lisbeth

06.09.2017., srijeda

Depresivna osoba (ili živjeti s njom)

Depresivnoj osobi je najteže prihvatiti sebe, ljudima koji žive s njom jednako je teško.
Čitala sam često opise depresivnih osoba i savjete i osjećam ih jadnima i površnima za bolest te težine i teret koji nose. Ne znači da ću ja uspjeti bolje to odraditi, ali bar ću znati da sam pokušala.

Kad bih npr, uzela bojice i na skici golog čovjeka pokušala nacrtati odjeću, nacrtala bih prvo okvire, pa bih krenula ispunjavati taj prostor bojom, lagano i uporno, kratkim urednim potezima, dio po dio, dok bi pri kraju odustala i samo razvukla boju što brže, ne pazeći ni na rubove ni na tijelo lika.
Eto upravo u tom mjestu razbacanih boja, bit će vidljiva depresija. Bit će vidljiva upravo na takav način, kao iskakanje iz okvira. Ako mislite da su depresivni ljudi oni spuštenog pogleda, plačljivi-ne baš, većinom su to ljudi dobrog smisla za humor, snažni, upečatljivi u društvu, čak i sa izražajnim crtama vođe. Često su rođeni za najteže stvari, pobjednici kad se drugi lome, a lako gube u miru.

Najizraženija crta depresivne osobe je stalno preispitivanje. Ona će, ponekad u najboljoj namjeri, stalno vagati svoje korake, tuđe riječi. Hipersenzibilna kakva je, osjećati će ljude više nego slušati i gledati. Gotovo uvijek, jedan period svog života provest će u pomaganju, nesebično i puno. Depresivna će osoba češće pomagati ljudima nego životinjama. Ne zato što ne voli životinje, već pomažući ljudima osjeća da pomaže sebi. Možda u tom trenutku podsvjesno već postaje svjesna činjenice da nešto nije u redu…
U pomaganju i davanju nalazi radost, ali ponekad, sve to čini da bi je se prihvatilo. Podsvjesno iskrivljene slike o sebi, smatra da ne vrijedi sama po sebi- vrijedi samo ako da nešto učini ili da.
S vremenom shvati da ne može nikada dati dosta i ili se slomi ili počinje boriti.
Depresivna osoba nije slabić, nikako, i ne treba je tako gledati. Ona provodi svaki svoj trenutak života u konstantnoj borbi, noseći ogroman teret na leđima za koji nikako i ni na koji način nije kriva.

Depresivna osoba će od rado viđenog člana nekog društva često nestati i izbjegavati kontakte-bez nekog očitog razloga, a ustvari postoji razlog-razlog je nešto-neki događaj, možda riječ, možda čak pogled zbog kojeg je depresivna osoba osjetila drhtaj svog samopouzdanja.
Samopouzdanje kod depresivnih osoba nije stalno stanje ni stvarno, ono je lik kojeg glumi i ako ga nešto izbaci iz koncentracije, pobjeći će u svoju sigurnost dok se ne oporavi. S vremenom, sve će se češće događati padovi koncentracije, sve će više biti bježanja i odbijanja društva. Polako će sama sebe svoditi na mali broj poznanika-jer joj je sve teže izdržati pritisak veće grupe i zadržati koncentraciju dovoljno dugo da se njezina gluma ne prepozna.
Cijelo to vrijeme, depresivna osoba ne zna da je depresivna, ona samo zna da joj je život sve teži. Kako se odijelo njezinog lika sve više puni bojom , tako postaje teže. Depresija se upravo tako poput boje lijepi za čovjeka, ima težinu i depresivna osoba je upravo tako osjeća-kao teret koji nosi, koji ga tlači, oduzima joj snagu, a da uopće nije svjesna zašto. Kao željezno odijelo malih otvora za oči kroz koje gleda u svijet; vidi ljepotu-ona vidi ljepotu, ali ne može u njoj uživati, ona želi trčati, veseliti se, ali ne može, pa se miri s tim, žali, nada se, vjeruje da će biti bolje, vjeruje da je sve to samo privremena slabost, da će kad se oporavi od te, možda viroze, možda prehlade, možda fali željeza, možda….I bit će poslije dobro, poslije će opet trčati, ispraviti se, uživati u mirisu, u dašku vjetra, u tome da se nečemu veseli. MIslit će o Bože, samo da mi je da se nečemu razveselim opet, da nešto poželim opet, da za nečim čeznem…

Polako, postat će očita sklonost nekoj ovisnosti, najčešće alkohol. Žene će ju skrivati, muškarci-ovisno o društvenog rangu. Ovisnost će "pomoći" da lakše izdrži negativnu energiju ljudi oko sebe, da odglumi snagu, smijeh i sve ostalo što treba, ili će u krajnjoj liniji dovesti do toga da je prestane biti briga. Kontradiktornost depresije i ovisnosti: u jednoj točki ovisnosti, ona gotovo postane rješenje za depresiju-dovodi depresivnog čovjeka do toga da ga zaista nije briga za ništa i nikoga-i baš u tom trenutku počinje fizički uništavati osobu. Zašto je toliko često da ovisnost prevlada na toj vagi-jer je depresivnom čovjeku daleko lakša fizička bol, ustvari to je osjećaj-nešto osjeća, nešto konkretno, opisivo, umjesto one teške, tmule neopisive i sveprisutne boli koja nema početak ni kraj ni mjesto na kojem počinje već je svugdje, i u zraku i uokolo, ona huči, bruji, zvrči kao roj u daljini, vječno, u glavi, u duši, u kostima…
Bol je najčišći osjećaj. Pored njega se ne može osjećati ništa drugo. Depresivne osobe se samoozlijeđuju-zato. Ne žele one pažnju, briga ih za vas, žele samo da prestane taj ružan bezličan i glasan osjećaj. Koje je olakšanje tu jezu zamijeniti stvarnim osjećajem…
Kao kad se vadi zub koji boli....

Depresivna osoba će provesti strašno puno vremena tražeći krivca. Iscrpiti će sebe i sve oko sebe u traženju krivca za sve. Vjerovati će da ako nađe krivca za svoju bolest, ona će nestati. Neće. Nitko nije kriv, čak i da je kriv. Nije. Ništa to neće promijeniti. Nema odgovora na to, to je jednostavno tako.
Depresija je snažna i strašna bolest koja boli do kosti, stalno. To nije tuga, ni neka takva glupost, ni d-mol, ni nešto privremeno. To je teška bolest s kojom se čovjek uči živjeti. Kao što se uči živjeti bez noge, ili ruke...


Ako bi morali birati-što bi odabrali-biti depresivan ili živjeti sa depresivnom osobom?

Možete li pomoći depresivnoj osobi? Teško. Ona je okrenuta u sebe toliko da je Sizifov posao pogurati je-baš kao da je doslovno izvlačite kroz te otvore za oči iz njezine željezne ljušture.
Ali zato možete odmoći. Ne morate ništa reći, ona vas osjeća kao senzor i preispitujući svaki vaš udah, ona će naći odgovor koji je negativan za nju. Ne zato što ona tako želi, već u sebi smatra da ne vrijedi više dok se istovremeno bori da joj date priznanje.

Poticaj-da, to može pomoći. Jedino morate biti svjesni da postanete li njezin motivator, postat će ovisna o vama, i ta ovisnost je kao i svaka druga ovisnost. Zapitajte se, možete li to iznijeti, imate li dovoljno snage da vam je netko stalno crpi na slamku a ne iscrpi vas?
Depresivna osoba se mora liječiti. To je bolest, kao upala grla. Bez stručnog lječenja, nema puno šanse, a ni vi ako odlučite ostati uz nju..

To ne znači da bi, ako prepoznate znakove depresije na nekome u svojoj blizini trebali reći-ti si depresivan, moraš se liječiti (da, ljudi to zaista govore) nego bi se suptilno trebalo uputiti čovjeka doktoru i/ili razgovarati s njegovim doktorom, što je moguće ranije.
Po mogućnosti prije nego počne faza ovisnosti...

Ako ste depresivni-korak po korak, dan za danom, jedan plan za drugim.
Ako živite s nekim tko je depresivan-korak po korak, dan za danom, jedan plan za drugim.
Ako niste depresivni-budite sretni, i nemojte kad ste tužni ili bezvoljno reći-depresivan sam.


Posvećeno mojoj Ž.
- 21:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (5)
Srpanj 2017 (3)

čitam i volim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se