subota, 20.08.2016.

A e

Svi znate da sam slaba na životinje raznih fela, počev od laboratorijskih miševa do lavova. I sad postadoh ubojica. Ubih komarca. I to nakon što sam danas pažljivo vješala rublje, da ne uništim mrežu lokalnog pauka. I po čemu bi pauk trebao biti bolji od komarice, koja je tražila hranu za svoje potomstvo upravo na mojoj nadlaktici? Eto, dok Freša muče centimetri, mene muče moralne dvojbe.

A za sve je "kriv" ovaj čovjek, uppsss pasonja!







"Well You're Wrong"

Don't wanna see anybody
Don't wanna see anybody but you

Tell me how does it feel, when you want to be real
But there's nothing inside?
I wish I could explain
Why the sound of the rain
Brings you into my mind

Whatever you think
Well you're wrong

Don't wanna need anybody
Don't wanna need anybody but you

Tell me how does it feel, when you want to be real
But there's nothing inside?
I wish I could explain
Why the sound of the rain
Brings you into my mind

Whatever you think
Well you're wrong

Lyrics: Steven Wilson





- 22:23 - Reci nešto lijepo (27) - Isprintaj - #


nedjelja, 07.08.2016.

Blagdan na selu

Blagdan Domovinske zahvalnosti već tradicionalno proslavljamo na selu, gdje se okupi cijela obitelj, uključujući i pasonju. Jedan dio ekipe stiže s mora, a drugi iz Metropole. Nađemo se na pola puta, u zelenoj šumi, gdje je već spreman odbor za doček. Najveseliji bude moj pasonja.
Muški dio ekipe obično se pobrine za dobar roštilj, pivo i vino, a ženski za kolače, salate i branje voća za desert.

Evo malo fotkica sa sela.



Nisam sigurna je li ovo drvo jabuke, ili kupine eek



Evo malo vitamina i željeza... samo treba paziti da se ne hoda tuda, nakon crnog vina, jer tlo zna zanositi nut



Od težine ploda jabuka pala grana



Rumena i prekrasna.. simbol ljubavi



Priroda sprema plodove za jesen..



Svjedok nekog davnog vremena.. ruku koje su otvarale, a kojih više nema...



Tko li je sve sjedio na ovoj stoličici?



Tko je otvarao ove vratnice?



Neke vrijedne muške ruke čipkale su porub ovom drvenom balkončiću



Neke vrijedne ruke spremile su drva za ogrijev, jer je zima ovdje uvijek duga i hladna.



No i vrijedna priroda je načipkala livade...



Gogoo će znati koji je ovo cvijet burninmad



Bobice bazge ...



A deserta nakon roštilja ne nedostaje njami




A forest

Come closer and see
See into the trees
Find the girl
If you can
Come closer and see
See into the dark
Just follow your eyes
Just follow your eyes

Lyrics: Steven Wilson






- 22:49 - Reci nešto lijepo (40) - Isprintaj - #


četvrtak, 04.08.2016.

Obljetnica Oluje



Svim hrvatskim braniteljima veliko HVALA! Čestitam Vam Dan hrvatskih branitelja!!!

Svim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i inozemstvu, te ostalim građanima Lijepe naše, koji ga slave skupa s nama, želim sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti!


- 23:01 - Reci nešto lijepo (11) - Isprintaj - #


srijeda, 03.08.2016.

Spektakularni padovi

Sjećate se ovih fotki:

Foto:

Foto:

Foto:

Foto:

Foto:

Foto:

Foto:


Foto:

Nije problem pasti, važno je ustatirofl

Kad mogu oni, mogu i ja... mislim ustati thumbup

Teuta me nagovorila na ovaj post, nisam ja ništa kriva pjeva.

O bilo je u mom životu uspona i padova bezbroj headbang Što ovakvih, što onakvih.

Ako ne računamo različite padove u djetinjstvu, kada sva djeca manje-više imaju krvava koljena, prvi pravi spektakularni pad dogodio mi se kad sam imala 17,5 godina. Putovala sam u Grčku preko jedne poznate turističke agencije i sastanak s grupom bio je u poslijepodnevnim satima na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Kako sam iz Rijeke stigla prerano, odlučila sam prošetati gradom. Ostavila sam prtljagu u garderobi i otputila se pješice na Jelačić plac. Namjera mi je bila otići do pošte u Jurišićevoj ulici, jer je to bila tema kultnih Stilskih vježbi Pere Kvrgića i Lele Margetić, a ja ne bih bila ja da nisam morala vidjeti mjesto radnje. Eto, tu predstavu oni i dan danas uspješno igraju, ali ja više nemam 17,5.. šmrccc..

Foto:

Uglavnom, dođem ja do Ilice, a preda mnom se otvori prekrasan gradski trg, prepun visokih zgrada, bajni Jelačić plac. Cijeli trg već u sjeni ranog poslijepodneva, samo vrhovi zgrada blješte na suncu poput prekrasne zlatne bordure…. Zablenem se ja, zadivljena, u tu ljepotu od grada, prepuna strahopoštovanja i … ugazim u prazno … (u to doba nogostup je bio puno viši od prostora tramvajskih tračnica) .. i pružim se koliko sam duga i široka… Na trgu prepunom ljudi, kakav zna biti i danas. Na svu sreću, osim uznositog lavljeg ponosa, ništa drugo nije stradalo. Ustala sam pokunjeno i hitro odjurila do pošte u Jurišićevoj.

Eh, tada kada sam osobno premjerila Jelačić plac, tada je taj Zagreb zapravo postao moj osobno… obilježila sam ja to, poput psića koji diže nogu iza svakog drveta nut Moj Zagreb.

No bilo je i bolnijih padova.

Jednom sam se na neravnom nogostupu pružila pred nekim bračnim parom. Oni me dižu i pitaju: „Gospođo, da li vas boli?“, a ja plačnim glasom „Boli“ cry.. iako je zapravo više boljela poderana nova svilena hulahopka puknucu

No pad, koji je uslijedio nije bio tako bezazlen. O njemu sam već pisala.
Kišan dan, žurba na posao, silazak s jednog busa i trk na drugi. Ja taman do vrata, a vozač ih htjede zatvoriti. U tome pojačam brzinu i snagu, skočim na stepenicu i već sam gore… a moje tijelo ostalo dolje, negdje između mokre i skliske stepenice, kolnika i pločnika… iako je moj um već bio u busu, moje tijelo poskliznulo se i palo. Ta razdvojenost duše od tijela trajala je vjerojatno sekundu – dvije, no meni se činila dugom poput vječnosti. Sjećam se samo hvatanja za rukohvat i podizanja, razbijene noge i vozača, koji je valjda bio toliko zbunjen da mi nije ni pokušao pomoći ustati, nije se ni pomaknuo s mjesta. Taj pad nosio je sa sobom spoznaju o tome da se duša zbilja može odvojiti od tijela i da taj trenutak odvajanja predstavlja zapravo ogromno iznenađenje, zapravo zaprepaštenje. To je valjda taj osjećaj, koji bude i na kraju..

Foto:

No da nisu svi padovi tako crni, potvrđuje sljedeći naughty

Hodamo prijateljica i ja preko zebre na glavnom raskrižju u Crikvenici i pričamo nešto. Na sredini raskrižja bio pješački otok s uleknućem za prolazak bicikala. Kolegica krene preko uleknuća, tako da je i dalje bila u istoj razini s cestom kao do tada, a ja gledajući u nju, nisam shvatila da je ispred mene podignuti dio otoka… i zakačim.. i ne kužim što se dogodilo ni zašto nje više nema u mojoj razini .. kud li nestade tako iznenada i zašto mi je asfalt sve bliže?.. ..Osim razbijenog i krvavog koljena, opako je nastradao i ponos… Ali tako ja uzmem mjeru i Crikvenici, kao nekad Zagrebu …

Foto:

Eh, nisam ja mjerila samo gradove, već i poslovne prostore wink Važan poslovni sastanak kod klijenta.. Kolege i ja u predivnom predvorju rukujemo se sa šefom tog odjela. Na podu tepisi, jedan se nastavlja na drugi. Meni jedna noga na jednom tepihu, druga na drugom… kad tepisi odjednom oživješe eek jedan krene na jednu stranu, drugi na drugu. Pomislim u prvi tren da su to zapravo leteći ćilimi, no jedino što je tu bilo leteće, bila sam ja u letu do poda… dok se nisam zaustavila u položaja špage rolleyes Možete li zamisliti tu scenu.. LQ u baletnom položaju špage kod važnog klijenta.. Svi se šokirali, pomažu mi ustati, smrtno se uozbiljili, a meni smiješno... Ahahha Sjednemo na sastanak, a ja se sama sebi smijem sretan ajojjj što je bilo teško odraditi taj sastanak, dok oni glume ozbiljnost, a vjerojatno bi se i sami smijali da nije bio ozbiljan poslovni susret naughty

Foto:

Ali nije to bio jedini spektakularni pad na poslovnom sastanku.

Vode me drugi poslovni partneri pokazati mi pogone jedne tvornice. I tako mi u pogonu, ja u štiklama, pod tvornice zemljani, prepun rupa. Partneri dva koraka ispred mene važno pokazuju strojeve, a ja žurim za njima. Odjednom ugledam neku staklenu kućicu odmah ispod samog krova, vjerojatno nadzornu prostoriju.. zagledam se u to čudo… kad štikla mi upadne u rupu u zemlji i bezobrazo ostane u njoj, a ja posrnem prema naprijed, pokušam u zraku učiniti piruetu, s jednom nogom bosom i drugom u štikli…moleći se pri tome da zadržim ravnotežu i da nitko ništa ne vidi.. a zemljani pod sve bliže i bliže nono nos je ipak ostao čitav, ponos nije…




I onda se ja katkad pitam, jesam li ja obična ili leteća lavica? Lavica s navikom ustajanja u svakom slučaju jesam wave


Each passing year etched on his face
(sun, rain or snow)
The words he sings are not his own
They speak of things he'll never know

Lyrics: Steven Wilson






- 20:48 - Reci nešto lijepo (9) - Isprintaj - #


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se