lisbeth

09.09.2017., subota

Moj dečko ima 58 godina

Razlike u godinama
Iako odavno postoje, nekako u posljednje vrijeme izazivaju pravu sablazan. Možda stoga što smo sada „moderno“ društvo pa nas ne ograničavaju raznorazni okovi-vjerski, moralni i tako, pa tu slobodu koristimo, obilato, jedino i isključivo kroz komentare.

Prije nekih kusur godina, razlike u godinama bile su uobičajena pojava, čak i velike razlike. Bile su veće što je društveni rang muškarca bio veći. I normalne. Pojam „moćnog“ čovjeka nekako u našoj podsvijesti obuhvaća „cijelog“ čovjeka. Jedan predsjednik je bolji u našim očima ako ima mladu ženu i još par ljubavnica. Kao Kenedy npr. -prekrasna mlada žena, sposobna u svakom pogledu, lijepa za vidjeti, ali on ipak kreše nešto sa strane i to, nikog drugog nego najpoželjniju ženu tog doba. Žene će uzdisati za njim-da, jer žene vole da muško ima žena, koliko god mi pričale suprotno, a muškarci će skidati kapu. Takav mora biti predsjednik-treba biti muško u svakom pogledu. Ne može nikako imati sise dvojku. Čak ni ako je žensko. I žensko mora biti-žensko.

Muški predsjednik nikako ne može imati ženu stariju od sebe-nikako. To je neki defekt u njemu i ne može ga se uzimati za ozbiljno. Može li predsjednica imati mlađih ljubavnika ili muža? Muža da, ali ne previše mladog, ljubavnike ne. Žensko mora biti primjer drugim ženama i vrtjeti se u onim okvirima u kojima muškarci mogu komotno kontrolirati svoju ženu.

Što je u biti osnovni problem našeg zgražanja nad tuđim vezama/ brakovima u kojima postoji velika razlika u godinama? Seks. Nije to do njih, do nas je. Kad nam netko kaže ili vidimo par sa određenom razlikom u godinama-mi pomislimo na seks. Konkretnije, njihov seks.
Svoje stajalište o tom seksu-njihovom seksu, u usporedbi s našim seksom, projiciramo na njih kroz sve one komentare.

Ako je muškarac puno stariji od žene-nije bitno da li je on 20 godina stariji-to smo već primijetili na primjerima nekih naših nogometaša, već da li su te godine iznad petog desetljeća. Ako je cura 21, on 45-nema veze. Ako je on 58, žena 38-šou! On je star, to je užas, ona je s njim samo zbog para. Ako nema para, pa ima valjda neku kuću od babe, neki auto ili neku potleušicu negdje, nije bitno, ali razlog mora biti u nečem materijalnom jer on sa svojih 58 ne može ševiti. To je stajalište iza tih priča. Kako bi on uopće mogao zadovoljiti ženu u tim godinama kad mu se diže jednom tjedno-ako.
Kad bih se ikada zapitala zašto su nam poražavajuće statistike u razvodima brakova- eto, kako neće biti kad nam je brak sveden na seks-čak, učestalost seksa. Da bi žena bila zadovoljna u braku mora postojati određeni broj seksualnih odnosa. (trebalo bi to uvrstiti u onu-„čuvati u zdravlju bolesti, ševiti 4 puta tjedno, ljubiti i poštovati dokle god budem mogao..“)

Ne znam da li je ikad itko rekao to muškarcima, čini se da većini nije, ali to što se nekome diže pet puta na dan, i to što se on seksa pet puta na dan, ne znači da mu je žena u tih svih pet puta bila zadovoljna. Sam čin seksa nije garancija zadovoljstva žene. Ali o tome nekom drugom prilikom….

Sad žene. Unatoč uvriježenom stajalištu da žena proporcionalno određenim godinama u braku mora imati određenu dozu seksa da bi bila zadovoljna i ne bi se kao živica proširila na susjeda, ona ipak ne smije imati mlađeg muškarca. Puno mlađeg muškarca. Odnosno to je obrnuto od muškaraca; što je popularnija, to joj je zabrana veća. Neka obična žena može imati mlađeg muža, ništa strašno, ali ona popularna, ona koju bi svi rado…., e ta ne smije. Jer je to dokaz da se seksa. To je dokaz da se često seksa. I to je dokaz da joj svaki taj muškarac koji je osuđuje ne može biti dovoljan. On sam to potvrđuje osudom. Meni bi to bilo smješno, ja bih rekla-što je dragi, ne diže se više, jeli, a baš bi i ti rado malo….
Žene kažu-to nije normalno. Ne, žene kažu, a jebemu, da je meni bar dva dana. Da, čak i ako toga nismo svjesne…

Sve u svemu, ako izbacite svoje razmišljanje o tuđem seksu i potpuno glupu izjavu -nije lijepo za vidjeti, što još ostane u toj vezi, braku? Što još ima u braku? Zar je brak dvoje ljudi samo seks?
Što je onda konkretno problem dobrovoljne veze dvoje ljudi sa određenom razlikom u godinama? Što vas i zašto vas na kraju smeta to?

PS. da, moj muž zaista ima 58 godina. Ja imam puno, puno, manje ;)


- 09:01 - Komentari (33) - Isprintaj - #

06.09.2017., srijeda

Depresivna osoba (ili živjeti s njom)

Depresivnoj osobi je najteže prihvatiti sebe, ljudima koji žive s njom jednako je teško.
Čitala sam često opise depresivnih osoba i savjete i osjećam ih jadnima i površnima za bolest te težine i teret koji nose. Ne znači da ću ja uspjeti bolje to odraditi, ali bar ću znati da sam pokušala.

Kad bih npr, uzela bojice i na skici golog čovjeka pokušala nacrtati odjeću, nacrtala bih prvo okvire, pa bih krenula ispunjavati taj prostor bojom, lagano i uporno, kratkim urednim potezima, dio po dio, dok bi pri kraju odustala i samo razvukla boju što brže, ne pazeći ni na rubove ni na tijelo lika.
Eto upravo u tom mjestu razbacanih boja, bit će vidljiva depresija. Bit će vidljiva upravo na takav način, kao iskakanje iz okvira. Ako mislite da su depresivni ljudi oni spuštenog pogleda, plačljivi-ne baš, većinom su to ljudi dobrog smisla za humor, snažni, upečatljivi u društvu, čak i sa izražajnim crtama vođe. Često su rođeni za najteže stvari, pobjednici kad se drugi lome, a lako gube u miru.

Najizraženija crta depresivne osobe je stalno preispitivanje. Ona će, ponekad u najboljoj namjeri, stalno vagati svoje korake, tuđe riječi. Hipersenzibilna kakva je, osjećati će ljude više nego slušati i gledati. Gotovo uvijek, jedan period svog života provest će u pomaganju, nesebično i puno. Depresivna će osoba češće pomagati ljudima nego životinjama. Ne zato što ne voli životinje, već pomažući ljudima osjeća da pomaže sebi. Možda u tom trenutku podsvjesno već postaje svjesna činjenice da nešto nije u redu…
U pomaganju i davanju nalazi radost, ali ponekad, sve to čini da bi je se prihvatilo. Podsvjesno iskrivljene slike o sebi, smatra da ne vrijedi sama po sebi- vrijedi samo ako da nešto učini ili da.
S vremenom shvati da ne može nikada dati dosta i ili se slomi ili počinje boriti.
Depresivna osoba nije slabić, nikako, i ne treba je tako gledati. Ona provodi svaki svoj trenutak života u konstantnoj borbi, noseći ogroman teret na leđima za koji nikako i ni na koji način nije kriva.

Depresivna osoba će od rado viđenog člana nekog društva često nestati i izbjegavati kontakte-bez nekog očitog razloga, a ustvari postoji razlog-razlog je nešto-neki događaj, možda riječ, možda čak pogled zbog kojeg je depresivna osoba osjetila drhtaj svog samopouzdanja.
Samopouzdanje kod depresivnih osoba nije stalno stanje ni stvarno, ono je lik kojeg glumi i ako ga nešto izbaci iz koncentracije, pobjeći će u svoju sigurnost dok se ne oporavi. S vremenom, sve će se češće događati padovi koncentracije, sve će više biti bježanja i odbijanja društva. Polako će sama sebe svoditi na mali broj poznanika-jer joj je sve teže izdržati pritisak veće grupe i zadržati koncentraciju dovoljno dugo da se njezina gluma ne prepozna.
Cijelo to vrijeme, depresivna osoba ne zna da je depresivna, ona samo zna da joj je život sve teži. Kako se odijelo njezinog lika sve više puni bojom , tako postaje teže. Depresija se upravo tako poput boje lijepi za čovjeka, ima težinu i depresivna osoba je upravo tako osjeća-kao teret koji nosi, koji ga tlači, oduzima joj snagu, a da uopće nije svjesna zašto. Kao željezno odijelo malih otvora za oči kroz koje gleda u svijet; vidi ljepotu-ona vidi ljepotu, ali ne može u njoj uživati, ona želi trčati, veseliti se, ali ne može, pa se miri s tim, žali, nada se, vjeruje da će biti bolje, vjeruje da je sve to samo privremena slabost, da će kad se oporavi od te, možda viroze, možda prehlade, možda fali željeza, možda….I bit će poslije dobro, poslije će opet trčati, ispraviti se, uživati u mirisu, u dašku vjetra, u tome da se nečemu veseli. MIslit će o Bože, samo da mi je da se nečemu razveselim opet, da nešto poželim opet, da za nečim čeznem…

Polako, postat će očita sklonost nekoj ovisnosti, najčešće alkohol. Žene će ju skrivati, muškarci-ovisno o društvenog rangu. Ovisnost će "pomoći" da lakše izdrži negativnu energiju ljudi oko sebe, da odglumi snagu, smijeh i sve ostalo što treba, ili će u krajnjoj liniji dovesti do toga da je prestane biti briga. Kontradiktornost depresije i ovisnosti: u jednoj točki ovisnosti, ona gotovo postane rješenje za depresiju-dovodi depresivnog čovjeka do toga da ga zaista nije briga za ništa i nikoga-i baš u tom trenutku počinje fizički uništavati osobu. Zašto je toliko često da ovisnost prevlada na toj vagi-jer je depresivnom čovjeku daleko lakša fizička bol, ustvari to je osjećaj-nešto osjeća, nešto konkretno, opisivo, umjesto one teške, tmule neopisive i sveprisutne boli koja nema početak ni kraj ni mjesto na kojem počinje već je svugdje, i u zraku i uokolo, ona huči, bruji, zvrči kao roj u daljini, vječno, u glavi, u duši, u kostima…
Bol je najčišći osjećaj. Pored njega se ne može osjećati ništa drugo. Depresivne osobe se samoozlijeđuju-zato. Ne žele one pažnju, briga ih za vas, žele samo da prestane taj ružan bezličan i glasan osjećaj. Koje je olakšanje tu jezu zamijeniti stvarnim osjećajem…
Kao kad se vadi zub koji boli....

Depresivna osoba će provesti strašno puno vremena tražeći krivca. Iscrpiti će sebe i sve oko sebe u traženju krivca za sve. Vjerovati će da ako nađe krivca za svoju bolest, ona će nestati. Neće. Nitko nije kriv, čak i da je kriv. Nije. Ništa to neće promijeniti. Nema odgovora na to, to je jednostavno tako.
Depresija je snažna i strašna bolest koja boli do kosti, stalno. To nije tuga, ni neka takva glupost, ni d-mol, ni nešto privremeno. To je teška bolest s kojom se čovjek uči živjeti. Kao što se uči živjeti bez noge, ili ruke...


Ako bi morali birati-što bi odabrali-biti depresivan ili živjeti sa depresivnom osobom?

Možete li pomoći depresivnoj osobi? Teško. Ona je okrenuta u sebe toliko da je Sizifov posao pogurati je-baš kao da je doslovno izvlačite kroz te otvore za oči iz njezine željezne ljušture.
Ali zato možete odmoći. Ne morate ništa reći, ona vas osjeća kao senzor i preispitujući svaki vaš udah, ona će naći odgovor koji je negativan za nju. Ne zato što ona tako želi, već u sebi smatra da ne vrijedi više dok se istovremeno bori da joj date priznanje.

Poticaj-da, to može pomoći. Jedino morate biti svjesni da postanete li njezin motivator, postat će ovisna o vama, i ta ovisnost je kao i svaka druga ovisnost. Zapitajte se, možete li to iznijeti, imate li dovoljno snage da vam je netko stalno crpi na slamku a ne iscrpi vas?
Depresivna osoba se mora liječiti. To je bolest, kao upala grla. Bez stručnog lječenja, nema puno šanse, a ni vi ako odlučite ostati uz nju..

To ne znači da bi, ako prepoznate znakove depresije na nekome u svojoj blizini trebali reći-ti si depresivan, moraš se liječiti (da, ljudi to zaista govore) nego bi se suptilno trebalo uputiti čovjeka doktoru i/ili razgovarati s njegovim doktorom, što je moguće ranije.
Po mogućnosti prije nego počne faza ovisnosti...

Ako ste depresivni-korak po korak, dan za danom, jedan plan za drugim.
Ako živite s nekim tko je depresivan-korak po korak, dan za danom, jedan plan za drugim.
Ako niste depresivni-budite sretni, i nemojte kad ste tužni ili bezvoljno reći-depresivan sam.


Posvećeno mojoj Ž.
- 21:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

05.09.2017., utorak

Jesi se ti to malo udebljala?

Jesi li se ti to malo udebljala?-rečenica je koja je donijela više štete ženskom rodu u posljednjih 30 godina od alkohola i cigareta zajedno, a izgovaraju je u 99% slučajeva – žene.
Ne muškarci. Muškarci su pametni. Muško zna da ako postavi takvo pitanje ženi, sigurno neće jebat. Muškarac ako postavi to pitanje ima malog pišu i boji se općenito velikih žena, ili je, naravno, gay, i ne smetaju mu kile, već sise.
Priča ide uvijek isto: ne vidiš nekoga neko vrijeme, pa makar i tjedan dana, pa se sretnete i umjesto bok, kako si - Jesi se ti to malo udebljala?
Što bi žena trebala reći na to pitanje?
Treba reći-Jesam.
Jer ako kaže nisam, onda će biti i nastavak-Ma jesi, jesi, vidi se tu malo oko struka, u obrazima, bokovima, evo tu na petama, zar ne vidiš da ti se lijeva peta tu s desne strane malo zaokružila?

Mene osobno uvijek je interesiralo što osoba koja postavlja to pitanje želi s time postići? Da li se te žene-ne, to se ne može zvati ženama, to su Žemlje, dakle, da li se te Žemlje zapitaju što žele postići s tim pitanjem? Dokazati svoju sposobnost uočavanja? Skrenuti pažnju na manu-možebitnu manu tuđeg tijela i skrenuti pogled sa svojeg? Sa sebe?
Zbog Žemlji, tisuće žena svaki dan upadaju u neki poremećaj prehrane, u depresije, u začarani krug u kojem se samopouzdanje ruši jednim komentarom Žemlje a gradi mjesecima...Teško, bolno, krvavo i krhko...

Interesantno, Žemlje nikada ne postavljaju to pitanje muškarcima.
Pitam se da li muškarci postavljaju to pitanje muškarcima?

Volim sresti Žemlju koja meni postavi to pitanje, jer ja sam super primjerak. Imam ramena i ruke kao drvosječa, stopala broj 43, između toga vrlo visoko tijelo gotovo muške građe sa strukom i sisama. Muškarce uopće nije briga o kategorijama u koje bi se trebalo ili moglo svrstavati moje tijelo, ili o kilama, pretpostavljam zbog sisa. Vjerujem da kad bi se pitalo, bilo bi im draže da imam više kila, jer su mi onda i sise veće.

Rođena sam bez kompleksa i nije mi ih se moglo nabiti čak ni kao odgojnu metodu pa me tuđi komentari nisu mogli poljuljati. To je ili dar ili nedostatak nečega, ne bih znala, ali drago mi je da je tako. A koliko je ljudi rođeno poput mene-malo. Više ih je poput moje kćeri-krhko i željno ljepih riječi. Jer riječi: riječi su te koje naviše vesele, riječi su te koje najviše bole, baš riječi, koje tako olako razbacujemo uokolo…
A ja stvarno ne volim kad se riječi olako bacaju...

I tako kaže Žemlja meni-Jesi li se ti to malo udebljala?
Ja rekoh-Ne znam, zar jesam?
Kaže ona meni-Ma jesi, jesi, al nije puno, možda dvije kile.
Dvije kile, kaže Žemlja…
Ma di, matere ti, možeš na meni vidjeti dvije kile? Di? Ma da su se nasadile na jedno mjesto i štrše kao treća sisa, ajde, čovjek bi razumio, ali dvije kile, na mojih 180 visine?
A ja se zagledam u Žemlju, sa svoje visine na njezino ozareno lice, sjetim se onog psa što mu je oko visjelo jer mu je neka grupa klinaca nabila petardu u usta i rasplačem se kao kišna godina.

A Žemlja se raspolovi, baš kao pecivo istog imena, širom otvorenih usta, dok je s visine zalijevaju moje suze i zaglušuje moj očajno naricav plač. Svi gledaju u Žemlju, bodu je njihovi osuđujući pogledi-ne zato što netko suosjeća sa mnom, nego zato što me moraju slušati i gledati.
Žemlja se u nedostatku drugog izbora okreće jedinom što može i počinje me tješit, da nije to strašno, da se možda i nisam udebljala, da je možda i do odjeće, da što to znači na moju visinu, da ništa kile ne znače, da je bitno kakav je čovjek, kakav je prema drugima…

Ali ja u glavi vrtim i dalje sliku onog psa, kako takav trči ulicama, užasnut, prestravljen, ograničenog vidnog polja, sa užasnom boli u glavi, tražeći očajno mjesto gdje će se sakriti, pronaći utjehu i plačem kao na normu.
Skupilo se već hrpa ljudi, svi pitaju što mi je, pa zašto tako plačem, pa se međusobno svađaju, što se ima pitati takve gluposti, pa koga briga za to, pa jel me ona hrani, pa što se gura nos di mu nije mjesto…
Na kraju dolazi moja prijateljica i odvodi me





"Danas baš lijepo izgledaš".
Zar nije to ljepše reći, zar nije lakše, zar se nježnije ne kotrlja preko usana i gotovo kao leptir preleti kroz zrak…
Pa što onda ako je laž, laž je i kad kažemo-dobro sam, hvala na pitanju…


- 11:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.09.2017., subota

Moj Aki

Moj Aki nikada nije bio moj. To je štene koje sam dovezla iz drugog kraja hrvatske jednoj ženi u Zagoru.
Bio je mali, majušni, na slikama je izgledao veliko. Nije, žena je imala male ruke…
Bio je ispovraćan i iscrpljen kad sam ga uzela. Bila je kišna nedjelja Uskrsa.

Image and video hosting by TinyPic

U mojem je kombiju raširen klik-klak kauč u teretnom dijelu, u potpunosti ispunjava prostor. Tu se vozi moj pas i moja kćer. Moja kćer jer je u pubertetu i voli ležati kao i svaki pubertetlija, a pas, jer je pas i voli ići s nama i jer voli gledati kroz sve prozore i tako joj (pas je žensko) nije muka.
Računala sam na to da i malom psu neće biti muka, računala sam na to da će moja nesreća od psa prigrliti to malo štene i pružit mu malo majčinske topline. Ne, ona se nafunjila na sve nas i demonstrativno sjedila na kraju kauča i gledala kroz zadnji prozor kombija cijelim putem. Ulogu majke zamijenila je moja kćer koja, Bogu hvala, ima poseban senzibilitet prema životinjama i naslijedila je od mene tu crtu da je svaka životinja prihvaća. To je kažu u karakteru, ne znam….
Moj Aki je ležao uz nju, šutke. Nije ga se čulo cijelim putem. Ni kmkm, ni cmuganja ni jaukanja, ničega. Kao da je znao sve.

Do jednog trenutka ja sam samo trebala odvesti neko malo štene hrvatskog ovčara jednoj ženi koja čuva mog psa kad idem na duži put, samo to. Ženi kojoj je neka beštija ubila njezinog psa starog dvanaestak godina, malog mješanca, i koja ne zna funkcionirati bez psa. Jer on je njoj bio utjeha kad su djeca otišla svojim putem, s njim je pričala i svađala se o njemu je brinula i kriomice ga dovodila u krevet usred noći da muž ne zna. Mojeg bi psa grlila i mazila i nosila kao dijete i kuhala mu posebno hranu i pretjerano pazila. Znala sam da će pas biti u najboljim mogućim rukama, znala sam da za nju mogu garantirati.

Ima sudbine u takvim pričama-ja jesam znala da će bilo koji pas imati veliku sreću ako dođe k njoj, ali nisam mogla objasniti onima koji su imali pse. Nisam mogla objasniti da je ona stara, da ne vozi, da živi u izoliranom području i ne može hodati oko udomitelja i birati. Jer to bi bilo loše-ona bi ih odvela sve kući…
Ona je, kao što mater zamoli kćer, zamolila mene da odaberem za nju psa. I ja sam odabrala odmah ovčara, ali bila sam odbijena svugdje. Jer nisam dovoljno dobra, jer oni ne mogu shvatiti kako ja mogu za nekog drugog doći po psa...

I onda sam naišla na oglas za hrvatskog ovčara i shvatila da je on savršen izbor. Žena je rekla može. Mogu dobiti psa. U Slavoniji je pas. Ja sam u Dalmaciji.
Rekla sam mužu, ma to ti je odmah kod Zagreba, kad smo već gore, samo ga pokupimo. I on je rekao dobro. Poslije me psovao do Garešnice i mene i psa i nije ga htio ni pogledati…
Kad sam već pomislila da se moja uloga u toj priči bližila kraju, ustvari je tek započela..
Vozila sam već dugo i gledala na sat, zbrajala koliko mi treba da dođem kući prije ponoći. Ali morala sam stati. Taj je trenutak promijenio sve.
Stali smo na jednoj benzinskoj i udaljili se malo na parkiralište. Moj pas je odmah otrčao i moja kćer za njim, a Aki… Aki je hodao uz moju nogu. Ja sam stala, on je stao. Ja sam zakoračila, on za mnom. Tako smo hodali kao u onim filmovima ljudi prema oltaru-Aki je zaista znao hodati uz nogu. Štene od dva mjeseca. Udaljio se par koraka od mene i otišao piškiti, pa natrag uz moju cipelu. Moj se muž smekšao i raspekmezio koliko je pametan, a ja sam gledala kako to malo, majušno stvorenje, od svih nas, odabralo je mene da ga štitim, mene da mi vjeruje. To malo, kovrčavo klupko vune. I tada mi je stala knedla u grlu i do danas nije prošla.
Pomislila sam, ja ću ga danas ostaviti. Tamo gdje će sigurno imati sve, ali ja ću ga ostaviti samog, nekom strancu…
Ja nikada ne bih mogla raditi u Azilu, nikada ne bih mogla udomljavati štence, to sam sigurna.
Ostavila sam Akija, plakao je i plakao, žena kaže da se smirio kad ga je stavila u svoj krevet..
Sunce moje malo, usamljeno…

Treći dan sam došla vidjeti ga, hodao je svojoj gazdarici uz nogu, došao je k meni, igrao se, ali očito je razvio odanost prema njoj brzo. Bili su sretni..
I ja sam, na neki bolan način. Pratila sa neko vrijeme kako se razvija njihov odnos i pustila ih. Nije mogao dobiti bolju kuću. Nikad lanca ni samoće taj pas neće vidjeti, nikad bolovati sam, nikada ostavljen, ali meni je u rukama ostao trag njegove topline kao kad tvoje dijete netko uzme u ruke, malo, malo dijete, a ti u kostima osjećaš potrebu da ga vratiš natrag..

Prošlo je puno mjeseci kako nisam prošla u taj kraj, moj muž jest, kaže velik je, laje kad dođem, to je sad već čuvar, ugrizao bi te sigurno. Mislila sam, vjerojatno i bi, kako bi me se mogao sjećati, ta to je pas, i naravno, svrha mu je da čuva i brani svoje, zato sam ga odabrala, da ju brani.

Danas sam prolazila tim krajem i navratila, bila sam sa svojim psom i morali su Akija zatvoriti u njegov boks jer je moja lajala na njega, on na nju…
Sjedili smo u kući i pričali i u jednom trenutku kad su se uhvatili politike iskrala sam se van do Akija. Prišla sam boksu, nije lajao, vidjela sam u njegovom pogledu da me neće ugristi. Otvorila sam vrata i pustila ga. Trčao je oko mene, njuškao i onda počeo skakati na mene i maziti se. Sjela sam na kamen i mazila ga. On je kao mače gurao glavu pod moj vrat, pod moju ruku, pokušao se cijeli ugurati u moje krilo, moj Aki, veliki Aki koji želi biti štene opet da ga mogu cijelog zagrliti.. Nikada se nijedan pas nije tako mazio sa mnom. Polizao bi mi ruku, pa naslonio glavu na nju i tako ležao… Moj Aki, moje malo kovrčavo klupko vune… Kao da me se sjeća, kao da me voli jer sam ga dovela ovdje gdje je sretan, gdje su livade oko njega i pašnjaci, gdje nema cesta i auta, gdje je slobodan kao što ovčar mora biti…

Image and video hosting by TinyPic





(Zahvaljujem udruzi Na 4 Šape iz Našica i Zeniti što je vjerovala u mene i dala mi Akija, hvala joj što ga je na Uskrs vozila iz Našica do Garešnice da mi pomogne, hvala teti čuvalici što je pazila Akija i njegovu braću, hvala svima koji su sudjelovali u ovoj priči )

- 22:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.07.2017., četvrtak

Granica srama

To je ona točka u kojoj bi nekada, a neki cijeli život, pocrvenjeli do ušiju. Sramota nam je ugrađivana u podsvijest od malih nogu, posebno onima koje su odgajale žene odrasle u strogim katoličkim obiteljima. Istina, sramota nije bila pravedno podijeljena na muške i ženske –malo toga jest pravedno podijeljeno u tome, ali bila je temelj moralne okosnice. Strah da se ne osramotimo tjerao nas je da radimo nešto, ili se suzdržavamo od nekih stvari.

Kad bi moja baba započela rečenicu sa - strela božja vu te pukla –slijedila je litanija, primjeri drugih i kako su završile (naravno u paklenom ognju) i završavalo bi sa -ja bi v crnu zemlju propala od srama. Nije da se nisam bojala, ali bilo mi je smješno jer ona nije izgovarala lj, već l-j ,odvojeno. I dan danas mi je to smješno (u simpatičnom smislu, ne kao podrugivanje) i drago mi je što i danas, kad se vratim u Prigorje sretnem ljude koji razdvajaju lj na dva slova. Ona bi tada smatrala da je ne doživljavam ozbiljno pa bi to ponavljala cijeli dan. Rekla bi-ti si vragu z torbe ispala i jadan je onaj ko bu tebe ženil. Ako bude. I križala se unedogled i zazivala boga da me prosvjetli, i kukala nad sobom što joj je dana kazna u vidu mene. I opet se križala. Koliko se ta jadna žena nakrižala za mene, evo, prosto me sram danas...

Mogućnost da se ne bi udala je bila najgora stvar koja mi se kao ženi mogla dogoditi iz njenog kuta gledišta. Nema tu ništa za zamjeriti, ali meni osobno nije bio cilj i svrha mog postojanja udaja, što njoj nikako nisam smjela reći. To je, dakle, jedna od potencijalnih sramota za mene koje sam se morala paziti. Sve sljedeće su bile ustvari prethodnice toj; utabavanje staze za udaju.

Što žena ne smije i ide joj na sramotu. ( u prijevodu-to je grijeh kojeg nijedna pokora ne skida)
-Ne smije imati duge nokte-to samo „lake“ žene imaju. Šminka? Zna se tko se šminka...
-Ne smije nositi suknju iznad koljena, dekolte-poštena žena ne pokazuje svoje tijelo nikome osim mužu.
-Ne smije piti, poštena žena iz pristojnosti u gostima samo lizne piće, reda radi. Pušiti? Bože sačuvaj!
-Ne smije jesti puno u gostima-ispada lakoma ili sirotinja koja doma nema šta za jesti.
-Ne smije ići na wc u gostima, osim ako je bolesna ili trudnica. Po starinskom odgoju, žena niti kaki niti piški niti ima menstruaciju. To sve se skriva ko bolest, nit ko smije vidjeti niti znati za to. (ja bi na onom natjecanju ko može duže stajati uz neki auto da ga dobije garant bila pobjednik)
-Ne razgovara s muškim koji joj nije blizak rod ili ako nije u pratnji bliskog roda.
-Ne šeta sama poslije zalaska sunca.
-Ne priča o seksu i sličnim stvarima.
-Žena koja bi zatrudnila nevjenčana-pa bolje da se odma objesila, to bi žene u familiji padale u nesvjest, a otac se od srama ne bi pokazivao pred drugima.
-Ne spava do podne i prvo što radi ujutro-mete kuću.
-Uči ženske stvari. Svaka žena mora znati što je moguće više ženskih poslova. To joj ide na čast. Neznanje istih prašta se samo bogatašicama. Eto još nepravde za sirotinju...
-Svima govori Vi. Posebno muževoj obitelji. Svekrva je majka svih majki za ženu i obraća joj se sa vi cijeli život. Čak i kad se svade i psuju. Taj dio je super
-Gaće-tko o čemu, ja o gaćama. Kad završi ovo provjerit ću s Frojdom što on misli o tome. Ženin donji veš se ne smije vidjeti ako nije ispeglan i složen ili čisto bijeli obješen da se suši. Ogromna je sramota da žena ostavi svoj veš kad se tušira ili presvlači vidljiv nekome. Bilo kome, čak i pred svojom djecom. Vidljiv korišten uložak? Bože sačuvaj toga. Inače se smatra prljavom.
-Čistoća-ne moram naglašavati da kuća u kojoj živi mlada žena mora biti picikato.
-I naravno, žena ne hoda uokolo po kavama od susjede do susjede.

Kad se žena ne bi pridržavala toga, ona se prvo ne bi udala, što je sramota za cijelu familiju, bila bi proglašena-lošom, lijenom, prljavom-što je jednako teška sramota za cijelu familiju i s tom sramotom bi morala živjeti ostatak svog života kao grijehom na duši velikim poput kamena za kiseli kupus. S vremenom bi je slomio.

Kad nestaje granica srama? Kad drugi kažu da je to normalno, da je to ok. Kad društvo smatra zabavnim nešto što je dotad bilo sramotno (npr. pijana djevojka koja povraća uokolo i tetura). Jedna po jedna, skidaju se stavke s liste i granica se pomiče do točke gdje je jedino čega se sramimo naše porijeklo. Staromodna i zatucana obitelj iz koje smo izašli, bogu hvala, skinuli sa sebe te glupe okove i počeli živjeti. Jer život je jedan i nema nas više. Za stare ljude život je samo put do konačnog suda, vrijeme u kojem ćemo se dokazati dostojni nečega ili propasti. Život za njih ne završava.

Da li ja svoju obitelj smatram staromodnom? Ne. Živjeli su u vremenu i znanju u kojem jesu, jednako kao što ja sada živim u drugačijem svijetu i drugačijem znanju koje će za 50 godina biti staromodno. Njihov je svijet bio određen granicom srama, naš je svijet određen nepostojanjem granice srama. Realno gledajući, kad iskreno razmislimo o tome i sagledamo neke stvari, što je bolje? Da li je bolje staromodno shvaćanje u kojem se ženin moral gradi granicom srama, ili nepostojanje srama u ženinom moralu?

(naravno da su i muškarci imali sličan, iako ne toliko rigorozan odgoj, ali o tome ćemo neki drugi put)


"Slava je prolazna, sramota je vječna."
Napoleon



- 09:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

11.07.2017., utorak

Biti doktor

Biti doktor danas, što to znači? Ne doktor nekih znanosti, već "običan" doktor medicine, onaj naš svagdašnji, prvi na listi kad nas nešto zaboli.

Nekada je to zvanje imalo ime, prezime i veličinu. Danas je u rangu čistača ulica, svatko misli da ima prava iznad njega. Za razliku od nekada, danas imamo tri vrste doktora medicine: privatni-kojem sve plaćate i koji sve plaća(svoje greške), državni-kojeg mi plaćamo, koji nas većinom ne šljivi ni pet posto, koji se strogo pridržava svakog slova zakona hzzo-a koji se gotovo svakodnevno mijenjaju, čije greške opet mi plaćamo i na kraju, koncesionara-za kojeg svi misle da je privatni doktor i da zgrće velike pare.
Od svih njih, koncesionar je jebena stranka. Mi ga plaćamo, pa smatramo da od nas zgrće te silne pare i da je dužan u svako doba biti na raspolaganju, hzzo dobrano zbraja svaku njegovu grešku koju sam plaća. Znači razlika između koncesionara i privatnika je u sljedećem-daleko manje zarađuje, ali isto plaća za svoje greške.

Danas ću pisati o jednom koncesionaru i o jednom mom poznaniku. Prije toga još samo par riječi o tome kako funkcioniraju norme. Da, ne bi čovjek vjerovao, doktor ima normu-koliko smije čega prepisati, napraviti, dati. Ako prekorači normu, za svaki sljedeći postupak koji zatraži, plaća od svoje zarade…

Koncesionar o kojem ću pisati, nazvat ćemo ga Mate, ima ekran svog medicinskog programa ko student tablu u svom golfu duji-sve svjetli ko na Božić, sve u crvenom. Zašto?

Moj je poznanik, zvat ćemo ga Duje, bio bolestan. Ništa konkretno, ništa “za što se možeš uhvatiti”, ali boli. Mate ga stavi na bolovanje i pošalje na pretrage. Ne prođe ni tri dana, kad zove kontrola hzzo-a da je Dujina firma zatražila kontrolu bolovanja i da ga se skine. U većini slučajeva, doktori na kontrolu od firme, prekinu bolovanje. Jednostavnije je. Mate kaže da ne može, da postoje određene indicije i da ga bez nalaza koji kažu da je zdrav, neće skidati s bolovanja. Mate ima par godina do penzije. Mate je vrhunski dijagnostičar. Mate bi vani bio mentor doktoru Houseu. Ali Mate živi u Hrvatskoj. Svaki korak od sad mora prikazivati kontroli koja će odrediti ima li on pravo što se tiče tog bolovanja.

Duje se vratio s nalazima markera. Čisti. Duje je zdrav po nalazima i treba ići raditi. Markeri su skupa i pouzdana stvar, koji su u ovom slučaju potrošeni uzalud. Ali Mate ne da i šalje ga na novi pregled. Kontrola kaže da će poslati kontrolora u ordinaciju i napraviti zapisnik. Toliko dana neopravdanog bolovanja, puta toliko novaca koliko je firma uzalud plaćala-platit će iz svog džepa. Mate ne kaže ništa. On psuje u sebi i ne odustaje.

Duje se vraća s nalazima pregleda. Tumor. Čeka se još jedan nalaz. Dijagnoza: adenokarcinom. Onaj krasan, najjači među najjačima-kad se pokažu simptomi već je daleko prekasno...
Zasad je operabilan. Za 6 mjeseci, godinu, ne bi bilo šansi.
Markeri ga nisu pokazali, pouzdani i skupi markeri…
Poput psa sv.Huberta, kao da ga je nanjušio. Bio je u pravu, naravno da je bio. Dijagnostičari su među rijetkim ljudima koji su sretni kad nisu u pravu...

Bolovanje se nastavlja, Duje je u šoku, premlad je. On kuka sam nad sobom, naravno. Teško se nosi sa dijagnozom. Sprema se na operaciju. On ne shvaća da mu je luda upornost jednog doktora dala šansu. Konkretnu šansu za život, jedinu...

Srela sam Matu i pitala ga-kako je znao? On je rekao da mi o svom pacijentu ne može pričati, ali može mi reći da on nije doktor po zvanju, već po pozivu, kao svećenik, rekao je. Ja sam uvijek doktor, 24 sata dnevno, već puno, puno godina. Da ti kažem što je tebi?

Rekla sam, ne, hvala, nemojte. Bolje je da ne znam. Nasmijao se i otišao.
I otići će za par godina. Otići će on i slični njemu, otići će oni doktori koji su živjeli svoj posao i ostat će oni koji će svoje znanje znati naplatiti. I mi ćemo tek onda shvatiti koliko smo imali dok medicina nije postala posao….


- 08:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.07.2017., subota

Gaće





Čitam. Trujem mozak čitajući novine. Ne, ne trujem ga, ubijam ga nanošenjem blažih rana koje ga slabe, a ne ubijaju, ali s vremenom, stvore sepsu koja ga pretvara u trulež. A trulež ima samo jednu sigurnu konstantu-širenje. Sporo i neumitno…

Čitam o ubojstvima, o strašnim čuđenjima naroda nad ubojstvima, čitam o pravednom gnjevu drugih čitaoca koji započinju rečenice sa: “Ništa ne može opravdati nasilje/ubojstvo”, a završavaju rečenice sa: “Treba ga ubiti, objesiti, spaliti, osuditi na smrtnu kaznu!” Moj mozak blokira na takve rečenice, možda je moj intelekt ipak ispod razine kojom se tješim da je imam i nesposobna sam razumjeti ono što očito svi razumiju. Pa onda čitam o gaćama.

Ne o hlačama, već o gaćama. Zašto naša vrla pozadina preko ljeta, kad je jedino legalno vrijeme da je pokažemo, biva uneređena prištićima? Čudimo se tome kao pura tuđem izmetu na dvorištu. Iako i ja sam se davno čudila tome, izmetu, kad bi naletjela na savršeno crno-bijelu hrpicu neke koke i pitala se, što je pobogu pojela? Pura se svakako ne čudi ni ne brine o prištićima na svojoj pozadini, iz prostog razloga-ne vidi je. Možda da je vidi, bilo bi isto? Možda su ogledala kriva za sve? Đavolji izum……

No da se vratim gaćama. Onim malim, lijepim, čipkastim, sintetičkim, kupljenim kod kineza ili nekom dućanu koji kupuje od kineza, ali ipak ne izgleda kao kineski dućan. Osobno, najdraža mi je stvar čuti neko muško-puno muških, kako vole da im djevojka/žena/ljubavnica nose lijepo (čitaj seksi) donje rublje. Pa i ja volim da muško ne nosi široke bokserice. Kad im kažemo to, neće mariti, oni će i dalje nositi što ih volja, ali mi? Mi ne, mi odmah trčimo pronaći seksi donje rublje. Odbacujemo udobne pamučne gaćice što nam ih je još majka kupila (i kupuje čak i kad smo u braku i nikad nam nije jasno zašto-odnosno, do jednog dana…) i trčimo u prvi dućan koji u izlogu ima nešto što smatramo da bi bilo lijepo našem muškom.

I, evo jednog od razloga naše neugledne ljetnje guze. Cijena. Nakon kurtoaznog-samo razgledavam, bježimo iz dućana u jedan od onih što smo ih vidjele putem s reklamom-akcija: grudnjaci 30kn. Za novce jednog kompleta u prijašnjem dućanu, kupimo desetak gaćica i dva-tri grudnjaka. Nema veze što su neudobni, nema veze što nam sise nose grudnjak, a ne grudnjak sise, ništa nema veze. Jer on je rekao da to voli, on u užasno obješenim boksericama koje ne možete smisliti, ali njemu su udobne i točka. Ni na kraj pameti mu nije ići kupovati nove- pardon, reći mami da kupi nove.

Sintetika i znoj su odlična kombinacija. Sad imamo seksi rublje, a uz rubove našeg seksi rublja, iritirana crvena koža, na sred guze jedan krasan čir u nastajanju. Sve će to more riješiti. Hoće, za par dan nudističke plaže, ovako, pod mokrim badićem, samo se širi. U kombinaciji sa prekrasnim novim tangicama, guza nam izgleda kao bubamara. Nesretne, kunemo sudbinu, lošu sreću, gene, posežemo za raznim preparatima da dotjeramo guzu da bude njemu oku ugodna.

Sjetimo li se ikad svoje babe? Svi smo imali babu, ako ne svoju onda tuđu, neku u selu, kojoj smo se smijali kad je vješala one babske tri-sa-tri gaće tako da se vide u cijeloj svojoj veličini. Sjetimo li se te babe i svih onih baba, koje su mladost provele bez ijednog dara tehnike, koje su baš sve radile na ruke, kojima je život prošao u radu-teškom radu. Da li smo se ikada zapitale zašto je ona nakuhavala te gaće na šporetu pola dana, pa ih ručno prala, pa ih peglala onom peglom na žar od koje ti ruka postane po metra duža od mahanja da se žar raspiri? Sjeća li se itko te pegle? Zar ta baba nije imala drugog posla, zar joj je trebalo uza sve što ima, pola dana se zajebavati s nekim gaćama i napeglavati ih kad se one ionako ne vide ispod odjeće? Da li je slučajno postojao neki razlog za to?

Ne sjetimo se mi baba, ne sjetimo se mi ni naših mama koje su to isto radile našem neseksi rublju. Naravno. I onda dođe jedan dan mama u posjet i gurne nosić svugdje, kao i uvijek, i izvuče neke te naše seksi gaće i kaže:” Ne valja ti to, od toga će ti izbiti prištići.” Mi ćemo reći:” Ma daj molim te, tebi su samo one babske gaće dobre!” Nećemo priznati, naravno da nećemo. Šutjet ćemo i sjetiti se kako je naš princ na bijelom konju mrtav hladan odredio sebi udobnost prije svega, a mi… Mi imao guze ko oni majmunčići, u pedeset nijansi crvene…

I mater će otići, a mi ćemo naći neke od njezinih babskih gaća što nam stalno kupuje, složene i ispeglane u ladici i obući ih. I shvatiti napokon. I to ćemo opet naučiti svoje dijete. Ali prije toga, svaka od nas će proći tu nepotrebnu fazu-jer izgleda, samo na svojim greškama znamo učiti.

Moj je suprug predložio da uzmem neko seksi rublje, da bi volio me vidjeti u tome. Rekla sam, naravno, i odvela ga u Liscu. Izaberi, rekla sam, što god ti se svidi, ja ću obući. I birali smo, zajedno, dok u jednom trenutku nije primijetio cijenu jednih gaćica, pa je uzeo druge za provjeru. Ja sam mu šapnula-ti kupi što god ti se sviđa, ja ću nositi , i otišla sam iz dućana. On je šutke došao za mnom i završili smo temu seksi rublja. Meni je u glavi živo izronila slika babe kako maše peglom na žar i pegla babske gaće…
- 09:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Rujan 2017 (4)
Srpanj 2017 (3)

Web stranica

čitam i volim

Komentari

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se