lisbeth

09.09.2017., subota

Moj dečko ima 58 godina

Razlike u godinama
Iako odavno postoje, nekako u posljednje vrijeme izazivaju pravu sablazan. Možda stoga što smo sada „moderno“ društvo pa nas ne ograničavaju raznorazni okovi-vjerski, moralni i tako, pa tu slobodu koristimo, obilato, jedino i isključivo kroz komentare.

Prije nekih kusur godina, razlike u godinama bile su uobičajena pojava, čak i velike razlike. Bile su veće što je društveni rang muškarca bio veći. I normalne. Pojam „moćnog“ čovjeka nekako u našoj podsvijesti obuhvaća „cijelog“ čovjeka. Jedan predsjednik je bolji u našim očima ako ima mladu ženu i još par ljubavnica. Kao Kenedy npr. -prekrasna mlada žena, sposobna u svakom pogledu, lijepa za vidjeti, ali on ipak kreše nešto sa strane i to, nikog drugog nego najpoželjniju ženu tog doba. Žene će uzdisati za njim-da, jer žene vole da muško ima žena, koliko god mi pričale suprotno, a muškarci će skidati kapu. Takav mora biti predsjednik-treba biti muško u svakom pogledu. Ne može nikako imati sise dvojku. Čak ni ako je žensko. I žensko mora biti-žensko.

Muški predsjednik nikako ne može imati ženu stariju od sebe-nikako. To je neki defekt u njemu i ne može ga se uzimati za ozbiljno. Može li predsjednica imati mlađih ljubavnika ili muža? Muža da, ali ne previše mladog, ljubavnike ne. Žensko mora biti primjer drugim ženama i vrtjeti se u onim okvirima u kojima muškarci mogu komotno kontrolirati svoju ženu.

Što je u biti osnovni problem našeg zgražanja nad tuđim vezama/ brakovima u kojima postoji velika razlika u godinama? Seks. Nije to do njih, do nas je. Kad nam netko kaže ili vidimo par sa određenom razlikom u godinama-mi pomislimo na seks. Konkretnije, njihov seks.
Svoje stajalište o tom seksu-njihovom seksu, u usporedbi s našim seksom, projiciramo na njih kroz sve one komentare.

Ako je muškarac puno stariji od žene-nije bitno da li je on 20 godina stariji-to smo već primijetili na primjerima nekih naših nogometaša, već da li su te godine iznad petog desetljeća. Ako je cura 21, on 45-nema veze. Ako je on 58, žena 38-šou! On je star, to je užas, ona je s njim samo zbog para. Ako nema para, pa ima valjda neku kuću od babe, neki auto ili neku potleušicu negdje, nije bitno, ali razlog mora biti u nečem materijalnom jer on sa svojih 58 ne može ševiti. To je stajalište iza tih priča. Kako bi on uopće mogao zadovoljiti ženu u tim godinama kad mu se diže jednom tjedno-ako.
Kad bih se ikada zapitala zašto su nam poražavajuće statistike u razvodima brakova- eto, kako neće biti kad nam je brak sveden na seks-čak, učestalost seksa. Da bi žena bila zadovoljna u braku mora postojati određeni broj seksualnih odnosa. (trebalo bi to uvrstiti u onu-„čuvati u zdravlju bolesti, ševiti 4 puta tjedno, ljubiti i poštovati dokle god budem mogao..“)

Ne znam da li je ikad itko rekao to muškarcima, čini se da većini nije, ali to što se nekome diže pet puta na dan, i to što se on seksa pet puta na dan, ne znači da mu je žena u tih svih pet puta bila zadovoljna. Sam čin seksa nije garancija zadovoljstva žene. Ali o tome nekom drugom prilikom….

Sad žene. Unatoč uvriježenom stajalištu da žena proporcionalno određenim godinama u braku mora imati određenu dozu seksa da bi bila zadovoljna i ne bi se kao živica proširila na susjeda, ona ipak ne smije imati mlađeg muškarca. Puno mlađeg muškarca. Odnosno to je obrnuto od muškaraca; što je popularnija, to joj je zabrana veća. Neka obična žena može imati mlađeg muža, ništa strašno, ali ona popularna, ona koju bi svi rado…., e ta ne smije. Jer je to dokaz da se seksa. To je dokaz da se često seksa. I to je dokaz da joj svaki taj muškarac koji je osuđuje ne može biti dovoljan. On sam to potvrđuje osudom. Meni bi to bilo smješno, ja bih rekla-što je dragi, ne diže se više, jeli, a baš bi i ti rado malo….
Žene kažu-to nije normalno. Ne, žene kažu, a jebemu, da je meni bar dva dana. Da, čak i ako toga nismo svjesne…

Sve u svemu, ako izbacite svoje razmišljanje o tuđem seksu i potpuno glupu izjavu -nije lijepo za vidjeti, što još ostane u toj vezi, braku? Što još ima u braku? Zar je brak dvoje ljudi samo seks?
Što je onda konkretno problem dobrovoljne veze dvoje ljudi sa određenom razlikom u godinama? Što vas i zašto vas na kraju smeta to?

PS. da, moj muž zaista ima 58 godina. Ja imam puno, puno, manje ;)


- 09:01 - Komentari (33) - Isprintaj - #

06.09.2017., srijeda

Depresivna osoba (ili živjeti s njom)

Depresivnoj osobi je najteže prihvatiti sebe, ljudima koji žive s njom jednako je teško.
Čitala sam često opise depresivnih osoba i savjete i osjećam ih jadnima i površnima za bolest te težine i teret koji nose. Ne znači da ću ja uspjeti bolje to odraditi, ali bar ću znati da sam pokušala.

Kad bih npr, uzela bojice i na skici golog čovjeka pokušala nacrtati odjeću, nacrtala bih prvo okvire, pa bih krenula ispunjavati taj prostor bojom, lagano i uporno, kratkim urednim potezima, dio po dio, dok bi pri kraju odustala i samo razvukla boju što brže, ne pazeći ni na rubove ni na tijelo lika.
Eto upravo u tom mjestu razbacanih boja, bit će vidljiva depresija. Bit će vidljiva upravo na takav način, kao iskakanje iz okvira. Ako mislite da su depresivni ljudi oni spuštenog pogleda, plačljivi-ne baš, većinom su to ljudi dobrog smisla za humor, snažni, upečatljivi u društvu, čak i sa izražajnim crtama vođe. Često su rođeni za najteže stvari, pobjednici kad se drugi lome, a lako gube u miru.

Najizraženija crta depresivne osobe je stalno preispitivanje. Ona će, ponekad u najboljoj namjeri, stalno vagati svoje korake, tuđe riječi. Hipersenzibilna kakva je, osjećati će ljude više nego slušati i gledati. Gotovo uvijek, jedan period svog života provest će u pomaganju, nesebično i puno. Depresivna će osoba češće pomagati ljudima nego životinjama. Ne zato što ne voli životinje, već pomažući ljudima osjeća da pomaže sebi. Možda u tom trenutku podsvjesno već postaje svjesna činjenice da nešto nije u redu…
U pomaganju i davanju nalazi radost, ali ponekad, sve to čini da bi je se prihvatilo. Podsvjesno iskrivljene slike o sebi, smatra da ne vrijedi sama po sebi- vrijedi samo ako da nešto učini ili da.
S vremenom shvati da ne može nikada dati dosta i ili se slomi ili počinje boriti.
Depresivna osoba nije slabić, nikako, i ne treba je tako gledati. Ona provodi svaki svoj trenutak života u konstantnoj borbi, noseći ogroman teret na leđima za koji nikako i ni na koji način nije kriva.

Depresivna osoba će od rado viđenog člana nekog društva često nestati i izbjegavati kontakte-bez nekog očitog razloga, a ustvari postoji razlog-razlog je nešto-neki događaj, možda riječ, možda čak pogled zbog kojeg je depresivna osoba osjetila drhtaj svog samopouzdanja.
Samopouzdanje kod depresivnih osoba nije stalno stanje ni stvarno, ono je lik kojeg glumi i ako ga nešto izbaci iz koncentracije, pobjeći će u svoju sigurnost dok se ne oporavi. S vremenom, sve će se češće događati padovi koncentracije, sve će više biti bježanja i odbijanja društva. Polako će sama sebe svoditi na mali broj poznanika-jer joj je sve teže izdržati pritisak veće grupe i zadržati koncentraciju dovoljno dugo da se njezina gluma ne prepozna.
Cijelo to vrijeme, depresivna osoba ne zna da je depresivna, ona samo zna da joj je život sve teži. Kako se odijelo njezinog lika sve više puni bojom , tako postaje teže. Depresija se upravo tako poput boje lijepi za čovjeka, ima težinu i depresivna osoba je upravo tako osjeća-kao teret koji nosi, koji ga tlači, oduzima joj snagu, a da uopće nije svjesna zašto. Kao željezno odijelo malih otvora za oči kroz koje gleda u svijet; vidi ljepotu-ona vidi ljepotu, ali ne može u njoj uživati, ona želi trčati, veseliti se, ali ne može, pa se miri s tim, žali, nada se, vjeruje da će biti bolje, vjeruje da je sve to samo privremena slabost, da će kad se oporavi od te, možda viroze, možda prehlade, možda fali željeza, možda….I bit će poslije dobro, poslije će opet trčati, ispraviti se, uživati u mirisu, u dašku vjetra, u tome da se nečemu veseli. MIslit će o Bože, samo da mi je da se nečemu razveselim opet, da nešto poželim opet, da za nečim čeznem…

Polako, postat će očita sklonost nekoj ovisnosti, najčešće alkohol. Žene će ju skrivati, muškarci-ovisno o društvenog rangu. Ovisnost će "pomoći" da lakše izdrži negativnu energiju ljudi oko sebe, da odglumi snagu, smijeh i sve ostalo što treba, ili će u krajnjoj liniji dovesti do toga da je prestane biti briga. Kontradiktornost depresije i ovisnosti: u jednoj točki ovisnosti, ona gotovo postane rješenje za depresiju-dovodi depresivnog čovjeka do toga da ga zaista nije briga za ništa i nikoga-i baš u tom trenutku počinje fizički uništavati osobu. Zašto je toliko često da ovisnost prevlada na toj vagi-jer je depresivnom čovjeku daleko lakša fizička bol, ustvari to je osjećaj-nešto osjeća, nešto konkretno, opisivo, umjesto one teške, tmule neopisive i sveprisutne boli koja nema početak ni kraj ni mjesto na kojem počinje već je svugdje, i u zraku i uokolo, ona huči, bruji, zvrči kao roj u daljini, vječno, u glavi, u duši, u kostima…
Bol je najčišći osjećaj. Pored njega se ne može osjećati ništa drugo. Depresivne osobe se samoozlijeđuju-zato. Ne žele one pažnju, briga ih za vas, žele samo da prestane taj ružan bezličan i glasan osjećaj. Koje je olakšanje tu jezu zamijeniti stvarnim osjećajem…
Kao kad se vadi zub koji boli....

Depresivna osoba će provesti strašno puno vremena tražeći krivca. Iscrpiti će sebe i sve oko sebe u traženju krivca za sve. Vjerovati će da ako nađe krivca za svoju bolest, ona će nestati. Neće. Nitko nije kriv, čak i da je kriv. Nije. Ništa to neće promijeniti. Nema odgovora na to, to je jednostavno tako.
Depresija je snažna i strašna bolest koja boli do kosti, stalno. To nije tuga, ni neka takva glupost, ni d-mol, ni nešto privremeno. To je teška bolest s kojom se čovjek uči živjeti. Kao što se uči živjeti bez noge, ili ruke...


Ako bi morali birati-što bi odabrali-biti depresivan ili živjeti sa depresivnom osobom?

Možete li pomoći depresivnoj osobi? Teško. Ona je okrenuta u sebe toliko da je Sizifov posao pogurati je-baš kao da je doslovno izvlačite kroz te otvore za oči iz njezine željezne ljušture.
Ali zato možete odmoći. Ne morate ništa reći, ona vas osjeća kao senzor i preispitujući svaki vaš udah, ona će naći odgovor koji je negativan za nju. Ne zato što ona tako želi, već u sebi smatra da ne vrijedi više dok se istovremeno bori da joj date priznanje.

Poticaj-da, to može pomoći. Jedino morate biti svjesni da postanete li njezin motivator, postat će ovisna o vama, i ta ovisnost je kao i svaka druga ovisnost. Zapitajte se, možete li to iznijeti, imate li dovoljno snage da vam je netko stalno crpi na slamku a ne iscrpi vas?
Depresivna osoba se mora liječiti. To je bolest, kao upala grla. Bez stručnog lječenja, nema puno šanse, a ni vi ako odlučite ostati uz nju..

To ne znači da bi, ako prepoznate znakove depresije na nekome u svojoj blizini trebali reći-ti si depresivan, moraš se liječiti (da, ljudi to zaista govore) nego bi se suptilno trebalo uputiti čovjeka doktoru i/ili razgovarati s njegovim doktorom, što je moguće ranije.
Po mogućnosti prije nego počne faza ovisnosti...

Ako ste depresivni-korak po korak, dan za danom, jedan plan za drugim.
Ako živite s nekim tko je depresivan-korak po korak, dan za danom, jedan plan za drugim.
Ako niste depresivni-budite sretni, i nemojte kad ste tužni ili bezvoljno reći-depresivan sam.


Posvećeno mojoj Ž.
- 21:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

05.09.2017., utorak

Jesi se ti to malo udebljala?

Jesi li se ti to malo udebljala?-rečenica je koja je donijela više štete ženskom rodu u posljednjih 30 godina od alkohola i cigareta zajedno, a izgovaraju je u 99% slučajeva – žene.
Ne muškarci. Muškarci su pametni. Muško zna da ako postavi takvo pitanje ženi, sigurno neće jebat. Muškarac ako postavi to pitanje ima malog pišu i boji se općenito velikih žena, ili je, naravno, gay, i ne smetaju mu kile, već sise.
Priča ide uvijek isto: ne vidiš nekoga neko vrijeme, pa makar i tjedan dana, pa se sretnete i umjesto bok, kako si - Jesi se ti to malo udebljala?
Što bi žena trebala reći na to pitanje?
Treba reći-Jesam.
Jer ako kaže nisam, onda će biti i nastavak-Ma jesi, jesi, vidi se tu malo oko struka, u obrazima, bokovima, evo tu na petama, zar ne vidiš da ti se lijeva peta tu s desne strane malo zaokružila?

Mene osobno uvijek je interesiralo što osoba koja postavlja to pitanje želi s time postići? Da li se te žene-ne, to se ne može zvati ženama, to su Žemlje, dakle, da li se te Žemlje zapitaju što žele postići s tim pitanjem? Dokazati svoju sposobnost uočavanja? Skrenuti pažnju na manu-možebitnu manu tuđeg tijela i skrenuti pogled sa svojeg? Sa sebe?
Zbog Žemlji, tisuće žena svaki dan upadaju u neki poremećaj prehrane, u depresije, u začarani krug u kojem se samopouzdanje ruši jednim komentarom Žemlje a gradi mjesecima...Teško, bolno, krvavo i krhko...

Interesantno, Žemlje nikada ne postavljaju to pitanje muškarcima.
Pitam se da li muškarci postavljaju to pitanje muškarcima?

Volim sresti Žemlju koja meni postavi to pitanje, jer ja sam super primjerak. Imam ramena i ruke kao drvosječa, stopala broj 43, između toga vrlo visoko tijelo gotovo muške građe sa strukom i sisama. Muškarce uopće nije briga o kategorijama u koje bi se trebalo ili moglo svrstavati moje tijelo, ili o kilama, pretpostavljam zbog sisa. Vjerujem da kad bi se pitalo, bilo bi im draže da imam više kila, jer su mi onda i sise veće.

Rođena sam bez kompleksa i nije mi ih se moglo nabiti čak ni kao odgojnu metodu pa me tuđi komentari nisu mogli poljuljati. To je ili dar ili nedostatak nečega, ne bih znala, ali drago mi je da je tako. A koliko je ljudi rođeno poput mene-malo. Više ih je poput moje kćeri-krhko i željno ljepih riječi. Jer riječi: riječi su te koje naviše vesele, riječi su te koje najviše bole, baš riječi, koje tako olako razbacujemo uokolo…
A ja stvarno ne volim kad se riječi olako bacaju...

I tako kaže Žemlja meni-Jesi li se ti to malo udebljala?
Ja rekoh-Ne znam, zar jesam?
Kaže ona meni-Ma jesi, jesi, al nije puno, možda dvije kile.
Dvije kile, kaže Žemlja…
Ma di, matere ti, možeš na meni vidjeti dvije kile? Di? Ma da su se nasadile na jedno mjesto i štrše kao treća sisa, ajde, čovjek bi razumio, ali dvije kile, na mojih 180 visine?
A ja se zagledam u Žemlju, sa svoje visine na njezino ozareno lice, sjetim se onog psa što mu je oko visjelo jer mu je neka grupa klinaca nabila petardu u usta i rasplačem se kao kišna godina.

A Žemlja se raspolovi, baš kao pecivo istog imena, širom otvorenih usta, dok je s visine zalijevaju moje suze i zaglušuje moj očajno naricav plač. Svi gledaju u Žemlju, bodu je njihovi osuđujući pogledi-ne zato što netko suosjeća sa mnom, nego zato što me moraju slušati i gledati.
Žemlja se u nedostatku drugog izbora okreće jedinom što može i počinje me tješit, da nije to strašno, da se možda i nisam udebljala, da je možda i do odjeće, da što to znači na moju visinu, da ništa kile ne znače, da je bitno kakav je čovjek, kakav je prema drugima…

Ali ja u glavi vrtim i dalje sliku onog psa, kako takav trči ulicama, užasnut, prestravljen, ograničenog vidnog polja, sa užasnom boli u glavi, tražeći očajno mjesto gdje će se sakriti, pronaći utjehu i plačem kao na normu.
Skupilo se već hrpa ljudi, svi pitaju što mi je, pa zašto tako plačem, pa se međusobno svađaju, što se ima pitati takve gluposti, pa koga briga za to, pa jel me ona hrani, pa što se gura nos di mu nije mjesto…
Na kraju dolazi moja prijateljica i odvodi me





"Danas baš lijepo izgledaš".
Zar nije to ljepše reći, zar nije lakše, zar se nježnije ne kotrlja preko usana i gotovo kao leptir preleti kroz zrak…
Pa što onda ako je laž, laž je i kad kažemo-dobro sam, hvala na pitanju…


- 11:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.09.2017., subota

Moj Aki

Moj Aki nikada nije bio moj. To je štene koje sam dovezla iz drugog kraja hrvatske jednoj ženi u Zagoru.
Bio je mali, majušni, na slikama je izgledao veliko. Nije, žena je imala male ruke…
Bio je ispovraćan i iscrpljen kad sam ga uzela. Bila je kišna nedjelja Uskrsa.

Image and video hosting by TinyPic

U mojem je kombiju raširen klik-klak kauč u teretnom dijelu, u potpunosti ispunjava prostor. Tu se vozi moj pas i moja kćer. Moja kćer jer je u pubertetu i voli ležati kao i svaki pubertetlija, a pas, jer je pas i voli ići s nama i jer voli gledati kroz sve prozore i tako joj (pas je žensko) nije muka.
Računala sam na to da i malom psu neće biti muka, računala sam na to da će moja nesreća od psa prigrliti to malo štene i pružit mu malo majčinske topline. Ne, ona se nafunjila na sve nas i demonstrativno sjedila na kraju kauča i gledala kroz zadnji prozor kombija cijelim putem. Ulogu majke zamijenila je moja kćer koja, Bogu hvala, ima poseban senzibilitet prema životinjama i naslijedila je od mene tu crtu da je svaka životinja prihvaća. To je kažu u karakteru, ne znam….
Moj Aki je ležao uz nju, šutke. Nije ga se čulo cijelim putem. Ni kmkm, ni cmuganja ni jaukanja, ničega. Kao da je znao sve.

Do jednog trenutka ja sam samo trebala odvesti neko malo štene hrvatskog ovčara jednoj ženi koja čuva mog psa kad idem na duži put, samo to. Ženi kojoj je neka beštija ubila njezinog psa starog dvanaestak godina, malog mješanca, i koja ne zna funkcionirati bez psa. Jer on je njoj bio utjeha kad su djeca otišla svojim putem, s njim je pričala i svađala se o njemu je brinula i kriomice ga dovodila u krevet usred noći da muž ne zna. Mojeg bi psa grlila i mazila i nosila kao dijete i kuhala mu posebno hranu i pretjerano pazila. Znala sam da će pas biti u najboljim mogućim rukama, znala sam da za nju mogu garantirati.

Ima sudbine u takvim pričama-ja jesam znala da će bilo koji pas imati veliku sreću ako dođe k njoj, ali nisam mogla objasniti onima koji su imali pse. Nisam mogla objasniti da je ona stara, da ne vozi, da živi u izoliranom području i ne može hodati oko udomitelja i birati. Jer to bi bilo loše-ona bi ih odvela sve kući…
Ona je, kao što mater zamoli kćer, zamolila mene da odaberem za nju psa. I ja sam odabrala odmah ovčara, ali bila sam odbijena svugdje. Jer nisam dovoljno dobra, jer oni ne mogu shvatiti kako ja mogu za nekog drugog doći po psa...

I onda sam naišla na oglas za hrvatskog ovčara i shvatila da je on savršen izbor. Žena je rekla može. Mogu dobiti psa. U Slavoniji je pas. Ja sam u Dalmaciji.
Rekla sam mužu, ma to ti je odmah kod Zagreba, kad smo već gore, samo ga pokupimo. I on je rekao dobro. Poslije me psovao do Garešnice i mene i psa i nije ga htio ni pogledati…
Kad sam već pomislila da se moja uloga u toj priči bližila kraju, ustvari je tek započela..
Vozila sam već dugo i gledala na sat, zbrajala koliko mi treba da dođem kući prije ponoći. Ali morala sam stati. Taj je trenutak promijenio sve.
Stali smo na jednoj benzinskoj i udaljili se malo na parkiralište. Moj pas je odmah otrčao i moja kćer za njim, a Aki… Aki je hodao uz moju nogu. Ja sam stala, on je stao. Ja sam zakoračila, on za mnom. Tako smo hodali kao u onim filmovima ljudi prema oltaru-Aki je zaista znao hodati uz nogu. Štene od dva mjeseca. Udaljio se par koraka od mene i otišao piškiti, pa natrag uz moju cipelu. Moj se muž smekšao i raspekmezio koliko je pametan, a ja sam gledala kako to malo, majušno stvorenje, od svih nas, odabralo je mene da ga štitim, mene da mi vjeruje. To malo, kovrčavo klupko vune. I tada mi je stala knedla u grlu i do danas nije prošla.
Pomislila sam, ja ću ga danas ostaviti. Tamo gdje će sigurno imati sve, ali ja ću ga ostaviti samog, nekom strancu…
Ja nikada ne bih mogla raditi u Azilu, nikada ne bih mogla udomljavati štence, to sam sigurna.
Ostavila sam Akija, plakao je i plakao, žena kaže da se smirio kad ga je stavila u svoj krevet..
Sunce moje malo, usamljeno…

Treći dan sam došla vidjeti ga, hodao je svojoj gazdarici uz nogu, došao je k meni, igrao se, ali očito je razvio odanost prema njoj brzo. Bili su sretni..
I ja sam, na neki bolan način. Pratila sa neko vrijeme kako se razvija njihov odnos i pustila ih. Nije mogao dobiti bolju kuću. Nikad lanca ni samoće taj pas neće vidjeti, nikad bolovati sam, nikada ostavljen, ali meni je u rukama ostao trag njegove topline kao kad tvoje dijete netko uzme u ruke, malo, malo dijete, a ti u kostima osjećaš potrebu da ga vratiš natrag..

Prošlo je puno mjeseci kako nisam prošla u taj kraj, moj muž jest, kaže velik je, laje kad dođem, to je sad već čuvar, ugrizao bi te sigurno. Mislila sam, vjerojatno i bi, kako bi me se mogao sjećati, ta to je pas, i naravno, svrha mu je da čuva i brani svoje, zato sam ga odabrala, da ju brani.

Danas sam prolazila tim krajem i navratila, bila sam sa svojim psom i morali su Akija zatvoriti u njegov boks jer je moja lajala na njega, on na nju…
Sjedili smo u kući i pričali i u jednom trenutku kad su se uhvatili politike iskrala sam se van do Akija. Prišla sam boksu, nije lajao, vidjela sam u njegovom pogledu da me neće ugristi. Otvorila sam vrata i pustila ga. Trčao je oko mene, njuškao i onda počeo skakati na mene i maziti se. Sjela sam na kamen i mazila ga. On je kao mače gurao glavu pod moj vrat, pod moju ruku, pokušao se cijeli ugurati u moje krilo, moj Aki, veliki Aki koji želi biti štene opet da ga mogu cijelog zagrliti.. Nikada se nijedan pas nije tako mazio sa mnom. Polizao bi mi ruku, pa naslonio glavu na nju i tako ležao… Moj Aki, moje malo kovrčavo klupko vune… Kao da me se sjeća, kao da me voli jer sam ga dovela ovdje gdje je sretan, gdje su livade oko njega i pašnjaci, gdje nema cesta i auta, gdje je slobodan kao što ovčar mora biti…

Image and video hosting by TinyPic





(Zahvaljujem udruzi Na 4 Šape iz Našica i Zeniti što je vjerovala u mene i dala mi Akija, hvala joj što ga je na Uskrs vozila iz Našica do Garešnice da mi pomogne, hvala teti čuvalici što je pazila Akija i njegovu braću, hvala svima koji su sudjelovali u ovoj priči )

- 22:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Rujan 2017 (4)
Srpanj 2017 (3)

Web stranica

čitam i volim

Komentari

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se