zatukli tamo i ostavili, zaključali ta vrata, znaš li kad bi me netko pronašao? Kad bi počela zaudarati. Ostavila sam ih u mišljenju da sam, eto, postupila ljudski, i planirala ih prijaviti sljedeći put.
-Pa jesi li?
-Ne. Nikada ih više nisam vidjela. Vidjela jesam da parket nestaje i stao je na pola druge sobe. Izgleda da su govorili istinu, uzimali su za sebe.
-Jel ti bilo žao poslije?
-Da znaš, da je. Sjetim se često onog pognutog, mršavog vojnika, vjerojatno je stvarno bio vojnik. Zaboli me duša od te misli da je iz rata došao doma da bi krao parket da ima što na pod staviti…..
-Ali ipak, krali su.
-Jesu, to je sve što je ukradeno za moje vrijeme. Mojim kolegama su za dva dana odnijeli cijelu kotlovnicu. Uvezli se kamionom, ispilili, utovarili i odvezli.
-Pa jel netko nastradao?
-Je, ali o tome ćemo drugi put....


- 23:35 - Uspomena za autora (12) - Ne printati, ne, ne.... - #


Sanjati

Jose me mirno gledao, smiješio mi se. –Znam -rekao je,-u pravu si, ali stvarno ne mogu sada. Bit ću slobodan oko podne, podne i po. Ako ti nije prekasno…
-Nije mi prekasno, u redu je. Doći ću.
Što bih mu drugo mogla reći? Poklonio mi je osmijeh koji ću pamtiti i otišao, ostavio mi tri sata da se opet pripremim za susret s njim. Ne mogu se u istom izdanju pojaviti ispred njega dva puta! Trkom sam rezervirala termin kod frizera i otrčala po kreditnu karticu koju čuvam ispod 7 mora i 7 gora za crne dane. Izbacila sam svu odjeću iz ormara i pomaknula ga za 30cm ulijevo. Ili sam ja slabija ili je taj ormar otežao jer mi je trebalo prilično znoja za to. Zato sam s lakoćom podigla jednu letvicu parketa, dohvatila prašnjavu vakuum vrećicu u kojoj mi se sramežljivo razveselio jedan zeleni komad plastike…
-Jesi li bila usamljena?-pitala sam šapatom i ona je skrušeno klimnula skidajući onaj ružan šljem s glave tog čudnog lika naslikanog na njoj, forme radi, da meni bude draže...
Dugačkim korakom, jednim od onih od sedam milja prekoračila sam odjeću kojoj sam prezirno poklonila površan pogled; tek toliko da pogledam gdje ću spustiti nogu, ne da pazim na nju, jer u toj hrpi nema ništa vrijedno Njegovog pogleda. To će moja nova zelena prijateljica srediti putem do frizera…
-Mama!!-vrištao je netko pored mojeg uha i ja sam bila sigurna da je neki čudan spoj nekih paralernih svjetova samo na trenutak dotaknuo moj, i odmahnula sam rukom , kao da muhu tjeram, možda malo jače i osjetim kako mi se dlan smjestio u nešto mekano i toplo. Trgnuo me taj osjećaj, bio je na granici jeze, a samo je jedan mogući razlog koji može nešto mekano i toplo svrstati u jeziv osjećaj; ako je to mekano i toplo obraz moje kćeri. Otvorila sam oči u njezin plač.
-Ajme, lutko, oprosti, oprosti, sanjala sam nešto, nije to bilo tako strašno, hajde pogledaj mamu…- dva plava oka sramežljivo me pogledaju, suze se kotrljaju u pravilnom nizu i shvaćam , više želi pažnju nego što sam ju stvarno udarila. - Hej lutko- šapućem joj,-mama će skuhati griz za doručak, može? Hoćeš li mi pomoći?
Ona zaboravlja na sve i trči do frižidera, ja se trudim zadržati sliku svog sna jasnom tako da mogu nastaviti sljedeći put, jer Ja imam Bogom dan dar: mogu nastaviti san, bez obzira koliko vremena prošlo. To je uvjetovan dar, to je kompenzacija za sve ono loše što mi je dano u vrijeme kad mi nije trebalo biti dano, shvaćam to, zato prihvaćam i ne okrećem se iza sebe. Pomireni smo Bog i ja od kad mi je to dao.
Potiskujem Josea u podsvijest, vrlo oprezno pakiram u posebne odjeljke osjećaje i boje tog sna dok miješam griz na laganoj vatri i kad sam ih zatvorila, postajem svjesna vriska svoje kćeri od jutros.
-Lutko, što je bilo jutros?
-Sanjala sam nešto ružno...
-Reci mami…
-Vidjela sam tatu bez glave.
-I to te prestrašilo?
-Pa da!?-ona koluta očima kao da pitam najgluplju stvar na svijetu- Tebe ne bi?
Zaboravljam da je moja kćer na pragu puberteta i da joj ne smijem postavljati dječja pitanja.
-Ne-pravim se jača, ne želim dozvoliti da me izjednačuje sa sobom. Jesi moja kćer, ćerce, ali daleko smo nas dvije i to možeš samo meni zahvaliti, i samo zbog mene nikada nećeš postati svjesna toga, ali bar mogu ostaviti sebe na tom jednom posebnom mjestu u tvojim očima. Tamo gdje nitko nikada neće moći doći. Bog, ja, pa svi ostali…
-Ti se ne bi bojala?-pita me ironično.
Mrzim ironiju u njenom glasu, iako sam joj ja to prenijela...
-Već smo razgovarale o snovima, zar ne? Što sam ti rekla, sjećaš li se? Snovi su nasumičan odabir slika našeg mozga. Zamisli to ovako, poput karata. Svaki igrač dobije po par karata i s njima treba odigrati najbolje što zna. Tako naš mozak, svaku noć dobije par karata, nasumično odabranih i s njima odradi neku priču.
-Zašto to radi?
-Najozbiljnije, mislim da je to njemu zabava. Cijeli dan je podređen nama. To je najmoćniji kompjutor na svijetu, čak i u glavama onih najglupljih ljudi, podređen našim nebuloznim pravilima. Zašto, pitaj Boga. Nikad mi neće biti jasno zašto je mozak podređen nama umjesto mi njemu. I zato smatram da po noći, kad naša svijest spava, on uzima sebi odmor-zabavlja se, stvarajući jedan svijet kakav on želi: snove. S ono malo karata koje smije uzeti. Jer da uzme sva naša sjećanja i slike odjednom, stvorio bi previše realan svijet i mi više ne bi mogli razlikovati stvarnost od sna. Ovako znamo da su ljudi bez glava plod našeg zaigranog i previše maštovitog mozga.
Svjesna sam da su mi objašnjenja previše duga, ali ne znam biti štura s njom. Bojim se da ću ostaviti neku misao otvorenu i ona će izvući potpuno desetu verziju istine koja će mi se obiti o glavu.
-A tvoji snovi? Zašto ti imaš uvijek lijepe snove?
-To je dar, ja ih mogu kontrolirati.
Rekla je hmmm i miješala unedogled kraš u griz.
Tko zna što je u njenoj glavi. Ponekad žalim što ne znam, ponekad mi je drago. Poljubila sam je i otišla na posao. Nemoj zakasniti u školu, napomenula sam pri izlasku.

Danas me u novom dućanu prvi put šalju na frižider. Više ni ne pamtim koliko dućana i koliko početaka sam imala otkada radim ovaj posao, ali jedno je isto: dijele mi iste lekcije kao da nikada nisam radila u dućanu. Ljudi vole pričati. Ljudi vole misliti da su pametniji. Ljudi vole slušati sebe kad pričaju. A najviše vole prikazati se dobrima: što god ne znaš pitaj, ja ću ti objasniti, pokazati, samo pitaj...
Naivni nasjednu na to i pitaju, a u biti, možete postaviti samo jedno pitanje. Sve iznad svrstava vas u glupe, ma koliko pametni bili i nikada se nećete pomaknuti s mjesta pomoćnog radnika. Oni to jedva čekaju. Najlakše je biti šef kad oko sebe imaš ovce koje idu kud ih tjeraš...
Ja sam pitala čemu služe komadići pored vage. Vjerujem da nijedna inspekcija ne bi odobrila te komadiće salame narezane na kocke, sada već u duginoj paleti boja, u otvorenoj papirnatoj vrećici toliko blizu vage i mesoreznice.
Ona je rekla, a ona je voditelj frižidera: -To vagneš kada važeš.
Pitala sam:- Kako vagnem?
-Da se ne vidi.
-Nije li to krađa?
-Briga me kako ti to doživljavaš, meni je bitno da mi frižider nije u minusu i da se ti krajevi s kojima ne znate što bi, riješe.
-Oprosti, ali ima sto načina na koji se rješavaju krajevi, zašto baš ovako?
-Oprosti, ali nije me briga što ti misliš. Ja sam voditelj i radi se kako ja kažem.
Gledala me strogo u oči podignute glave ta niska ružna žena sa obrvama na čelu, polako se njeno lice mijenjalo u nešto što bi trebao biti blagi osmjeh, meni se u glavi vrtio broj pitanja koje sam postavila i kržljava misao da bih se trebala povući sada, ali niže od pomoćnog radnika ne mogu pa da i hoću.
Puna ideala o sebi kao radniku, o poštenom svijetu oko sebe, još pod dojmom idealno nježno-strastvenog osjećaja od noćašnjeg sna , produžila sam pored nje do šefa dućana. On je baš tom svojom rukom na kojoj nedostaje pola palca odsječenog u mladosti mesoreznicom držao listu negativnih računa.
-Reci-rekao je umorno.
-Da li vi , šefe, znate za ono „vaganje“ na frižideru?
-Znam, i?
-To nije u redu. Za to bi mogli grdo nastradati.
-Mogao bi nastradati jedan radnik. Za manjak na inventuri nastrada cijeli dućan.
-Aha. Tehnički gledano, Vi mi dajete dozvolu da kradem, čak me i naučite to?
-To nigdje nećeš moći dokazati…
-Ne bih bila sigurna u to…-bila sam uvjerena da to mogu riješiti, da mogu nešto promijeniti, bila sam toliko sigurna u sebe dok…
-E da-rekao je nonšalantno-prije nego što odeš, izvoli.- pružio mi je listu. Ja sam gledala u prst. U ostatak prsta…
-Što je to?
-Tvoji minusi.
-Kako mislite moji minusi?
-Tvoji minusi koje si radila na kasi. Znači svi računi u kojima je postojao bilo kakav minus, zamjena, reklamacija, pogrešna šifra, bilo što.
-Da, i? Što nije u redu s tim minusima? Svi imaju realno objašnjenje i sve račune sam vam prikazala.
-Izgleda da su se negdje zagubili… A kontrolori ne vole kad ih nema…
-Kontrolor može otvoriti te račune i vidjeti što je bilo.
-Ne,-on je iskrivio lice kao da upravo cijedi limun-ne rade to kontrolori.
-Ali vi znate…
-Da. Možda. Moja dobra volja. Da li ti je sada jasno?
-Jasno mi je šefe, itekako jasno. Riješit ćemo to, nema brige.
On se nasmijao, njegov smijeh je ispunjavao prostoriju, poput kaktusa , oprezno sam izašla, pazeći. Jose se smiješio, govorio mi da me čeka, tiho, šapatom, u dahu. Ona se smijala, frižider se smijao, ja sam se smješkala kupcima i sat mi se napokon osmjehnuo i rekao-vrijeme je za ići kući i ja sam ga poslušala, krenula sam.
Ona me zaustavila, ta ružna žena loše počupanih obrva, loše šminke, loših zubi, umjetnog osmjeha, lošeg hoda: ima li na toj ženi išta dobrog? Ivana , pisalo je na kartici zataknutoj iznad njenih loših sisa.- A marenda?
-Što s njom?
-Jesi li platila marendu?
-Ne.
-Moraš.
-Ne moram.
-Moraš.
-Ne, ne moram. Ako kradem za tebe, za šefa, za tko zna koga, onda mogu ukrasti i dvije šnite salame i šnitu kruha za sebe.
-E, ne ide to tako.
-Briga me kako to ide. Ili smo lopovi, ili smo fer. Ne možeš od mene tražiti da budem pola jednog, pola drugog.
-Prijavit ću te-rekla je osorno.
-Izvoli. Jedan radnik strada, tako je rekao šef.
Jose je rekao-Nemoj.
Ja sam rekla-Ne miješaj se srećo u to, sve je u redu.
On je ponovio.
Ja nisam poslušala.

Moja je kćer rekla da joj treba trenirka. Neka je žena preko telefona rekla da sam zbog „iznimne povrede radnih obaveza izvanredno otpuštena i neka u najkraćem mogućem roku vratim uniformu“.
Jose je čekao u snu, slušala sam kako me zove. Uzela sam tri tablete za spavanje. Ne želim da nas se prekida, sada samo želim malo vremena za sebe…
Bila je livada ispod naših nogu meka i sjajna od rose, bijelih cvjetova puna, onih ljetnih, meni najdražih. On me držao čvrsto oko struka, pognute glave doticao je moje čelo i šaptao mi riječi u naše korake.- Tu sam, zauvijek. Samo mi ,vjeruj mi.
Netko je ponavljao da je gladan, osvrnula sam se oko sebe, činilo se kao moja kćer, tražila sam je pogledom, ali Jose se smijao i poveo me za ruku. Vjeruj mi , rekao je. Vjeruj mi. Sve će biti u redu, samo ne gledaj iza sebe…






- 12:25 - Uspomena za autora (9) - Ne printati, ne, ne.... - #


01.12.2017., petak

Nitko ne voli besplatno

(Za promjenu jedna moja priča)

„Napisala sam,“ rekla je Judita i pružila mi presavijene papire, „napokon sam uspjela to napisati. Poslat ću.“
„Nije li dovoljno što si To priznala sebi i nama, zar baš cijeli svijet mora znati?“
„Mora!“
„Zato što...?“
„Zato što možda mogu sprječiti da netko drugi to doživi.“
„A tebi je to bitno zato što...?“
„Jer mi je bitno!“ uzviknula je mršteći se, bez pravog odgovora.
„Dobro, hajde, daj da pročitam“, rekla sam to protiv svoje volje. Natjerala sam se s godinama da svoju aroganciju naučim kontrolirati, ponekad, na ime truda onih koji me trpe, jer iz nekog meni neobjašnjivog razloga, uporno bi postojali u mojem životu iako meni, iskreno rečeno, nije bilo uopće bitno jesu li tu ili nisu. Možda baš zbog toga i jesu ostajali, jer nisam imala apsolutno nikakva očekivanja od njih, pa se nisu morali truditi. Mogli su biti što jesu, priznati mi najstrašnije grijehe, slabosti i mane. Kao Judita.
Otvorila sam papire i shvatila da su to skoro četiri stranice i pomislila u sebi: ajme majko!

Otvoreno pismo proizvođačima piva
Ja sam žena, majka, ne i kraljica. Imam 40 godina i određeni broj godina moj život određuje krivnja i tješenje, kao i većinu žena mojih godina, kao i većinu žena općenito.
Vjerojatno nema žene koja ne vodi bitku s nečim: mužem, dečkom, ljubavnikom, cigaretama, kavom, hranom, kilama.
Ja spadam u onih koliko ono posto žena, registriranih, koje vode bitku s alkoholom. Ne sa bilo kojim alkoholom, to je ona sitna nijansa koja dijeli pijanca od alkoholičara, ma koliko mi šutjeli o tome, već pivom.
Pivo, obično, svagdašnje, bezazleno. Samo obično pivo.
Razlika između alkoholičara i svakog drugog pijanca je prosta: alkoholičar ne zna stati. Granicu mu nameće tijelo, izdržljivost njegova organizma i paradoksalno našem nagonu za preživljavanje, ona se povećava, umjesto da se smanjuje. Sa pet piva se, naravno, uz puno truda i vježbanja, lako dođe na 15.
Ja sam žena, a svaka žena treba biti dama, pa makar i u svojim očima, pa kako je rekla jedna teta na tu temu u nekom ženskom časopisu, dama uvijek mora moći hodati pravo. Ako puže na sve četiri, onda to čini tamo gdje je nitko ne može vidjeti.
Kao i svaka prava dama, ja sam pila samo i isključivo kod kuće, između svoja četiri zida, i kao što bi moj stari govorio, sa svojim novcima i nikoga za to ne treba biti briga.
U biti, odrađivala sam standardni obrazac ponašanja. Budila sam se u mrtve ure sa grižnjom savjesti i brojala u glavi koliko sam popila, koliko je sati, koliko se još osjećam pijanom i hoću li biti sposobna sutradan odraditi posao. Strah da neću moći, da će se na meni vidjeti držao bi me budnom, strah da će svijet saznati da ja, taj karakter kojem se mnogi dive, kameni svjetionik koji uvijek stoji i svjetli ma kakvo jugo ga lomilo, baš ja, takva kakva jesam, imam tako strašnu slabost koja me ispija kao sunce nezaliveno cvijeće.
Odlučivala sam tisuće puta da neću nikada više, tko zna koliko puta sam grlila školjku i obećavala Bogu, nikad više-a ja nikad, ali nikada ne molim Boga za nešto, smatram to grijehom, ali jesam, činila sam baš to, griješila i molila: Molim te Bože, samo da zaspim, samo da to prođe i naći ću snage za dalje.

Nisam je nalazila. U mojem svijetu i svijetu naroda oko mene, stvari su se mijenjale sa lošijeg na gore i ona stara izreka o tome da se trud isplati izokrenula se, kao što se izokrenuo cijeli jedan sustav vrijednosti tu u tom trenutku i vremenu u kojem sam živjela, kao što se okrenuo i u mojoj glavi.
Nije pivo meni bila utjeha, bilo je nagrada. Jedina dostupna, moguća, prihvatljiva. Nagrada, kao što su postojale nagrade za blagdane, radna dostignuća, raznorazne godišnjice, jesu, postojale su, sjećam se toga. Bio bi stol pun hrane i pokoja čašica više, pjevalo bi se i veselilo. Od svega toga ostala je samo ova čašica više, ona je dostupna. Kao u majčici Rusiji vodka, tako je kod nas pivo svakome i svagdje dostupno, i što je najbolje, prihvatljivo je. Svaka reklama je tako pozitivna, tako svjetlo pokazuje svijet u kojem se pije pivo, svi su sretni, lijepi, dobro obučeni. Čak i one super mršave tete piju pivo u reklamama, iako znam da ga ne okuse jer nijedna manekenka ne dozvoljava sebi luksuz kalorija alkohola, za to postoji droga, sve to znam, ali ipak, odabirem vjerovati da to nije ništa loše i da ja ne činim ništa loše. To je nagrada za moj trud, jedno sitno zadovoljstvo. Ja ne pušim (jer sam karakter), ne idem na kave, nemam nijedan porok, osim pokojeg piva, čemu osjećaj krivnje?
Ne znam koliko sam puta prolazila u glavi sve te korake, ne znam koliko puta sam mrzila sebe i opravdavala da bi mi na kraju prestalo biti bitno. Nisam se više budila u noći sa strahom da neću moći zaspati i upropastiti svoj ugled i život, jer bih ostavljala uvijek jednu bocu piva za to buđenje, pa su mi noćna buđenja postala veselje. Jer kad bih u noći, onako snena, na prazan želudac ulila to pivo, zagrijala bi me toplina poput majčina zagrljaja i samo bih se natrag onesvijestila i zaspala.

Kad sam pronašla način da izbjegnem krivnju, moja je ovisnost preuzela kontrolu nad mojim životom. Moji su planovi uključivali vrijeme za pivo i sve je drugo bilo sporedno, sve se moglo odgoditi, odbiti, zaboraviti. Dogovori, obećanja, ništa to više nije imalo važnost. Prijatelji, muškarci, izgled, sve je postala sporedna stvar. Čak i hrana. Sve više sam kupovala jeftinu hranu jer mi je sve više novaca trebalo za pivo, koje sam pila u sve većim količinama. Koliko točno jesam mogla popiti i ostati na nogama (jer to da sam dama je ostalo) neću napisati. Ne jer se sramim, već ne želim nekom drugome davati utjehu ili okvir .
Naravno, svatko ima omiljeno pivo, i ja sam imala. Znala sam prijeći grad da ga u nekom drugom dućanu kupim na akciji, znala sam kopati po kontejnerima da skupim boca ako mi je ponestalo novaca.
Svoje bih boce nosila kilometrima dalje u automat da me nitko ne vidi.
Bilo je naravno, dana kad bih pokušala prestati. Lako je prestati, teško je ostati trijezan. U trenucima krize znala bih gledati police u dućanu i mrziti, mrziti reklame, proizvođače, činjenicu da je litra piva jeftinija od litre soka, ljude kojima je to samo pivo i nije alkohol, jer koliko bi čovjek stvarno trebao popiti piva da bude pijan?
Pa, nije to toliko puno, vjerujte mi. Činjenica da ne puže ne znači da nije i pijan. Činjenica da uvijek pije a nikad nije pijan isto tako nije istinita. On samo nikada nije trijezan, to je istina. Ja sam provela godine u tom stanju.

Srećom, žene ipak nisu otporne koliko muškarci i izdalo me tijelo. Više nisam bila sposobna regenerirati se tijekom noći, budila sam se naotečena i podbuhla. Unatoč litrama koje bih popila ja gotovo i nisam išla na wc. Sve je to ostajalo u meni. A to se ne može sakriti. Za mene, to je bila prelomna granica. I nije uopće lako, ma koliko vremena prošlo. Prošli bi mjeseci u kojima sam bila trijezna da bi nakon dva dana „ samo još jednog“ opet uspjela u sebe uliti onu „moju“ količinu, i moj bi organizam opet zaštekao. Danima bih čistila tih 4-5 dana opijanja. Ponekad i mjesec dana. Bude lakše s vremenom, ali i dalje mrzim reklame za pivo. Mrzim iluziju koju stvara, nadu koju daje, u svijetu u kojem ima zaista malo nade. Čekam dan kad će kao i kola uvest djedicu u reklamu i sniziti donju granicu mladih koja piju „samo pivo.“
Sve je stvar izbora, nitko te ne tjera na ništa, to su činjenice, ni ulošci nas ne čine popularnima, zašto bi reklama za pivo bila loša?
Nije ona loša, kultura našeg naroda kojoj podilazi jest. Kad naručim pivo, jedna sam od njih, kad naručim sok, pičkica sam. Neovisno o spolu.
Dok razmišljam i mrzim pivovare jer stvaraju moju slabost i nude je na svakom koraku dok se ja svakodnevno borim s odlukom da ili ne, razmišljam i o ljudima koji u njoj rade. Razmišljam da su tisuće radnika u ovoj jeb... zemlji pronašle svoj izvor prihoda i određenu sigurnost u proizvodnji nečega što u nekom postotku uništava ljude, pa mirujem, ne mislim ništa, ne govorim ništa.

I onda se sjetim Marlboro Man-a u ono vrijeme kad su reklame za cigarete bile dozvoljene a sada ih nema, pa se zapitam: Da li je zaista ovisnost o cigaretama lošija od ovisnosti o alkoholu? Da li sam ikada pročitala da je netko opijen cigaretama izubijao ženu i djecu, pregazio autom nekoga, pucao u brata/prijatelja/curu?
Da li je unutar zajednice zaista lošiji pušaš od alkoholičara?
Da li zaista reklame za pivo čine manje štete od reklame za cigarete pa su svukuda, dok se cigarete reklamiraju kroz neke zakukuljene slike?
Ovo pismo neće promijeniti svijet i nije mu ni namjera, ono nije tu da čisti moju savjest, ono će možda biti prvo u nizu napisanih, možda unaprijed, umjesto nečijeg tuđeg iskustva, a možda ih već ima napisanih dovoljno da kad bi bila pokazana, mogli bi promijeniti mišljenje ljudi.
Pivo je alkohol, i kao i svaki alkohol može stvoriti ovisnost. Napišite to uz onu- uz pivo nisi sam ili neku sličnu izreku. Napišite kao što na kutijama cigareta piše. Recite to na glas.
Hvala. Judita.


„Ako ništa drugo, bar te pisanje ide. Ne prođe li ti ova uzaludna borba, prebaci se na pisanje.“ To je zaista bila jedina misao koja se stvorila u mojoj glavi.
„Pa da!“ oduševljeno je poskočila sa stolice kao što ona zna, sa svojih desetak prekopreviše kila, a ja sam automatski pomislila na onu rečenicu -sve je to ostalo u meni, i gledala u nju kao u ogromnu pivsku bocu koja skakuće po mojem dnevnom boravku. „Trebam to objaviti! Javno! Negdje gdje će moći pročitati i obični ljudi.“
„Ne možeš takvo pismo objaviti javno!“
„Na tvom blogu!“ uopće me nije slušala. „Stavi na svoj blog, molim te! On je dosta čitan.“
„Judita, slušaj me: NE SMIJEŠ javno objaviti nešto u čemu pišeš da manekenke ne piju zbog linije, nego se umjesto toga drogiraju i optužuješ proizvođače piva za svoju i tuđe ovisnosti, a podržavaš duhansku industriju. Iskreno, mislim da bi te baš svi tužili ako bi to pismo postalo previše javno.“
„Dobro! Poslat ću ga samo njima, a onda ću vidjeti. Mogu i ja otvoriti blog, pa nije to filozofija. Ionako samo trebam uokolo hvaliti druge blogove i ljubit im guzu da me izbace na prvu stranicu.“
„Ti si baš odlučila svakog pljuvati danas?“
„Ma ne ti, ti si drugačija.“
„Počinješ sa učenjem ulizivanja?“
„Ma, jebi se!“ odbrusila je i izašla iz stana.
Meni je u glavi ostalo njezino pismo i kad bolje promislim, slažem se s njom, donekle, ali nisam je htjela ohrabrivati u tome. To je unaprijed izgubljena bitka, bačena snaga, uzalud. Čovjek treba znati koje bitke voditi.

*(priča ima nastavak, ali ima i svoje mjesto negdje pa ga neću objaviti)

- 23:05 - Uspomena za autora (17) - Ne printati, ne, ne.... - #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2017 (13)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (2)
Prosinac 2015 (1)

Podrška Freshu :)

Mudre misli

pubertetske štorije

page visitor counter

misao dana

  • Moja kćer je pisala sastavak u školi, humoristički.
    Pa kaže-moja mama čim pokrene auto udri u neki stupić
    pa se ljuti na njih što se uporno zalijeću u nju.
    Moj je auto kupljen s raznim ogrebotinama.
    Misao dana-jel mi sad pametnije da idem busom?


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se