lisbeth

07.12.2017., četvrtak

Zaštitarska ( V dio)

Bela je jutros kasnila. Kava se ohladila i već sam bila sigurna da neće doći. Možda sam joj dosadila..
Ostaje mi dan bez misli, čest, prečest u ovo zadnje vrijeme. Ona, nekako, uspije posadi sjeme iz kojeg nikne krhka nit koja pokušava povezati mene sada i mene nekada. Krhku, tanašnu nit, ali barem je nešto..

Kao iz ničega, uletjela je bijesno i bacila mi hrpu papira na stol -To je tvoje?-
Vidjela sam logo bloga na papiru i shvatila da je pronašla moje priče.
- I još si me imenovala!-
Sjela sam i šutjela.
-Ti nisi normalna! Objasni to! Jesi li se ikada zapitala da li ja to želim? To što znaš spojiti par suvislih rečenica ne daje ti pravo da ljude razmazuješ po papiru kao da su boje koje nikome ne trebaju!-
-Čita me deset ljudi, i nisam te imenovala.-
-To je deset ljudi više nego što bi trebalo, a koliko treba biti pametan da od Marabela dođeš do Bela? Koliko ima još pametnih mami koje spajaju dvije babe u jedno ime kod nas?-
Okrenula se i krenula prema vratima, do mozga mi je doprijelo da bi je mogla izgubiti.
-Malo ljudi na ovom svijetu vrijedilo je toliko da budu razmazani kao boje na nekom papiru… -
-Aaaaa, ulizico jedna!- Obasjala je prostoriju osmjehom. -U redu, oprostit ću ti što me razvlačiš po nekom blogu, ali o Njemu više nikad da nisi pisala. Zapamti, i shvati ako ikako možeš; krvlju sam se znojila, danima, mjesecima, kad sam otišla od njega. Budem li ikad to morala opet proživjeti, jer je, eto, tebi fora o tome pisati, polomit ću ti sve prste. Temeljito. Shvaćaš? Shvaćaš. Dobro, hajde, daj tu kavu.
Danas ću ti pričati o odanosti i pljačkama.

„Sve što sam naučila o odanosti, naučila sam od svog starog i kriminalaca. Odanost je vrlo bitna stavka i mora biti hijerarhijska bez iznimke. U mojem poslu je baš isto kao kod kriminalaca. Uzalud ako smo odani šefu, a kolegi zabijamo nož u leđa. U takvim organizacijama to je put u propast. Poznavala sam svakog kriminalca i dilera, pozdravila ih uvijek i tretirala sebi ravnima. Jesam li ih ikada cinkala, pokušala utjecati na nešto? Ne, nešto takvo stvorilo bi rizik mom poslu. Prvo pravilo zaštitarstva: nije moj posao da rješavam nered, nego da ga spriječim. To čini zaštitara dobrim. Ništa to ne znači kad čuvam samo stvari, ali kad čuvam banku? Dvije klinke za šalterom tek izašle s fakulteta, meni do lakta, s onim foteljama 40 kila zajedno. Što onda? Da mi se neki odan član nekog kojem sam ja napravila problem uleti osvećivati i neka od njih strada? Neće on stati ispred mene , ne, takav bi uletio i počeo pucati nasumce, pogodio bi pet ljudi i tri pauka, a mene promašio. Pa nosi to draga na duši… Mogla bih si uredno propucati glavu, a to ne mogu, jer me strah Boga."

-Pored tebe bi se moglo dogoditi bilo što a ti ne bi ništa rekla?!-
-Eto, vidiš glupog razmišljanja! Naravno da bih rekla, kao što jesam-ovdje i ovdje su ti kamere, pa pripazi samo na to. Zar nisi nikada čula za taktike, diverzije? Ček, di sam ono stala? Aha…

„Jedna lokacija, bila je posebno problematična, iza mene su bile tri žene koje ovise o meni. One me ne gledaju tako. One su se nagledale zaštitara i zaštitara, ja sam im “jadna“, one bi radije umjesto mene imale nekog nabildanog lika. Ali moraju me imati, jer Ja sam osiguranje novca. U njihovim očima. U mojim, ne. Ja čuvam život, a tek onda novac. I nikada, ni u jednom trenutku ne zaboravljam na to. Pred spavanje razmišljam o svim mogućim situacijama, o svim mogućim svojim koracima. Vidim dijete te samohrane majke među njima kako ostaje samo, muževe tih žena, djecu, očeve, majke, i ta slika je uvijek u mojoj glavi. Lako je ako te dođe pljačkati neki siguran lik, problem je kad dođe neki ovisnik, sav nervozan koji na najmanji šum počne pucati. Od tuda kreće sva moja taktika-da će me doći pljačkati budala koja će pucati.
S obzirom na moju taktiku da uvijek postoji vrijeme kad treba biti pametan, a ne hrabar, nisam se petljala u njih i stekla sam određeni respekt-nikad mi se ništa nije dogodilo iako sam vječno bila sam i noću morala proći kroz ne baš ugodna mjesta. Ja sam mogla, mnogi nisu.
A zašto su me poštovali, osim što sam "ja njih" -jer sam bila odana svom poslu i rado bi imali nekog takvog uz sebe.
Odanost imaš ili nemaš.

Kolege me većinom nisu voljeli iz istog razloga, i jer nisam praštala greške.
Pazi, ja bih došla na neku zamjenu, kolega bi mi u čekaonici pred ljudima izvadio pištolj i pružao mi ga kao da je to normalan način predaje smjene. Ponovi to i prijavljen si. Naravno, jebao mi je majku na izlasku.
Svaki sljedeći put, zbog toga što me psovao, lijepo je vadio šaržer, brojao metke, vraćao natrag i tek onda bih uzela oružje. Sa širokim osmjehom na licu.

Drugi put, ulazim kao zamjena, frajer koji izgleda kao kauboj mi predaje oružje. Pitam ga, ima li kakvu manu za koju bih trebala znati-neki su znali imati manu, nešto zapinje, fali metak ili tako nešto. Kaže frajer, nemam pojma. Kako nemaš pojma? Pa ja i kolega samo preuzimamo i ne gledamo ga(!?)
Je li ti metak u cijevi idiotu jedan? Ne zna, slegne ramenima i ode.
Ja uzmem pištolj-metak u cijevi. Po meni, ni on ni kolega ne bi radili dan na oružju. I hajde, imaj takvog kolegu da ti čuva leđa?

Treći put, dolazim u civilu ranije, presvlačim se ljeti na poslu, ne želim znoj na košulji. Kolega me ne prepoznaje, razgovara s nekim likom ispred banke. Znam lika iz viđenja iz ne baš dobrih krugova. Moj kolega mu priča kako on ne bi nikada pokušao spriječiti pljačku i riskirao svoj život za tu mizernu plaću.
To nije odanost. To je otvoreni poziv. Zaštitar je ta jedina brana zbog koje će lopov razmisliti. Ne zbog zaštitara samog, već oružja. Velika je razlika u zakonu između pljačke, oružane pljačke i oružane pljačke sa žrtvama. Kriminalci prilično dobro poznaju zakone koje se njih tiču.
Rekla sam mu-to se ne govori i nemoj to raditi više. On mi se podrugljivo nasmijao-ti ćeš mi govoriti što ću ja govoriti, ja to radim deset godina.
Sljedeću subotu u devet ujutro je ta banka opljačkana, odnešeno je brdo novaca, radnice su proživjele strašnu traumu, jer je on, navodno, bio na wc-u, a istina je da se skrivao u kuhinji i prepustio te dvije radnice potpuno same svojoj sudbini.

Sljedeće, ista stvar, ista vrsta zaštitara na drugoj lokaciji, iste priče i razgovori. Dvije pljačke u četiri mjeseca. Zaštitar je imao rutinu što nikako ne smiješ: u isto vrijeme je išao u dućan, na pauzu. Uvijek u isto vrijeme. U to vrijeme su bile pljačke.
Preuzela sam tu lokaciju poslije druge pljačke.
Jedan dan nakon par mjeseci, prolazi jedan od kriminalčića u usponu, mlad dečko, drag, dijete na putu. Danas je u zatvoru zbog ubojstva. Pozdravi me i kaže-Nema pljački više?-
-Nema-rekoh.
Kaže on-Nema, nema, jer znaju oni da bi ti pucala.-
Nasmijala sam se i dobila potvrdu svih svojih razmišljanja. Nanjuše te. Ispipavaju teren, ispituju, odrađuju pripreme. Ne odluče oni jedan dan između druge i treće pive- e, ajmo opljačkati nešto.

-Ti nisi nikad to doživjela?-
-Ne znam.-
-Kako možeš ne znati dal te netko pokušao opljačkati?-
-Vjeruj mi, ni dan-danas ne znam.-

„Bila je zimska večer i šporka bura, pravo nevrijeme. Takvih se vremena bojim, to je vrijeme za pljačke. Odbrojavala sam sate do zaključavanja i mrak me činio nervoznom. Svjetla su unutra jaka, a vani ih nema, čak je i ono iznad vrata taj dan krepalo; kroz prozor nisam vidjela ništa do svog odraza. Netko pokuca, na slijepo otvorim vrata, uđe čudan lik, činio se drogiran, u prevelikoj debeloj jakni. Držao je ruke u džepovima, mogao je imati i kalašnjikov ispod te jakne, ne bih mogla primjetiti. Zavrtio se po sredini banke i odjednom viknuo iz sveg glasa-Ovo je pljačka!-
Svi su se smrzli, ja sam se smrzla. Nikako nisam mogla vidjeti ima li u jakni pištolj usmjeren prema nekome, osjetila sam jezu niz kičmu, prošlo mi je tisuću varijacija kroz glavu u djeliću sekunde. I odlučim, krenem prema njemu, pogledao je u mene, oči kao mutna voda razlivena fiksirane na meni, osmjehnula sam se i zakoračila pred njega za slučaj da zaista ima pištolj i ako misli pucati, pogodit će mene. Nisam dirala svoj pištolj, ni pokazala namjeru, primila sam ga za rame i polako pogurnula prema izlazu , mahnula iza leđa curama na šalteru da bježe u drugu prostoriju i rekla mu baš na onaj način na koji bi sprječavao pijanog druga u nekoj glupoj namjeri- Nemoj molim te moju banku, evo, imaš tu sto metri niže drugu banku.-
Otvorila sam vrata i izgurala ga van, zaključala i odmaknula se na brzinu od vrata. Čekala sam hoće li pucati u vrata iz čiste ljutnje. Neprobojna su. Ništa. Ugasim svjetla da vidim van. Nema ga. Pogledam iz svih kuteva, ništa. Moram provjeriti, ne možemo sad kao kokoši tu stajati. Izvadim pištolj, držim ga prislonjenog uz nogu, ne smijem ga repetirati dok nisam direktno ugrožena. Otvorim vrata na onaj automatski gumb, tako da se više ne mogu otvoriti izvana i na brzinu izađem. Nema ga. Gledam u mrak koliko mogu, skrivam pištolj koliko mogu jer ponekad samo pogled na pištolj u ruci može izazvati nepotrebnu reakciju. Nigdje nikoga, pustoš.
Vratila sam pištolj u futrolu, pokucala da me puste, upalila svjetlo, radi se dalje. Obukla sam jaknu i izašla van i stajala tamo do kraja radnog vremena, više od dva sata. Nikad neću znati da li je mislio ozbiljno.
Nisam čak ni prijavila to nikome, cure su tražile da zovem policiju. Za što, napravit će zapisnik i onda staviti moje inicijale i lokaciju banke u neki članak. Tako da svi znaju gdje sam."


-Kakve bi to veze imalo s čim?
-Kako nema, onda ne bi pokušavali pljačkati moju banku, nego sve druge!
-Isuse, kako si ti prepotentna!
-Naravno da jesam, pa počinjem od sebe same. Zar ću gazit sebe i svoju vrijednosti, prljati ih, kržljati i čekati da me drugi grade? Svašta. Zato sam ja alfa, draga, a ti to nikada nećeš biti…- počela je oblačiti jaknu i spremati se. -Hajde da te pitam nešto-pogledala je oštro u mene. Njezinu su plave oči mogle biti i sunce i led.-Da li te mene smatraš glupom? Nesposobnom?-
-Ne, nikako, odakle ti to?-
-Odakle tebi onda ideja da te ja ne vidim? Da ne vidim rasulo u tebi i tvoju slabost?-
Pocrvenjela sam i spustila glavu.
-Sljedeći put, ako želiš da ti budem hrana i dalje u tom tvom nekom problemu, morat ćeš mi ispričati što te dovelo do ovog stanja. Nisi baš toliko slaba da bi bila parazit.


( Za sve one koji me čitaju: ovo nisu priče, ovo je kostur priče, kao što bi vam to netko pričao za stolom. Da bi to bila priča, ona mora biti kraćena, ispravljana, imati prave navodnike-oni olakšavaju čitanje dijaloga, treba razradu likova daleko više od karakterne nijanse i puno više dubine. Ali blog nije prostor za to, za blog i kostur je previše. Da li ću ih ikada pretvoriti u priče, tko zna.)
(Dodatak za jednog čitaoca-najteže je u pisanju naučiti: dijalog, posebno ako je ukomponiran u radnju, opisati seks, i dijalekt. Posebno ako odrastaš u različitim dijalektima pa su ti svi isti i pomiješani. To je kao strani jezik, moraš ga zaista, zaista poznavati da bi mogao dati dubinu tim rečenicama. A ja to još ipak ne znam)


- 10:37 - Uspomena za autora (11) - Ne printati, ne, ne.... - #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2017 (13)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (2)
Prosinac 2015 (1)

Podrška Freshu :)

Mudre misli

pubertetske štorije

page visitor counter

misao dana

  • Moja kćer je pisala sastavak u školi, humoristički.
    Pa kaže-moja mama čim pokrene auto udri u neki stupić
    pa se ljuti na njih što se uporno zalijeću u nju.
    Moj je auto kupljen s raznim ogrebotinama.
    Misao dana-jel mi sad pametnije da idem busom?


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se