lisbeth

04.12.2017., ponedjeljak

Zaštitarske priče (II dio)

Probudila sam se s upalom mišića. Čak i da se nisam probudila u noći zazivajući svog muža, znala bih po bolu da sam imala noćnu moru. Moji su snovi bili dar, polovicu mog života. Od kad sam se razboljela, kazna su. Iz mojih snova, nastale su neke od mojih najboljih priča, sada, kao da je Bog odlučio da mi je dosta dao. Dobro je kad mi se noćna mora prenese u stvarnost pa vičem i bježim po sobi; najgore je kad me paralizira san, a budna sam, bez kontrole nad svojim tijelom, glasom. Grčim se iz sve snage, ali ni prst pomaknuti. Znam da sanjam, san se uporno vrti, mislim u sebi-samo pomakni prst, samo to. Noćas je bilo strašno, trajalo je vječnost dok nisam uspjela.
Ne bojim se snova, bojim se da ću jednom ostati u tom bezdanu.

Bela mi je utjeha sada. Njezine me priče smiruju. Ponekad se ražalostim, ona nije moja najbolja prijateljica, ona je poznanica. Splet okolnosti nas je zbližio. Moja najbolja prijateljica živi vani. Kad je otišla, teško se privikavala. Pisala sam joj pismo svaki dan, mjesecima, dok nije stekla sigurnost u sebe i zakoračila u taj novi svijet onakva kakva jest: pametna, sposobna, duhovita.
Sada, otvaram mejl svako jutro, ali nema pisma, nema neke šablonske rečenice-bit će dobro, samo izdrži još malo. Ponekad, to je sve što nam treba. (eto Luki, možda je to razlog)
Pa sam odustala i počela sjediti pored prozora, uz kavu čekati kad će Bela proći sa svojim smotanim psom koji izgleda kao da je sastavljen od pet pasa, iako je mješanac dva čistokrvna psa.

Ona sad radi kao knjigovođa, od doma. Imala je sreću u tome, ali o tome ću neki drug put. Sad idem skuhati kavu da je čeka kad dođe.
-Znaš- rekla je na vratima, -vani je jebeno zima.
-Ma ozbiljno?-nasmijala sam se.
-Ti izgledaš kao da su te iz vešmašine izvadili.
-Oće to ponekad, oće…
Ona ne zna za moju bolest.
-Pusti to, hajde, čekam nastavak priče.
-O čemu?
-Pa jel neko najebo za krađu tamo?
-Ah, to! Je, to ti je super priča, pravo hrvatska, evo nek pripalim i popijem kavu, jebote, smrzla sam se ko ona stvar. I da znaš, oni koji kažu da se ona stvar ne može smrznuti nisu nikada radili moj posao!

Nisam ništa rekla, sjetila sam se kako sam kćeri jučer objašnjavala vojnike u suknjama i koliko je trebalo biti hrabar da po onom snijegu marširaš u suknjici. Moja je kćer mislila o hrabrosti, a ja o tome jesu li oni imali išta ispod suknje i kako njima nikada nije trebala viagra..

Rekla sam ti da su mojim kolegama iznijeli cijelu kotlovnicu, eto, to je izazvalo ljutnju mog vrlo tolerantnog šefa, jer su ih svi vidjeli, a moji zaštitari ne.
(bila je voditelj te lokacije, pa su njezini kolege bili "njezini" i gotovo vojnički je osjećala odgovornost za njihove greške. Op.a)
Rekla sam im onako nježno, da bude li im se iznio šaraf više iz te kotlovnice, da su najebali ko žuti. Jedan od njih, najstariji, premjestio se u kotlovnicu, nije iz nje izlazio cijelu smjenu, i nakon nekih mjeseca dana, činilo se da su lopovi odustali.
Kad, eto ti pred zoru prođe auto u prostor i ne vrati se. Ja obiđem sve, auta nigdje. Spustim se do kotlovnice i začujem glasove. Glavna vrata su zatvorena i teško ih je otvoriti, ako pokušam ući tuda, pobjeći će na sporedni izlaz, pa ja tiho na sporedni ulaz. Kad sam ušla unutra, vidim njih 4 kako uredno pile jedino što je ostalo, neke velike cijevi koje su razvedene po cijeloj prostoriji i prestaju na nekih metar visine. Tu je vjerojatno bilo nešto na što su bile spojene, a već je odnešeno. Prvi put u životu osjetila sam ogromnu ljutnju, mislim da sam bila sposobna uzeti neku cijev i mlatiti po nekome do iznemoglosti, samo da su pokušali nešto. Iako sam opet ponovila onu neopreznost od prošli put, ovaj put se nisam bojala, ušla sam među njih, vjerojatno je moj bijes iskrio iz mene, ostali su stajati na mjestu. Nisam ništa rekla, pred njima sam nazvala policiju, oni su i dalje stajali. Mogli su pobjeći, bez ikakvog problema, razletjeti se kao rakova djeca, tko bi ih ulovio? Ja jesam brza, ali njih troje su bili momci dvadesetak godina, ne mogu biti brža od dečka te dobi, četvrti je bio stariji čovjek, sumnjiv do bola. Imao je podmukli pogled, bila sam sigurna da bi me jedino on mogao opizdit nečim ako mu okrenem leđa, i jedan dečko koji je izgledao hiperaktivno i nesigurno. Na starijeg sam najviše pazila iako ga nisam gledala u oči, pa na hiperaktivnog.
Pazi, nas pet smo čekali 25 minuta policiju. I oni nisu otišli. Čekali su sa mnom kao psi pod naredbom.
U jednom trenutku hiperaktivni kaže -Zašto nam to radiš? Zar ne vidiš da pošteno pokušavam zaraditi za život?- Neću to nikada zaboraviti: čovjek kojeg ulovim u krađi kaže da pokušava pošteno zaraditi za život; krađom. Nastavi klinac -Na uvjetnoj sam još godinu dana, sad će me opet vratiti u zatvor! Zbog tebe!-počeo se vrpoljiti, njegova nervoza se povećavala, polako se počelo osjećati u zraku da se niti ovog privremenog mira kidaju. Pogledao me sjajnim očima, zjenice su mu bile raširene kao mački pod svjetlom njihove lampe. Zakoračila sam pred njega i rekla -Probaj dragi, i više se nikada nećeš morati brinuti hoćeš li živjeti u zatvoru ili ne.
Disao je na nos kao bik kad se sprema na napad. Ja sam čekala. Moj je pogled bio smiren, kao da gledam dijete, moj stav-ma Chuck Norris je bio mala beba za mene. Nakon par sekundi povukao se i zapalio cigaretu. Okrenula sam se prema drugima i pitala-Da li još netko ima neki problem koji bi htio podijeliti sa mnom?
Svi su šutjeli, samo se starom stegla vilica. Kad bi ostali duže, stari bi bio taj koji bi organizirao pobunu i bez imalo milosti prerezao mi vrat, sporo. Bila sam sigurna u to. Nije mi nikako bilo jasno kako su se njih četvero ukomponirali-možda su starom bili samo fizička snaga…
Na to je došla policija, odvezla njih, odšlepala auto, a ja sam prestala biti žensko u svojoj firmi. Bila sam pojam. Moj šef je rekao, vjeruj mi, devedeset posto muških se ne bi usudilo ući unutra među njih.
Iako sam to i sama znala"


-I što je bilo s njima?
-Ne bi čovjek vjerovao, nakon 5 godina dobijem poziv za sud za taj slučaj. Pa me pitaju da li se sjećam koji je bio tamnije ili svjetlije puti? Rekoh, u noći, pod svjetlom jedne lampe? Izgledali su kao indijanci. Zar ne bi policajci koji su ih odveli bili od veće pomoći? Reče sudac da se oni ne mogu sjetiti.
Stari se vadio na to da on nije bio s njima, da jest krao, a da su oni stigli neovisno o njemu. Pita sudac, da li je to tako? Ne mogu to znati, rekoh, i ne znam zašto je to bitno?
Jer su klinci, a posebno hiperaktivni imali kod sebe i u autu neku količinu droge. Stari je bio pametan, stvarno. Sudilo se tom hiperaktivnom, svi drugi su nekako se izvukli s kaznom, ali on je bio pod uvjetnom. Kad mi je to rekao sudac, da se samo njemu sudi, rekla sam, to je mlad dečko, ovaj se slučaj davno dogodio, možda je dečko našao pravi put. Ne bih voljela da zbog mog svjedočenja završi u zatvoru.
Sudac se nasmijao i rekao, ovo je jedan od pet predmeta što se vode protiv njega. Hvala na pokušaju, ali bojim se da će biti teško vratiti ga na pravi put.
-Kako si se osjećala tada?
-Jadno, da ti budem iskrena. Volim kad spriječim nešto prije nego se dogodi. Nemam ja nikakvog zadovoljstva u tome da netko čami u zatvoru jer sam ja dobra u svom poslu. Ja ipak, nisam policajac.
I nakon toliko godina, Bela je govorila o svom poslu u sadašnjem vremenu…

-Hajde, što ti je bilo najsmješnije?
Pogledala je na sat i rekla-Ajd, na brzinu jedna slika jer moram ići.
„Čuvala sam banku, zamjena za godišnji. U njoj čistačica svaku večer kad dođe, a dođe prije zatvaranja, poziva me da s njom u kuhinji popijem kavu. Ja joj uporno govorim da ne mogu, jer banka još radi, i moram biti tu gdje sve imam na oku. I jednu večer, hajde da se ne zamjerim, kad sam zaključala banku odem do kuhinje i kažem, eto, sad mogu popit kavu. Ženska mi doda kavu, stane pored mene i ne skida pogled s mene. Pitam, reci, što te muči? A ona, kao iz topa: Jel vama lezbijkama teško u ovom poslu?“
-Ozbiljno?-legla sam od smijeha.
Ona klimne glavom-Aha, baš tim riječima.
-I , što si joj rekla?
-Bila sam nježna, rekla sam joj, draga, nije svaka kratko ošišana ženska lezbijka. Više me nikada nije pozivala na kavu.

(sljedeći put o jednoj, jedinoj stvari koja je mogla izbaciti Belu iz takta. Onaj tko pogodi što bi to moglo biti dobije tekst po svojoj želji)






- 12:51 - Uspomena za autora (8) - Ne printati, ne, ne.... - #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (2)
Prosinac 2015 (1)

Podrška Freshu :)

Mudre misli

pubertetske štorije

page visitor counter

misao dana

  • Moja kćer je pisala sastavak u školi, humoristički.
    Pa kaže-moja mama čim pokrene auto udri u neki stupić
    pa se ljuti na njih što se uporno zalijeću u nju.
    Moj je auto kupljen s raznim ogrebotinama.
    Misao dana-jel mi sad pametnije da idem busom?


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se