lisbeth

20.08.2017., nedjelja

Pogrešna želja

Čovjek se rodi u svijet koji već ima svoja pravila, koji se i bez njega vrtio takav kakav je: ispravan, krnj, nedorečen, loš, dobar. Vrtio se.
Ljudi su u njemu živjeli isti oduvijek: puni tajni i želja. Tko može reći da poznaje drugog čovjeka potpuno? Svaku njegovu tajnu, misao-želju…
Želje su naše najveće tajne, najdublje skrivene, najčešće gušene. Kad bi želja bila živa bila bi vukodlak. Želja, kad bi bila čovjek, sigurno nikada ne bi bila mlada djevojka sa suncobranom u ruci na puteljku između stabala kestena, jer ona nikada ne živi u jednom liku, ona nikada nema jedno lice, ona može biti i jest i pakao i raj.
Živjela sam svoj život kao što ga žive i svi ostali ljudi-ni puno bolje ni puno lošije. Nisam u odnosu na prosjek bila nešto pametnija ni talentiranija ni u ičem posebna da bi se isticala.
Imala sam svoj krug u svijetu u kojem sam hodala, imala sam svoj krug misli u kojima sam postojala, krug riječi, knjiga, slika, ljudi… Krug u kojem sam bila sigurna i koji je bio siguran za ljude oko mene.
Prošla sam pola svog vijeka, moje su stope u tom krugu bile već utabane i nisam imala želja van toga.
Moja je mladost uvenula u ratu i strahu i čeznula sam za mirnim stazama koje su me podsjećale na miran i dosadan život mojih staraca i svih onih što sam ih u djetinjstvu poznavala i klela se da nikada, ali nikada neću biti poput njih.
I onda, jednom, nekada, shvatim da su sva moja stremljenja upravo u tom smjeru- ka utabanim stazama. Pristojan posao, pristojan dom, muž, dijete.
Sretna sam tako, osim u snovima. U mojim snovima postoji ogroman problem. U meni postoji ogroman strah da moji snovi ne izađu..

Upoznala sam je sasvim slučajno prije pola godine ili više. Bila je okrnjena, znala sam to, jer me se dojmila. Možda zato što sam okrnjena sama bila nekoć, a možda sam i sada, osjetim okrnjene ljude i privlače me. Privlači me njihova unutrašnja borba jer je ja mogu vidjeti. U očima, u pogledu, u trenutku prekratkom smiješku: predugom, u spuštenim vjeđama, u dugim teškim trepavicama, u zatomljenoj želji u tijelu. Ja to vidim, oduvijek sam to mogla vidjeti. Ne sve ljude, samo okrnjene. S godinama, upoznala sam sebe i danas znam da me privlače takve osobe i oprezna sam. Okrnjenost može biti samo malena slabost, samo mali pad gdje mogu s lakoćom pomoći. Moje samopouzdanje je za njih poput svjetla noćnom leptiru i nisam sebična, dozvolim, čak i potaknem.
Ne postoji bolje vode od one s izvora, ne krijepi nikada više nego onda kad te žeđ već počela gušiti. Ljudi je često ne osjete ni ne shvate dok ne počnu piti.
Napij se umorna dušo i pođi dalje…
Ali, za neke ni izvor nije dovoljan. Naučila sam to na teži način.
Ona nije bila previše okrnjena, pustila sam je. Poticala sam je. Dizala sam je kad sam osjetila da tone.
Ne treba za to puno, ponekad prava riječ u pravo vrijeme, dodir utjehe, osmijeh, znak pažnje.
Žene se lakše oporavljaju od muškaraca.
Mislim da sam u tome pogriješila-postala sam tašta. Postala sam sigurna u sebe i otvorila se potpuno. Poput vrata u vrt, nisam samo pustila do izvora-ne, otvorila sam vrata širom, da prošeta uz rijeku i vidi-eto tako izgledaš. To si ti-proljeće, vrt u cvatu, miris trave, vjetrić u kosi i sunce koje odmara. Ti si radost i utjeha, sretni kutak, tako te ja vidim jer ti to jesi.
Taština, greška svih ljudi.
Otišla sam, ostala mi je u sjećanju kao radost. Radost je možda najveća od svih vidjeti čovjeka kako podiže glavu, poput cvijeta pod zrakom sunca, rastvara se i sja, životom i ljepotom.

I možda bi sve to ostalo i završilo tako kao i bezbroj priča prije nje da se nije dogodio jedan utorak. O Bože, a kažu da su ponedjeljci najgori dani.
Taj utorak počela sam raditi gdje i ona. Nisam to znala. Taj utorak ona je postala meni direktno nadređena. Ni to nisam znala. I možda zato što nisam znala…
Sjedila sam za stolom sama, borila se sa papirima koje još nisam najbolje poznavala, bila sam zadubljena u to kad sam spazila krajičkom oka nekog na stepenicama i podigla pogled.
Moja posljednja, tek procvjetala Okrnjena, vječno zakopčana do grla prilazila mi je u uskoj haljini bez rukava, naglašenog struka širokim remenom, na visokim petama ljuljala se u bokovima, tanka tkanina milovala je njezina bedra. Smijala se, radosna što me vidi, nikad njezine oči nisu imale ljepšu plavu boju…
Rekla sam pravo damski-uh jebote..
Ona je kroz smijeh rekla-a je li? – i sjela do mene.
Gledala sam je kao što bi je gledao klinac od 16 godina i teško se koncentrirala na ono što mi je govorila. Obla linija njezin bokova, blago skupljene noge, ravan trbuh, napeta tkanina preko grudi, gola prsa, bez lančića, bez ičega, prsna kost malo uzdignuta, kao da poziva...
Rekla je-Alo, je li ti mene slušaš? Još malo pa ću početi sumnjati…
Smijala se cijelo vrijeme.
Nisam slušala, mislila sam -kad bih bila muško i kad bi me žena zavodila, to bi izgledalo tako. Tako bi bilo savršeno.
Mislila sam, da sam bar muško, samo na jedan dan, samo danas…

Svaku noć sanjam njezin hod, njezine grudi, struk, bokove, njezin osmijeh i sjaj u očima. Svaku noć mi prilazi i svaku noć svrnem pogled težak od želje, da ne vidi..
Svaki dan se trudim je izbjeći i kad je sretnem vidim da je zbunjena, vidim da joj nije jasno zašto joj se više ne smijem, zašto joj se ne radujem, zašto bježim.
Što da ti kažem Okrnjena moja, zašto bježim?
Ako ti kažem, bježat ćemo obje, kako god bilo, natrag u svoje krugove, u one koji ne štete drugima oko nas.
Pa pusti, neka bježim samo ja, neka iznesem samo ja, jednom će proći, i jednom ću ti se opet samo radovati i jednom ću prestati skrivati pogled.
Jednom će moja želja biti djevojka sa suncobranom, jednom će se i moj vukodlak umoriti, ne može ni on živjeti vječno…

- 11:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2017., četvrtak

Granica srama

To je ona točka u kojoj bi nekada, a neki cijeli život, pocrvenjeli do ušiju. Sramota nam je ugrađivana u podsvijest od malih nogu, posebno onima koje su odgajale žene odrasle u strogim katoličkim obiteljima. Istina, sramota nije bila pravedno podijeljena na muške i ženske –malo toga jest pravedno podijeljeno u tome, ali bila je temelj moralne okosnice. Strah da se ne osramotimo tjerao nas je da radimo nešto, ili se suzdržavamo od nekih stvari.

Kad bi moja baba započela rečenicu sa - strela božja vu te pukla –slijedila je litanija, primjeri drugih i kako su završile (naravno u paklenom ognju) i završavalo bi sa -ja bi v crnu zemlju propala od srama. Nije da se nisam bojala, ali bilo mi je smješno jer ona nije izgovarala lj, već l-j ,odvojeno. I dan danas mi je to smješno (u simpatičnom smislu, ne kao podrugivanje) i drago mi je što i danas, kad se vratim u Prigorje sretnem ljude koji razdvajaju lj na dva slova. Ona bi tada smatrala da je ne doživljavam ozbiljno pa bi to ponavljala cijeli dan. Rekla bi-ti si vragu z torbe ispala i jadan je onaj ko bu tebe ženil. Ako bude. I križala se unedogled i zazivala boga da me prosvjetli, i kukala nad sobom što joj je dana kazna u vidu mene. I opet se križala. Koliko se ta jadna žena nakrižala za mene, evo, prosto me sram danas...

Mogućnost da se ne bi udala je bila najgora stvar koja mi se kao ženi mogla dogoditi iz njenog kuta gledišta. Nema tu ništa za zamjeriti, ali meni osobno nije bio cilj i svrha mog postojanja udaja, što njoj nikako nisam smjela reći. To je, dakle, jedna od potencijalnih sramota za mene koje sam se morala paziti. Sve sljedeće su bile ustvari prethodnice toj; utabavanje staze za udaju.

Što žena ne smije i ide joj na sramotu. ( u prijevodu-to je grijeh kojeg nijedna pokora ne skida)
-Ne smije imati duge nokte-to samo „lake“ žene imaju. Šminka? Zna se tko se šminka...
-Ne smije nositi suknju iznad koljena, dekolte-poštena žena ne pokazuje svoje tijelo nikome osim mužu.
-Ne smije piti, poštena žena iz pristojnosti u gostima samo lizne piće, reda radi. Pušiti? Bože sačuvaj!
-Ne smije jesti puno u gostima-ispada lakoma ili sirotinja koja doma nema šta za jesti.
-Ne smije ići na wc u gostima, osim ako je bolesna ili trudnica. Po starinskom odgoju, žena niti kaki niti piški niti ima menstruaciju. To sve se skriva ko bolest, nit ko smije vidjeti niti znati za to. (ja bi na onom natjecanju ko može duže stajati uz neki auto da ga dobije garant bila pobjednik)
-Ne razgovara s muškim koji joj nije blizak rod ili ako nije u pratnji bliskog roda.
-Ne šeta sama poslije zalaska sunca.
-Ne priča o seksu i sličnim stvarima.
-Žena koja bi zatrudnila nevjenčana-pa bolje da se odma objesila, to bi žene u familiji padale u nesvjest, a otac se od srama ne bi pokazivao pred drugima.
-Ne spava do podne i prvo što radi ujutro-mete kuću.
-Uči ženske stvari. Svaka žena mora znati što je moguće više ženskih poslova. To joj ide na čast. Neznanje istih prašta se samo bogatašicama. Eto još nepravde za sirotinju...
-Svima govori Vi. Posebno muževoj obitelji. Svekrva je majka svih majki za ženu i obraća joj se sa vi cijeli život. Čak i kad se svade i psuju. Taj dio je super
-Gaće-tko o čemu, ja o gaćama. Kad završi ovo provjerit ću s Frojdom što on misli o tome. Ženin donji veš se ne smije vidjeti ako nije ispeglan i složen ili čisto bijeli obješen da se suši. Ogromna je sramota da žena ostavi svoj veš kad se tušira ili presvlači vidljiv nekome. Bilo kome, čak i pred svojom djecom. Vidljiv korišten uložak? Bože sačuvaj toga. Inače se smatra prljavom.
-Čistoća-ne moram naglašavati da kuća u kojoj živi mlada žena mora biti picikato.
-I naravno, žena ne hoda uokolo po kavama od susjede do susjede.

Kad se žena ne bi pridržavala toga, ona se prvo ne bi udala, što je sramota za cijelu familiju, bila bi proglašena-lošom, lijenom, prljavom-što je jednako teška sramota za cijelu familiju i s tom sramotom bi morala živjeti ostatak svog života kao grijehom na duši velikim poput kamena za kiseli kupus. S vremenom bi je slomio.

Kad nestaje granica srama? Kad drugi kažu da je to normalno, da je to ok. Kad društvo smatra zabavnim nešto što je dotad bilo sramotno (npr. pijana djevojka koja povraća uokolo i tetura). Jedna po jedna, skidaju se stavke s liste i granica se pomiče do točke gdje je jedino čega se sramimo naše porijeklo. Staromodna i zatucana obitelj iz koje smo izašli, bogu hvala, skinuli sa sebe te glupe okove i počeli živjeti. Jer život je jedan i nema nas više. Za stare ljude život je samo put do konačnog suda, vrijeme u kojem ćemo se dokazati dostojni nečega ili propasti. Život za njih ne završava.

Da li ja svoju obitelj smatram staromodnom? Ne. Živjeli su u vremenu i znanju u kojem jesu, jednako kao što ja sada živim u drugačijem svijetu i drugačijem znanju koje će za 50 godina biti staromodno. Njihov je svijet bio određen granicom srama, naš je svijet određen nepostojanjem granice srama. Realno gledajući, kad iskreno razmislimo o tome i sagledamo neke stvari, što je bolje? Da li je bolje staromodno shvaćanje u kojem se ženin moral gradi granicom srama, ili nepostojanje srama u ženinom moralu?

(naravno da su i muškarci imali sličan, iako ne toliko rigorozan odgoj, ali o tome ćemo neki drugi put)


"Slava je prolazna, sramota je vječna."
Napoleon



- 09:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

11.07.2017., utorak

Biti doktor

Biti doktor danas, što to znači? Ne doktor nekih znanosti, već "običan" doktor medicine, onaj naš svagdašnji, prvi na listi kad nas nešto zaboli.

Nekada je to zvanje imalo ime, prezime i veličinu. Danas je u rangu čistača ulica, svatko misli da ima prava iznad njega. Za razliku od nekada, danas imamo tri vrste doktora medicine: privatni-kojem sve plaćate i koji sve plaća(svoje greške), državni-kojeg mi plaćamo, koji nas većinom ne šljivi ni pet posto, koji se strogo pridržava svakog slova zakona hzzo-a koji se gotovo svakodnevno mijenjaju, čije greške opet mi plaćamo i na kraju, koncesionara-za kojeg svi misle da je privatni doktor i da zgrće velike pare.
Od svih njih, koncesionar je jebena stranka. Mi ga plaćamo, pa smatramo da od nas zgrće te silne pare i da je dužan u svako doba biti na raspolaganju, hzzo dobrano zbraja svaku njegovu grešku koju sam plaća. Znači razlika između koncesionara i privatnika je u sljedećem-daleko manje zarađuje, ali isto plaća za svoje greške.

Danas ću pisati o jednom koncesionaru i o jednom mom poznaniku. Prije toga još samo par riječi o tome kako funkcioniraju norme. Da, ne bi čovjek vjerovao, doktor ima normu-koliko smije čega prepisati, napraviti, dati. Ako prekorači normu, za svaki sljedeći postupak koji zatraži, plaća od svoje zarade…

Koncesionar o kojem ću pisati, nazvat ćemo ga Mate, ima ekran svog medicinskog programa ko student tablu u svom golfu duji-sve svjetli ko na Božić, sve u crvenom. Zašto?

Moj je poznanik, zvat ćemo ga Duje, bio bolestan. Ništa konkretno, ništa “za što se možeš uhvatiti”, ali boli. Mate ga stavi na bolovanje i pošalje na pretrage. Ne prođe ni tri dana, kad zove kontrola hzzo-a da je Dujina firma zatražila kontrolu bolovanja i da ga se skine. U većini slučajeva, doktori na kontrolu od firme, prekinu bolovanje. Jednostavnije je. Mate kaže da ne može, da postoje određene indicije i da ga bez nalaza koji kažu da je zdrav, neće skidati s bolovanja. Mate ima par godina do penzije. Mate je vrhunski dijagnostičar. Mate bi vani bio mentor doktoru Houseu. Ali Mate živi u Hrvatskoj. Svaki korak od sad mora prikazivati kontroli koja će odrediti ima li on pravo što se tiče tog bolovanja.

Duje se vratio s nalazima markera. Čisti. Duje je zdrav po nalazima i treba ići raditi. Markeri su skupa i pouzdana stvar, koji su u ovom slučaju potrošeni uzalud. Ali Mate ne da i šalje ga na novi pregled. Kontrola kaže da će poslati kontrolora u ordinaciju i napraviti zapisnik. Toliko dana neopravdanog bolovanja, puta toliko novaca koliko je firma uzalud plaćala-platit će iz svog džepa. Mate ne kaže ništa. On psuje u sebi i ne odustaje.

Duje se vraća s nalazima pregleda. Tumor. Čeka se još jedan nalaz. Dijagnoza: adenokarcinom. Onaj krasan, najjači među najjačima-kad se pokažu simptomi već je daleko prekasno...
Zasad je operabilan. Za 6 mjeseci, godinu, ne bi bilo šansi.
Markeri ga nisu pokazali, pouzdani i skupi markeri…
Poput psa sv.Huberta, kao da ga je nanjušio. Bio je u pravu, naravno da je bio. Dijagnostičari su među rijetkim ljudima koji su sretni kad nisu u pravu...

Bolovanje se nastavlja, Duje je u šoku, premlad je. On kuka sam nad sobom, naravno. Teško se nosi sa dijagnozom. Sprema se na operaciju. On ne shvaća da mu je luda upornost jednog doktora dala šansu. Konkretnu šansu za život, jedinu...

Srela sam Matu i pitala ga-kako je znao? On je rekao da mi o svom pacijentu ne može pričati, ali može mi reći da on nije doktor po zvanju, već po pozivu, kao svećenik, rekao je. Ja sam uvijek doktor, 24 sata dnevno, već puno, puno godina. Da ti kažem što je tebi?

Rekla sam, ne, hvala, nemojte. Bolje je da ne znam. Nasmijao se i otišao.
I otići će za par godina. Otići će on i slični njemu, otići će oni doktori koji su živjeli svoj posao i ostat će oni koji će svoje znanje znati naplatiti. I mi ćemo tek onda shvatiti koliko smo imali dok medicina nije postala posao….


- 08:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.07.2017., subota

Gaće





Čitam. Trujem mozak čitajući novine. Ne, ne trujem ga, ubijam ga nanošenjem blažih rana koje ga slabe, a ne ubijaju, ali s vremenom, stvore sepsu koja ga pretvara u trulež. A trulež ima samo jednu sigurnu konstantu-širenje. Sporo i neumitno…

Čitam o ubojstvima, o strašnim čuđenjima naroda nad ubojstvima, čitam o pravednom gnjevu drugih čitaoca koji započinju rečenice sa: “Ništa ne može opravdati nasilje/ubojstvo”, a završavaju rečenice sa: “Treba ga ubiti, objesiti, spaliti, osuditi na smrtnu kaznu!” Moj mozak blokira na takve rečenice, možda je moj intelekt ipak ispod razine kojom se tješim da je imam i nesposobna sam razumjeti ono što očito svi razumiju. Pa onda čitam o gaćama.

Ne o hlačama, već o gaćama. Zašto naša vrla pozadina preko ljeta, kad je jedino legalno vrijeme da je pokažemo, biva uneređena prištićima? Čudimo se tome kao pura tuđem izmetu na dvorištu. Iako i ja sam se davno čudila tome, izmetu, kad bi naletjela na savršeno crno-bijelu hrpicu neke koke i pitala se, što je pobogu pojela? Pura se svakako ne čudi ni ne brine o prištićima na svojoj pozadini, iz prostog razloga-ne vidi je. Možda da je vidi, bilo bi isto? Možda su ogledala kriva za sve? Đavolji izum……

No da se vratim gaćama. Onim malim, lijepim, čipkastim, sintetičkim, kupljenim kod kineza ili nekom dućanu koji kupuje od kineza, ali ipak ne izgleda kao kineski dućan. Osobno, najdraža mi je stvar čuti neko muško-puno muških, kako vole da im djevojka/žena/ljubavnica nose lijepo (čitaj seksi) donje rublje. Pa i ja volim da muško ne nosi široke bokserice. Kad im kažemo to, neće mariti, oni će i dalje nositi što ih volja, ali mi? Mi ne, mi odmah trčimo pronaći seksi donje rublje. Odbacujemo udobne pamučne gaćice što nam ih je još majka kupila (i kupuje čak i kad smo u braku i nikad nam nije jasno zašto-odnosno, do jednog dana…) i trčimo u prvi dućan koji u izlogu ima nešto što smatramo da bi bilo lijepo našem muškom.

I, evo jednog od razloga naše neugledne ljetnje guze. Cijena. Nakon kurtoaznog-samo razgledavam, bježimo iz dućana u jedan od onih što smo ih vidjele putem s reklamom-akcija: grudnjaci 30kn. Za novce jednog kompleta u prijašnjem dućanu, kupimo desetak gaćica i dva-tri grudnjaka. Nema veze što su neudobni, nema veze što nam sise nose grudnjak, a ne grudnjak sise, ništa nema veze. Jer on je rekao da to voli, on u užasno obješenim boksericama koje ne možete smisliti, ali njemu su udobne i točka. Ni na kraj pameti mu nije ići kupovati nove- pardon, reći mami da kupi nove.

Sintetika i znoj su odlična kombinacija. Sad imamo seksi rublje, a uz rubove našeg seksi rublja, iritirana crvena koža, na sred guze jedan krasan čir u nastajanju. Sve će to more riješiti. Hoće, za par dan nudističke plaže, ovako, pod mokrim badićem, samo se širi. U kombinaciji sa prekrasnim novim tangicama, guza nam izgleda kao bubamara. Nesretne, kunemo sudbinu, lošu sreću, gene, posežemo za raznim preparatima da dotjeramo guzu da bude njemu oku ugodna.

Sjetimo li se ikad svoje babe? Svi smo imali babu, ako ne svoju onda tuđu, neku u selu, kojoj smo se smijali kad je vješala one babske tri-sa-tri gaće tako da se vide u cijeloj svojoj veličini. Sjetimo li se te babe i svih onih baba, koje su mladost provele bez ijednog dara tehnike, koje su baš sve radile na ruke, kojima je život prošao u radu-teškom radu. Da li smo se ikada zapitale zašto je ona nakuhavala te gaće na šporetu pola dana, pa ih ručno prala, pa ih peglala onom peglom na žar od koje ti ruka postane po metra duža od mahanja da se žar raspiri? Sjeća li se itko te pegle? Zar ta baba nije imala drugog posla, zar joj je trebalo uza sve što ima, pola dana se zajebavati s nekim gaćama i napeglavati ih kad se one ionako ne vide ispod odjeće? Da li je slučajno postojao neki razlog za to?

Ne sjetimo se mi baba, ne sjetimo se mi ni naših mama koje su to isto radile našem neseksi rublju. Naravno. I onda dođe jedan dan mama u posjet i gurne nosić svugdje, kao i uvijek, i izvuče neke te naše seksi gaće i kaže:” Ne valja ti to, od toga će ti izbiti prištići.” Mi ćemo reći:” Ma daj molim te, tebi su samo one babske gaće dobre!” Nećemo priznati, naravno da nećemo. Šutjet ćemo i sjetiti se kako je naš princ na bijelom konju mrtav hladan odredio sebi udobnost prije svega, a mi… Mi imao guze ko oni majmunčići, u pedeset nijansi crvene…

I mater će otići, a mi ćemo naći neke od njezinih babskih gaća što nam stalno kupuje, složene i ispeglane u ladici i obući ih. I shvatiti napokon. I to ćemo opet naučiti svoje dijete. Ali prije toga, svaka od nas će proći tu nepotrebnu fazu-jer izgleda, samo na svojim greškama znamo učiti.

Moj je suprug predložio da uzmem neko seksi rublje, da bi volio me vidjeti u tome. Rekla sam, naravno, i odvela ga u Liscu. Izaberi, rekla sam, što god ti se svidi, ja ću obući. I birali smo, zajedno, dok u jednom trenutku nije primijetio cijenu jednih gaćica, pa je uzeo druge za provjeru. Ja sam mu šapnula-ti kupi što god ti se sviđa, ja ću nositi , i otišla sam iz dućana. On je šutke došao za mnom i završili smo temu seksi rublja. Meni je u glavi živo izronila slika babe kako maše peglom na žar i pegla babske gaće…
- 09:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (3)

za one kojima je komentar premalo

Web stranica

čitam i volim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se