lisbeth

05.09.2017., utorak

Jesi se ti to malo udebljala?

Jesi li se ti to malo udebljala?-rečenica je koja je donijela više štete ženskom rodu u posljednjih 30 godina od alkohola i cigareta zajedno, a izgovaraju je u 99% slučajeva – žene.
Ne muškarci. Muškarci su pametni. Muško zna da ako postavi takvo pitanje ženi, sigurno neće jebat. Muškarac ako postavi to pitanje ima malog pišu i boji se općenito velikih žena, ili je, naravno, gay, i ne smetaju mu kile, već sise.
Priča ide uvijek isto: ne vidiš nekoga neko vrijeme, pa makar i tjedan dana, pa se sretnete i umjesto bok, kako si - Jesi se ti to malo udebljala?
Što bi žena trebala reći na to pitanje?
Treba reći-Jesam.
Jer ako kaže nisam, onda će biti i nastavak-Ma jesi, jesi, vidi se tu malo oko struka, u obrazima, bokovima, evo tu na petama, zar ne vidiš da ti se lijeva peta tu s desne strane malo zaokružila?

Mene osobno uvijek je interesiralo što osoba koja postavlja to pitanje želi s time postići? Da li se te žene-ne, to se ne može zvati ženama, to su Žemlje, dakle, da li se te Žemlje zapitaju što žele postići s tim pitanjem? Dokazati svoju sposobnost uočavanja? Skrenuti pažnju na manu-možebitnu manu tuđeg tijela i skrenuti pogled sa svojeg? Sa sebe?
Zbog Žemlji, tisuće žena svaki dan upadaju u neki poremećaj prehrane, u depresije, u začarani krug u kojem se samopouzdanje ruši jednim komentarom Žemlje a gradi mjesecima...Teško, bolno, krvavo i krhko...

Interesantno, Žemlje nikada ne postavljaju to pitanje muškarcima.
Pitam se da li muškarci postavljaju to pitanje muškarcima?

Volim sresti Žemlju koja meni postavi to pitanje, jer ja sam super primjerak. Imam ramena i ruke kao drvosječa, stopala broj 43, između toga vrlo visoko tijelo gotovo muške građe sa strukom i sisama. Muškarce uopće nije briga o kategorijama u koje bi se trebalo ili moglo svrstavati moje tijelo, ili o kilama, pretpostavljam zbog sisa. Vjerujem da kad bi se pitalo, bilo bi im draže da imam više kila, jer su mi onda i sise veće.

Rođena sam bez kompleksa i nije mi ih se moglo nabiti čak ni kao odgojnu metodu pa me tuđi komentari nisu mogli poljuljati. To je ili dar ili nedostatak nečega, ne bih znala, ali drago mi je da je tako. A koliko je ljudi rođeno poput mene-malo. Više ih je poput moje kćeri-krhko i željno ljepih riječi. Jer riječi: riječi su te koje naviše vesele, riječi su te koje najviše bole, baš riječi, koje tako olako razbacujemo uokolo…
A ja stvarno ne volim kad se riječi olako bacaju...

I tako kaže Žemlja meni-Jesi li se ti to malo udebljala?
Ja rekoh-Ne znam, zar jesam?
Kaže ona meni-Ma jesi, jesi, al nije puno, možda dvije kile.
Dvije kile, kaže Žemlja…
Ma di, matere ti, možeš na meni vidjeti dvije kile? Di? Ma da su se nasadile na jedno mjesto i štrše kao treća sisa, ajde, čovjek bi razumio, ali dvije kile, na mojih 180 visine?
A ja se zagledam u Žemlju, sa svoje visine na njezino ozareno lice, sjetim se onog psa što mu je oko visjelo jer mu je neka grupa klinaca nabila petardu u usta i rasplačem se kao kišna godina.

A Žemlja se raspolovi, baš kao pecivo istog imena, širom otvorenih usta, dok je s visine zalijevaju moje suze i zaglušuje moj očajno naricav plač. Svi gledaju u Žemlju, bodu je njihovi osuđujući pogledi-ne zato što netko suosjeća sa mnom, nego zato što me moraju slušati i gledati.
Žemlja se u nedostatku drugog izbora okreće jedinom što može i počinje me tješit, da nije to strašno, da se možda i nisam udebljala, da je možda i do odjeće, da što to znači na moju visinu, da ništa kile ne znače, da je bitno kakav je čovjek, kakav je prema drugima…

Ali ja u glavi vrtim i dalje sliku onog psa, kako takav trči ulicama, užasnut, prestravljen, ograničenog vidnog polja, sa užasnom boli u glavi, tražeći očajno mjesto gdje će se sakriti, pronaći utjehu i plačem kao na normu.
Skupilo se već hrpa ljudi, svi pitaju što mi je, pa zašto tako plačem, pa se međusobno svađaju, što se ima pitati takve gluposti, pa koga briga za to, pa jel me ona hrani, pa što se gura nos di mu nije mjesto…
Na kraju dolazi moja prijateljica i odvodi me





"Danas baš lijepo izgledaš".
Zar nije to ljepše reći, zar nije lakše, zar se nježnije ne kotrlja preko usana i gotovo kao leptir preleti kroz zrak…
Pa što onda ako je laž, laž je i kad kažemo-dobro sam, hvala na pitanju…


- 11:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)

čitam i volim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se