lisbeth

29.10.2017., nedjelja

Dobar Čovjek

Dobar čovjek, o njemu ću vam danas pisati.

U mojem djetinjstvu postojao je Dobar Čovjek, u mnogočemu i danas mi je uzor. Bio je častan i pravedan. Volio je ljude i pomagao im. Za njega nitko nije mogao reći ništa loše. Kad je umro, tisuću ljudi mu je došlo na sprovod, iz desetih sela…

Dobar Čovjek imao je jasno izraženu sadističku crtu. Čovjek to ne može prepoznati dok ne odraste. Gdje god da pogledaš, ljudi mu skidaju kapu, pružaju ruku na pozdrav, guraju se da ga počaste. Svatko od njih nešto mu duguje, svakome od njih on je učinio nešto vrijedno: spasio mu koje živinče, izorao, pokosio, posudio utovarku pred kišu, sagradio nešto. Nema toga što nije znao napraviti, niti razloga da ne pomogne. Mogao se njemu neki čovjek i zamjeriti, ali on bi ipak ulovio i dovezao mu doma kravu što je pobjegla na tuđu djetelinu. -Nije krava kriva što joj je gazda nečovjek-rekao bi…
Čovjek je za njega bio iznad svega. Čovjek.
Dijete nije čovjek. NI životinja nije čovjek.

Imao je Dobar Čovjek po dva-tri psa. To su seoski psi, vezani na duge lance i odgajani da laju i grizu. Ja sam bila dijete koje se uvijek gura gdje ne treba. Svaki mi je pas jeo iz ruke. To je mrzio pa ih je žestio još i više, ali nije pomoglo, uvijek sam im mogla prići. Na kraju je zaključio da imam određenu sposobnost koju drugi nemaju i koja će jednom dobro doći.
Njegova je pohvala bila velika stvar, rijetko ih je davao, rijetko je i pričao sa mnom.
Evo sad kad ovo pišem sjećam se toga i osjećam kako izbjegavam napisati sljedeću misao, stoji mi u grlu čvor veličine dunje-gorak i dlakav…

Pse je učio da budu ljuti batinama. Kad bi ga koji pas ugrizao, ili zarežao na njega, ubio bi ga. Prije toga bi ga polomio batinama. To bi pseto cvililo i bježalo, oči bi mu suzile, rep se podvukao do vrata, ali Dobar Čovjek nije prestajao. Njegov je bijes bio strašan. Nisam mogla spašavati psa, pokušavala sam, ali sam samo bila izgrižena i prebijena i ja. Pas bi bio svejedno ubijen. Kad sam bila starija, mogla sam izmoliti metak. Ali negdje je bijes morao otići.
On je stario i možda se bojao. Moja sposobnost da se približim njegovim ljutim psima ga je možda plašila, možda je mislio da bi ih mogla i istrenirati na nešto opasnije, pa su sve češće i češće stradale krave. Krava, za razliku od psa, ne pušta glas. Ona otvori usta, kao da hvata zrak, ali ne cvili, niti muče, niti ijedan zvuk. Krava plače, zacrne se one tamne oči i lije iz njih dok odmiče glavu u najdalji kut kao da tako može pobjeći od batina. Najveći dio svojih batina dobila sam umjesto krava. Bičem, klinastim remenom, drškom vila. Nije Dobar Čovjek tukao reda radi, on je tukao dok se ne bih srušila. Što sam bila starija, to je duže trebalo, to sam se ja u svom mladenačkom prkosu više opirala, umjesto da sam što prije pala na pod. Dobila bi još dva-tri udaraca nogom i gotovo, ovako….Pa, trajalo je.

Bilo je trenutaka kad sam bila sigurna da će me ubiti, dobila bih udarac u glavu ili u bubreg, trbuh, izbilo bi mi zrak i zamutilo svijest, razmišljala bih u tim trenucima kako nikoga ne poznajem na onom svijetu, nema nikog mog, i ako umrem, tko će me s one strane dočekati? Hoće li me psi koje nisam spasila ganjati…
Bila sam dijete…

Otišla sam u svijet vjerujući da je Dobar Čovjek, zaista dobar čovjek. Njegova me moralna okosnica vodila i dan-danas je dio moje. Sve njegovo što nije valjalo, odmaknula sam iz sebe. Ja ne tučem svoje dijete, zarekla sam se, kažem. Ne, nije to istina. Ne tučem svoje dijete jer bi ga zatukla kao što su mene. To je naučeno, od toga se teško bježi…


- 18:24 - Uspomena za autora (10) - Ne printati, ne, ne.... - #


21.10.2017., subota

Sebična dobrota

Postoji jedna slika u mojoj podsvijesti koja nikada neće nestati. Neće izblijediti kao mnoge druge, dobre i loše, voljne i nevoljne, voljene i nevoljene. Ona će, živa i jasna, lediti mi krv u žilama svaki put kad je pogledam.

To je slika hodnika bolnice. U njemu su tri neonske lampe koje bacaju bolesnu svjetlost na zeleni pod. Široka ulazna vrata s jedne strane čine se daleka kao sunce na zalasku. Svi ljudi što prođu ne dolaze do mene. Do mene je tih mjeseci rijetko tko došao. Tamo gdje ja stojim, hodnik u kojem ja čekam, je zelena milja. Malo ih se sa nje vraća.

Nema stolaca tamo, ja stoički stojim satima na jednom mjestu. Ja i neka stara drvena paleta kojoj sam u par navrata poslala čeznutljiv pogled. Tjerali su me bezbroj puta, kao prgavo dijete samo sam spustila glavu, stisnula zube i ostala šutke gdje jesam. Zašto ne vide koliko mi je to bitno? Vide, naravno, ali oni su matematički mozgovi. I ja sam. Ali ne u tom hodniku. Tu sam samo nečija žena, čvrsto i nepobitno uvjerena da će ga moja blizina spasiti. Žene su gore, one bi me uspjele potjerati kao psa lutalicu, pa bih se opet vratila.
Ignorirali su me poslije. Bila sam im zahvalna.

Postoje ljudi poput mene-sami od rođenja, ljudi koji od rođenja imaju obitelj koja je uz njih, i ljudi koji su sami u velikoj obitelji. Moj je muž sam u velikoj obitelji. Samo sam ja tu, a ja sam rekla, kad su ga uvezli u taj hodnik: „Ja ću biti tu vani.“ Bila sam tu dva mjeseca. Pet puta su ga prevezli ispred mene pokrivenog zelenom plahtom. Sivo je lice čovjeka u anesteziji, neživo. Nema mašine koja kuca pored njega, nagledali smo se mrtvih-kako se natjerati na misao da je živ, da bit će dobro….

Jedna zelena milja u Zagrebu, jedan dan. Ona je svjetla, staklena, puna danje svjetlosti i boja, slike su na zidu, postoje stolci. Toliko je nepravedno to, toliko neprirodno!
Pet puta su mi u prošloj zelenoj milji pričali loše vijesti. Činile su se prirodne izrečene u tom mraku, pod tim bolesnim svjetlom, u tom čudnom brujanju tišine. Što ako mi kažu lošu vijest sada? U tom svjetlu, sa crvenom slikom iza mene? Bit će to pljuska u lice, bit će to osmijeh zla.

Da li je to bilo najgore što sam proživjela? Ne, ni približno. Najgore je sve iza toga. Postoji u meni čvrsta misao da jesam utjecala na njegov život, da ga je moja snaga izvukla.
Ali u ovom je trenutku više nemam toliko i obična prehlada postane crna slutnja. Svaka temperatura, svaki kašalj, bol, stvori mi smrtni strah, vrati sliku zelene milje.
Pa vičem na njega: „Zar ti ja moram reći da popiješ tablete? Paziš na sebe? Zar te nije nimalo briga kako je meni?“

„Zar te nije nimalo briga kako je meni?“




- 18:12 - Uspomena za autora (8) - Ne printati, ne, ne.... - #


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2017 (13)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (2)
Prosinac 2015 (1)

Podrška Freshu :)

Mudre misli

pubertetske štorije

page visitor counter

misao dana

  • Moja kćer je pisala sastavak u školi, humoristički.
    Pa kaže-moja mama čim pokrene auto udri u neki stupić
    pa se ljuti na njih što se uporno zalijeću u nju.
    Moj je auto kupljen s raznim ogrebotinama.
    Misao dana-jel mi sad pametnije da idem busom?


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se