lisbeth

29.11.2017., srijeda

Blog-jer pisati se mora

Da i ja sročim koju riječ (više riječi) o pisanju i Blogu i o tome koliko je važnu ulogu Blog imao u mom životu.

Pisati se mora, oduvijek je ta izreka činjenično stanje kod mene. Bolovanja su upravo za to dobra i dok mogu pisati, dobro je. Ako ne bih mogla, e to bi bio kraj za mene.
Kod mene, to je počelo veoma rano. Ne pamtim se bez želje za pisanjem. Krenulo je jednostavno-moja radoznalost me natjerala da rano naučim čitati, pa i pisati. Sve sam prije škole znala, i nesretnu ćirilicu-tada je to još postojalo i još uvijek je znam čitati i pisati. To ide pod strani jezik sada, pa je odlično, kao što znamo, znati što više stranih jezika.

Tamo gdje sam ja odrastala nije bilo knjiga, a novine koje su se kupovale jednom tjedno (petkom, naravno), nisu mi bile nešto zanimljive. Stoga sam odlučila sama sebi napisati nešto za čitanje. To je bilo prije osnovne škole. Bila sam predana tome, čak sam i nacrtala koju ilustraciju iako sam u tome očajno loša, ali meni je to izgledalo savršeno, baš kao kod pravih priča u jedinoj staroj knjizi koju sam imala.

Znala sam se pitati da li bih uopće naučila čitati toliko rano da nije bilo te knjige i magičnih, crtanih ilustracija. U tom dijelu djetinjstva, to mi je bila najdraža zabava tako dugo dok me stara nije ulovila i ubila boga u meni, jer na gluposti trošim sasvim dobru bilježnicu. U obranu mojoj staroj, tada su bilježnice bile skupe i sve su izgledale jednako godinama-imale su tvrde zelene korice sa kockom po sredini gdje se upisivalo ime i trajale su. Ta bilježnica, stara valjda petnaestak godina, zaostala od školovanja njihovog sina, bila je sasvim upotrebljiva za školu i sljedećih sedam-osam. Onda je došlo vrijeme bilježnica sa slikama, tankih korica, koje su propadale prije nego si ih ispunio do kraja i imale tri puta manje listova.
Da spriječim pravedan gnjev svoje stare, skrivala sam se bolje i pisala svoje pričice na papirima raznih veličina što sam ih pronalazila po tavanu ili starim klupama.

Kad sam krenula u školu, od prvog sastavka bila sam „talent“. Svaki moj sastavak bio je čitan na glas i svi profesori bi ga čitali, ali jedna stara profa iz hrvatskog-ne. Ona je bila bog i batina u školi i bojao je se svatko, pa i ja. I onda sam u četvrtom razredu napisala sastavak o mojoj sobi. To je bila tema. I Banovka, (tako smo je zvali, ne znam da li joj je to bilo prezime jer meni nikada nije predavala, a ja sam i danas kronično nezainteresirana za imena-pa, svaki genij mora imati neku manu, zar ne?:))e baš ona je napokon pročitala moj sastavak, zaustavila me u hodniku i rekla-Bravo, ali moraš više čitati. Javi mi se u knjižnicu.
S jedne strane presretna, s druge užasnuta, javila sam se u knjižnicu koju je ona vodila u našoj školi. Do kraja osnovne, ona mi je određivala što ću čitati i sve sam te knjige gutala. Ne znam da li se netko od vas sjeća, ali prije, do četvrtog osnove, profesorica bi donosila knjige-većinom slikovnice, i dijelila nam ih za čitanje nasumce. Nismo tada još znali za pojam knjižnice i samostalnih odlazaka u nju, tu smo privilegiju dobivali u petom. Zašto? Jer su knjige bile vrijedne i skupe, a djeca ne znaju čuvati knjige.

Ja sam bila izuzetak, dobivala sam knjige prije svih i bile su dar s neba za mene. Bila sam samotnjak, oduvijek, nisam voljela društvo i nije mi trebalo, bila sam dovoljna sama sebi-knjige su mi bile jedino što sam trebala. Banovka je pri svakom mom dolasku odradila ispitivanje. Nisam mogla vratiti knjigu ako je nisam dobro pročitala i razumjela. Lijepo bih stajala pred pultom i prepričavala joj sadržaj knjige. Ona je klimala glavom, uzela moju knjigu i dala mi drugu. Ne znam što bi se dogodilo da sam pala na nekom ispitivanju. Tražila je da joj donesem svaki svoj sastavak. Rekla bi dobro, pripazi na ovo ili ono.
Dok je Banovka razvijala me (što baš i nisam tada shvaćala, ja sam bila samo sretna što mi daje knjige, pa bih valjda i stoj na glavi radila pred njom da je tražila), moja me stara kočila. Smijala se svakom mom sastavku, smijala se tom novom „školstvu“ koje me potiče na nerad. Kupovala bih od džeparca bilježnice i skrivala se od nje koliko sam god mogla.

Kolika je bila naša knjižnica, govori činjenica da sam u sedmom razredu pročitala sve. Više nije bilo knjiga za mene. Bile su u jednom staklenom ormariću crvene knjige, izgledale su prekrasno, imale su zlatna slova na sebi i privlačile me kao pčelu med. Pitala sam- a one knjige? Banovka ih je pogledala i rekla-samo preko mene mrtve bi ti mogla do njih. To mogu čitati drugi, ti ne. Te knjige bi zatrovale tvoj um jer si premlada i mogle uništiti sve što imaš u sebi. Zahvalna sam joj na tome.
Te su knjige bile o komunističkoj ideologiji, a Banovka je bila gorljiva Hrvatica koja bi bez pardona davala jedinicu ako bi joj učenik rekao-izvinite, ili - netko liči na nekog, neku srpsku riječ, rečenicu formiranu na srpski način, ili neku riječ u dijalektu. U vrijeme mog školovanja bilo je zabranjeno u školi govoriti dijalektom. Mi smo bili poslušni i nismo preispitivali odluke profesora-eh, davna dobra vremena. U obranu Banovke-nije ona mrzila Srbe, ona samo nije voljela taj srpsko-hrvatski što smo mi učili u hrvatskim školama.

Do kraja osnovne, ja sam već bila napisala dosta pričica i čak započela pisati jedan roman, vjerovala sam u sebe, imala sam podršku u školi i planirala sam pokazati Banovki što pišem, sve dok jednog dana nisam došla kući. Moja je stara sjedila pored peći, moje su bilježnice bile na njenom krilu a ona je kidala list po list i bacala u peć.
Rekla je-na to ti trošiš naš novac? Na ove švrljotine? Pa u tome nema nikakvog smisla, pa zar ti ne vidiš da nema smisla? Umjesto da pišeš otpočetka, počneš od kraja i misliš da je dobro? Umjesto da radiš i učiš se radu, ti se skrivaš i trošiš vrijeme na ovo sranje? I to je zahvalnost što smo te primili u kuću i othranili te? Nikad od tebe ništa, bit ćeš ista kao propalice od tvojih roditelja-završila je rezignirano i pobacala sve što sam ikad napisala u peć. Još pamtim taj plamen, izgledao je sretan.

Znate onu sramotu zbog koje vam jeza prođe niz kičmu i preznojite se? E, tako sam se je osjećala svaki sljedeći put kad sam morala napisati nešto. Moji sastavci su bili prosječni, samo ponekad bi me povukla misao pa bih napisala iz srca i dobila pet. Tad bi me profesor dohvatio i pitao, pa dobro, što je s tobom, kako možeš napisati ovo i ovo. Ja sam ga mrzila tada, i njega i sebe.
Mijenjala sam srednju školu tri puta, drugi put kad su me vratili u dom, treći kad je dom odlučio da im nije isplativo da završim gimnaziju. Ne znam baš puno primjera gdje je netko nakon tri godine prirodoslovne prebačen u struku.
Ako je u meni i postojala nada da ću opet ikad pisati, strukovna škola ju je ubila, zgazila i zavrnula cipelom par puta….

Godine su prolazile, moje najbolje godine za razvoj, prošle su u preživljanju. Čitala jesam, ali ne i pisala. Sigurno desetak godina…
I onda sam jednom čula Josipu Lisac. Čula sam ju mnogo puta prije ali nisam nešto previše obraćala pažnju na nju. Dnevnik jedne mladosti. Bila sam sama na poslu, bilo je ljetno poslijepodne, ona romantična fjaka osmog mjeseca u kojoj se bude mnoge misli i ona se stopila s tom tišinom, ne kvareći je. Pomislila sam koliko su prekrasne riječi, njezin glas, izvedba i sjetila se moje stare koja je gasila radio kad bi je čula komentirajući da ne pjeva, već „krenaplje ko mački“.
Tada mi je sinulo. Nije moralo značiti da ja loše pišem, već moje pisanje jednostavno nije po njezinom ukusu. Ipak, ja sam povjerovala njoj pred stručnom osobom, naravno, bila mi je stara, kome ćete vjerovati kad ste dijete?
Ponovno sam uzela olovku i bilježnicu, ali ništa. Ruka ukočena kao da nikad pisala nije, u glavi praznina. Nijednu misao da pretočim u riječi. Sve je nestalo…

Ali pisanje mora biti kao vožnja biciklom, trebam biti uporna i pokušavati.
Jedna moja prijateljica rekla je-zašto ne pokušaš pisati blog? Nisam imala pojma o blogu, u to vrijeme sam kupila prvi laptop i iskreno, nisam imala pojma što bi s njim.
Rekla je-puno ljudi piše blog. I moja prijateljica, ona ti je vrlo popularna tamo, a pisala je prije za Slobodnu. (marchelina je bila ta prijateljica koja je bila puno popularna na blogu-naravno, nije nikad pogledala ništa što sam napisala )
Tamo ćeš vidjeti kako drugi pišu a možeš vidjeti reakcije drugih na tvoje pisanje.
I tako sam ja otvorila blog. Da naučim opet pisati. Moj prvi post imao je četiri rečenice i bila sam strašno ponosna na njega-to su bile tri više nego sam dotada bila sposobna napisati.

Nitko ga nije čitao, ali ja sam pisala. Pokušavala. Kad bih ostavila nešto na blogu, mogla sam to pročitati objektivno, kao da je nečije tuđe i lakše vidjeti greške. A bilo ih je…
I onda, jedan dan, netko je ostavio komentar. Rekao je, ti imaš talent, ali ideš u krivom smjeru. Pogledaj kako to Babelj radi u Crvenoj konjici. Otrčala sam u knjižnici i pronašla knjigu. Bio je u pravu, otvorila mi je oči. Nakon dvije godine bloga, objavljena mi je prva priča kroz jedan natječaj, pa druga. Nakon 5 godina, počela sam zarađivati od pisanja. Nije to bilo kroz moje knjige ili nešto takvo, već kroz priče za neke časopise, one priče koje moraju imati sretan kraj. Za jednu priču, dobila bih trećinu svoje plaće, a trebalo bi mi par dana za nju.

Znate li tko mi je isplaćivao honorare? Hanžeković. (Jer ako niste znali, on ima i jednu izdavačku kuću.) Ja sam jedna od rijetkih kojoj je Hanžeković dao, a ne oteo. Ali ja sam uvijek u nečemu paradoks paradoksa. Tada, bila sam podstanar s malim djetetom, sama, bez ičije pomoći. Pisala bih porno priče da su me zatražili za te novce, jer su mi pomogli da preživim, ali najbitnije-netko je platio moje pisanje. Netko je smatrao to dovoljno dobrim. Svaka priča koju sam poslala bila je objavljena. Ja sam sve što mi je ikada objavljeno poslala svojoj staroj. Poslala sam joj zbirke u kojima su moje priče, na što sam najviše ponosna i brdo tih časopisa u kojima su mi objavljene priče. Znate li na što je ona najviše ponosna? U kojem trenutku me ona počela smatrati piscem? Eto, pitanje za vas koji ste imali živaca pročitati ovo.

Neko vrijeme, to vrijeme u kojem sam zarađivala pisanjem, nije me bilo na blogu. Puno sam pisala i pored toga. Napokon sam odabrala priče koje će biti moja prva zbirka, ali uporno pokušavam napisati roman. To mi je neostvarena želja. Iako jesam napisala par, znate onih za koje se smatraju da su smeće i ispadaju iz jednog časopisa, a za njega autor dobije prosječnu plaću i priličan povrat poreza-e baš tih. Ali oni nisu Prokleta avlija, ili Miso juha, ili …..Snijeg, ili ona ovca od Murakamija, ili Nabukodonozor-oh, kako je to dobar roman, ili Puž od Aralice
Eto, takav roman želim napisati, ali, imam previše ideja u glavi, pa me vuku svaka na svoju stranu. I onda sam se dosjetila-Blog. Višak ide na blog, tako da mogu ostati fokusirana na jedan put.

Zato, pišite, otvorite blog, razvijajte se. Ma nema veze jel to umjetnost, ili dnevnik, ili nešto između, samo pišite-jer pisati se mora.


- 11:29 - Uspomena za autora (18) - Ne printati, ne, ne.... - #


22.11.2017., srijeda

Jedan dan u životu Lisbeth K.

Jutros sam se obukla i s rukama u džepovima čekala pred vratima da me muž odvede u bolnicu na pregled. On je govorio-polako, idemo, hajde, pazi vrata, zatvori vrata, ugasi svjetlo. Ja sam hodala spuštene glave, kao da sam skrivila nešto.
Nisam skrivila ništa, ali skrivala sam se. Osjećala sam da se sve više i više uvlačim u jaknu da me nitko ne vidi, kao da svatko zna što mi je, kao da bi netko mogao pogledati me i vidjeti da sam oštećena.
Ja…
Moj je muž hladan u takvim stvarima, nekad me smetalo, a onda sam se sjetila da je i njega strah. Kao na vrlo visokoj klackalici u ravnoteži-ovisimo jedan o drugome, svjesnost o tome mene smiruje, njega plaši.

Dobila sam novu dijagnozu, nove tablete i još novih pregleda. Jeee, krenuli smo. Kao oni puno pametni ljudi koji skupljaju ispred imena razne drmrove, ja ću dijagnoze.
Jesam li teško bolesna, ono da ću umrijeti-ne. Nije bolest sve što boli, rekli bi stari ljudi…

*

Probudila me bol u nozi. Otvorila sam oči i pogledala, u mraku sjaji se starinska široka pila. Čujem jezivi reski zvuk metala što prolazi kroz kost. Želim upaliti svjetlo, ali ne mogu se pomaknuti. Oči se privikavaju na mrak i vidim neku ženu kako mi pili nogu. Čini to veoma nespretno, svako malo joj pila preskoči pa udari u meso, stvara niz rezova iz kojih se slijeva krv na plahtu. Ona se samo nasmije i ponovo namješta pilu. Kosa joj poskakuje pri pokretima. Šok popušta i osjećam punu bol, svaki potez, ali ne mogu se pomaknuti, ne mogu vrisnuti, ne mogu ništa do otvorenih očiju se gušiti i gledati kako mi neka žena uz osmijeh pili nogu.

*
On se naviknuo na to. Trebalo je malo vremena, malo čitanja i savjeta i shvatio je da moje budno stanje ne mora biti budno, a da moje spavanje ne mora biti spavanje. Jedino što pokazuje da nisam budna kad ležim potpuno mirna otvorenih očiju je način na koji dišem. Dišem rijetko, kao da zadržavam dah. Tako izgleda njemu. To je nijansa, ali je on naučio je prepoznati čak i kad spava i probudi me.
U trenutku kad počinje dopirati do mene počnem vrištati, i to traje, jer moj je mozak i dalje u snu, i dalje ona ženska pili moju nogu, ili ju grize, krv šikće posvuda, ja pokušavam bježati, pa zaista i bježim po sobi, on viče na mene ili me ošamari. Toga se neću sjećati. Ponekad pomislim da me s guštom išamara od kad je skužio da se tog dijela neću sjećati. Postanem svjesna stvarnosti. On me gleda zabrinuto, ja stojim nasred sobe, pokušavam shvatiti zašto sam tu. Noga me boli, spustim pogled i vidim ženu kako leži na podu pored moje noge, čvrsto me drži rukama, zube je zarila duboko u ranu i pokušava progristi do kraja. Bol više nije jaka. Svjesna sam gdje sam. Muž me pita što je?
Neka žena mi grize nogu.
A, dobro je onda. Bojao sam se da je krokodil ili tako nešto-nasmije se. Dođi u krevet.
Ne mogu, noga mi krvari.
Dobro, operi ju pa dođi.
Otišla sam u kupaonicu, na nozi nije bilo ničega.
*
Vratila sam se šutke u krevet, posramljena, uplašena. Žalim što me on vidi takvu, žalim što se mora s tim boriti. Skutrim se na svom djelu kreveta, pokušavajući biti neprimjetna. On ispruži svoju dugu ruku i privuče me k sebi kao da sam jastuk, lako, obujmi me cijelu. Sitna sam pored njega, nestanem u njegovom zagrljaju, smiri me njegovo disanje. Ne otkucaji srca. Ne smijem čuti njegovo srce, toga se bojim.
Znam da više neću moći zaspati, ali po navici zatvaram oči. On mi pospano kaže-ujutro moramo na pregled.
I toga se bojim, da će me jednom ostaviti tamo…



- 23:12 - Uspomena za autora (15) - Ne printati, ne, ne.... - #


14.11.2017., utorak

Dan kad je sve propalo

To me jutro probudila zraka jesenjeg sunca, odbjegla od oblaka i kiša što su se posljednjih dana slijevale na zemlju kao da žele isprati i život sam sa nje. U potocima bi se slijevali svi; i voda i ljudi, preko ruba te naše, u glavima mnogih, i dalje ravne zemlje, poput vodopada na Plitvičkim jezerima.

Misao me nasmijala, pustila sam je da se kotrlja poljima moje mašte dok mi je pogled pratio zlatni trag od prozora kroz motiv zavjesa, preko prljavog veša mog muža u komadićima na tepihu, do skrušenog pogleda psa na kojeg nema smisla biti ljut. Jedna je čarapa preživjela-možda bi bilo bolje da nije, druga dijeli neslavnu sudbinu gaćica.
Jedva čekam dan kad će mu pas napokon izgristi sve gaćice. Ja ću se praviti glupa, da nemam pojma o ničemu i natjerati ga da gologuz ide na posao i namješta velecijenjena jaja cijeli božji dan.

Pokupila sam to i bacila, pas je pobjegao iza ormara čim sam ustala, mačka je stajala na ormariću u hodniku u polusjeni, jasno osuđujućeg pogleda. Kao da mi govori-do kad to misliš trpjeti? Nisam sigurna da li misli baš na psa.
U kuhinji miris mandarina i pet tornjeva od korica poslaganih u liniju kuće koju djeca rade jednim potezom. Složene su na rubu stola, oko metar od smeća. Da li je to dar za mene, kao što mi mačka donosi miša? Da li mi tako želi pokazati svoju vještinu koja bi u neko drugo vrijeme nešto značila? Možda on nije idiot, možda je samo vrijeme u kojem živi pogrešno. Naša svijest još nije razvijena dovoljno da bi mogli sagledati veličinu njegovih djela. Kao da Vinci ili tako nešto…

Bacila sam i to, možda vrhunsko umjetničko djelo u svom neznanju. U frižideru sam dohvatila praznu bocu mlijeka, iz ormara praznu kutiju za filtere, otvorenu kavu i prosipan šećer posvuda. Skupila sam s police koliko je bilo i zajedno sa svim ostalim -nisam htjela gledati s čim sve, bacila u šalicu, promiješala na brzinu i nadala se da neće isplivati nešto.
Sjedile smo dugo u tišinu, ja i mačka, razmišljala sam zašto mi to smeta? U tome nema ništa teškog, to je kao da čistim za djetetom. To mi smeta? Ili taština? Zašto bih ja to radila? Ili to što on podrazumijeva da ja to moram raditi?

Mačka je uporno gledala u mene, pogledom zlica iz crtića o dami i skitnici, repom je vijugala nervozno, podignute glave, stisnutog pogleda, kao da se naslađuje. Ustala je i odšetala veoma lijeno do svoje posudice u boravku i sjela pored nje.
Pomislila sam kako bez ikakvih problema ustanem na najmanji mig životinje i napravim što želi, a za muža kao da mi je teško. Ipak je taština, pomislim, smatram da sam bolja od njega, pogrešno postavljam stvari, trebala bih sagledati iz drugog kuta i sebe i njega. Mislila sam to putem do zdjelice odlučna da okrenem novu stranicu u svom sazrijevanju, otvarajući preskupu kesicu razmaženki kad ugledah đon od cipele. Trgnem se, spustim onu vrećicu samo na pod i požurim okrenuti cipelu u nadi da nije pojedena. Brzopleto zakoračim i stanem na privjesak od ključeva s kojim se vjerojatno mačka igrala, jer je ostavljen gdje ne treba, izgubim ravnotežu i opizdim čelom o stolić.

Zazvonila sam i ja i stolić i svi mali anđelčići sa svojim zvoncima u isti mah, napipala sam na čelu bujanje kvrge i požurila prema kupaonici, otvorila vrata, zajebala se i udahnula-dlake su mi se spržile u nosu a oči zasuzile kao da sam upravo pobijedila na super-talentu. Žmireći teturam do wc-a, pustim vodu jednom rukom, drugom otvaram prozor i bježim udarajući ramenima o zidove
U kuhinji smočila sam kuhinjsku krpu i baš je onim djelom na kojem se smiješi neka žena s pregačom i kuhačom u ruci, prislonim na čelo usput psujući mater i njezinom cereku i veselju i svim tim moralno poticajnim natpisima na gotovo svima krpama koje imam i koje govore samo jedno: budi sretna što si mu sluga, i onome tko mi ih je kupio (svekrva), i vratim se u boravak. Kao kockar koji je sve uložio na tu kartu, okrećem ih u strahu. Izgrižena, nova, njegova cipela, koje sam netom provukla na 6 rata umjesto onih crnih čizmica sa kurvinskom peticom za koje je rekao da mi ne trebaju jer ionako nigdje ne izlazim…..





- 08:14 - Uspomena za autora (15) - Ne printati, ne, ne.... - #


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Prosinac 2017 (13)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (2)
Prosinac 2015 (1)

Podrška Freshu :)

Mudre misli

pubertetske štorije

page visitor counter

misao dana

  • Moja kćer je pisala sastavak u školi, humoristički.
    Pa kaže-moja mama čim pokrene auto udri u neki stupić
    pa se ljuti na njih što se uporno zalijeću u nju.
    Moj je auto kupljen s raznim ogrebotinama.
    Misao dana-jel mi sad pametnije da idem busom?


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se