lisbeth

17.12.2017., nedjelja

Klara, muž, ja i smrt

Kad sam upoznala Klaru , trčala je niz hodnike staračkog doma i vikala-Partizani! Napadaju! Partizani, gamad komunistička, svugdje su, gamad!-
Tete su se ustrčale , lovile ju, ali je nisu mogle svladati. Bila je to ženica stasa i visine curice, sitna, niska, ali velike snage u svom strahu. Moj se muž smijao, ja sam bila isprepadana; ona je padala, podizala se, naguravala se s tim ženama uokolo. Jedna je štićenica doma pokušala ju smiriti, ali joj je Klara odbrusila da je govno udbaško i neka se pokrije ušima , neka moli Boga za oprost, tko je napunio jamu gore nego vi, gamad udbaška!! Udba prokleta!
(U Zagori postoji jedna jama u koju je bačeno puno lokalnih ljudi koje su ubili partizani pod optužbom unutrašnjih neprijatelja i te fore, dugo godina i poslije rata, onog drugog. U toj jami je velik dio njezina roda.)
Kad je ugledala mog muža, smirila se i potrčala prema njemu-Sam te Bog poslao- govorila je, -jel dolaze i drugi?- On je klimnuo glavom i rekao - Tu su. Do jutra neće ostati ni jedan udbaš ovdje.-
Ona se smirila. -Napokon -rekla je,- napokon će bagra dobiti što zaslužuje !- i ušla u svoju sobu.

Mirisala je soba po starom čovjeku, koliko god se sobe dezinficirale i svakodnevno čistile, taj miris je specifičan i ne može se riješiti. Nikada mi nije bilo jasno zašto.
Zagledala se u mene i rekla da sličim na njezinu sestru. Ni nje nema, kao dijete je nastradala. Pitala me zašto sam ja tu i tko sam. Imala je plave oči oštrog pogleda, ali blago lice srcolikog oblika. Nije djelovala zločesto kad bi tako pogledala, djelovala je pametno. I bila, je, silno. Rijetki starci sačuvaju tako oštar intelekt. Mislim da ju je moj muž zbog toga volio i zbog toga je preuzeo brigu za nju i plaćao joj dom. Nije mu bila ništa po nijednoj vezi..
Rekla sam da sam ju došla pitati da li bi ona voljela živjeti s nama? Pitala je s kim to. Rekla sam sa mnom i mužem. Iako tada još nismo bili vjenčani.
-A zašto bi ti to napravila?-
Rekla sam -Kad dođu naši- šapatom da me „drugi“ ne čuju, -doći se u noći, bojim se da ne bi i vi nastradali.-
Klimnula je glavom - U pravu si, da. Dobro -reče odrješito, -kad te je on odabrao, mora da valjaš nešto.-
Onda je šapatom pitala muža da ja ne čujem -Jel ona „naša“? Jel krštena? - Muž se nasmijao i rekao-I vjenčana u crkvi.-
To je presudilo i ja sam Klaru dovela kući. Muž mi je rekao da joj kraj blizu, zato halucinira, i neka umre „doma“, među svojima. Jer je najbitnija stvar u čovjekovom životu- dostojanstvena smrt.

Umrla je poslije tri mjeseca u miru. Zavoljela me kao kćer, ja sam nju voljela kao kćer. Nisam je mogla gledati kao mamu ili baku ili tako nešto, jer su me pelene nekako podsjećale samo na moju kćer. A i bila je kao dijete, veliko dijete koje ponekad psuje, ponekad moli, ponekad mi steže ruku i govori-Bog to vidi, i neće ti zaboraviti.-
Klara je bila čiste duše, nije nosila grijeha na sebi, nije imala muka ni tražila oproste. Bila je posvećena Bogu i tako je otišla, s krunicom u rukama, mirna.
Isplakala sam dušu za njom, plakala sam i prala je, oblačila i redila. Nisam mogla podnijeti pomisao da je netko drugi spremi. Odavno mi je rekla što želi da joj obučem i gdje želi biti pokopana. Plakala sam još mjesec dana za njom. I dan danas ponekad osjetim njezin miris u kući. Pomislim kako je došla vidjeti jesmo li dobro.

*
Moj je muž bio na rubu života mjeseca dana. Prognoze su bile 50/50,60/40,70/30. Tako su mi doktori govorili kad sam dolazila u posjet. Ja sam provela mjesec dana u hodniku ispred intenzivne, smjela sam ući k njemu na par minuta, pola sata, u danu. Tjerali su me, vikali na mene, ali ja bih kao prkosno dijete samo stegnula šake i šutjela. Otišla sam kad su bili grubi, pa se vratila za pola sata. Rekla sam mu kad je ušao u intenzivnu, ja sam tu vani i bit ću tu vani. Vjerovala sam da će mu moja blizina pomoći, vjerovala sam da moram biti tu ako se crne prognoze ostvare. On neće pored mene žive umrijeti sam. Neće.

On je jedan dan bio bolje. Rekao mi je-Probudio sam se u noći i vidio Klaru. Klečala je pored mojeg kreveta i molila. Bio sam budan, sigurno. Čuo sam doktora u hodniku, vidio sam sat, svoje otkucaje na monitoru. Ona je klečala i dugo molila. Zazvao sam je-Klara. Ona je pogledala u mene i nasmiješila se, rekla mi je, nije još tvoje vrijeme i otišla.-
Vjerovala sam i nisam. Nije bitno što je vidio, bitno je da mu je to vratilo nadu.
Dugo je trajalo, ali izvukao se. Preživio je što bi malo tko. Danas nema nogu i pun je ožiljaka preko prsiju od silnih operacija. Podsjetnik na teška vremena, ali živi, smije se, radi, voli, brine. Jednako velik i silan kao i prije.

*
Ove sam godine morala prestati raditi zbog svoje bolesti. Terapija pod kojom jesam je prilično teška i ponekad me umora. U strahu da negdje ne padnem, udarim se, ozlijedim, prebacila sam svoj mali ured iz sjeverne sobice u dnevni boravak. Dok mi mozak radi sve je u redu. Ubacila sam u dnevni boravak peć sa plinskom bocom. Moj je muž meni omogućio sto drugih načina za grijanje, ali, ta mi je peć lijepa i stvarno najbrže zagrije.

On je bio na poslu. Ja sam zaspala poslijepodne. Peć je bila upaljena, vrata zatvorena. Bilo je toplo i ugodno, htjela sam pogledati neki dokumentarac. Umjesto toga, sanjala sam Klaru. Nisam nikada dotad. Pričala mi je priču. Jednu od priča koje mi je pričala prije, sjećala sam je se. Izgledalo je kao da sjedi na stolcu do mog kreveta i priča mi. Slušala sam ju, pa bi počela tonuti u san, a ona bi podviknula, hej, slušaj me. Ja bih se trgnula i slušala dalje, i tako nekoliko puta.

U tom slušanju priče počela sam pored njezinog glasa čuti glas svog muža i plač moje kćeri. On je vikao i tresao me. Viknuo je maloj-donesi hladne vode. Klara je podvikivala-hej slušaj me, počela sam osjećati bol na obrazima, pojačavala se, pljusak hladne vode na licu, pa još udaraca, nikako nisam mogla reći ništa. Klara je rekla, ustani, predugo spavaš. Sjela sam na krevet, svijet se ljuljao, jugo je trgalo zavjesu na vratima balkona, prozori su udarali u cijeloj kući, stakla su ječala od udaraca, pas je lajao, moj muž je vikao, kćer me zvala vriskom. Počela sam shvaćati što se dogodilo. Peć je potrošila kisik u sobi, mogla sam umrijeti u snu.

*


- 10:54 - Uspomena za autora (12) - Ne printati, ne, ne.... - #


14.12.2017., četvrtak

Jedan dan prekasno

Već par mjeseci, svaki dan prolazim parkom. Nije to baš park, to su mračni ostaci šume; neuredni, stari, mirišu na staro i gotovo nitko ni ne prolazi tuda. Psi, pokoji narkoman i ja.
Rano ujutro odem do pekare, kupim kruh od jučer, na povratku pregledam kontejner i uzmem prazne boce ako me nitko ne gleda. Ako ima netko, prođem i čekam u parku, pa se vratim. Što nitko nije vidio, nije se dogodilo. Poslijepodne ih odnosim u dućan i kupim večeru. Možda…

Moj ponos ostao je u tom kontejneru prvi put kad sam se sagnula u njega. Osjećaji otupili kad sam progutala svoj bijes duboko u sebe da čuči kao razjareno pseto u kavezu iskešenih zuba i krvavih očiju, ali bez glasa. Život mi je niz koraka, matematički određenih, hladno. Ne žalim se, ne krivim, ne sudim, samo hodam. Nastavim li hodati, preživjet ću. Trebam samo preživjeti dovoljno dugo. I ta zvijer u meni, umorit će se, zaspati, smiriti se. Stanem li, prije smrti pojest će mi dušu.

*
Bliži se ljeto, sve ranije sviće i sve se ranije moram buditi da izbjegnem ljude. Ionako sve manje volim ljude. Oni su neki drugi svijet, neka čudna paralelna dimenzija neke budućnosti ili prošlosti, nečeg što bi moglo biti, ili je bilo ili neka tako čudna varijanta, jer to nije svijet u kojem ja živim. A svakim dužim danom, sve ga više moram gledati. Zima je bolje skrivala i mene i njih, i staru kuću na rubu parka. Jutros sam je tek ugledala dok sam čekala da čovjek sa psom prođe pored kontejnera. Pored kuće, još manja kućica. Prevelika je za psa, možda za drva, ali najvjerojatnije je za kokoši. Ja volim kokoši. Kuhane, s umakom od hrena ili pečene, sa krumpirima…
Da li bih mogla? Ubiti svojom rukom živo? Ne, dobro je, dan za danom.
Čovjek je otišao, žurim do kontejnera i punim ruksak bocama, vraćam se opet kroz park. Ispod oka promatram kućicu. Kokoši nesu jaja. Rano ujutro. I gazda se sigurno budi rano. Koliko rano?
Poslijepodne odlazim u dućan. Dvadeset boca, deset kuna. Paketić hrenovki, litra mlijeka i kuna za kruh sutra. Kćer se žali da joj nikada ne kupim čokoladu. Ignoriram ju jer drugo ne mogu. Ne mogu joj objasniti, premala je da razumije i ne želim da me razumije, jer kad bi, to bi značilo da zna što je glad, to bi značilo da sam ja podbacila. Moj je posao da je od toga zaštitim i zato šutim njoj, kao i svemu drugome: ljudima, svijetu, sebi. Sve je jedna jebena kulisa, neki reality, šala nekog idiota kroz koju samo hodam da preživim. Trebam samo izdržati dovoljno dugo. Za to ću biti nagrađena. Dobit ću svoju plaću koju sam odradila prije šest mjeseci.

Kažem joj da ćemo u šetnju i odlazimo u park. Ipak jesu, kokoši su. Drijemaju pored svoje kućice, ima ih puno. Oprezno se približim. Nema lokot, samo poprečna daska na vratima. Kako naivno, glupo, ili nije bilo potrebe do sad? Ili? Provjeravam postoji li pas. Ne nalazim tragove. Nema ga. Samo dvije prepreke: jedna niska ograda i daska na vratima. Naravno da bih mogla, trebam ju samo čvrsto uhvatiti za vrat da se ne čuje. Sitnica. Svi smo mi životinje, njihova je svrha da ih jedemo. Ujutro…

Čekam zoru budna. Tiho se obučem, pokrivam kćer. Čvrsto spava. Zaključam stan i odlazim. Obukla sam sve crno i ponijela ruksak. Bez problema sam preskočila ogradu i skinula poprečnu dasku. Polako otvorim vrata da ne škripe i vrlo sporo, bez naglih pokreta guram ruku. Osjetim kokoši, meke i tople, stisnute jedna uz drugu. Nisam ih uplašila i one mirno i dalje spavaju. Možda ipak, još jedan dan… Spustim ruku i guram ispod njih. Napipam jaja i uzmem četiri. Nježno ih smjestim u ruksak, tiho zatvorim vrata, vratim poprečnu dasku i polako odem. Tiho je, mirno. Produžim u pekaru, kupim kruh, neometano skupim boce i vratim se doma.
Ništa se nije dogodilo. Sve je isto. Ja sam ista. Ljudi me isto pozdrave na stanici, šofer mi isto čini uslugu i staje ispred vrtića da stignem na drugi bus i ne zakasnim na posao. U jedan kratak tren osjetih sram ali on nestade, isto brzo kako se stvorio, iza krvavih očiju u meni koje mi nijemo govore: hodaj! Dan za danom, tjedan i novi mjesec, nova nada, nova obećanja firme, novi dani za proći. Posjećujem kokoši dva-tri puta tjedno. Ne smijem pretjerivati, mora i gazdi ostati. Ako primijeti, stavit će lokot, a lokot bi bio problem.

*
Nedjelja je. Budna sam već dugo, gledam u mrak sobe, slušam kćer kako mirno diše, pokoji auto iz daljine. Boli me trbuh. Gladna sam. Imam mlijeka, dva jaja, jedan namaz. To je za nju. Moj Bože, koliko će to još trajati?
"Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu.“ Evanđelje po Mateju, 6.31.To sve pogani ištu jer zna Otac vaš Nebeski da vam sve to treba... Ne brinite se dakle za sutra, ono će se samo pobrinuti za sebe… Pa, ne brinem ja za sutra, brinem se za danas. A danas je taj dan. Pričekat ću još sat-dva zoru, jer neću vidjeti ništa u onom mraku. Bez razmišljanja, matematički, hladno, korak po korak bez gubljenja vremena i milosti. Strah me toliko da osjećam daleko više snage u sebi nego je imam. Korak mi je brz i tih, odlučna sam i fokusirana. Preskočim, tiho skidam dasku, odložim na pod, otvorim, uguram ruku i osjetim silan udarac u leđa. Izbio mi je zrak iz pluća, ne mogu se ustati, pokušavam se okrenuti kad osjetim novi, točno preko desne ruke. Skupim se i čvrsto prekrijem glavu rukama, sabijem se cijela u koljena - moram pobjeći, ali udarci samo dolaze…
„A tu si lopove, ništ' koristi, neradniče! Dolijao si sada! Mene ćeš krasti?!“ odzvanja glas iznad mene dok u meni reži muklo-ustaj! USTAJ!
„Mene? Idi radit, kriminalac jedan! Drogeraš! Znam ja takve! E sad ćeš vidjeti svog Boga!“ Svaka riječ, novi udarac! Cijelo mi tijelo jedna bol. Postajem svjesna da on neće stati dok me ne zatuče ovdje. Jesam, kriva sam, ali zar takva kazna zbog par jaja? Jedne kokoši? Moj život, sudbina mog djeteta? Zaključana u stanu! Sama! Smrtan strah mi se prolije tijelom, pogledam kroz krvave oči čovjeka iznad sebe. Vidim samo obrise lika i pomislim: nisi ti ništa više čovjek od mene. Ne vrijediš više od mene i nemaš pravo da mi presudiš. Ne preživljavaju ni najjači ni pravedniji, ni najbolji; prežive sposobniji.
Bijes mi otupi bol i vrati snagu: život za život. On uzima novi zamah, ja se izmaknem, dohvatim onu dasku što sam skinula, ustanem i udarim svom snagom, i još jednom, i još jednom, i napokon ga srušim. Jedan tren stojim iznad njega i čekam. Ne miče se. Ubila sam čovjeka. Osvrnem se oko sebe. Tišina je, par kokoši stoje na ulazu, premračno im je da izađu, svijet i dalje stoji; ne rastvara se zemlja da me proguta, ne otvara se nebo da me ruka Božja dosegne. Tišina. Par kapi kiše začuh na lišću. Plače li nebo za mojom dušom?
Na brzinu se sagnem, dohvatim jednu kokoš i zavrnem joj vratom prije nego što je pustila glas. Sada je ionako svejedno…

*
Kiša je padala cijeli dan. Daleko iza mog prozora,ljudi su zaklonjeni kišobranima odlazili u crkvu, vraćali se svojim kućama u kojima je mirisao nedjeljni ručak , baš kao i kod mene u stanu dok sam iza zatvorenih vrata kupaonice provjeravala ozljede. Ništa što dugi rukavi ne mogu sakriti. Sve je isto. Moj odraz u ogledalu, moje ruke. Kiša će isprati moju krv i tragove i ovaj dan iz mog sjećanja. Sutra je novi dan i kad svane, danas će biti daleka prošlost. I svi oni dani prije, sve ono što me stvorilo i vodilo da budem što jesam danas, biti će nešto davno i netko davno. Možda je sutra jedan dan prekasno, ali i ono ima svoje sutra.

Image and video hosting by TinyPic


- 07:52 - Uspomena za autora (20) - Ne printati, ne, ne.... - #


13.12.2017., srijeda

imam i ja konja za utrku :)

Image and video hosting by TinyPic


Ovako je izgledala kad sam ju našla :)))

Image and video hosting by TinyPic
- 10:48 - Uspomena za autora (19) - Ne printati, ne, ne.... - #


11.12.2017., ponedjeljak

Priča za cure i priča za dečke

Dečki:

Nitko nije pogodio, ali, kako vam oduzeti želju za čitanjem? To bi bio grijeh.
Priča za dečke, desno, ispod kalendara, prosinac 2015
Imajte u vidu dečki da a) neke će dame ipak poćiriti pa sam to morala uzeti u obzir
i b) neke stvari ipak ne mogu na blog.
Dame, vaša odluka, vaš rizik, nemojte poslije po meni.
Ti, moja damo s brojevima-znam da ćeš ići čitati, ali nemoj me se poslije bojati :)))

Cure:
Ovo je priča moje kćeri. Od njezinog najranijeg djetnjstva potičem joj maštu i dajem poticaj da smišlja priče. Još uvijek je moram povući, sudjelovati, davati joj smjerove, ali kad uhvati pravi smjer, zakotrlja se prilično dobro. Njezine priče su moj album s fotografijama.
Ova je potaknuta temom nekog natječaja.


Priča o zimi

U ona davna vremena, kad se tek počeo krojiti život na Zemlju, Vrijeme pomisli kako bi za sve bilo najbolje kad bi svoj posao podijelilo na par manjih dijelova. Uvjereno u svoju ideju, ostavi Zemlju samu i povuče se u svoj vrt. Tamo uzme četiri sjemenke najljepšeg cvijeta, zagrije ih svojim dahom i posadi na najljepše mjesto u vrtu.
Vrijeme je ljepota, pomisli, i djeca vremena će biti ljepša od vremena samog.

Čekalo je dugo Vrijeme, ali nikuda mu se ionako ne žuri, ta ima vječnost ispred sebe, kad se napokon iz zemlje pokaže prvi pupoljak. Bio je siv i hladan na dodir, ali nije to ništa značilo još. Ima mnogo primjera u kojem početak nekog života bude gotovo pa ružan, da bi se kasnije pokazao savršenim.
Iza sivog pupoljka nikne svjetlozelen, nježan i krhak, sa bijelim obrubom na vrhu. Vrijeme se razveseli toj ljepoti i ne stigne ni razgledati ga dobro kad iskoči treći -žut kao sunce, sjajan i vruć, u njemu vrtlog sjajnih i zaigranih boja. Vrijeme je i iz daljine osjećalo ugodnu toplinu što je zračila iz njega.
Na kraju, podigne glavu četvrti pupoljak. Jednak trećem, boje se miješaju i iskaču, ali toplije i nježnije, smirujuće. Vrijeme je bilo ushićeno. U čekanju da se pupoljci otvore maštalo je o izgledu svoje djecu i zamišljalo kakvu će samo ljepotu prenijeti Zemlji koju je dobilo u zalog.

Jedno jutro , dok je još drijemalo, na zemlju stupe iz svojih pupoljaka četiri djevojčice, tihe stope na mekoj travi probude Vrijeme: bile su sve što je željelo, ali bile su tri. Četvrte nije bilo. Vrijeme potraži po vrtu i ugleda sivu i tamnu djevojčicu skutrenu u najtamnijem dijelu vrta. Njezina je haljina bila siva, njezina kosa, a lice i koža kao led. Vrijeme je uzelo dijete i donijelo na livadu pored ostale tri, ali one su pobjegle od nje, a trava i drugo cvijeće u njezinoj blizini uvelo.
Vrijeme zaključi da je počinilo grešku pri sađenju, da možda nije zagrijalo njezinu sjemenku dovoljno, ali i da nema druge nego da je pusti da se skriva u hladu i mraku, jer će inače uništiti sve oko sebe. U duši pomislilo je, kako još ima nade da se promijeni dok odraste. Drugim djevojčicama da imena: Proljeće, Ljeto i Jesen. Za nju nikako nije moglo naći pravo ime.

Djevojčice su dorasle da preuzmu svoju ulogu, ali bezimena djevojčica ne. Ona je i dalje isijavala samo hladnoću i sivilo. Vrijeme odluči i povede samo tri na Zemlju. Podijeli im posao i pusti ih da rade. Bile su zaista savršene i gdje god da su prošle, bujao je život, osim kod Jeseni. Njezino je vrijeme bilo savršeno u početku a onda bi biljke sve više tamnile i nestajale. Vrijeme pošalje Proljeće da ih potakne na život i uspijevalo je tako neko vrijeme, ali na kraju, biljke su počele umirati i nestajati. Savršenstvo je pokazalo svoju manu. Savršena ljepota, a sve na kraju umre. Zašto, pitalo se Vrijeme, ali ne pronađe odgovor. Na kraju, zaputi se opet u svoj vrt da u miru pronađe rješenje.

Međutim, kad uđe u vrt, pronađe djevojčicu usred snijega i leda. Svo njegovo carstvo cvijeća i biljaka bilo je golo, okovano ledom i zatrpano snijegom. Vrijeme se naljuti kao nikada do tada i protjera je iz svog doma na daleko i nedostupno mjesto na vrhu planine, gdje njezina hladnoće nema kome štetiti jer je tamo samo goli kamen.
Oh, kako je Vrijeme samo bilo ljuto! Kao da mu nije bilo dosta što njegovo savršeno potomstvo ne uspijeva održati život na Zemlji, sad mu još to jedno neuspjelo dijete uništi njegov vrt! Spopadne ga silna tuga i zatvori se u svoju kuću da ga nitko ne vidi takvo. Nakon dugo vremena brige i razmišljanja zaspe snom bez snova.

Djevojčica je pri odlasku u džepovima svoje haljine odnijela smrznute male jabuke, bile su tako crvene i sjajne da je pomislila kako bi im se Vrijeme moglo razveseliti i možda je napokon zavoljeti. Nije mu ih stigla dati i sjeti ih se dugo poslije da su i dalje u džepovima.
Na mjestu gdje je protjerana postojalo je samo jedno drvo, kao nekim čudom izraslo u kamenu. Učinilo joj se da je jednako njoj, odbačeno od svih da živi od kamena i onih par kapi kiše što padnu na tim visinama; niti dovoljno da živi niti premalo da umre. Sažali se nad njim, te ga zaogrne snijegom, da ga sačuva od svoje hladnoće i vjetrova što ovdje pušu, pa izvadi one malene crvene jabuke i daruje mu ih. Poslaže ih na njegove grane i tako je na trenutak, izgledalo sretno i živo. Mjesec ih obasja i zasjaji inje i led na njemu. -Savršeno si -kaže mu djevojčica,- baš savršeno. Učinilo joj se na trenutak da se drvo ispravilo u ponosu. Da mu je drago. Nekome je drago, pomisli, nekoga sam ja uspjela usrećiti.
-Ti ćeš biti moj dom- reče mu, -moja obitelj.- Sklupčala se pod njegovim granama i usnula prvi put u životu sretna.

Kad se vrijeme probudilo, snijeg se rastopio odavno. Pogledalo je van i vidio kako raste mlada trava, pupaju novi pupoljci, kao se već neki cvjetovi otvaraju. Sve je bujalo životom, kao što nikada nije na njegovoj Zemlji i shvati da je pogriješilo. Djevojčica je trebala ići s njima jer Zemlja mora isto spavati, i biljke, da bi imale snage za novi rast.
O kako sam pogriješio, pomisli kad je shvatilo što je učinilo. Požuri Vrijeme na planinu da vrati djevojčicu kući, ali ona odbije. -Ovo je sad moj dom-kaže. -Ovo usamljeno drvo koje jednako kao i ja živi odbačeno od svih. I ja neću, kao što ste vi mene, ostaviti ga.-

Vrijeme kaže-Ne moraš. Kad ti prođeš i uspavaš zemlju, tvoje tri sestre prolaze iza tebe, pa ćeš imaš dovoljno vremena da se vratiš ovdje, ako želiš. Na Zemlji ima puno njegove braće i sestara koji su jednako usamljeni i umiru, jer nemaju sna. Molim te, umrijet će, zbog moje greške.-
To pokoleba djevojčicu, pa pogleda u svoje drvo. I ono mora rasti, pomisli, a ja ću zauzvrat što sam ga ostavila samog, donijeti mu još novih poklona i bit će najljepše drvo na svijetu. -Hoće li moje sestre doći i ovdje?-
-Naravno- odgovori vrijeme.
Na to djevojčica pojuri na Zemlju, zaogrne ju debelim pokrivačem snijega i pokupi sve najljepše i najsjajnije ukrase za svoje drvo.
Kad mu se vratila, ono je bilo više i jače, pustilo je svoje lišće pred nju da joj bude mekano pod njegovim granama, a ona ga ogrne snijegom kao kaputom i ukrasi najljepšim ukrasima. Kad je mjesec izašao, drvo zasjaji kao zvijezda na vrhu planine i svi su ga mogli vidjeti.

Vrijeme pogleda prema planini i kaže samo sebi-toliko ljepote u mojoj djevojčici, a ja je nisam vidio. Zvat će se Zima i za nju ću svake godine ukrasiti jedno drvo i čekati je da se vrati kući.
Od toga dana vrijeme je na Zemlji podijeljeno na četiri dijela, a Vrijeme još i danas čeka svoju djevojčicu da mu se vrati…



- 08:34 - Uspomena za autora (13) - Ne printati, ne, ne.... - #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (2)
Prosinac 2015 (1)

Podrška Freshu :)

Mudre misli

pubertetske štorije

page visitor counter

misao dana

  • Moja kćer je pisala sastavak u školi, humoristički.
    Pa kaže-moja mama čim pokrene auto udri u neki stupić
    pa se ljuti na njih što se uporno zalijeću u nju.
    Moj je auto kupljen s raznim ogrebotinama.
    Misao dana-jel mi sad pametnije da idem busom?


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se